|
|
|
Božidar NAGY, «Ivan Merz i krunica», Glasnik Srca Isusova i Marijina, Zagreb, 1982., br. 10, str. 345
Ivan Merz i krunica
Još od svojih gimnazijskih dana Merz osjeća prema Mariji posebnu sklonost i blizinu. Nakon posjeta Lurdu pisao je svome prijatelju ing. D. Maroševiću: »U Lurdu sam naučio što je krunica i to mi je odsada drugi najbolji prijatelj«. (Prvi je bila Euharistija). A jednom drugom prijatelju piše također nakon Lurda: »Ako mi blažena Djevica u Lurdu i nije posve izliječila oči, tako da s dosta poteškoća čitam, to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi biti uz sv. Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba.« Još je živa jedna učiteljica, sada već u penziji, kojoj je Merz rekao one poznate riječi, tako često ponavljane: »Kada vam bude u životu teško i kad vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju.« Ove Ivanove riječi davale su snagu cijeli život toj učiteljici, koja ih se i danas s velikom zahvalnošću sjeća. Koliko je Merz volio krunicu i kako ju je rado i svakodnevno molio, o tome su se sačuvale brojne zgodice i uspomene zabilježene i u njegovim biografijama. Tako, kad je doveo u Rim hodočašće djevojaka Orlica i nakon što ih je smjestio, još je smogao snage u 2 sata u noći da klečeći pred svojim krevetom izmoli krunicu. Krunicu nije samo molio nego i razmatrao. Jednom reče kako ne shvaća da je nekima za moljenje krunice dosta deset minuta, jer on treba pola sata da je izmoli pobožno. Općenito je bilo poznato da je Ivan krunicu molio putem. Češće bi se dogodilo kad bi susreo prijatelja, taj bi začuo kako nešto zazvecka u Ivanovu džepu prije nego je izvukao ruku da se s njim pozdravi. Sam je priznao svome prijatelju D. Ž.: »Svaki put od kuće do škole ili od škole do kuće izmolim krunicu, i tako se lakše uklanjam napastima poganske ulice.« Kada smo 1977. prenosili Ivanovo tijelo sa Mirogoja u Baziliku Srca Isusova, prilikom identifikacije njegovih posmrtnih ostataka u lijesu je uz poveći metalni križ bila i krunica. S poštovanjem smo i nju uz njegove posmrtne ostatke prenijeli u novi lijes. I danas taj Ivanov drugi najbolji prijatelj, njegova krunica, koji ga je dopratio do groba, zajedno s njime počiva u novoj grobnici u Bazilici Srca Isusova uz prvog prijatelja - euharistijskog Isusa. o. Božidar NAGY Božidar NAGY, «Što je bilo hrvatsko orlovstvo?», Mi-list mladih, Zagreb 1982., br. 16, str. 14-15
ŠTO JE BILO HRVATSKO ORLOVSTVO?
Postanak orlovstva
U ovoj seriji članaka o upoznavanju naše kršćanske baštine iz ovoga stoljeća potrebno je svakako posvetiti određeni prostor velikom pokretu katoličke mladeži kod Hrvata - Orlovstvu. Orlovski pokret došao je u naše krajeve iz Češke gdje je nastao, ali preko Slovenije. Još prije 1. svjetskog rata Orlovstvo je bilo veoma razvijeno među katoličkom omladinom u Sloveniji. Odatle se već onda malo pomalo širilo i među hrvatsku omladinu dok se nakon rata nije toliko proširilo da se potpuno osamostalilo. Što je u stvari bio orlovski pokret? Bila je to organizacija katoličke omladine koja se bavila tjelovježbom i ostalim aktivnostima koje su smjerale da mladoga čovjeka odgoje do ljudske i kršćanske zrelosti. U Češkoj i Sloveniji Orlovstvo je bilo više laičkog karaktera bez povezanosti s Crkvom i hijerarhijom, dok je u Hrvatskoj već od početka krenulo smjerom uske povezanosti s Crkvom. Točnu definiciju Orlovstva kako se provodilo u Hrvatskoj dao je dr. Ivan Merz u svome članku „Hrvatsko Orlovstvo“ (Kalendar Srca Isusova i Marijina, 1926, s. 146): „Hrvatsko Orlovstvo nije samo gimnastička organizacija, već je ono jedan katolički omladinski prosvjetni pokret, koji ima u svom programu i tjelesni odgoj omladine, a do u tančine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje tako zvanoj Katoličkoj Akciji“. Još prije dolaska Orlovstva u naše krajeve bio je veoma razvijen Katolički pokret započet od krčkog bis-Antuna Mahnića. Taj je pokret u raznim svojim granama i organizacijama obuhvaćao veliki broj mladeži. Tako je u Zagrebu postojao Hrvatski katolički omladinski savez kojemu je predsjednik bio dr. Ivan Merz. Članovi ovog Saveza kao i drugih društava osnivali su po uzoru na Sloveniju najprije gimnastičke odsjeke koji su se kasnije nazvali orlovski odsjeci. Da bi se izbjegle poteškoće te isti ljudi budu članovi dviju i više organizacija vodstvo katoličkih omladinskih organizacija u okviru Katoličkog pokreta odlučilo je osnovati jednu organizaciju orlovskog karaktera budući da je orlovstvo i njegov tip rada veoma privlačio mlade.
