|
|
|
DR SLAVKO ŠARIĆ
U nedjelju 5. kolovoza 1984. na blagdan Gospe Sniježne, prešao je u Vječni život u svojoj 77. godini dr Slavko Šarić, vjerni suradnik i pomoćnik Postulature za beatifikaciju Ivana Merza. Bez ikakve naknade pružao je svoje lektorske i tehničke usluge prilikom uređivanja našega Glasila i to od početka njegova izlaženja pa sve do prošloga broja, pridonoseći tako sa svoje strane odvijanju postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega Ivana Merza. Uredništvo Glasila postulature »Ivan Merz« izražava mu ovom prigodom svoj iskreni i veliki HVALA, a ovim komemorativnim retcima želi mu ovjekovječiti spomen na stranicama lista onoga, čiji je bio učenik i nasljednik na zemlji i čiju prijateljsku blizinu, kako vjerujemo, sada uživa na nebu. Dr Slavko Šarić rodio se 1907. god. u Bosni, u mjestu Livnu. Gimnaziju je pohađao kao vanjski đak kod isusovaca u Travniku, gdje je maturirao 1927. godine. Poslije mature upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij francuskog jezika, arheologiju i povijest umjetnosti. 1931. godine je diplomirao, a doktorirao je iz filozofije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na temelju dizertacije »Iluminacije - minijature svečane Biblije iz 14. stoljeća« (ova se Biblija čuva u Zagrebu u Metropolitanskoj knjižnici). Po završetku studija postaje profesorom francuskog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, u čemu naslijeđuje dr Ivana Merza, kojega je osobno poznavao i s njime surađivao u Orlovskoj organizaciji. Kao profesor predaje mnogim budućim svećenicima i biskupima, a među njegove đake broji se i kardinal Franjo Kuharić. Predavao je također i na Katehetskom institutu Bogoslovskog fakulteta od njegova osnutka do 1973. i to povijest Crkve i povijest crkvene umjetnosti. Nakon rata kad više nije mogao vršiti prosvjetnu službu prelazi u privredu. Mirovinu je dočekao kao službenik u poduzeću Informator. Uz svoj posao, dr Šarić aktivno se angažirao kao lektor i korektor brojnih katoličkih izdanja pa se tako njegovo ime može susresti na mnogim vjerskim izdanjima posljednjih dvadesetak godina. Još kao đak isusovačke gimnazije u Travniku, dr Slavko Šarić uključuje se u Orlovski pokret, te dolaskom na studij u Zagreb postaje tajnikom Mahnićevog Dačakog Orlovskog Okružja. U uskoj je vezi s dr Ivanom Merzom koji ga posebno upućuje u orlovski rad i čiji ga sveti primjer u svemu potiče. Dokinućem Orlovstva šestojanuarskom diktaturom, dr Šarić nastavlja svoj katolički rad u Križarstvu koje se osniva 1930. godine. Već naredne godine biran je u predsjedništvo Velikog Križarskog Bratstva i tu obavlja dužnosti najprije tajnika, a onda podpredsjednika. Godine 1939. zagrebački nadbiskup dr Alojzije Stepinac imenovao ga je predsjednikom Velikog Križarskog Bratstva, a na toj funkciji je naslijedio dr Ivana Protulipca. Tu je dužnost vršio dvije godine. Poslije dvadeset godina dr Šarić posebno se angažirao u radu postupka za proglašenje blaženim dra Ivana Merza pomažući bez ikakve naknade pri izdavanju biografija Sluge Božjega, Glasila Postulature Ivana Merza te drugih publikacija. Preveo je također sa francuskog na hrvatski jezik doktorsku dizertaciju Ivana Merza o utjecaju liturgije na francuske književnike. Tri mjeseca prije smrti dr Šarić sudjeluje na Simpoziju o hrvatskom katoličkom laikatu što se održao na Lateranskom sveučilištu u Rimu 12. i 13. svibnja 1984. Na Simpoziju je nastupio predavanjem o Katoličkoj Akciji među Hrvatima. Njegova nazočnost na Simpoziju bila je posebno pozdravljena jer je svojim sudjelovanjem i svojom osobom predstavljao hrvatski katolički laikat iz prve polovine našega stoljeća, kad je on doživljavao svoj najpuniji rascvat. Za vrijeme svoga boravka u Vječnom Gradu, dr Šarić susreo se posebno sa Svetim Ocem. Kad je Papi bio predstavljen kao učenik, i potom u svojstvu profesora kao nasljednik dra Ivana Merza, Sveti Otac je, čuvši za ime Ivana Merza na francuskom rekao: »Bio je to velik čovjek, velik čovjek - C’était un grand homme, un grand homme.« Vraćajući se iz Rima, kamo je došao prvi i posljednji put, dr Šarić je rekao kako mu je to bila posljednja radost u životu. Dr Slavko Šarić umro je u Zagrebu, 5. kolovoza 1984. nakon kratke bolesti u dobi od 77 godina i sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoju. USPOMENE DR SLAVKA ŠARIĆA NA ŽIVOT I RAD MLADIH KATOLIKA SVOGA VREMENA
Za vrijeme svoga boravka u Rimu gdje je sudjelovao na Simpoziju o hrvatskom katoličkom laikatu, dr Slavko Šarić, na molbu prijatelja opisao je svoje uspomene o radu u katoličkim organizacijama. Učinio je to odmah u Rimu na nekoliko stranica, kaneći po povratku kući uspomene proširiti i detaljnije razraditi. Nažalost smrt ga je u tome pretekla. Ostalo je samo tih nkoliko rimskih stranica iz kojih ovdje donosimo glavnije dijelove.
