|
|
|
Ilija MATANOVIĆ, «Prvi Papa spominje Ivana Merza», Ivan Merz. Glasilo postulature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. 8-9/ 1980/81., br. 1, str. 1-3 PRVI PUT PAPA SPOMINJE IVANA MERZA
Prigodom hodočašća mladih iz Hrvatske 1. svibnja ove godine za vrijeme zajedničke audijencije 30. IV. 1980. Sveti Otac Ivan Pavao II. pozdravio je naše mlade hrvatskim jezikom i po prvi put spomenuo našega Ivana Merza istaknuvši ga kao uzor kojega treba nasljedovati. Evo riječi Svetoga Oca koje je objavio na hrvatskom također i Osservatore Romano 1. V. 1980:
Dragi moji Hrvati! Pozdravljam sve hodočasnike iz Hrvatske, a posebno grupu mladih koji su došli pod vodstvom oca Božidara Nagy-a, isusovca, i oca Marija Tolja, konventualca, u Vječni Grad, na spomen hodočašća, koje je vodio u Rim pokojni profesor, sluga Božji, doktor Ivan Merz. Vi nastojte slijediti stope tog velikog katoličkog laika. (...) Pozdravljam također i hodočasnike koji su došli povodom velikog jubileja svetog Benedikta, zaštitnika Evrope, pod vodstvom opata oca Martina Kirigina, benediktinca, i oca Roke Tomića, franjevca. Ideali svetog Benedikta znače mnogo i za današnju Evropu. Dragi moji Hrvati, ostanite uvijek vjerni Isusu Kristu, nebeskoj Majci Mariji, svetoj Crkvi! Zapamtite i kažite to i kada se vratite vašim kućama, da vas Papa voli i blagoslivlje rado vas i sve vaše.
Ovo je već četvrti put da su mladi iz raznih krajeva naše domovine pošli na hodočašće u Rim potaknuti primjerom Ivana Merza. Ovogodišnje hodočašće koje je trajalo šest dana, od 29. travnja do 4. svibnja u organizaciji Bazilike Srca Isusova, Palme i Svetoduške zajednice mladih MI iz Zagreba, okupilo je 200 mladih iz Zagreba, Banja Luke, Sarajeva, Splita, Makarske, Osijeka, Slav. Broda, Varaždina, Krka, Rovinja itd. Cilj hodočašća bio je u prvom redu posjetiti Vječni Grad Rim i susresti se s Kristovim Namjesnikom. Željela se doživjeti univerzalnost naše svete vjere u susretu s tolikim hodočasnicima iz svih krajeva svijeta te produbiti svijest pripadnosti jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Osim prvotnoga motiva, spomen na našega Ivana Merza, dali smo još dvije nakane ovome hodočašću: uspomena na prvu godišnjicu Branimirova jubileja i tisućljetne vjernosti Hrvata Crkvi i Papi te proslavu 1500. obljetnice rođenja svetog Benedikta koja se slavi ove godine po cijelom svijetu. Hodočašće smo započeli u zagrebačkoj katedrali, sv. misom koju je predvodio biskup Mijo Škvorc. Putovali smo cijelu noć jer smo željeli svakako stići na zajedničku audijenciju sa Svetim Ocem u srijedu prije podne. Susret sa Svetim Ocem bio je svakako vrhunac našega hodočašća. Trg svetoga Petra bio je ispunjen mnoštvom kršćana iz cijeloga svijeta; računa se da ih je bilo oko 100.000. Nije potrebno opisivati ono oduševljenje prisutnih kada se pojavio Sveti Otac u otvorenom automobilu i provezao se kroz trg da su ga mogli svi vidjeti. Nakon govora na talijanskom jeziku, u kojem je nastavio tumačiti prva poglavlja knjige Postanka o uzvišenosti i dostojanstvu ljudske ljubavi, Papa se obratio raznim grupama na njihovim jezicima. Bili smo obaviješteni da će Sveti Otac i nas pozdraviti, ali je naše iznenađenje nadišlo očekivanja jer nam je rekao više nego što smo mislili. Dok nam je govorio, od radosti i oduševljenja nekoliko puta smo ga prekidali burnim pljeskom. Naknadno smo doznali da je Sveti Otac imao pripremljen duži tekst govora koji nam je htio reći, ali je tekst morao biti skraćen zbog mnogih grupa koje je Sveti Otac također trebao pozdraviti. Ispušteni dio odnosio se na našega Ivana Merza i nadovezivao se iza riječi »tog velikog katoličkog laika«. Taj dio glasi:
»...koji je bio ne samo uzor profesor, nego i uzor katolik i predvodnik liturgijske obnove u Hrvatskoj. On je redovito čitao svaki dokumenat izdan od naših prethodnika, on je redovito molio; doktor Merz se redovito ispovijedao, dnevno je slušao svetu Misu i primao svetu Pričest. Činite to i vi, i tako ćete staviti u praksu odluke Branimirove godine, kako ste svečano obećali prošle godine.« To je prvi put da jedan papa spominje Ivana Merza i to onako lijepim riječima, stavljajući ga za uzor koji treba slijediti. Bili smo više nego sretni i zahvalni Svetom Ocu za toliku pažnju. Nakon što je Sveti Otac završio svoje govore i pozdrave raznim grupama, spustio se među hodočasnike. Kako smo bili smješteni blizu podija s kojega je govorio, mnogi od naših mladih s njime su se pozdravili i rukovoli kada je prolazio među hodočasnicima. Naša grupa mladih ponijela je kao poklon Svetom Ocu veliki album fotografija našega Ivana sa svim našim potpisima kojima ujedno molimo Svetoga Oca da proglasi Ivana Merza blaženim i svetim. Svoj poklon smo predali Svetom Ocu preko Kardinala Šepera, jer smo tako bili sigurniji da će ga Sveti Otac pažljivije razgledati, kao što je i bilo, o čemu izvještavamo na drugom mjestu. Sutradan u četvrtak naša grupa prisustvovala je internacionalnoj sv. Misi u Bazilici svetoga Petra koja se služi za sve hodočasnike koji se tih prvomajskih dana nađu u Rimu. Sv. misu predvodio je o. Mario Tolj s katedre sv. Petra, jedan od voditelja našega hodočašća, što je opet za sve nas bila velika radost. Naši mladi su pod tom sv. Misom otpjevali nekoliko naših pjesama. I taj put su naše narodne nošnje privlačile pažnju mnogih hodočasnika. Ipak je to naše narodno blago velika vrijednost, koje je kod mnogih naroda pod udarom industrijalizacije gotovo potpuno iščezlo, pa ga zato treba čuvati i cijeniti. Tri dana u Rimu brzo su nam prošla. Mnogo je toga ostalo što bi trebalo još vidjeti. Svi su bacili novčić u Fontanu Trevi sa željom da se opet vrate u Vječni grad i to što prije, možda već na godinu. Na povratku kući posjetili smo Norciu, rodno mjesto sv. Benedikta i ondje imali sv. Misu. Češki benediktinac, o. Ćiril, koji ondje živi dao nam je kratku informaciju o sv. Benediktu i njegovu redu. Put nas je dalje poveo prema Asizu gdje smo noćili. Sutradan kratak posjet Padovi, našem o. Leopoldu, i naveče u nedjelju 4. V. već smo bili u Zagrebu, puni dojmova i duhovno obnovljeni nakon susreta s tolikim svetim mjestima naše vjere. Od svega najvažnije što smo doživjeli bio je, sigurno, susret s Kristovim Namjesnikom. Vidjeti ga, čuti ga u onom mnoštvu od sto tisuća vjernika iz cijeloga svijeta, promatrati ga u bijeloj togi s crvenim plaštem kako sjedi na tronu, jest doživljaj koji nas prenosi i u budućnost: jednoga dana svi ćemo se tako skupiti oko Isusa u Njegovu Kraljevstvu. Želja nam je, a toga trebamo postati dostojni osobnim nastojanjem, da i tada čujemo onako lijepe riječi kao što nam je ovaj put uputio Njegov Namjesnik u osobi pape Ivana Pavla II.