Odobrenja biskupa
Tako je 16. prosinca 1923. g. osnovan Hrvatski Orlovski Savez sa sjedištem u Zagrebu kojim je Orlovstvo u Hrvatskoj postalo neovisno od slovenskog Orlovstva. Jedan od razloga ovome osamostaljenju bila je i činjenica što vodstvo slovenskog Orlovstva nije željelo prihvatiti usku povezanost ovog pokreta s Crkvom kako su predlagali voditelji iz Hrvatske. Za predsjednika Hrvatskog Orlovskog Saveza postavljen je mladi advokat dr. Ivo Protulipac, za tajnika dr. Ivan Merz a za duhovnika o. Bruno Foretić, isusovac. Već u pripremnim radovima hrvatska grupa voditelja obavijestila je biskupe o reorganizaciji katoličkih organizacija i stvaranju Orlovske organizacije koja će biti ne samo usko povezana s Crkvom nego i pod kompetencijom njezine hijerarhije. Novoosnovani Hrvatski Orlovski Savez još istog mjeseca 28. prosinca 1923. posebnom predstavkom obavještava zagrebačkog nadbiskupa dr. A. Bauera o osnivanju HOS-a i prilaže usvojena pravila crkvenim vlastima na odobrenje. Među ostalim u pismu se navodi slijedeća tvrdnja: „Nastojali smo da ova pravila dadu našemu Orlovstvu biljeg elitne katoličke organizacije i zato se u njima ističe želja naše omladine, da bude u što tjesnijoj vezi i pod vodstvom svoga episkopata.“ Na svojoj izvanrednoj biskupskoj konferenciji održanoj u Zagrebu od 29. I. do 2. II. 1924. biskupi su odobrili novoosnovani Hrv. Orlovski Savez (HOS), njegova pravila i njegov radni program. 31. I. 1924. s biskupske konferencije upućen je dopis HOS-u koji je objavljen u Katoličkom listu (7. II. 1924. str. 65-66). Evo nekoliko važnijih odlomaka iz tog važnog dokumenta:
„Katolički episkopat pozdravlja Hrvatski Orlovski Savez kao organizaciju cjelokupne hrvatske katoličke omladine, koja želi pod vrhovnim direktivama sv. Crkve voditi brigu oko ispravnog odgoja hrvatske katoličke omladine po Kristovim načelima... Da se ispuni ta sveta želja Hrvatskog Orlovskog Saveza, katolički episkopat od svega srca blagosiva organizaciju HOS-a i sav njegov radni program, koji je izrečen u njegovoj divnoj lozinci: Žrtva-Euharistija-Apostolat... Rad sa ovakvom lozinkom izazvat će sigurno sve blagoslove Božje na jedinstvenu našu omladinsku organizaciju.“ U istom dokumentu biskupi se obavezuju da će najtoplije preporučiti svojem svećenstvu i katolicima diljem države „da Hrvatskom Orlovskom Savezu idu u svemu na ruku u akciji oko organiziranja katoličke omladine da bi tako načela „Zlatne knjige“ osvojila našu omladinu i sačuvala je moralno zdravom na dobro vjeri i narodu“. Iz svega se jasno vidi da su biskupi shvatili Orlovsku organizaciju kao jedinstvenu organizaciju sveukupne katoličke omladine. U komentaru na ovaj dokument Uredništvo Katoličkog lista nastavlja: „Ovim pismom naš episkopat jasno i precizno je odredio koji tip organizirane omladine treba da se provađa u našem narodu. Orlovstvo treba organizirati svuda, gdje je to iole moguće.“ Poslije ovog kolektivnog odobrenja Orlovske organizacije od strane episkopata slijedili su pojedinačni odgovori i poslanice pojedinih biskupa upućenih HOS-u s njihovim odobrenjima i blagoslovom. Posebno se ističu pisma sarajevskog nadbiskupa I. Šarića, zagrebačkog nadbiskupa A. Bauera, krčkog biskupa Srebrnića. Popis svih dokumenata koje je HOS primio od biskupa, te govore Sv. Oca donosi dr. Ivo Protulipac u svojoj knjižici „Hrvatsko Orlovstvo“ (Zagreb, 1926, str. 127-128).