Za mojih gimnazijskih dana u Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku od 1921. do 1927. oci isusovci su za nas vanjske đake, koji nismo bili sjemeništarci, organizirali tzv. literarne sekcije koje su bile učlanjene u Jugoslavensku đačku ligu, osnovanu nakon 1. svjetskog rata. U tim sekcijama čitali su se vlastiti literarni sastavci, držali su se književni referati, sviralo se na tamburice. Uz to je postojala i Marijina kongregacija sa svojim običajnim duhovnim programom. Većina đaka bili su članovi i jedne i druge organizacije. Dolaskom Orlovstva osnovan je u sjemeništu Nadbiskupske gimnazije za sjemeništarce Đački Orao I, a za nas vanjske đake Đački Orao II. Koliko je bilo oduševljenje nas đaka, svjedoči činjenica da smo u veoma kratkom vremenu uspjeli nabaviti gotovo sve sprave za tjelovježbu koju je promicalo Orlovstvo. U gradu je postojao i Hrvatski Sokol u kojem su bili članovi i neki naši sudrugovi iz gimnazije. Nastojali smo ih svojim vježbanjem nadvisiti, što nije išlo baš lako, jer oni su imali plaćenog tehničara, a nama je samo povremeno znao netko doći iz Sarajeva da nam pokaže koju vježbu. Kako je središnjica Orlovskog pokreta iz Zagreba, Hrvatski Orlovski Savez, slao mnoštvo materijala ne samo za vježbe, nego i za prosvjetnu i duhovnu izobrazbu, to smo imali prosvjetne sastanke, a uz to i sastanke literarne sekcije. Ubrzo se uvidjelo da je ta dvostrukost nezgodna. Uto su bile proglašene i Krapanjske rezolucije (1925) kojima su đaci Orlovi prestali biti članovi Lige i orjentirali se samo na članstvo i aktivnost u Orlovskom pokretu. Orlovstvo je nama kao gimnazijalcima više značilo nego sve druge organizacije i više negoli nastojanje otaca isusovaca da nas odgoje kao dobre katolike. Do tada je gimnazija postojala četerdesetak godina, ali mi nije poznato da je netko od vanjskih đaka otišao u Bogosloviju, a niti u Katoličku organizaciju u Sveučilištu. Od moje generacije, dakle prve orlovske, svi koji smo došli u Zagreb stupili smo u »Mahnić«, ogranak Orlovske organizacije za sveučilištarce. Već druge godine od vanjskih đaka otišao je u bogosloviju u Sarajevo Milivoj Čekada, a njega su slijedili Perčinlić i neki drugi. Bio je to očiti utjecaj orlovstva. Kao studenti nastavili smo rad u Orlovstvu. Svake subote imali smo sastanak u »Mahniću« s predavanjem, diskusijom i razgovorom o organizacijskim potrebama. Dr Ivo Protulipac, koji je bio predsjednik određivao bi tko će sutra, u nedjelju posjetiti koje Orlovske društvo u Zagrebu ili okolici te ondje održati predavanje, pokazati vježbe ili uputiti u poslovanje. Rado smo išli, pa i onda kad je trebalo u provinciji ostati i više dana. Pojedine ljude iz HOS-a susretali smo dnevice, jer smo sve slobodno vrijeme najradije provodili u prostorijama HOS-a, koje su se nalazile na Pejačevićevom trgu (danas Britanski trg). Dobro smo ih upoznali i zavoljeli, osobito trojicu: dra Ivu Protulipca, dra Avelina Čepulića i dra Ivana Merza. Nema toga čime nam nisu imponirali. Nismo znali koga bismo više voljeli, više mu se divili ili ga nasljedovali. Protulipac nas je sve zanosio i oduševljavao. Avelin nam je imponirao svojim mirom, staloženošću, znanjem, a Merz svojom duhovnošću. Imali smo u »Mahniću« duhovnika, oca Foretića, koga smo svi zaista voljeli, ali Merz je bio taj koji nam je na početku sastanka kojih pet minuta protumačio tekstove sutrašnje nedjeljne sv. Mise te poslanicu i evanđelje. To nas je frapiralo da mladi profesor laik pokraj svećenika i to isusovca, govori kao kakav svećenik. Gledao sam dnevno Merza u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, na stalnom mjestu u klupi. Njegov stav u molitvi i svagdanja silno pobožna sveta Pričest ostavili su na mene neizbrisiv dojam za sav život. Mladi