Ilija Matanović
Merz posreduje
Prošle godine u jesen na adresu Postulature Ivana Merza stiglo je jedno pismo iz njegovog rodnog mjesta Banja Luke. Započinje ovim riječima: »Na zadnjem omotu Glasila Postulature stoji: o dobivenim milostima neizostavno obavijestite Postulaturu. I ja to činim ovim pismom...« I tekst se dalje nastavlja. Pismo jedne majke zanimljivo, sadržajno, dirljivo, gotovo potresno, nadasve divno. U stvari izvještaj o jednoj velikoj dobivenoj milosti posredovanjem Ivana Merza. Majka piše o svome sinu, osamnaestgodišnjem mladiću Mariju Batušiću, tada učeniku črtvrtog razreda gimnazije, koji je u svojoj devetoj godini potpuno oslijepio! Što je to značilo za njega i za majku, nije potrebno spominjati. No ni Mario ni majka nisu se predali. Mario je pošao u posebnu školu za slijepe i jer je bio »brilijantan đak«, kako ga je nazivao njegov direktor, po savjetu svih profesora Mario je nastavio školovanje u redovitoj srednjoj školi, banjalučkoj gimnaziji. I to veoma uspješno, kako se je moglo i očekivati. Bio je to prvi slučaj takve vrste na toj školi. Taj fenomen slijepog ali odličnog učenika na banjalučkoj Gimnaziji zainteresirao je i banjalučki lokalni list »GLAS« koji je u svome nedjeljnom broju od 3. lipnja 1979. godine objavio o Mariju članak s fotografijom pod naslovom »PETICA IZ HRABROSTI - Iako slijep, Mario Batušić je odličan učenik trećeg razreda gimnazije u Banja Luci.« Taj zanimljivi članak prenosimo ovdje gotovo u cijelosti:
Petica iz hrabrosti
»Mario Batušić (18 god.) je jedan od najboljih učenika banjalučke Gimnazije. Dobro se služi njemačkim i engleskim jezikom, solidno svira na gitari i uspješan je član Amaterskog radio-kluba. Sve ovo ne bi bilo ništa posebno interesantno da Mario nije potpuno - slijep. Rođen je kao blizanac i to je po mišljenju stručnjaka glavni uzrok njegove bolesti. Čim su primijećeni simptomi glaukoma, poduzete su mjere liječenja, uključujući i operaciju, ali pomoći nije bilo. Mario je do desete godine nešto vidio, ali se onda vid potpuno izgubio. Osnovnu školu završio je u Nedarićima, kod Sarajeva, jer u Banjaluci nema škole za slijepe. Velikom voljom i upornošću Mario je u školi bio nenadmašen. Redao je petice, jednu za drugom, pa se ozbiljno razmišljalo o nastavku njegovog školovanja. »Direktor škole za slijepe u Sarajevu Svetislav Zagorac i profesor Pero Raguž inzistirali su da Mario nastavi školovanje u gimnaziji. Bojali smo se da to ne bude prevelik zalogaj za njega, ali smo na kraju popustili i nismo se pokajali« - priča Ivanka Batušić, majka upornog i hrabrog Marija. Mario se veoma brzo uklopio u novo društvo i stekao simpatije drugova i profesora. Bio je to prvi slučaj ovakve vrste u banjalučkoj Gimnaziji. - Mario je nevjerojatno bistar i vrijedan učenik. Kada se tome doda da je razredna zajednica III/4 razreda u koji ide Mario veoma složna i dobra, onda je jasno da uspjeh ne može izostati - kaže Irfan Kapetanović, razredni starješina u odjeljenju Marija Batušića. - Učim 4-5 sati dnevno. Najveću pomoć imam od majke, koja većinu lekcija snimi na magnetofonskoj traci, a ja to kasnije preslušavam. Inače najdraža mi je fizika, ali zbog specifičnih studija neću moći da je i studiram... - priča Mario Batušić. Mario svoje kolege i profesore oduševljava znanjem iz matematike. Po riječima njegove profesorice matematike Nade Ridžal, on s velikom lakoćom rješava i najkompliciranije zadatke iz geometrije.« Tako je pisao banjalučki »GLAS« 3. VI. 1979. Mario je u jesen nastavio i četvrti razred Gimnazije i ove godine ga uspješno završio. U svjedodžbi ni jednog vrlodobrog, sve odlični! Kao takav oslobođen je i mature. Sve to kolikogod je lijepo i dirljivo, ne bi još bilo dovoljno da pišemo u ovom Glasilu da se u međuvremenu, ove posljednje godine, nije dogodilo nešto posebno za što je majka Marijeva našla potrebnim da obavijesti Postulaturu u znak zahvalnosti Ivanu Merzu. Zamolili smo međutim Marija da nam on sam to ispriča. Svome iskazu dao je Mario naslov »Moj put k Bogu«. Evo njegovih riječi:
Moj put k Bogu
Moj put nije neobičan. Samo je jedan od milijuna i milijuna putova kojima se mi, ljudi, poput rijeka ulijevamo u more ljubavi - u Boga. Da! Baš kao što su rijeke duže ili kraće, kao što više ili manje krivudaju, tako se i mi više ili manje opiremo Božanskom planu i izmičemo Njegovu vodstvu. Ali velika je istina da Bog nas traži prije no mi Njega, da nas ljubi ranije no što Ga i poznajemo. On konačno ruši brane naše oholosti i Njegovo svjetlo prije ili kasnije razgoni mrak u kom smo živjeli.
Rodio sam se s bolesnim očima i velikim glavoboljama. Pa iako u drugoj godini podvrgnut uspješnoj operaciji, koju je obavio prof. Pavišić, do devete godine postepeno sam posve oslijepio. Tako sam osnovnu školu završio u sarajevskom Zavodu za slijepu djecu, a potom redovitu Gimnaziju u rodnoj Banjoj Luci. Moram priznati: škola i učenje nikada mi nisu stvarali poteškoće. Neću reći da sam naročito volio učiti. Ali kako sam školu smatrao svojom glavnom obavezom, sve sam razrede svršio s uspjehom. Ove godine sam maturirao. Međutim moj pravi život, život u svijetlu istine koju spoznah, počeo je tek prošlog ljeta. Dotada su uz tjelesne bile slijepe i moje duhovne oči. I dotada sam činio sve što činim i sada; jeo spavao, učio, smijao se, išao na nedjeljnu sv. misu, čak se, ne baš redovito, molio pred spavanje. Ali da ste me upitali: - Pa čemu sve to? Što je to život? - ne bih vam znao odgovoriti. Za svoje obraćenje veoma mnogo dugujem majci. Ona je u teškom životu spoznala svu vrijednost vjere. Stoga je nas, svoju djecu, već od malih nogu učila moliti. Ne htijući da propadnem u potpunu tamu materijalizma ili pak da ostanem mlak, tradicionalan vjernik, nastojala je da mi uz obaveznu lektiru pročita i po koje duhovno štivo. Kasnije sam doznao da se često obraćala i Ivanu Merzu moleći za me. U kolovozu prošle godine 1979. odmarao sam se sa sestrom i majkom u jednom mirnom jadranskom mjestancu na otoku Ugljanu. Uz plivanje i šetnju čitali smo životopis Ivana Merza »Borac s bijelih planina«. Ivanov duhovni uspon i silan mladenački polet u revnosti za Boga, njegove misli koje prostrujaše mojom nutrinom iz odlomaka njegova dnevnika koje je napisao, sve to podiže moju dušu nekud iznad monotone svakidašnjice, otkri joj sasvim nove i neslućene horizonte. Božja se ljubav izli na me u obilnoj mjeri te sam onih dana osjećao posebnu Božju blizinu. Obuzela me neka duboka radost kakvu nikad prije ne osjetih. A potom povjerovah. Potpuno i bez potrebe dokazivanja povjerovah u Božju opstojnost. Zato mi je danas jasno da je vjera dar. Ne rezultat filozofskih istraživanja, niti nešto iznuđeno, umišljeno, nego čisti milosni dar. Sve je to sazrelo i odigralo se u mojoj duši za nekoliko dana. Tada jedne večeri, bio je za me to novi rođendan, dok sam sjedio na obali mora, mirnog kao ulje, osjetih skoro fizički prostranstvo toga mora, ogromnost svemira s milijardama zvijezda i sebe, malenog kao zrnce pijeska u tom moru. Kako je silan Onaj koji svim tim ravna i čini da jest sve što jest. Tko sam onda ja? Zar ima za me neki drugi put osim puta što vodi k Njemu, Stvoritelju? Ne! I osjetih silan poziv. - Jedino što možeš činiti jest da se ugradiš u plan ostvarenja Kraljevstva Božjega! Jedino što možeš, ako ne želiš da tvoj život bude promašaj, jest da budeš svećenik. Veoma sam zahvalan Ivanu Merzu za obraćenje i put kojim me Gospodin vodi po njegovu zagovoru. Taj put nije uvijek obasjan silnim svjetlom Božanskog prisustva, jer tad ova zemlja ne bi bila suzna dolina nego raj. Ali od vremena do vremena uvede me Gospod u predvorje vječnosti da mi nagovijesti plodove ustrajnosti. Valja se do iznemoglosti boriti protiv grijeha, putenosti, protiv svoje slabe prirode. Bog će dati snage.
Budući bi mi bilo nemoguće ili veoma teško dobro obavljati službu župnika, nakanio sam pristupiti nekoj redovničkoj zajednici. Družbu Isusovu sam najprije sreo u Ivanovu životopisu. Upoznao sam je u likovima njegovih iskusnih duhovnih vođa o. Foretića i o. Vrbaneka. Potaknut tim sjajnim primjerima, proučio sam osobitosti Družbe i područje njene djelatnosti. Tako sam ustanovio, ako to bude bila Božja volja, da bih mogao kao isusovac možda najbolje služiti svetoj Crkvi i koristiti Božjem narodu.
