Grgo ROGLIĆ, «Ivan Merz i primat duha», Republika Hrvatska, Argentina, Buenos Aires, lipnja 1982., br. 137/82, str. 3-8

Sveć. Grgo Roglić:

Ivan Merz i primat duha

U DOMOVINI se širi kult Ivana Merza. U Vatikanu proces za njegovu beatifikaciju nalazi se u punom tijeku. Knjige i brošure o njegovu životu i radu izdavaju se na raznim jezicima. U katoličkim akademskim krugovima održavaju se simpoziji, a na razini pučkih pobožnosti njegovo ime je dio molitvenih zaziva vjernog puka.

U isto vrijeme, dok Hrvatska otkriva ogromno blago u liku svog sina Ivana Merza, neprijatelj riga otrov na nj, kao i na narod, jer “osoba i djelo Ivana Merza izazivaju neizrecivo iznenađenje, čim im se čovjek približi“, prema sudu prof. Tomaso Federici, koga citira Marin Škarica u svom eseju o Merzu, objavljenom u knjizi “Pojava i značenje dra. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj“ (str. 35).

Tko je Ivan Merz ?

Može li se što posebna dogoditi u životu jednog Hrvata koji je umro u cvijetu svoje mladosti? Rodio se 1896., a umro je 1928.

“Suđeno je za neke ljude, da njihovo ime nikada ne silazi s poprišta duhovne borbe čovječanstva. Pojave se najednom kao neki poslenici višega svijeta i uđu u službu ovoga svijeta ne suzujući svoje polje rada, najmanje misleći na sebe, čudaci, često puta žrtvovani za spasenje drugih, ne misleći na uspjeh i ne računajući na snagu svoje riječi i svoga srca, nego samo na slavu Ideje. Kao vjesnici nijeme Providnosti umiješaju se među ljude i njihova budnost ide pred svima, njihova mudrost uznemiruje sve, njihova moć ispunja svačiju nemoć, a često puta njihova nemoć krije u sebi strahovite slutnje budućih golemih i jedinstvenih događaja. Ime Ivana Merza može se već danas sigurno ubrojiti među imena onih koji se neće izbrisati ni na nebu ni na zemlji.“ (Dušan Žanko, ibid. str. 105).

Da ne bismo predstavili Merza kao nekog “provincijskog svečića”, daleko od stvarnog života, treba imati na umu da je odrastao u  liberalnoj građanskoj obitelji, sudjelovao u društvenom životu, znao plesati, svirati, bavio se i športom. pohađao kućne zabave, pripravljao izlete,  koncerte, svirao s prijateljima pedoknice djevojkama i u 16. godini doživio svoju prvu i posljednju veliku ljubav. Razvio se u intelektualca, esteta; dovinuo se do mistike, pisao  brojne rasprave, studije, knjižice, članke (oko 3000 stranica), govorio deset jezika, bio organizator, pedagog, čovjek visoke kulture i velikog znanja, duboke duhovnosti. Njegov kratki ali neizrecivo plodni život poprima svoju definitivnu karakteristiku u natpisu na njegovom grobu: “Život mi je bio Krist a smrt dobitak”.

Iz  kojih je izvora izrastao ovaj novi hrvatski kandidat za oltar?

Nije lako postati u ovome i ovakvom svijetu “bogonosac”. Bog je tajna koja ne da mira čovjeku. I ne samo danas. Muči kršćane i nekršćane. On je glavobolja za sve ljude. Ne možemo mu pristupiti kroz vrata logike, nego kroz otvoreni život, egzistencijalno. Ne nalazi se Njega u knjigama, nego u životu.

Poznati francuski pisac, Jean C. Barreau, predlaže nam jedno veoma sugestivno tumačenje Božje Tajne. On to pokušava učiniti iz jedne egzistencijalne perspektive: istinit i cjelokupan čovjek živi istodobno u tri dimenzije: vertikalnoj, horizontalnoj i duboko-nutarnjoj. Po vertikalnoj dimenziji čovjek stoji u odnosu sa svim onim što je nad njim: otac, mati i svaki autoritet. Priznaje vrednote koje utjelovljuje na poseban način pojam “otac”, tj. poslušnost, ovisnost, red Ako čovjek prihvati ovu dimenziju, on je svjestan i sporazuman s time da je “sin”. Ako svjesno odbije tu dimenziju, on duhovno ne raste, ostaje u stanju puberteta i stalne pobune protiv oca. Ta pobuna unosi u njegov život tjeskobu i žalost.

Horizontalna dimenzija spaja čovjeka s njegovom okolinom: braća, prijatelji, susjedi, bližnji. Bitna vrednota na toj dimenziji je bratstvo i jednakost. Ako čovjek odbaci tu dimenziju, njegov psihološki razvoj teško je opterećen egoizmom i hipohondrijom. On ostaje zatvoren u svom pigmejskom svijetu vlastitog blagostanja, tuđ i otuđen.