profesor, doktor, tako pobožan i tako oduševljen za sv. Crkvu, i tako svjedoči svoju vjeru - to se moralo pamtiti i nasljedovati. O tome smo mi tadašnji studenti znali često razgovarati. Dobio sam lijepu vjersku poduku u gimnaziji u Travniku i prakticirao sam svoju vjeru. No moram reći da sve što sam dobio kroz moje gimnazijske dane od otaca isusovaca koji su vodili travničku gimnaziju, to sam produbio, usavršio i dopunio dolaskom u Zagreb i uključujući se u život i rad Orlovstva. Kao đaci imali smo svake godine u Travniku trodnevne duhovne vježbe što je bio zapravo dio školskih dužnosti. No godišnje zatvorene duhovne vježbe u Orlovskom društvu, u »Mahniću«, a pod vodstvom oca Kozelja, bile su nešto posve drugo i svi smo na njih rado išli. Slušati Merza o enciklikama, o poslušnosti biskupima, o Papi, ispunjalo je naša srca ljubavlju prema Crkvi i Kristovu Namjesniku. Iz Travnika sam ponio puno toga o Papi, ali u »Mahniću« sam došao do svoga nikad promjenjenog gledanja na Svetog Oca. Orlovstvo je unijelo ljubav prema Svetom Ocu u hrvatskom narodu. Do dolaska Orlovstva, masonerija je uspjela gotovo izbrisati ideju papinstva u hrvatskom narodu. Na Papu se i na Rim gledalo kao na nešto protivno Hrvatima i preko toga se prelazilo, ako ne s omalovažavanjem a to onda s nemarom; smatralo se dostatnim poštivati svećenika. Čak je i biskup bio dalek i nedohvatan; ta puk ga je viđao tek na krizmi. A sada dolazi nagli preokret. Orlovstvo provodi svake godine u svim pokrajinskim organizacijama proslavu Papinskog dana a onda se usudi u Zagrebu proslavljati ga sve svečanije i svečanije, tako da će Križari na svoje svečane proslave u Zagrebačkom zboru okupiti tisuće zagrebačkih katolika. Nije više kod prolaženja prije orlovske, a sada križarske svečane povorke bilo pogrdnih povika »Papina garda«, nego križarsku je povorku pratio ulicama Zagreba veliki špalir građana koji su išli prema prostorijama Zagrebačkog zbora (danas dvorana Studentskog centra). Kao mladi studenti oduševili smo se odmah Katoličkom Akcijom i to upravo stoga što dolazi od Pape. A o njoj su nam neiscrpno govorili Merz, Kniewald i Protulipac; prva dvojica teoretski i tumačeći, a Protulipac praktički i nalažući nam da o njoj govorimo orlovskoj omladini na sastancima i tečajevima što smo ih držali. Zaokret u Katoličkom pokretu u smislu Katoličke Akcije, što su nam ga oni tumačili, odveo nas je posve k crkvenosti; Papa nam je bio doista Kristov namjesnik za koga bismo sve dali, biskup nam je postao učitelj i dragi vođa. Merčev i Protulipčev zaokret katoličkog gibanja prema načelima Katoličke Akcije izazvao je na svim nivoima, pogotovo kod svećenstva i katoličkih laika proučavanja, pisanje, raspravljanje o Katoličkoj Akciji, o ulozi Crkve u narodu, o duhovnosti. Stupci novinskih članaka otvorili su se tematici Katoličke Akcije, objavljivale su se brošure o njoj, nastalo je bistrenje pojmova i dioba duhova, kako je to upravo želio biskup Mahnić sa svojim pokretom. Na mene je kao studenta veoma djelovala Merčeva duhovnost, ali isto tako i pobožnost Protulipca i Avelina kad sam ih imao prilike gledati svake godine na đačkim tečajevima kako pobožno prisustvuju svetoj Misi i primaju svetu Pričest. I nije čudo da su njihovi primjeri tim prigodama i prigodom posjeta društvima potvrđivali pravilo organizacije o mjesečnoj ispovijedi i pričesti članova. To je bilo nešto revolucionarno u vrijeme kad je Crkva propisivala obvezatnu ispovijed i pričest jednom godišnje. Orlovi su to striktno provodili upravo zadivljujući vjernike svojih župa. A tome su se čudili i mnogi župnici, naročito oni u kojima je još tinjao jozefinistički duh. Dodamo li još k tome duhovne vježbe i tečajeve po manjim mjestima za obične članove, možemo razumjeti koliki