Prema cilju
U listopadu ove godine Mario je započeo studij na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Poznavajući njegovu marljivost i intelektualne sposobnosti vjerujemo da će unatoč nedostatku vida uspjeti svladati sve poteškoće i ostvariti zvanje u koje osjeća da ga Bog zove. Da će mu u tome pomagati zagovor Ivana Merza, čijim je posredstvom došao na ovaj put, u to smo također uvjereni. I još par riječi na koncu. Da je Mario uspio završiti srednju školu i to s onako lijepim uspjehom, mnogo duguje svojoj požrtvovnoj i brižnoj majci koja mu je u tome najviše pomagala. No majka se isto tako brinula i to veoma marno za religiozni odgoj svoje djece (ima ih troje, četvrto, Marijev brat blizanac, umro je dva mjeseca nakon rođenja). U pismu što nam ga je uputila piše:
»Naročito sam ove zadnje godine često pogledavši Ivanovu sliku na naslovnim stranicama Glasila govorila u sebi: ’Ivane pomozi, ne daj da odgojim mlaku djecu! Pomozi, da ne bi zbog mog nemara i zapuštanja duhovnog štiva, zbog obimnog programa gimnazije, Marijeva duša bila uskraćena i okrnjena.... Nakon što sam Mariju pročitala ovog ljeta Ivanovu biografiju »Borac s bijelih planina«, dva dana poslije reče mi sav ozarena lica: ’Mama, ja bih svoj život htio posvetiti Bogu i raditi za Njega i Crkvu kao isusovac. Znam da ne mogu biti neki župnik, ali mogu završiti sve potrebne studije....’ Bila sam silno ganuta i ispunjena nutarnjom srećom, kojoj se nikad nisam smjela nadati. Zahvaljujem našem dragom Ivanu Merzu na velikoj milosti, dobivenoj od Gospodina!«
Ove godine doznali smo za vijest, o čemu je pisao i zagrebački Vjesnik, da je u Americi konstruiran aparat koji omogućuje slijepima čitati svaki tiskani tekst. Putem fotoćelija aparat tiskana slova pretvara u brajeva kojima se služe slijepi. Ima ih već nekoliko u Zagrebu. Istina aparat je veoma skup i treba ga dobaviti iz Amerike. Ako se u tome uspije to će Mariju znatno olakšati studij teologije.
Merz i mladi
ŽUPA SV. FABIJANA U VARAŽDINU I NAŠ IVAN
Kad idete iz Varaždina cestom prema Mariboru, na samoj periferiji na desnoj strani primijetit ćete jednu crkvicu, vanjštinom neuglednu, odmah uz sam rub ceste. Prvi dojam: jedan sakralni objekt prošlosti, spomenik vjere prijašnjih stoljeća. I kako to često biva u našem životu da nas prvi dojmovi varaju, tako je i u ovom slučaju. Čovjek ne bi ni slutio da skromna vanjština crkvice i to na nezgodnu mjestu, uz samu cestu, krije u sebi jednu živu, aktivnu župsku zajednicu u kojoj su najviše angažirani upravo mladi. Iznenađenje je međutim još veće kad se ustanovi da ta župa, osnovana tek prije nekoliko godina, ima samo tu crkvicu i ništa više: bez župnog dvora, bez vjeronaučne dvorane, bez nusprostorija, bez vrata i dvorišta. Sve se odvija u toj crkvici i još manjoj sakristiji. I sv. mise, i vjeronauk (čak i po zimi) i vježbanje pjevanja itd. Da, upravo to posljednje bio je razlog da smo otkrili jedinstvenu, mladu vjerničku zajednicu. Kada je lanjske godine bio organiziran prvi Festival duhovne glazbe i poezije, kao jedini izvan Zagreba prijavio se župski zbor mladih sv. Fabijana iz Varaždina. Iznenadili su i oduševili i publiku i žiri. I osvojiše prvo mjesto! I kako je Festival bio povezan s našim Ivanom Merzom, mladi Varaždinci zainteresiraše se za njegov lik i zavoliše ga. I tako je počelo. Sami predložiše župniku Miji Horvatu da se obavi devetnica u čast Ivanu za njihovu župu. Prijedlog bi pozdravljen i prihvaćen. Za početak devetnice 22. ožujka, pozvaše postulatora, koji ju je započeo i ujedno iste večeri održao predavanje uz dijapozitive o našem Ivanu za prisutne sakupljene župljane, mlade i odrasle, koji napuniše crkvicu. I ove godine zbor mladih sudjeluje na Festivalu. Izvode između ostalog i pjesmu »Brate Ivane«, za koju su sami skladali glazbu i aranžman na nešto prilagođene riječi Mire Preisler. Ove godine osvojiše drugo mjesto. Ali i pjesma »Brate Ivane« osvaja. Brzo je prihvaćaju mladi. Pogođena je. Za proslavu Merčeva dana 11. svibnja dolaze ponovno u Zagreb i izvode je na koncertu kao i druge svoje skladbe. Neki od njih hodočaste također i u Rim. Eto to je samo ukratko o toj zanimljivoj zajednici mladih koji tako zavoliše našega Ivana, a vjerujemo i on njih. Objavljujemo njihovu uglazbljenu pjesmu u ovom broju. Zamolismo ih da nam nešto više kažu o sebi. Učinila je to Karmela Verteš u ime svih i njezin dopis ovdje donosimo.
Hir ili nešto trajnije
Često puta se djelovanje mladih označava imenom prolaznog oduševljenja, nekog hira ili prolaznom zanesenošću, te se ni slučajno ne očekuju neki veći rezultati od svega toga. Tako se ispočetka gledalo i na grupu mladih katolika, stanovnika dijela grada Varaždina prema Mariboru, koji su se jedne zimske subote još 1974. godine okupili u maloj i hladnoj crkvici sv. Fabijana i Sebastijana. Okupili su se sa željom da počnu. A što? - Da počnu pjevati, da izliju svu svoju toplinu mladenačkih srca i
(...)
Merzu uglazbili su i pjesmu Mire Preisler »Brate Ivane«, koja je zapažena i na ovogodišnjem Festivalu i s kojm nastupaju i na obljetnici njegove smrti u zagrebačkoj »Palmi«. Što napisati kao zaključak ovog sažetog prikaza života i rada zbora mladih sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu? Možda to da su i dalje skupa i da ih ima tri puta više nego na početku. Možda to da svaku svoju probu počinju i završuju molitvom. Možda to da su najaktivniji sudionici u liturgijskim slavljima, najrevniji ministranti i polaznici vjeronauka. Čini se da bi ipak ovdje trebalo zaključiti: Ovo nije hir niti trenutna moda. Riječ je o nečemo što živi.
Karmela Verteš Pismo Ivanu Merzu
Jedan mladić iz grupe mladih iz Varaždina poslao nam je ovo pismo upućeno našem Ivanu. Rado ga objavljujemo u ovom Ivanom listu. To je još jedno svjedočanstvo kako Ivan djeluje na mlade duše, kako ih može potaknuti i oduševiti za više vrijednosti života.
Dragi Ivek!
Iz dana v dan vu zadnje vreme poslušel sem neke lepe stvari o Tebi, nekaj kaj do sad nis imel prilike čuti. Pa si mislim, tak, moram Ti jen mali listek napisati, kej mi je tak lakše srček otpreti. Znaš Ivek, nebo je tak lepo plavo denes i čist mali oblačeki ponad bregih bežiju. S polja se više se žutiju, gorice su pobrane, listje jako curi s drevja dol i nekak tužno je se. V jutro rano su megle, pa se moram spentrati na breg da bih videl bar malo dole. I dok stojim tak na bregu, dole megla, a sončece polako otpira oči, ja vu toj sliki vidim Tebe, i Tvoje živlenje. Vidim Tebe koji si se popel ponad sveta običnog i grešnog. Vidim Tebe koji si znal kak se more »sonce« videti i osetiti »sonce« lepo i drago, pa makar se megle mrzle po zemli vlečeju. Znaš, Ivek, lepo je zbilja to kak si Ti živel. Ti si bil sreten, tak jako, da si tu sreću i na druge mlade počel prolevati, pa su te zato i s pravom prekrstili v »apoštola hrvatske mladeži.« Čini mi se nekak da si Ti svojim životom dal znamenje čitavom jednom vremenu i da nakon tvoje smrti niš od tebe ni prestalo živeti. Nemre se tak lako pozabiti da cerkvi nigdar nisi hrbta obračal i da si saki dan hodil k meši. Fejst skrušen si bil vu molitvi, lica nigdar nisi mrgodil, već s smeškom si po zemli hodil. Ti si bil pravi čovek, baš onakvi kakvi bih i ja štel biti. Saki si den prebiral zrnca svete krunice i po pedeset put na dan ponavljal »moli za nas grešnike sada i vu času smrti naše« i siguran sem da je bila polek Tebe, dok si prelazil s vremena vu večnost. Nekak mi je toplo i najlepše vu duši kad si mislim da je gruda po kojoj i ja hodim dala takvog sina. I dok ti ja vu te mrzle i žalosne jesenske dneve stojim na vrhu mojeg zagorskog brega i gledim dole, čim dale morem, mislim si vu sebi da človek mora biti iznad svega kaj ne vodi k Bogu, iznad svega kaj ni Božje, da treba iti se više i više, k »svetlu« i k »vrhima« koji nas čekaju. Srećen kaj sam to baš pri Tebi spoznal i baš zato sam ti moral tih par reči napisati i dušu otpreti. Štel bi Ivek, da te čim više ljudi spozna, da te više mladeži gledi kak svog najbolšeg prijatelja i da na primeru tvojeg živlenja svoje dneve i život vrede. V uvjerenju da si blizu Onoga kojemu si na zemli služil, lepo Te pozdravljam dragi moj Ivek. Zvonimir
U RUCI MI IZVORNIK SVETA ČOVJEKA
U Gradu, 26. listopada 1953.