Konačno treća dimenzija, nutarnja dubina, osposobljuje čovjeka da uđe sâm u sebe i kao Ivana Arška počne slušati one tajne glasove svoga bića koji mu označuju put njegove sudbine. Čovjek ulazi preko te dimenzije u novi svijet stvaralaštva i plodnosti. Spoznaje vrijednost šutnje, razmatranja, nutarnje slobode, kontemplacije i poezije. Spušta se do najdubljih, podzemnih izvora svoga bića, otkriva sebe i svijet u korijenu i tako doživljava svoje novo rođenje u Duhu. Čovjek, kome nedostaje ova dimenzija, osuđen je na površnost, taštinu i na refleksne pokrete, na lutanje.

Ivan Merz je klasičan primjer utjelovljenja ovih triju dimenzija. One su u njemu srasle u sklad koji izaziva čuđenje i divljenje kod svih onih koji su Merza osobno susreli. “Imao sam osjećaj, kao da je netko iznenada banuo u kraj posve tuđ”, veli o njemu o. Miroslav Vanino u knjizi “Životopis Dra. Ivana Merza” od dr. Dragutina Kniewalda (str. 116). Ugraditi u svoju ličnost harmonično sve dijelove ljudske psihe, porive instinkta i visoku gimnastiku duha, dovesti u sklad jedne sinfonije sve tri dimenzije ljudskog bića, bio je životni poziv koji je od Merza tražio dnevni samoprijegor za čitavo vrijeme njegova, kako to pjesnički izraziše njegovi Orlovi iz Vinkovaca, “Puta Suncu”. Merz je veoma rano došao do uvjerenja da Marcuse-ov čovjek jedne dimenzije ne može biti sretan, jer ne može nikoga usrećiti. Čovjek mora znati zašto živi, kakav smisao ima povijest u kojoj on, već po svom rođenju, mora sudjelovati. Merz je uočio alternativu: ili je život besmislen, ili postoji jedna velika ideja, Ljubav koja sve pokreće u ovoj uznemirujućoj avanturi čovjeka.

Ivan Merz bio je prvi, a možda i jedini, koji je iza Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj uvidio da je klerikalizam karikatura katolicizma i da kršćanstvo ne smije biti svedeno na zbirku moralnih propisa, na nekoliko religioznih ceremonija koje s rastom u vjeri imaju malo veze. Ivan Merz nije nikad silazio u arenu političke, stranačke borbe. On je svoje hrvatstvo proživljavao u dubokoj brizi za integralni odgoj hrvatske mladeži, kojoj je posvetio svoje bdijenje i svoje iluzije. Živio je zapravo za Hrvatski Orlovski Savez (HOS) u koji je želio ucijepiti sok kršćanskih principa za privatni i javni život. U tom smislu piše Merz: “Mi nećemo i ne smijemo biti katolici zato da pomognemo narodu, već ćemo mu zato pomoći jer smo katolici”. I na drugom mjestu: “Vjera je-naš cilj a ne sredstvo”. Tu istu misao naglasio mi je u razgovoru prošle godine zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić: “Mi odgajamo katolike; ako je netko dobar katolik, bit će sigurno i dobar Hrvat.” Merz je intenzivno doživljavao ono žalosno doba (1920.-1925.) kad je u Hrvatskoj nastala podjela duhova a vjerski život bio nizak, prožet modernizmom i dekadencijom, u kojem je velik dio klera i laikata (Seniorat) bio više na strani dr. Antona Korošca nego li na strani Evanđelja. Pogledi Ivana Merza na stanje u ono vrijeme ostali su do danas neosporno vrijedni.

“Bogata ostavština Ivana Merza pruža dragocjenu dokumentaciju duhovno-stvaralačkih pogleda tog velikana našeg hrvatskog laikata”, piše N. M. Roščić (“Pojava i Značenje dra. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj”, str. 72). On je bio jedan ođ onih rijetkih u kojemu je red Ljubavi bio dovršen tako da mu vanjska djelatnost izvire samo iz sjedinjenja s Bogom i da on preko nje nije nikada riskirao vlastito rasipanje u ritmu materije. I tako Merz bez novicijata, bez sjemeništa, bez udžbenika nalazi put k svetosti. “Svetac u fraku”, veli Čedomil Čekada. Duhovni život čovjeka njegova je glavna problematika. Merz to zna i, kako ljubi mladež i svoj narod, uključuje se u Hrvatski katolički pokret iz kojega, radi neslaganja sa Senioratom, biva kasnije isključen. Suosniva s dr. Ivanom Protulipcem i s dr. Avelinom Ćepulićem Hrvatski Orlovski Savez da svoj nemir i svoju sreću prenese na mlade hrvatske naraštaje. HOS sa Merzom kao potpredsjednikom bio je prvi revolucionarni duhovni pokret u povijesti Hrvata. Merz je bio uvjeren da samo kršćanstvo može dati potpun odgovor na pitanja smisla života i povijesti. Ako to kršćanstvo ne bi moglo, čovjek će ga napustiti kao što napušta staro, iznošeno odijelo.