je to bio temelj duhovne izgradnje naroda i primjer običnom puku! Tome valja pridodati i pouku u društvima o liturgiji koju je započeo u prvom redu Merz trpajući knjižice za recitiranu sv. Misu onima koje je HOS slao kao delegate u posjet Orlovskim društvima u provinciju. Među predavanjima s duhovnim temama, nisu bila rijetka ona o tumačenju liturgije i općenito o liturgiji, što ih je HOS redovito slao. Sve je to bio predokus liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora i to četrdesetak godina prije. Bio je to temelj što su ga gradili Orlovi i Križari za liturgijsku obnovu i današnju praksu sudjelovanja vjernika u službi Božjoj te pričešćivanja pod Misom. Merčevo pripovijedanje da je Misa nepotpuna bez pričesti djelovala je i na nas oko njega, te na svu našu orlovsko-križarsku omladinu. I onda se narod lako mogao povesti za primjerom svoje mladosti. Smrt Ivana Merza svih nas se duboko dojmila. Uspomena na njega ostala je uvijek živa u našim dušama. Vijekom postojanja Organizacije, spomen na Merza podržavao se trajno, osobito o datumima njegova rođenja i smrti i uvijek se pozivalo na njegove ideje i njegov primjer. I još jedan momenat iz života trojice naših vođa i učitelja nikad ne zaboravljam. Hrvatski Orlovski Savez i Veliko Križarsko Bratstvo za razgranate organizacijske poslove i djelatnosti trebali su mnogo novaca. Mogući crkveni ljudi teško su davali; sami članovi nisu mnogo imali, a trebali su za potrebe svojih organizacija, prostorije, odore, gimnastičke sprave itd. Njih su trojica po potrebi pridonosili što su više mogli; nijedan nije nikada iz organizacijske blagajne naplatio svoje putne troškove a mnogo su putovali zbog organizacijskih poslova, osobito Protulipac. Materijalno su pomagali, da nitko ne zna, siromašne članove Orlovskog društva Mahnića. U njima trojici, Merzu, Avelinu, Čepuliću i Protulipcu uvijek sam gledao tri velikana u našem Pokretu, čija se djela ne smiju zaboraviti i jednom se moraju otkriti i procijeniti. Orlovstvo, i poslije Križarstvo dali su Crkvi iz laičkih redova nekoliko desetaka bogoslova koji su postali svećenici i od kojih su neki postigli ugledne položaje u Crkvi. Tako je na primjer kardinal Stepinac, kao član Orlovskog pokreta sudjelovao na velikom Orlovskom sletu u Brnu 1922. Na slikama se još danas može vidjeti kako odjeven u narodno odijelo svoga kraja nosi hrvatsku zastavu pred povorkom hrvatskih Orlova. Drugi hrvatski kardinal Franjo Šeper često je isticao da svoje svećeničko zvanje duguje mladom studentu prava Dragi Cerovcu, agilnom odborniku predsjedništva Hrvatskog Orlovskog Saveza koji ga je bio doveo u Marijinu Kongregaciju u kojoj je dobio poticaje te se odlučio za svećeničko zvanje. I na koncu bih htio još nešto nadodati. Često se u poslijeratnim godinama u javnosti čula primjedba da su Orlovstvo i Križarstvo bili povezani sa politikom. To mogu tvrditi samo neupućeni. Tko iole pozna Orlovstvo i Križarstvo dobro zna da se ni jednu ni drugu organizaciju ne može povezivati s politikom. Povijesne su činjenice, da su obje organizacije kao dio Katoličke Akcije uvijek odlučno stajale na načelu izvan i iznad stranačke politike. Poslije dra Ive Protulipca, bio sam imenovan od nadbiskupa Alojza Stepinca, predsjednikom Velikog Križarskog Bratstva i tu odgovornu dužnost obnašao sam dvije godine, od 1939. do 1941., a da poslije rata zbog toga nisam imao nikakvih neprilika niti me je tko pozivao na bilo kakvu odgovornost. Od apolitičnosti, organizacija nikada nije ni u čemu odstupila. To je povijesna činjenica koja se može lako provjeriti, pa je Simpozij o katoličkom laikatu održan u Rimu 12. i 13. svibnja 1984., mnogo pridonio da se barem ovdje i sada mogla iznijeti sva istina. Napisano u Rimu, 15. svibnja 1984.