Čitati izvornik pisma velika čovjeka, lijepo je, čitati izvornik pisma sveta čovjeka, daleko je ljepše i ugodnije. To zadnje, ja sam danas doživio. U ruci sam imao razglednicu, koju je iz Beograda pisao u Zagreb, u bolnici bolesnom Stijepu Androševiću, hrvatski svetac u fraku, Božji čovjek Hrvatske, lovac Srca Isusova, dr. Ivan Merz. Onih par redaka pisanih lebdećim rukopisom bilo je prvo što sam vidio izvorno napisano Merzovom rukom. Oči su mi pobožno prelazile preko onih redaka pisanih mekanom olovkom bolesnom staklarskom naučniku. Iz njih je izvirala ljubav i samo ljubav prema bolesnom. Dugo sam promatrao potpis Dr. Merz. Uzvišene, svete misli rađale su se i zaokupljale me. A kako i ne bi, kada je Merz bio svjetlo, bio putokaz moje mladenačke dobi, bio onaj kojega sam duboko štovao i koji će poslije svibnja 1928. postati naš hrvatski svetac. Dok je Stijepo Androšćević prikucavao i lijepio okvire i rezao staklo, kazivao mi je neka svoja sjećanja na Ivana Merza. Kazivao ih bosanskom trijeznošću ne zanoseći se i ne uveličavajući ih: »Merza sam upoznao 1918. Nakon prevrata bio je povjerenik u rudniku Maslovarama. Tada sam bio pučkoškolčić. Netom ga upoznah, zavolih ga. Dolazio je u našu kuću u Kotor Varošu. Kad sam bio u vojsci na odsluženju novaštva, teško obolih. Bio sam prenesen u vojničku bolnicu u Banjoj Luci. Merz doznade da sam bolestan, pa isposlova da me pošalju u kliniku u Zagreb. Tu me preporuči don Radoničiću i časnim sestrama. U bolnici me je tri puta tjedno posjećivao noseći mi ponude. Na klinici je uredio da tu ostanem do kraja vojničke službe. Pobrinuo se i za troškove toga liječenja. Kad sam bio pušten iz vojske, nisam se mogao zaposliti kod starog poslodavca, jer je taj već poodavno bio našao novog pomoćnika. Merz se za me zauzme i preko Hrvatskog radiše nađe mi zaposlenje u Češkoj staklani u Dubrovniku. Tako je Merz između Bosne i Dubrovnika uspostavio još jednu vezu, ali osobitu, jer moj je rod davninom, tako se kaže, negdje iz Dubrovačkog primorja. Merz me je u Zagrebu nukao ići u isusovačku crkvu. Tamo me i vodio na propovijedi i sastanke. Kad bi prolazili ulicama, Merz bi na nekim stalnim mjestima nekoga pozdravljao skidanjem šešira. Vidio sam da nikoga ne pozdravlja niti komu odzdravlja, pa me to čudilo. Merz me uputi da se na tim mjestima nalazimo nekako zgodno prema crkvi Srca Isusova, pa pozdravlja božansko Srce. Merz je bio velik hrvatski socijalni radnik, koji je davao sve što je mogao potrebnim. Merz je bio velik organizator. Merz je prema svemu na svoju okolinu ostavljao utisak sveta čovjeka. Za života mnogo napadan, Merz je poslije smrti postao slavan. To nam je pokazao već njegov sprovod. Na nj je došao čitav Zagreb.« Onda je Merzov staklar ovako, ovim ljupkim i krasnim završetkom završio o Merzu: »1950. bio sam u Zagrebu. Prema svome običaju nosio sam na Merzov grob kitu cvijeća. Taj put nikako ne mogoh naći njegov grob na kojemu sam bio mnogo puta. Pitao sam grobara, a on me uputi tražiti grob s velikim bijelim križem na crnoj mramornoj ploči. I ništa više. A to sam i ja znao. Opet tražim, ali nigdje Merzova groba. Žurilo mi se, pa odoh na grob Stjepana Radića i tu ostavih Merzovo cvijeće. Grob je bio neuređen, nakićen, nekako zapušten. Valjda je Merz otklonio moju kitu cvijeća za njegov grob, a uputio me da njim okitim tada nekićeni grob Radića i lipanjskih žrtava.«
PROF. MIRKO CEROVAC
Umro je još jedan od vrijednih i vjernih suradnika Sluge Božjega Ivana Merza: angažirani hrvatski katolički javni radnik, dugogodišnji profesor nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, višegodišnji urednik »NEDJELJE« i suradnik brojnih hrvatskih katoličkih novina i Časopisa. Profesor Mirko Cerovac rođen je u Zagrebu 1911. godine u radničkoj obitelji (otac mu je bio tvornički ložač). Od najranijih godina uz svog starijeg brata pok. dra Dragutina Cerovca sudjeluje u radu orlovskog društva u župi sv. Antuna u Zagrebu (sv. Duh). Već kao mladi student postaje istaknuti radnik u križarskoj organizaciji, kojoj je ostao vjeran do kraja. Gimnaziju i filozofski fakultet je završio u Zagrebu. Najveći je dio svoje službe proveo kao profesor hrvatskog i latinskog jezika na nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, djelujući među budućim svećeničkim kandidatima. Nije pok. prof. Cerovac svojim dragim đacima prenosio samo svoje veliko znanje i opću kulturu, nego i bogato životno iskustvo angažiranog vjernika i aktivnog katoličkog javnog radnika. Tisuće njegovih đaka se i danas sa zahvalnošću sjećaju njegovog uspješnog odgojiteljskog rada. I nakon što je umirovljen rado su ga susretali u svom krugu, crpeći i u ovakovim zgodama od obilja njegovog nesebičnog davanja drugima. Raznolika je bila aktivnost prof. Cerovca u hrvatskom katoličkom pokretu: od člana i funkcionera orlovskog društva na sv. Duhu u Zagrebu pa do raznih poslova i funkcija u vodstvu organizacije, kojoj je više godina bio podpredsjednik. Sve je ove dužnosti naš Mirko savjesno, redovito i uspješno obavljao. Kao neumorni radnik obilazio je naša sela i gradove, čestoput pješice, održavajući tečajeve i predavanja i nastupajući kao odličan govornik na javnim skupovima i zborovanjima. U samom je vodstvu organizacije skoro svakodnevno radio, ne štedeći se. Sve bez ikakove nagrade ili naknade! Druga su to vremena bila! Posebno je značajna aktivnost prof. Mirka Cerovca kao urednika tjednika »Nedjelja« i raznih drugih izdanja križarske organizacije. U novinskom je apostolatu Mirko Cerovac pokazao i svoje velike sposobnosti, svoje široko znanje, životno iskustvo i neumornost. Oni, koji će jednog dana pisati povijest hrvatskog katoličkog pokreta, posebno orlovsko-križarskog pokreta, objektivno će iznijeti sav rad i zasluge prof. Mira Cerovca kao jednog od istaknutijih radnika, čovjeka široke kulture i velike aktivnosti. I posljednjih godina svojega života prof. je Cerovac surađivao u raznim katoličkim listovima i izdanjima i to ne samo kao lektor i korektor (bio je priznati stručnjak za jezik) nego i kao pisac. Bilo je to Mirkovo vraćanje njegovoj prvoj i najvećoj sklonosti: apostolskom djelovanju perom! Uza sve svoje teško zdravstveno stanje (skoro slijep!) neumorno je radio ne tražeći za svaki svoj rad naknadu. Šteta je, velika je šteta, da se velike sposobnosti, znanje i iskustvo prof. Cerovca nisu dovoljno angažirale u času nastajanja novije katoličke publicistike i izdavalačke djelatnosti. On bi se bio rado odazvao pozivu, ali poziva nije bilo..... Sa sigurnošću možemo reći: životni je poziv prof. Mirka Cerovca bio: djelovanje kao katolički javni radnik, apostol. Bio je u tome dosljedan sljedbenik Ivana Merza, kojega je osobno poznavao i mnogo se trudio da se ostvare namisli ovog Sluge Božjega. Mirko Cerovac je djelovao za ideale i za mladež, hrvatsku katoličku mladež, kojoj je Ivan Merz žrtvovao svoj mladi život. U nizu brojnih suradnika i sljedbenika Ivana Merza, Mirko Cerovac zauzima izuzetno i značajno mjesto! Nakon tolikih djelatnika iz orlovsko-križarskog pokreta ostavio nas je i naš Mirko. Uvijek vedar i nasmješen, prirodno duhovit i spreman na šalu, ali ozbiljan radnik, kojemu život nije bio lagan. Umro je od posljedica nesretnog slučaja. Iza sebe je ostavio suprugu Šteficu, sinove i unučad. U ostavštinu prof. Mirka Cerovca moramo ubrojiti i njegova brojna dobra dijela, a posebno primjer angažiranog vjernika i nesebičnog apostola. Dragi Mirko, hvala Ti na svemu, a posebno Ti hvala na bratskim osjećajima, na spremnosti da pomogneš bratu čovjeku! Hvala na svim žrtvama u našem pokretu, hvala na primjeru Tvojim đacima i Tvojim suradnicima! Počivaj na Mirogoju uz svog brata Dragu, uz našeg Avelina, sestru Maricu Stanković i sve one kojima grobove znamo i ne znamo, a živjeli su, djelovali i trpili uz geslo: žrtva, Euharistija i apostolat! Lav Znidarčić
___________________
Pogreb prof. Mirka okupio je brojne njegove prijatelje i suradnike u apostolskom radu. Govorima su se od njega oprostili župnik župe sv. Antuna o. Maks Herceg i dr. Ivan Tilšer. Kada je lijes bio spušten u grob glazba je otsvirala pjesmu »Za svaku dobru reč« što je mnogima izazvalo suzu na oku. Prof M. Cerovac umro je 20. listopada 1980. Mjesec dana nakon smrti njegovi prijatelji organizirali su sv. misu zadušnicu koja je održana u kapeli Bazilike Srca Isusova. Predvodio ju je biskup Đuro Kokša koji je bio i sam učenik prof. Mirka. Koncelebrirali su: o. Pero Bulat superior Bazilike, o. Maks Herceg OFM Conv, župnik sv. Antuna, vlč. A. Miličić predstavnik katoličke generacije kojoj je pripadao prof. Mirko, o. R. Koprek urednik »Života«, i o. B. Nagy postulator Ivanove Kauze. Prilozi koji su sakupljeni kod ove sv. Mise bili su namijenjeni za Postulaturu Ivana Merza. Osim brojnih prijatelja prof. Mirka iz stare katoličke generacije ovoj sv. misi prisustvovali su i predstavnici mladih. Ova prisutnost mladih bila je simbolički izražaj zahvalnosti staroj generaciji kojoj toliko dugujemo. Ujedno je željela naglasiti onaj kontinuum koji treba da postoji među generacijama. One vrijednosti koje su naši stari živjeli, svjedočili i mnogi za njih trpjeli jesu i naše vrijednosti koje mi nastavljamo živjeti i razvijati. Nakon sv. mise mnogi od prisutnih zadržali su se u dvorani u srdačnom razgovoru međusobno i zajedno s mladima kojima je bilo drago upoznati još živuće predstavnike stare katoličke generacije od koje mladi mogu mnogo toga naučiti.