Zašto Merz nije postao monah?

Dugo se je vremena vjerovalo da čovjek Merčeva kova ne može ostati u svijetu. On mora u samostan. Svijet je pun buke i galame, zavodi čovjeka na lagane putove užitka bez veće odgovornosti. Većina traži u takvom svijetu svoje mjesto u očekivanju posljednjeg Ništa (Faust). I Crkva je izgubila dosta vremena dok je otkrila da laik, bračni par i čovjek u svijetu, može i mora biti svet. Dugo vremena je život u samostanima držao patent svetosti. Velika većina svetaca u liturgijskom kalendaru su bivši stanovnici samostana. Čitav crkveni odgoj išao je u tom pravcu.

Merz je vizionarski gledao u budućnost i bio preteča II. vatikanskog koncila. Tko čita dokumente Koncila o položaju laika u Crkvi, mora se i nehotice sjetiti Ivana Merza koji korača u susret Bogu sa svim svojim bićem, bez uvjeta, jer Bog se nije zaključao u samostanima, nego nas čeka na radu, na zabavi, u uredu, na polju, u braku, u trpljenju i na smrti. Ivan Merz nosi pun ljubavi tu ljudsku prtljagu. On je kršćanin koji u odnosu s Bogom nema osjećaj sluge nego sina koji surađuje s Bogom u izgradnji boljeg svijeta. Odatle potječe ona lozinka ili, kako on to zove, “plemićka povelja” njegova orlovstva: Žrtva-Euharistija-Apostolat. On ostaje u svijetu, aii ne živi od kategorija svijeta nego od snage Duha Božjega. Nije riječ o likvidaciji ljudske autonomije, nego se radi o činu slobodne volje koja čini da čovjek skupa s Bogom raste.

Ivan Merz i mi danas

U domovini, Crkva u Hrvata je stavila svoje snage u pokret oko širenja kulta Ivana Merza. Neprijatelj se usplahirio i, sudeći po onome što o tome piše i govori, izgubio je ne samo pamet nego i prirođenu lukavost. On zna dobro što bi službena beatifikacija Ivana Merza značila u svijetu za Hrvate. Zato se boji. Ali nas ne oduševljava toliko promidžba koju bi nam Merčeva beatifikacija donijela, nego nas uzbuđuje mogućnost da u Hrvatskoj katolički laikat digne glavu i da se pojavi na pozornici hrvatskog narodnog života i u svijetu. “Uspoređujući ondašnje prilike sa sadašnjim, možemo samo požaliti što u našoj Crkvi u Hrvatskoj danas praktično ne postoji laikat. Da li su u domovini prilike takve da u njima nije moguće ostvariti apostolat laika? Da li su iskorištene sve šanse koje postoje, ili je, bez uzroka, prevladao strah? Teški problem nepostojanja katoličkog laikata u Hrvatskoj pokriven je velikom šutnjom.” (N. M. Roščić, ibid., str. 76).

Ali i u emigraciji postoji potreba da upoznamo život i djelo Ivana Merza i da mu se u našim dnevnim nevoljama pomolimo. Njegova pedagogija primjera bit će za nas poticaj da se vratimo vrednotama Duha bez kojeg ne možemo napredovati. Bez duhovnih vrednota naša dekadencija će se produžiti i mi ćemo potrošiti svoje snage u galami. “Galama ne čini Dobra, i Dobro ne ćini galamu”, vele Francuzi. Emigracija bez intenzivnog duhovnog života rasplinjuje se u kapljice koje u pustinji tuđine samo povećavaju žeđu. Bez Duha gubimo i vrijeme i vječnost.

Velika odgovornost pred Bogom i pred poviješću leži na savjesti hrvatskih svećenika koji su službeno određeni kao vodiči pastve hrvatskog naroda u diaspori. Naš svijet, razbijen po vjetrovima i razasut po cijelom svijetu, čeka posjet hrvatskog svećenika kao čuvara svete vatre i naših ognjišta, kako piše “Danica”, Kalendar. Zagreb 1982. Mi se još uvijek pitamo: “Čija je krivnja da dva milijuna Hrvata u tuđini nemaju svog biskupa?” Hrvatske krovne organizacije u svijetu morale bi u Vatikanu postaviti to pitanje. Ima u svijetu tisuće Hrvata koji kradomice uzdišu i brišu slanu suzu za izgubljenom Domovinom, za izgubljenim Bogom.