Crkvenost Orlovstva
Lozinka Hrvatskog Orlovskog Saveza bila je „Žrtva-Euharistija-Apostolat“. Predložio ju je dr. Ivan Merz i bila je prihvaćena na osnivačkoj skupštini HOS-a. Orlovi su je prihvatili s oduševljenjem. Kasnije ju je preuzela mladež druge organizacije kad je orlovstvo silom zakona bilo dokinuto. Što je ta lozinka značila za mladež možda je najbolje izrazila Marica Stanković u svojoj knjizi „Mladost vedrine“ (str. 89): „Žrtva-Euharistija-Apostolat! Naša lozinka! To je naša plemićka povelja! To je naš plemićki list! List naše slobode! Naše odlikovanje. Baština jednoga sveca. Jer Merz je odabrao tu lozinku. Tri obična slova... Tri mala slova... Jesu li kadra ispuniti čitav jedan život? I ispunili su. Ne jedan, već tisuće mladih života u Hrvatskoj.“ Duša Orlovstva u Hrvatskoj bio je dr. Ivan Merz kao njegov tajnik i jedno vrijeme potpredsjednik. Svojim direktnim i indirektnim djelovanjem Merz je učinio da je Orlovstvo poprimilo snažnu vjersko-odgojnu i kulturnu dimenziju. S pravom su ga nazivali ideologom HOS-a. Svojim predavanjima, pisanim člancima, direktnim interventima u organizativnom radu davao je ideje i smjernice a sve su išle prema vjerskom i moralnom preporodu članova organizacije koji su se nazivali „orlovi“. Njegova je zasluga da je orlovsku organizaciju postavio već od početka na temelje Katoličke Akcije koju je pokrenuo Papa Pio XI 1922. god. Kako je Merz shvaćao orlovsku organizaciju i njezino vjersko usmjerenje ilustrirat će nam nekoliko citata iz njegovih spisa. U svojim duhovnim vježbama iz 1926. bilježi u jednom razmatranju: „... I orlovska organizacija ima zadaću uništavati grijeh. Ako se ne postigne da članovi budu bez smrtnog grijeha, sva je organizacija besmislena, jer čemu čovjeku sav svijet ako gubi onaj cilj za koji je stvoren.“ U pismu svom prijatelju fra Kreši Pandžiću među ostalim piše: „Uvjeren sam da je Orlovstvu osiguran siguran i veoma veliki uspjeh u našem narodu, ako se bude i dalje polagalo prava i najveća pažnja na duhovne i vrhunaravne vrednote pri uzgoju članstva i javnom redu. Ne bude li se to činilo bolje je da propadne.“
Zato je i razumljivo da je vodstvo Orlovskog pokreta, što je bilo uvršteno u pravila i potom opće prihvaćeno i provođeno, tražilo od svih svojih članova da jednom mjesečno idu svi zajednički na ispovijed i sv. pričest. U ono je vrijeme bila rijetkost vidjeti mlade da idu češće na sakramente. Time je Orlovstvo steklo velike simpatije kako klera tako i vjernika. Navedimo još nekoliko citata iz kojih će se još bolje vidjeti duhovna fizionomija Orlovstva kako se provodilo u Hrvatskoj. Piše Merz u Smjernicama za HOS (F 28/6): „Orlovstvo ide za tim da uzgaja vjernike koji će osjećati s Crkvom i koji će postati apostolima Katoličke Akcije. Tko osjeća s Crkvom ne čini ono, što ne vodi k dobru.“ „Može se reći da je posebna značajka Orlovstva kod nas oduševljenje za presvetu Euharistiju... Mi smo osjetili da je potpuna ovisnost naše organizacije od posvećene Hijerarhije, koju mi potpomažemo našim socijalnim apostolatom za nas postala vrelom neizrecivog Božjeg blagoslova. Tim što smo izravno ovisni jedino od naših duhovnih poglavara postali smo dionicima onih nadnaravnih plodova, kojima Spasitelj obdaruje Nasljednike Apostola.