DR. LUCIANO KARBIĆ
26. svibnja 1980. god. oprostili smo se na Mirogoju u Zagrebu od dr. Luciana Karbića, sveučilišnog profesora na Fakultetu strojarstva Zagrebačkog sveučilišta. Umro je u svojoj 49. godini života iznenada, od srčanog udara. O njegovu životu i pojavi pisao je opširnije Glas Koncila odmah nakon njegove smrti (br. 12, 15. VI. 1980). Naslov članka bio je: Nedovršena Apokalipsa na Kosovu – sveučilišni profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Dr. Luciano Karbić, znanstvenik i vjernik.
Ne možemo, a da ne posvetimo također nekoliko redaka u ovom našem Glasilu tom izuzetnom svjedočanstvu kršćanskog života, koje nam je prof. Karbić kao znanstvenik i vjernik ostavio tim više što je bio povezan s nekim nadahnućima i ostvarenjima našega Ivana Merza.
Rođen je na Rijeci 1931. g., gdje pohađa gimnaziju i maturira. U Zagrebu završava u rekordnom roku studij strojarstva 1956. g. Nakon nekoliko godina provedenih u proizvodnji odlučuje se za prosvjetu. Vraća se na svoj Fakultet i tu veoma brzo napreduje: 1968. magisterij, 1969. dcent, 1974. doktorat, 1975. izvanredni profesor. U svojih dvadeset godina službe na fakultetu prof. Karbić objavio je preko pedeset znanstvenih radova u domaćoj i stranj stručnoj literaturi. Osim svoga stručnog rada prof. Lucian bio je i svestrano društveno angažiran: u Savezu ljevača, gdje je vršio službu tajnika i urednika stručnog časopisa; u Službi civilne obrane i zaštite na fakultetu, u omladinskim akcijama i dr.
Sve to do sada navedeno jest bez sumnje vrijedno spomena i pohvalno, no još ne bi bilo dovoljno da ga spominjemo u vjerskom tisku da prof. Karbić nije ostavio jedno divno svjedočanstvo kršćanskog života; jedan primjer »integralne moralne ličnosti«, kako ga je nazvao dekan njegova fakulteta u pogrebnom govoru.
Osim savjesnog izvršavanja svojih vjerskih dužnosti zajedno s cijelom svojom obitelji, dr. Karbić prati intezivno zbivanja u Crkvi. Čita teološku literaturu i na stranim jezicima, zanima se za rad mladih u župi sv. Antuna, ohrabruje inicijativu lista mladih »MI«. I prije ninskog poziva naših biskupa provodi u obitelji zajedničku molitvu. I preko jedna često svraća u crkvu.
Unatoč svoje visoke naobrazbe i položaja pokazuje veliku jednostavnost i pristupačnost. Neneametljiva uslužnost i spremnost da vam izađe u susret i u onome za što ga niste zamolili, ali je naslutio da vam treba, ispunjavalo vas je ugodnim iznenađenjem i povjerenjem. I kad ste ga bolje upoznali, zadivio vas je svojom blagošću i strpljivošću.
Sigurno te i mnoge druge njegove vrline imale su svoj izvor u pravilno shvaćenoj i življenoj religioznosti. Često je znao ponavljati svojima u obitelji: »Nikada nemojte sumnjati u moć molitve.« A da je molitvu prakticirao još od svojih mladih dana, o tome nam svjedoči i gospođa kod koje je stanovao, koja ga je znala zateći u sobi na koljenima zadubenog u molitvu. Posljednje godine dr. Karbić pridružio se nekim inicijativima, koje su bile povezane s našim Ivanom Merzom. U dva navrata pošao je sa svojom obitelji na hodočašće mladih u Rim, koje je bilo motivirano primjerom našega Ivana Merza. Oba puta bio je voditelj jednog autobusa i svojom erudicijom i poznavanjem povijesti Crkve i kršćanstva veoma je koristio organizatorima i mladim hodočasnicima. Kad je u okviru Filozofsko-teološkog instituta otvoren studij teologije za laike kao plod hodočašća mladih u Rim, dr. Karbić pridružio se s cijelom svojom obitelji. Bilo je tako edifikantno vidjeti toga sveučilišnog profesora kako nakon napornog dana provedenog za katedrom kao profesor naveče ponovno postaje student i iz prve klupe marljivo prati predavanja profesora. Posljednje predavanje kojemu je prisustvovao bilo je o Apokalipsi. Kod kuće ju je počeo čitati ali je nije uspio dovršiti. Sadržaj te najtajanstvenije knjige Biblije postali su uskoro za njega stvarnost. Kako je bio preko hodočašća i teološkog studija u kontaktu s Bazilikom Srca Isusova, prof. Luciano zainteresirao se za našega Ivana Merza. čitao je njegovu biografiju te izbor iz njegovih tekstova »Put k Suncu«. Jednom zgodom je izjavio: »Tek sada dolazim do onih religioznih i duhovnih spoznaja do kojih je Merz stigao već u tako ranoj dobi.« Među dokumentima koje je nosio sa sobom u svome novčaniku na posljednje putovanje, bila je i sličica Ivana Merza koju je već prije dugo nosio uza se. Mnogo bi toga još trebalo reći o tom divnom svjedočanstvu kršćanskoga života. Zato nas i ne čudi da je na njegovu pogrebu bilo izrečeno osam govora u prisutnosti brojnih prijatelja, znanaca, rodbine i studenata. Dan prije nego je krenuo na Kosovo kao pratioc studentskog odreda koji je polazio na spomen marš, prof. Karbić pošao je u crkvu sv. Antuna gdje je prisustvovao sv. Misi, ispovjedio se i pričestio. Vjerojatno nije slutio da mu je to posljednja priprava za apokaliptičnu gozbu Jaganjčevu, kojoj je tako često pribivao u vjeri i znaku kod svake sv. mise. Poziv Kralja vjekova zatekao ga je ujutro 22. svibnja daleko od svoga grada ali ne i nespremnog. Onaj koji za sebe govori u Apokalipsi »Evo dolazim ubrzo i plaća moja samnom« zatekao ga je budnog i pripravnog. Pjesmom »Kraljice neba raduj se«, koju su prihvatili brojni vjernici, završen je oproštaj koji je više naličio nekoj svečanosti nego pogrebu. Sam je pogreb vodio o. Mario Tolj, konventualac, blizi prijatelj prof. Luciana, kojemu je pokojnik često pomagao i bio na usluzi u raznim potrebama. Uvjereni smo da je Kralj vjekova kojemu sve živi, kako to lijepo piše nad ulazom u Mirogoj, mjestu njegova zemnog počivališta, uveo svoga vjernog slugu u svoje Kraljevstvo, odakle nas prati svojom molitvom na našem zemaljskom putovanju. MERZ, LANG, BARBARlĆ I VOŠNJAK ZAJEDNO NA OLTAR!?