Dr Slavko Šarić SIMPOZIJ O HRVATSKOM KATOLIČKOM LAIKATU U RIMU 12. i 13. svibnja 1984:
U povodu završnih proslava jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, hrvatska zajednica u Rimu u suradnji s Papinskim Lateranskim sveučilištem, priredila je Simpozij o hrvatskim katoličkim laicima u dvadesetom stoljeću. Ovaj skup bio je ujedno i odgovor na poziv hrvatskih biskupa što su ga uputili još 1976. godine u svojoj poslanici na početku proslave jubileja u kojoj pozivaju teologe, povjesničare i znanstvenike da osvjetle i probude bogatu kršćansku baštinu u povijesti hrvatskog naroda. Prvi poticaj da se ovaj skup organizira, došao je međutim još nakon proslave 60. obljetnice uvođenja Katoličke Akcijemeđu Hrvate, što je održan takožer u Rimu 16. XII 1983., kad se pokazalo da bi trebalo i na jednom znanstvenom nivou produbiti poznavanje djelatnosti katoličkog laikata u ovome stoljeću. Jubilarna proslava 1300 godina kršćanstva među Hrvatima dala je tome još više motiva i smjestila je održavanje ovoga Simpozija u okvire općenarodnog jubileja. Osim toga Simpozij je imao također za cilj upoznati stranu javnost s bogatstvom trinaeststoljetne kršćanske baštine među Hrvatima pa su stoga sva predavanja bila održana na talijanskom jeziku. Preko kardinala Casarolija, vatikanskog državnog tajnika, Sveti Otac je predavačima i sudionicima Simpozija poslao pozdravne telegrame, koje objavljujemo na posebnom mjestu. Također su i drugi crkveni velikodostojnici poslali svoje pismene pozdrave sudionicima Simpozija.
TIJEK ODRŽAVANJA SIMPOZIJA
Simpozij je bio organiziran u trajanju od dva dana, subota i nedjelja 12. i 13. svibnja 1984. U subotu 12. svibnja bila su održana predavanja na Laternaskom sveučilištu, a u nedjelju poslije podne Simpozij je završio koncelebriranom svetom Misom u hrvatskoj nacionalnoj crkvi sv. Jeronima i potom primanjem u istoimenom Papinskom hrvatskom zavodu uz crkvu. Simpozij je otvorio dr o. Stjepan Krasić, hrvatski dominikanac, redoviti profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog ili Angelicumu u Rimu. On je naglasio u svom uvodnom nagovoru da skup ima isključivo znanstveno obilježje i ograničava se samo na iznošenje povijesnih činjenica, na temelju dostupne građe. Tijekom prijepodneva radovima je predsjedao dr o. Ivan Fuček, hrvatski isusovac, redoviti profesor moralne teologije na Papinskom sveučilištu, Gregorijani u Rimu. Tijekom poslijepodneva radovima je predsjedao i potom zaključio prvi dan Simpozija dr o. Atanazije Matanić, hrvatski franjevac, profesor na Papinskom sveučilištu Antonijanumu u Rimu. Predavači su bili hrvatski svećenici, redovnici i svjetovnjaci, i to uglavnom oni koji su svojim dosadašnjim znanstvenim radom bili produbili i proučili pojedina pitanja iz spomenutoga razdoblja povijesti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu.
PREDAVAČI I TEME PREDAVANJA
Predavanja Simpozija razdijljena su na četiri povijesna odsjeka. Za prvo razdoblje od 1900. do 1918., nastupio je dr o. Atanazije Matanić s predavanjem »Početak i prvo razdoblje Hrvatskog Katoličkog Pokreta« i vlč. Josip Bozanić, svećenik krčke biskupije s predavanjem »Biskup Antun Mahnić - začetnik Katoličkog Pokreta«. Vlč. Bozanić koji studira u Rimu, svoju licencijatsku radnju izradio je upravo o biskupu Mahniću na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Drugo razdoblje od 1918. do 1929. obradilo je pet predavača. Dr o. Božidar Nagy, isusovac iz Rima prikazao je »Ogranke Katoličkog Pokreta do 1929.«. Dr Marin Škarica, svećenik splitsko-makarske nadbiskupije, iz Splita, obradio je temu »Svjetovnjak Ivan Merz - promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj«. O istoj temi dr Škarica je napisao svoju doktorsku dizertaciju i obranio je u Rimu na Papinskom liturgijskom institutu 1975. Jedna studentica pročitala je potom predavanje Viktorije Švigir »Marica Stanković - utemeljiteljica Prvoga svjetovnog instituta u Hrvatskoj«. O. Zvonimir Zlodi, član hrvatske provincije franjevaca konventualaca, ispovjednik za hrvatski jezik u Bazilici sv. Petra u Vatikanu i ravnatelj Zavoda vatikanskih pokorničara, govorio je o temi »Sveta Stolica i hrvatski svjetovnjaci«. Hrvatski franjevac dr o. Ante Budimir, član provincije sv. Jeronima govorio je o temi: »Sabor hrvatskih biskupa i katolički svjetovnjaci«.