“ (Merz: Naš ovogodišnji prosvjetni rad, F 36-Or. 1). U svom komentaru papine enciklike Rite expiatis objavljenom o 700. obljetnici smrti sv. Franje Asiškog Merz, uspoređujući apostolski duh i žar sv. Franje i njegovih sljedbenika s Orlovstvom veli: „Orlovstvo je visoko diglo stijeg vrhunaravnosti, za nj se može reći da je ono jedan teološki pokret, jer od svojih članova hoće učiniti apostole svetosti.“ Kada su Orlovi hodočastili u Rim 1925. za Svetu Godinu, bilo ih je stotinjak, Papa Pio XI primio ih je u posebnu audijenciju i održao im značajan govor, do sada najduži govor kako se smatra, koji je jedan Papa održao Hrvatima. Među ostalim Sveti Otac im je rekao i ovo: „Orlovi! Vaše je ime divno i genijalno. Vaša je zadaća da budete vjerni prema domovini i prema obitelji, prema Crkvi i vjeri katoličkoj.“ (Cijeli govor koji je Papa održao Orlovima objavljen je u Životopisu Ivana Merza od dr. D. Kniewalda). Ovime ni izdaleka nismo iscrpili sve što se može reći o Orlovstvu. U idućim našim nastavcima donijet ćemo daljnji prikaz rada i života te organizacije koja je okupljala tisuće mladih katolika u svoje redove i usmjeravala ih prema pravim životnim i vjerskim vrijednostima.
- nastavlja se –
Božidar NAGY
(...) hrvatski prijevod obreda oblačenja kod benediktinki, tražio je od mene da mu prevedem neki liturgijski tekst. Isto tako me je zadužio s prijevodom jedne enciklike Pape Leona XIII.
On je u svakom slučaju bio čovjek enciklike. Za njega je Papina riječ bila svetinja... »Sentire cum Ecclesia - Osjećati s Crkvom« to je bilo utjelovljeno u njemu. Kod njega to nije bila samo neka vojnička poslušnost i pokornost nego ljubav prema Crkvi. Ta je ljubav govorila iz svake njegove riječi...«
Često je Kardinal znao reći pred svojim prijateljima kako zahvaljuje jednom blizom Merčevom suradniku da je postao svećenik. Bio je to dr Drago Cerovac, Ivanov prijatelj i član predsjedništva Hrvatskog Orlovskog Saveza. Kardinal je to pismeno saopćio njegovoj supruzi, kad je dr. Cerovac umro 1978. g. Evo izvatka iz tog njegovog pisma:
»Uvijek sam ga se rado i sa zahvalnošću sjećao kao starijeg kolege iz gimnazije koji me je doveo u katoličku organizaciju i koji je u neku ruku bio oruđe Božje providnosti za moje svećeničko zvanje.« Bila je to Marijina kongregacija koja je postojala uz baziliku Srca Isusova u Zagrebu. Vodio ju je o. Bruno Foretić, isusovac. Kao kongreganist obavljao je mladi Franjo duhovne vježbe u isusovačkoj rezidenciji u Palmotićevoj ulici i pod jednim duhovnim vježbama odlučio se za svećeničko zvanje. Još danas isusovci pamte sobu u kojoj je Kardinal stanovao za vrijeme tih duhovnih vježbi. On je naime sam to spominjao kada bi posjećivao isusovački samostan. Kao bogoslov Franjo Šeper održavao je vezu s Ivanom Merzom preko pisama i osobnim kontaktom, kao što spominje u svojoj izjavi.