Prije nekoliko mjeseci dr. Slavko Šarić predložio je Postulaturi da se pokuša razmotriti ne bi li se moglo poraditi na tome da četiri naša ozbiljna kandidata za oltar - Ivan Merz, biskup Josip Lang, Petar Barbarić i Vendelin Vošnjak - čije su kauze pri koncu ili već gotove na dijecezanskom planu, budu zajedno proglašeni blaženima. Tko god je čuo za ovu ideju bio je oduševljen. Mnoge bi bile prednosti toga čina. U prvom redu svaki od ovih kandidata brže bi došao do proglašenja blaženim zajedno s drugima nego sam. Znatno bi se smanjili materijalni troškovi procesa koji nisu maleni. I što je veoma važno ovaj čin doprinio bi jedinstvu naše Crkve. Mnogi bismo se opet sakupili u Rimu oko Svetog Oca i naših blaženika i time ponovno pokazali svoju volju i nastojanje da želimo biti uvijek u jedinstvu s Petrovom stolicom što nam primjerom pokazuju naši kandidati oltara.
Evo, jedan prijedlog ne samo na razmišljanje nego i poziv na ostvarenje. U prilog ovome ide i činjenica da Sveti Otac u zadnje vrijeme običava proglašavati blaženike ne samo pojedinačno nego i zajedno kao što je to učinio i nedavno, 26. listopada ove godine proglasivši blaženima Don Luigi Orione-a, Mariju Annu Sala i Bartola Longa. Sigurno, da se ovo ostvari trebali bi se zainteresirati i naši oci biskupi koji bi sa svoje strane mogli uputiti pismenu molbu Svetom Ocu, kad za to dođe vrijeme, da sva četiri naša kandidata oltara zajedno budu proglašeni blaženima. Razmišljajmo, razgovarajmo, molimo se i učinimo što možemo! 52. DAN IVANA MERZA
I ove godine 1980. Dan Ivana Merza, 10. svibnja, proslavljen je u Bazilici Srca Isusova, gdje počivaju njegovi zemni ostaci. Toga dana brojni Ivanovi štovatelji okupili su se u Bazilici i pribivali euharistijskoj službi Božjoj. Vanjska proslava međutim održana je u nedjelju, naredni dan 11. svibnja. Koncelebriranu sv. misu predvodio je o. Radojko Karaman, provincijal DI. Propovijedao je o. Mario Tolj, franjevac, konventualac, voditelj svetoduške zajednice mladih MI. Kod sv. Mise pjevao je zbor župe Bezgrešnog Srca Marijina s Jordanovca. Nakon sv. Mise održan je koncert najboljih skladbi s Festivala duhovne glazbe i poezije, koji je i ove godine po drugi put održan za Mladi Uskrs u Zagrebu. Na koncertu su bile izvedene najbolje skladbe i s prošlogodišnjeg Festivala. Sudjelovale su zajednice: zbor mladih župe sv. Fabijana iz Varaždina, mladi župe sv. Trojstva iz Prečkoga, mladi s Jordanovca, zajednica iz Frankopanske te sastav iz župe Krista Kralja »Kyrios«. Nagrađena poezija bila je od Svetoduške zajednice mladih MI, koja je također bila pročitana. Bez sumnje da je najviše pozornosti pobudila zajednica mladih iz Varaždina, koji su i ovaj put došli u lijepom broju o svome trošku. Sa svojom pjesmom »Brate Ivane«, za koju su na riječi Mire Preisler sami napisali glazbu i aranžman, oduševili su publiku. Tu pjesmu s glazbom objavljujemo u ovome broju. Za Ivanov dan izišla je iz tiska i njegova kratka biografija »Tko je Ivan Merz« pa su si je prisutni mogli nabaviti. U nastavku donosimo homiliju koju je izrekao o. Mario Tolj za vrijeme euharistijskog slavlja na Dan Ivana Merza. OTKOPANI DUHOVNI KAPITAL
Homilija o. Marija Tolja prigodom proslave Dana Ivana Merza
Izražavam svoju radost što mogu ovdje progovoriti nekoliko riječi u ime onih koji se nadahnjuju na životu Ivana Merza. Pred pedeset i dvije godine Ivan Merz zakoraknuo je u vječnost, a iz dana u dan sve je prisutniji, sve više govori sve jače propovijeda. To je već prvi razlog da malo zastanemo, da se udubimo u ovu Božju logiku. Isus Krist kada želi neku obnovu, kada želi da se njegovo Evanđelje autentičnije živi, tada podiže apostole, podiže one koji će živjeti njegovo Evanđelje. I zato kažem: Bogom je dan Ivan Merz za naše vrijeme kad se toliko govori o laičkoj obnovi u Crkvi i o obnovi Crkve u Hrvatskoj. Hvala Bogu da se nije dogodilo s Ivanom Merzom, kao što se na žalost često događa nama Hrvatima da nam kapital ostaje zakopan. Zalaganjem otaca isusovaca duhovni kapital »Ivan Merz laik« koji je dokraja živio Evanđelje Isusa Krista iskopan je i podignut da nam govori i propovijeda. Zato ako ikada, onda je ovo vrijeme trebalo jednog čovjeka kao što je Merz. Trebalo je jednog laika koji je znao naći svoje mjesto u Crkvi, koji je živio u Crkvi i za Crkvu, da danas svim vjernicima u Hrvatskoj, a napose mladima, bude primjer na kojem će se nadahnjivati i kojega će slijediti.
Prošle godine 30. travnja u Rimu kad smo se sastali da proslavimo 1100. obljetnicu vjernosti Isusu Kristu, njegovoj Crkvi, Petrovom nasljedniku, tada je naš nadbiskup spomenuo Ivana Merza kao gorljiva apostola vjernosti Kristovu namjesniku na zemlji. Spomenuo je također i skupinu mladih iz Hrvatske koja se nadahnjuje na njegovu primjeru i koja je ondje toga časa bila prisutna.
Godinu dana kasnije, ove godine 30. travnja Papa se obraća mladim hodočasnicima iz Hrvatske. I sada sam Sveti Otac spominje Ivana Merza i ističe ga kao primjer na kome se trebaju nadahnjivati mladi. Dobro je to ovdje na današnji dan među štovateljima Ivana Merza ponovno naglasiti. Sestre i braćo, imamo koga istaknuti danas u vremenu kad se toliko govori o katoličkom laikatu. U našem narodu ima toliko revnih i svetih svećenika, koji žele obnoviti Crkvu i žele se dati za Crkvu. Ali to izgleda nije dosta. Trebalo je podići jednoga koji je živio Evanđelje, kao što je to činio naš Merz. Onako kako je Ivan Merz živio, za nas je veoma aktuelno. On je čovjek koji je bio do kraja vjeran Isusovu pozivu i Isusovu Evanđelju. Bio je vjeran Papi, Kristovu namjesniku i Petrovu nasljedniku. Bio je vjeran Crkvi i to je provodio kroz molitvu i intenzivni sakramentalni i apostolski život.
Što nam je Papa prošle godine poručio? Da ostanemo vjerni Isusu Kristu, da ostanemo vjerni Rimskoj Crkvi, Petrovu nasljedniku, Evanđelju, pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. To je program za sve nas Hrvate, za obnovu Crkve u našem narodu. I zato ističemo Ivana Merza. On je vrednote, na koje nas poziva Papa, odživio tako dosljedno i vjerno da o njemu možemo govoriti kao o budućem svecu u našem narodu. Sve ono što se naziva obnova, nije u stvari obnova. Ali živjeti spomenute vrednote te ih iz dana u dan svjedočiti, znači da svaki od nas postaje življeno Evanđelje kao što ga je živio naš Ivan. I kad imamo njegov divan primjer kao i druge primjere naših velikana, potrebno je što češće o njima govoriti, napose mladima, na vjeronaučnim susretima i u drugim zgodama, jer su nam oni veliki poticaj i ohrabrenje da ostvarujemo onu vjernost na koju nas poziva Kristov Namjesnik.
Ivan Merz znao se u teškim trenucima života moliti Majci Božjoj. Znao se obraćati Njoj, Majci Isusa Krista i Majci našoj, Majci cijele Crkve. I zato i mi, ako ikada, onda danas moramo se utjecati u Njezin zagovor. Hrvati su znali u teškim časovima svoje povijesti poći u svetišta Majke Božje i tamo se moliti. Tamo se dobivala snaga da se izdrže povijesne kušnje. I zato neka nas primjer našega Ivana nadahnjuje i u pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, da bismo što bolje odživjeli Kristovo Evanđelje, kao što ga je odživio Ivan Merz. VIJESTI IZ POSTULATURE
U Banjoj Luci Merz sve prisutniji
Susret s mladima i s Ivanovim štovateljima
Na poziv banjalučkog biskupa msgr. Alfreda Pichlera postulator je posjetio Banja Luku 24. II. o. g. u pratnji četvero predstavnika Ivanovih štovatelja iz Zagreba. Dan prije održan je bio najprije susret s Ivanovim banjalučkim štovateljima u prisutnosti banjalučkog župnika mons. Branimira Župančića. Sutradan u nedjelju postulator je održao predavanje uz dijapozitive o životu i radu našega Ivana.