O trečem razdoblju hrvatskog katoličkog laikata u ovome stoljeću od 1929. do 1945. govorila su četiri predavača. Dr Stanko Vitković svećenik zagrebačke nadbiskupije, iz Zagreba, obradio je temu »Hrvatski katolički laici od 1929. do 1945.« Dr Viktović je napisao i obranio doktorsku dizertaciju na Lateranskom sveučilištu o Hrvatskom katoličkom pokretu. Potom je bilo pročitano predavanje prof. Radovana Grgeca glavnog urednika Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba koje je nosilo naslov »Katolički svjetovanjaci u Hrvatskom književnom društvu sv. Jeronima i sv. Ćirila i Metoda«. Predavanje je pročitao g. Karlo Steinfel iz Rima. Jedini predstavnik predratnog katoličkog laikata, dr Slavko Šarić iz Zagreba, govorio je o temi »Katolička Akcija u Crkvi u Hrvatskoj«. Dr Petar Vrankić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i profesor crkvene povijesti na Visokoj teološkoj školi u Sarajevu govorio je o temi: »Katolički laici i vjerski tisak u Bosni i Hercegovini«.
Dva predavača obradila su poratno razdoblje djelatnosti katoličkog laikata, tj. od 1945. do 1984., dr Josip Čorić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije iz Rima: »Hrvatski katolički laici od 1945. do Mariološkog i Marijanskog kongresa 1971.«, te Martin Vidović iz Rima: »Svjetovnjaci u Crkvi u Hrvata od Marijanskog kongresa do danas.« ZAVRŠETAK SIMPOZIJA U CRKVI I
ZAVODU
Simpozij je završio u nedjelju 13. svibnja koncelebriranom svetom Misom u hrvatskoj nacionalnoj crkvi sv. Jernima u Rimu. Prije svete Mise rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, mons. Ratko Perić održao je za nazočne strane goste i uzvanike predavanje o petstoljetnoj prisutnosti Hrvata u Vječnom Gradu s posebnim osvrtom na povijest crkve i zavoda sv. Jeronima. Koncelebriranu svetu Misu predvodio je biskup Paul Cordes, potpredsjednik Papinskog vijeća za laike. U svojoj propovijedi, tumačeći nedjeljno evanđelje, biskup Cordes je na koncu citirao Papine riječi o Ivanu Merzu što ih je tjedan dana prije bio uputio mladim hrvatskim hodočasnicima naglasivši da bi u ovoj prigodi bilo neoprostivo ne spomenuti Ivana Merza. Kod svete Mise pjevao je dobro uvježbani zbor sastavljen za ovu prigodu od hrvatskih sestara, bogoslova i svećenika. Nakon liturgijske svečanosti u crkvi, slijedilo je primanje u prostorijama Hrvatskog Zavoda sv. Jeronima. Na početku primanja svim nazočnim gostima bio je predstavljen dr Slavko Šarić koji je potom u nekoliko riječi iznio svoje uspomene i sjećanja na rad predratnog katoličkog laikata čiji je bio predstavnik na ovom Simpoziju. Na ovoj završnoj svečanosti u crkvi i Zavodu sv. Jeronima, bila su nazočna i dva kardinala: kardinal Paolo Bertoli, kamerlengo svete rimske Crkve i kardinal Opilio Rossi, donedavni pročelnik Papinskog vijeća za laike. Simpozij o hrvatskom katoličkom laikatu u 20. stoljeću, što se održao u Rimu angažirao je cijelu hrvatsku zajednicu koja boravi u Vječnom Gradu. Svatko je pridonio prema svojim mogućnostima što je mogao. Ujedinili su se i dijecezanski svećenici i redovnici raznih redova, časne sestre i laici bilo u predavanjima, bilo u organiziranju, bilo u materijalnoj pomoći, pa uspjeh stoga nije izostao. Ovaj Simpozij bio je prva manifestacija ovakove vrste na znanstvenom nivou što su ga priredili Hrvati u Rimu s tematikom iz povijesti Crkve u Hrvata. PAPA IVAN PAVAO II I SIMPOZIJ O HRVATSKOM
Obavješten o održavanju Simpozija o hrvatskom katoličkom laikatu na Papinskom Lateranskom sveučilištu, Sveti Otac je u nekoliko navrata izrazio svoje zanimanje i podršku ovoj inicijativi. Preko državnog tajnika kardinala Agostina Casarolia, Sveti Otac je uputio sudionicima Simpozija dva telegrama. Prvi telegram bio je naslovljen na Papinskog vikara za rimsku biskupiju, kardinala Ugu Polettia a drugi na rektora Lateranskog sveučilišta mons. Pietra Rossana.