Kada su ovih posljednjih godina naši mladi hodočasnici hodočastili u Rim za 1. svibnja, redovito su posjetili i našega Kardinala, koji im je među ostalim pripovijedao i o svojim susretima i dojmovima o Ivanu Merzu. Upravo na Kardinalovo zalaganje otvoren je 1958. godine proces za beatifikaciju Ivana Merza. Nakon što je tijelo Ivana Merza preneseno s Mirogoja u baziliku Srca Isusova, naš Kardinal, prigodom svoga uobičajenoga posjeta svome ispovjedniku o. Kukuli, isusovcu, redovito je posjetio i Merčev grob i ondje se pomolio.
Posljednja Kardinalova izjava u javnosti bila je preko Radio-Vatikana u kojoj se osvrnuo i na neistinita pisanja o Ivanu Merzu. Kardinalovu izjavu objavila je u cijelosti AKSA br. 44, od 6. XI. 1981. Kardinal svega dva mjeseca prije svoje smrti izjavljuje i ovo: »Mogu reći Merz je bio u neku ruku i mojim duhovnim učiteljem, čime se uvijek ponosim.«
Božidar NAGY «Misa za dr. Ivana Merza u Buenos Airesu», Nova Hrvatska, London 1982., br. 3, str. 15
Misa za dr. Ivana Merza u Buenos Airesu
U povodu 85. obljetnice rodjenja dr. Ivana Merza (16.XII.1896.), najistaknutijeg laika izmedju dva rata u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, održana je u Buenos Airesu, 20. prosinca 1981., svečana misa u njegovu čast. Misu je predvodio fra Lino Pedišić i u propovijedi posebno naglasio želju Hrvata da se dr. Merz proglasi blaženim, o čemu se još od g. 1958. vodi crkveni postupak.
Sveta misa bila je ujedno susret nekadašnjih pripadnika hrvatskog Katoličkog pokreta, kojem je dr. Merz bio jedan od duhovnih vodja.
Dr. Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci. Ondje je završio gimnaziju. Nakon toga, g. 1914., kratko je pohadjao vojnu akademiju, a zatim započeo studij u Beču. Početkom I. svjetskog rata bio je mobiliziran i upućen na talijansku frontu. Studij književnosti završio je u Parizu i 1922. vratio se u Zagreb. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta.
Kao katolički laik istaknuo se odgojem katoličke mladeži u organizaciji “Hrvatski orlovski savez”, te svojim predanim apostolskim radom i opsežnom spisateljskom djelatnošću. Namjeravao je osnovati svjetovni institut - zajednicu laika, ali ga je smrt u tome spriječila. Umro je vrlo mlad, u 32. godini života, 10. svibnja 1928. Njegovi smrtni ostaci preneseni su 1977. u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, gdje se i danas nalaze.
Ime dr. Merza u posljednje vrijeme često se spominjalo u domovini. Ne poznavajući činjenice, režim ga je napadao kao ideologa križara (onih koji su se borili protiv režima nakon rata). Njegov lik izradjen je na mozaiku u crkvi u Stražemanu, koji vlasti takodjer napadaju i prijete da će ga srušiti.
U Buenos Airesu je 10. siječnja 1982. održana misa zadušnica i za kardinala Franju Šepera. Misu je predvodio fra Lino Pedišić, uz koncelebraciju ostalih svećenika, dok je propovijedao fra Marijan Zlovečera. «Ivan Merz», Hrvatski narod, Argentina, Buenos Aires 1982., br. ?, str?
I V A N M E R Z U nedjelju 9. svibnja o.g. služit će se u Hrvatskom vjerskom središtu sv. Misa u čast sluge Božjega dra Ivana Merza, povodom 54. godišnjice njegove smrti, t.j. njegovog rodjenja za vječnost. _ _ _ Istoga dana u 12 sati služit će se takodjer sv. Misa u njegovu čast u katedrali grada Mar del Plata. Tom prilikom održat će propovied na španjolskom jeziku katedralni propovjednik vlč. Grgo Roglić.
|