Tokom dana gosti iz Zagreba s postulatorom posjetili su u staračkom domu gospođu Anku Fedović koja je bila kućna pomoćnica u Ivanovoj obitelji. Premda je u visokim godinama, veoma dobro se sjeća našega Ivana kao dobrog i finog mladića. Ispričala je također i neke zanimljive zgodice za vrijeme dok je boravila u obitelji Merz. Razgovarali smo također i s jednom umirovljenom učiteljicom koja se sjeća kako je Ivanova majka vozila Ivana u kolicima dok je bio još sasvim malen. Premda je od Ivana starija svega četiri godine sjeća se toga, jer joj je ostalo u sjećanju kako je Ivanova majka tom zgodom bila obučena.
Posjet samostanu Mariji Zvijezdi
Na poziv otaca trapista iz banjalučkog samostana Marija Zvijezda postulator je održao i ondje predavanje uz dijapozitive o našem Ivanu na blagdan sv. Josipa 19. ožujka. Dok je još boravio u Banjoj Luci, Ivan je često zalazio ocima trapistima napose na sv. ispovijed, pa je i taj samostan u nekom smislu posvećen njegovom prisutnošću.
Prvo hodočašće u Banja Luku iz Zagreba
18. svibnja pošao je jedan autobus štovatelja Ivana Merza iz Zagreba u Banja Luku da posjeti Ivanovo rodno mjesto. Po dolasku u Banja Luku hodočasnici su najprije imali sv. Misu u novoj katedrali. Prije sv. Mise kratko ih je pozdravio mjesni biskup msgr. A. Pichler. Nakon sv. Mise cijela grupa pohodila je zgradu - bivši banjalučki željeznički kolodvor - u kojoj je živio Ivan sa svojim roditeljima. Danas se ta zgrada preuređuje za galeriju. Nakon toga zagrebački hodočasnici bili su pozvani u banjalučke obitelji na ručak, što je omogućilo srdačan prijateljski kontakt i poznanstvo među Merčevim štovateljima. Poslije ručka upriličen je posjet samostanu Mariji Zvijezdi gdje su oci trapisti srdačno primili goste, protumačili im historijat i pokazali znamenitosti samostana. Na povratku u Zagreb navratili su u Prijedor koji je također povezan s našim Ivanom, jer je ondje pohađao dva razreda osnovne škole. To je prvo hodočašće organizirano iz Zagreba za Banja Luku povezano s našim Ivanom, koji je ondje rođen i proživio dječačko i mladenačko doba do poslije mature. U planu su i u buduće takva jednodnevna hodočašća u Ivanovo rodno mjesto. Na koncu najsrdačnije zahvaljujemo svima banjalučanima, Ivanovim štovateljima, koji su nam organizirali i omogućili tako ugodan prijem i boravak u njihovu i Ivanovu gradu.
Ivan Merz u Prijedoru
Da je Ivan Merz živio u Banjoj Luci i Zagrebu, to je opće poznato. Ali da se i Prijedor može ponositi da je u njemu živio dvije godine naš kako se nadamo, budući hrvatski blaženik, za mnoge je to novost, Ivan je ondje pohađao 2. i 3. razred osnovne škole, jer mu je otac bio u Prijedoru u službi na željeznici. Bilo je to od 1903. g. do 1905. g.
To je dalo povoda da je u okviru misija, koje su se održale u Prijedoru uoči blagdana sv. Josipa ove godine, koji je patron župe, upriličeno predavanje uz dijapozitive o životu i radu sluge Božjega. Tako su mnogi vjernici Prijedora mogli doznati nešto više o našem Ivanu.
Iz Slovenije
»Zahvaljujem se Vam za poslano knjigo ’Tko je Ivan Merz’. Dobro mi bo došla, saj se zelo zanimam za tega velikega človeka sedanjega stoletja v našem prostoru. Bog ga je poslal nam vsem za vzornika. Naj bi ga posnemali in imeli veliko tega Merzovega duha.«
Franc Strašek, svećenik Makole
Subotica se zanima za Merza
Na poziv vlč. Andrije Kopilovića iz Subotice postulator Ivanove kauze održao je 13. i 14. ožujka o. g. nekoliko predavanja o našem Ivanu za razne grupe: svećenike, sjemeništarce, časne sestre, mladež, vjernike. U predavanju za svećenike posebno su bile istaknute karakteristike Merčeve duhovnosti, koje su blizu svećeničkom životu. Za tu su svrhu poslužila dva članka: »Svetac u fraku« i »Svećenik u civilu«, koja su već davno napisala dva svećenika ističući Ivanovu veliku ulogu i utjecaj koji je imao na svećenstvo kako svojim primjerom tako svojim direktnim kontaktom i apostolatom. Nakon predavanja i diskusije obavljen je u sjemenišnoj kapeli zajednički križni put. Kao uvodno razmatranje poslužile su misli Ivana Merza o križu, žrtvi, trpljenju iz njegove bogate duhovne baštine.
U nedjelju 14. ožujka naveče upriličen je susret Merčevih štovatelja s mjesnim biskupom msgr. Matijom Zvekanovićem i postulatorom. Na susretu se okupilo tridesetak osoba. Izražena je želja da se takovi susreti Merčevih štovatelja češće održavaju, kao što je to u Zagrebu i Banjoj Luci.
Drugi festival duhovne glazbe i poezije
I ove godine po drugi put održan je Festival duhovne glazbe i poezije za mlade na mladi Uskrs, 13. travnja 1980. u Zagrebu u dvorani Dječačkog sjemeništa na Šalati. Sudjelovalo je 15 vjeronaučnih grupa s ukupno 230 izvođača. To su bile župe i zajednice mladih: svetoduška zajednica mladih MI, zajednica »Kyrios« iz župe Krista Kralja - Mirogoj, župa sv. Josipa, zajednica mladih Kaptol, zajednica mladih Jordanovac, mladi iz župe Travno, zajednica mladih iz Frankopanske, studentska zajednica Knežija, »SMAK« - mladi iz Župe Prečko, mladi iz Šestina, mladi sa Šalate, mladi iz Jaruna, mladi od sv. Martina-Salezijanci. Izvan Zagreba i ovaj put sudjelovao je samo zbor mladih iz Varaždina iz župe sv. Fabijana. Prvo mjesto ove godine osvojila je zajednica mladih iz Frankopanske, drugo mjesto Varaždinci, a nagradu publike dobili su mladi sv. Petra. Nagrada za poeziju pripala je svetoduškoj zajednici mladih MI.
Sam je program bio podijeljen u dva dijela, jer je bilo zajednica koje nisu pretendirale da uđu među natjecatelje. Festival je i ove godine imao u prvom redu značaj proslave Kristova Uskrsnuća, a drugotni cilj je bio da se potakne stvaralaštvo mladih na polju duhovne glazbe i poezije. Premda nisu bile nagrađene, moramo ovdje spomenuti dvije pjesme od Emilija Kutleše, napose »Hvala Ti za istinu«, koju su izveli mladi iz Prečkoga. Obje pjesme s glazbene strane bile su od stručnog osoblja ocjenjene kao najbolje. Istaknuti također treba i ove godine polsatni folklorni program svetoduške zajednice mladih koji su i ovaj put dočarali kako se slavi Uskrs u njihovoj župi već godinama.
Najbolje skladbe s ovoga Festivala bile su izvedene na koncertu prigodom proslave Dana Ivana Merza u Bazilici Srca Isusova 11. V. 1980., budući da od našeg Ivana Festival i vuče svoju inspiraciju. Opširniji prikaz Festivala donio je Glas Koncila, br. 8, 1980. i časopis Kateheza br. 2, 1980.
Merz u francuskom tisku
Francuski katolički list »Message«, koji izdaje Secours Catholiqes (Francuski karitas) objavio je u svome siječanjskom broju od 1980. u rubrici »Le charitable du mois« (dobrotvor mjeseca) članak o našem Ivanu pod naslovom »Laik i preteča II. vatikanskog koncila - Ivan Merz«. Članak je napisala č. s. Theresia Rhodain, benediktinka, a potpisala se po običaju pod pseudonimom E. Solesmes, S. Theresia je rođena sestra Mons. Jean Rhodain-a, osnivača Secours Catholique-a, a živi u istom samostanu u Vouhallan-u, Limon zajedno sa s. Marie Denise, generalovom kćerkom, o kojoj smo opširno pisali u prošlom broju.
Na temelju toga članka Postulatura je primila dosta pisama iz Francuske, Italije, Njemačke, kojima čitatelji mole da više doznaju o našem Ivanu. Posebno se zainteresirao dr. Schönberger iz Saarlouis-a za Ivanovu doktorsku dizertaciju o kojoj bi želio nešto i napisati ili dijelove čak objaviti u njihovu časopisu za liturgiju.
To samo pokazuje koliko je važno pisati o našem Ivanu u stranim časopisima, kako bi ga i druge nacije upoznale. Ako netko od čitatelja u tome smislu nešto doprinese ili sam napiše članak za koji časopis, bit ćemo posebno zahvalni. (Neka se u tom slučaju navede i adresa Postulature, da bi se strani čitatelji mogli obratiti za detaljnije informacije).