Prva Papina poruka sudionicima Simpozija Telegram mons. Pietru Rossanu, rektoru Lateranskog sveučilišta, 9. 5. 1984.: »U povodu Simpozija koji priređuje hrvatska zajednica u Rimu i tamošnje Papinsko Lateransko sveučilište o temi: Hrvatski katolički laički pokret u XX stoljeću, Njegova Svetost izražava svoje živo zadovoljstvo za taj kulturni pothvat, koji ima za svrhu komemorirati 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, te isto tako organizatorima, predavačima i sudionicima upućuje svoje čestitke. Želi da taj plemeniti narod uvijek uzdrži živom i svijetlom baklju vjere koju je primio od predaka, i ne bez žrtava kroz toliko stoljeća dalje prenio, oživljavajući je sada u velikodušnoj crkvenoj zauzetosti, zaziva obilje Božjeg blagoslova i od srca upućuje zamoljeni apostolski blagoslov. - Kardinal Casaroli, Državni Tajnik«.
Druga Papina poruka Telegram kardinalu Ugi Polettiju 10. V.1984.: »Sudionicima Simpozija o katoličkom laikatu koji će se održati na Papinskom Lateranskom sveučilištu što ga organizira hrvatska katolička zajednica u Rimu, Vrhovni Svećenik upućuje svoj očinski pozdrav, želeći da tema susreta uzmogne pridonjeti što boljem poznavanju gorljivog i hrabrog života i svjedočenja kršćanske vjere, koju su sunarodnjaci očitovali kroz stoljeća i od srca im podjeljuje traženi apostolski blagoslov želeći im obilje milosti od Gospodina. Kardinal Casaroli.«
Papin pozdravni govor na hrvatskom na generalnoj audiciji 16. V. 1984. Predavačima, organizatorima i sudionicima Simpozija koji su pošli na susret s Papom u generalnu audijenciju u srijedu 16. svibnja želeći susretom sa Svetim Ocem upotpuniti i okruniti radove Simpozija, Papa je na hrvatskom jeziku uputio ove riječi: »Srdačno pozdravljam sve sudionike Simpozija o hrvatskom katoličkom laikatu u dvadesetom stoljeću što se ovih dana održao u Rimu, Simpozij je pokazao veliko bogatstvo djelovanja hrvatskih laika u prvoj polovini našega stoljeća. Njihov primjer neka ohrabri današnje hrvatske katoličke laike da slijedeći koncilsko učenje o laikatu, otkriju svoje nezamjenljivo mjesto u Crkvi, kako bi svojim životom mogli dati svjedočanstvo za evanđeoske vrijednosti na rast crkvene zajednice i za opće dobro društva. Vama i hrvatskim katoličkim laicima u domovini i po svijetu od srca podijeljujem svoj apostolski blagoslov«.
Papine riječi o Ivanu Merzu Na počasnom mjestu, svega nekoliko metara od povišenog mjesta s kojega je Papa govorio na audijenciji, nalazio se dr Slavko Šarić, jedini predstavnik predratnog katoličkog laikata koji je sudjelovao na Simpoziju. Nakon završenog govora, kada se Papa pozdravljao s nazočnima koji su bili blizu njega i kad mu je dr Slavko Šarić bio predstavljen kao učenik i nasljednik Ivana Merza na katedri francuskog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, Sveti je Otac čuvši za Ivana Merza na francuskom jeziku rekao: »BIO JE TO VELIKI ČOVJEK, VELIKI ČOVJEK!«
IZ PISAMA I PORUKA UPUĆENIH SIMPOZIJU OD STRANIH I DOMAĆIH CRKVENIH DOSTOJANSTVENIKA
Kardinal Eduardo Pironio, predsjednik Papinskog vijeća za laike: »Želim se pridružiti vašem slavlju i zajedno s vama pjevati Ocu Magnificat za divna djela što ih je On učinio tijekom svih stoljeća u hrvatskom narodu. Pratit ću vas svojom molitvom. Prihvaćajući poziv vaših biskupa, što je izražen u pastoralnom pismu za tu prigodu, vi želite razmišljati »o toj povijestivjere vaših otaca: oni su vam je kroz duga i teška stoljeća sačuvali i prenijeli, ne bez tjeskobnih kušnja i golemih žrtava... Zadržite čvrstu i živu baklju te vjere. Neka ona bude uvijek označena svojstvima koja su uvijek odlikovala vašu Crkvu: proživljenom pobožnošću prema Mariji, Majci hrvatskog naroda i dubokim zajedništvom s Apostolskom Stolicom.« (Pismo 10. svibnja 1984.)