Posjet J. Staszkowian-a iz Poljske
U mjesecu kolovozu boravio je u Zagrebu veliki Ivanov štovatelj iz Poljske: g. Jozef Staszkowian. O njemu smo već pisali u prošlom broju i objavili njegovu pjesmu. G. Staszkowian preveo je Ivanovu biografiju na poljski jezik i ovom zgodom donio prijevod i predao ga u Postulaturu. Kopiju njegovog prijevoda poklonit će mladi Svetom Ocu iduće godine prilikom svoga hodočašća u Rim. G. Staszkowian je posjetio Ivanov grob i njegov muzej. - Ovime izražavamo javnu zahvalnost Postulature g. Staszkowianu za sve što je do sada učinio za našega Ivana kao i za ono što još kani učiniti kako bi ga upoznali njegovi sunarodnjaci.
Merz na češkom programu Radio Vatikana
Obavijestio nas je iz Rima o. Tomáš Špidlík, DI koji je bio moderator jedne dizertacije o našem Ivanu, da je u jednoj emisiji Radio Vatikana na češkom jeziku govorio o Merzu i opširnije citirao njegove misli i izvatke iz njegova dnevnika i članaka. Češki slušaoci su se na temelju te emisije veoma zainteresirali za našeg Ivana pa su p. Špidlíku stigla mnoga pisma iz Češke sa molbom da nešto više doznaju o njemu. Nažalost o. Špidlík nije im imao mnogo za poslati osim teksta svoje emisije. To je samo jedan pokazatelj kako Ivan bogatstvom svojih ideja i misli može zainteresirati osobe koje za njega prvi put čuju. Ujedno je to i poticaj da svaki štovatelj nastoji proširiti u svojoj okolini primjer života i duhovnu baštinu našeg Ivana. Možda i nismo svjesni kako možemo koristiti dušama time da ih upozorimo na našeg Ivana.
Merz na vitrail-u u Essenu u Z. Njemačkoj
Uskoro će se navršiti i 25 godina kako postoji Hrvatska katolička župa u Essenu. Na raspolaganju ima crkvu sv. Marije koju je svojim umjetninama ukrasio naš poznati slikar Ivo Dulčić. Osim fresko slika umjetnik je izradio i vitrail-e na kojima je prikazao našeg sveca Nikolu Tavelića, blaženike kao i kandidate oltara. Među njima je i naš Ivan Merz na posebnom vitrail-u. U knjižici Hrvati u Ruhru koja je izdana prigodom 20. obljetnice hrtvatske katoličke župe donesene su kolor-reprodukcije Dulčićevih slika i vitrail-a iz spomenute crkve. Knjižicu je izdala Kršćanska sadašnjost i Župa sv. Marije u Essenu 1976. g.
Posjetili Ivanov grob i muzej
Kardinal Franjo Šeper
Prigodom svoga boravka u Zagrebu u mjesecu rujnu ove godine naš kardinal Franjo Šeper posjetio je grob sluge Božjega Ivana Merza i njegov muzej. Bilo je to 12. IX. 1980. Uzoriti kardinal upisao se tom zgodom također i u Spomen knjigu. Kao što je poznato našoj javvnosti, zaslugom kardinala Šepera, koji je bio prije odlaska u Rim zagrebački nadbiskup, otvoren je 1958. god. informativni dijecezanski proces za Ivanovu beatifikaciju. Kardinal Šeper je također osobno poznavao našega Ivana i u nekoliko navrata o njemu dao lijepe izjave i svjedočanstva (Vidi Glasilo Postulature, br. 2, 1974, str. 5-6).
Majka Terezija
Početkom srpnja kad je boravila u Zagrebu na svome proputovanju u Skopje, gdje je otvorila novu kuću, majka Terezija je posjetila grob i muzej našega Ivana. Majci Tereziji, koja je do sada samo čula za našega Ivana, bilo je posebno drago kad je doznala da je i on bio velik štovatelj Presv. Euharistije, koja se posebno štuje u njezinom redu. Sa sobom je ponijela njegovu biografiju i mnogo njegovih sličica s tekstom na engleskom jeziku koje će razdijeliti svojim sestrama i drugima. U spomen-knjigu majka Terezija upisala je ove riječi:
»Dragi Ivane Merz! Moli se za nas kod Isusa i Marije da budemo dostojni njihove ljubavi. - M. Teresa, mc.« 2. VII. 1980.
Posjetioci izložbe Svetog Platna
Brojni se posjetioci koji dolaze vidjeti izložbu o Sv. Platnu napose oni izvan Zagreba, uglavnom su to hodočasnici koji ili polaze ili se vraćaju s Marije Bistrice, navrate i u Baziliku i na Ivanov grob. To je na koncu i razumljivo jer upravo zahvaljujući našem Ivanu i njegovom 50. jubileju iz 1978. došlo je do organiziranja ove izldžbe kao što je o tome pisalo naše Glasilo u posljednjem broju, 1979/80, str. 50. - Posebno treba spomenuti veliku grupu mladeži iz Banjalučke biskupije koji su došli u Zagreb za 1. svibnja na prvomajski izlet i tom zgodom su došli na Ivanov grob i u Bazilici imali sv. Misu.
Pisaći stol Ivana Merza
Nedavno je Ivanov muzej dobio jedan veoma vrijedni predmet: pisaći stol Ivana Merza. Do sada je bio na čuvanju kod obitelji Bajić, kod kojih je stanovao Ivanov otac posljednji dio svog života. Nakon smrti g. Ive Bajića ove godine, njegova supruga gospođa Katica, koja je bila kućna pomoćnica u obitelji Merz još dok je naš Ivan živio u Zagrebu, poklonila je ovaj stol muzeju zajedno s još nekim predmetima koje je Ivan upotrebljavao. Gospođa Katica još uvijek čuva krunicu koju joj je naš Ivan donio na poklon iz Rima. Ivanov muzej nalazi se uz Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, Palmotićeva 31.
Snimljen filmu o Ivanu Merzu
Ovoga ljeta snimljen je dokumentarni film o životu našega Ivana. Snimio ga je njegov veliki štovatelj vlč. Josip Kropek. Film će biti dostupan za gledanje u 1981. god. - Zahvaljujemo vlč. J. Kropeku na tom lijepom ostvarenju koje će veoma koristiti boljem upoznavanju našega Ivana.
Skupljamo tekstove Ivana Merza
Za proces Ivanove beatifikacije potrebno je sakupiti sve što je sluga Božji objavio bilo u tisku bilo da je ostavio u rukopisu. Molimo stoga sve osobe koje posjeduju bilo kakav rukopisni tekst našega Ivana da nam pošalju ili original ili fotokopiju.
Osim toga molimo sve koji posjeduju izdanja Orlovske organizacije, u kojoj je Ivan djelovao kao tajnik i potpredsjednik, da nam omoguće uvid ili nam ih posude. Posebno nas zanima Orlovski Vjesnik, Orlovska Misao, Đački Orao u kojima je naš Ivan objavljivao svoje radove. Nažalost niti Sveučilišna knjižnica ne posjeduje kompletna ta izdanja. Zanima nas također i časopis Mladost, napose godišta između 1922-1928. Članak koji je Ivan objavio ondje o sv. Tarziciju, još nismo uspjeli naći. Unaprijed zahvaljujemo svima koji će nam pomoći da kompletiramo tekstove našega Ivana.
Skupljaju se potpisi za Ivanovu beatifikaciju
Potaknuti s nekoliko strana započinjemo akciju skupljanja potpisa za što skoriju beatifikaciju našega Ivana. Tko želi dati svoj potpis, može to učiniti u Postulaturi. Za osobe izvan Zagreba preporučamo slijedeći način: Budući da će im biti nezgodno samo radi toga dolaziti u Zagreb, predlažemo da u svojoj okolini sakupe druge osobe zainteresirane za ovu stvar i da tako zajednički ispune svojim potpisima barem jedan list, tj. samo jednu stranicu jednog lista. Popunjen list neka se pošalje na Postulaturu, gdje će biti priložen ostalim listovima. Svaki list mora ostati s druge strane prazan. Molimo da uz potpis, koji neko bude čitko napisan, naznačite i mjesto u kojem živite. Bilo bi nam drago da sakupimo tokom narednih mjeseci što više potpisa kako bismo ih mogli ponijeti Svetom Ocu u Rim 1. svibnja kad se organizira već uobičajeno hodočašće za mlade.
Traži se pomoć za prepisivanje njemačkog prijevoda Ivanove biografije
Ivanov otac, koji je doživio duboku starost - umro je u 92. godini života 1959. g. - preveo je prvu Ivanovu biografiju na njemački jezik. Taj prijevod, pisan njemačkom goticom, ostao je do danas u rukopisu. Postulatura Ivana Merza željela bi stvar prepisati strojem, no do sada još nismo uspjeli naći osobu koja je u stanju čitati taj rukopis na njemačkoj gotici i ujedno pretipkavati na stroju. Ako bi nam tko od Ivanovih štovatelja mogao u tome pomoći, bilo osobno bilo da nas upozori kome da se obratimo, bit ćemo zahvalni.
|