Kardinal Silvio Oddi, predstojnik Svete kongregacije za kler: »Izražavam svoje najživlje čestitke za ovu dužnu inicijativu i želje da hrvatski katolički laikat, kojega sam odlične predstavnike i prave heroje vjere imao privilegij poznavati, nakon što prođe razdoblje zimskog zahlađenja, uzmogne procvasti poput snažnog i plodnog drveta na više nego tisućljetnom stablu velikodušnog hrvatskog naroda i njegove duboke katoličke vjere. Neka Gospodin, zagovorom Blažene Djevice Marije i vaših svetaca starih i novih, probudi među mladićima i djevojkama, muževima i ženama vašega naroda uvijek nove i osvjedočene vjernike, apostole i svjedoke, koji će sakupiti bogatu i dragocjenu kršćansku baštinu i prenijeti je novim naraštajima dosljednim primjerom i čestim trpljenjem što ga ono sa sobom nosi, radosni da mogu svjedočiti da je Isus Krist Bog i Gospodar povijesti i svih naroda. Čitajući bogat i zanimljiv program predavanja i priopćenja, uvjeren sam da će odatle proizaći novi poticaji i rasvjetljenja za budući program angažmana za vaš katolički laikat, i stoga zahvaljujemo poštovanim profesorima i znanstvenicima za njihov dragi trud i raspoloživost«. (Pismo 12. svibnja 1984.)
Kardinal Karlo Maria Martini, milanski nadbiskup: »Primio sam s radošću program Simpozija što ga je u Rimu organizirala hrvatska zajednica. On je izraz duboke i autentične crkvene dimenzije. Skup je bio sigurno dragocjena prigoda za produbljivanje vjere kako bi svaki dio Božjeg naroda mogao pridonijeti, prema vlastitoj izvornosti i vlastitoj karizmi, izgrađivanju jedinstvenog tijela Kristova.« (Pismo 21. svibnja 1984.)
Biskup Dominik Hruškovsky, ravnatelj inozemne pastve za Slovake: »Zahvaljujem za poziv i žao mi je što nisam mogao sudjelovati na zanimljivim predavanjima. Ako budu objavljena, predbilježujem se za jedan primjerak, jer vidim korist također i za naš apostolat laika.« (Pismo 18. svibnja 1984.)
Kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački: »Sve sudionike i predavače na Simpoziju iskreno pozdravljam, želeći svima Božji blagoslov da i taj Simpozij, služeći istini, pridonese boljem poznavanju novije povijesti u našoj Crkvi. Tema je zanimljiva, opsežna i zahtjeva svestrano proučavanje.« (Pismo 1. svibnja 1984.) (...) PAPA IVAN PAVAO II O IVANU MERZU I HRVATSKIM LAICIMA
U posljednje dvije godine Sveti Otac je u nekoliko prigoda u susretu s hrvatskim hodočasnicima kao i u svojoj poruci upućenoj Nacionalnom euharistijskom kongresu govorio o hrvatskim katoličkim laicima i o Ivanu Merzu. Evo kronološki tih Papinskih riječi. 29. travnja 1982. g. tri stotine mladih Hrvata došlo je na hodočašće u Rim i toga dana sudjelovali su na generalnoj audijenciji na trgu Sv. Petra. Papa im je na hrvatskom jeziku upravio ove riječi: »Dragi moji mladi Hrvati, štovatelji Sluge Božjega, Ivana Merza! S radošću pozdravljam vas koji ste u tako velikom broju došli u Vječni Grad. Vi se nadahnjujete idejama profesora Merza. On je veoma ljubio Crkvu i Kristova Namjesnika. Kada su ga jednom zapitali zašto ljubi Katoličku Crkvu i Svetog Oca odgovorio je: jer u Crkvi vidim jasnu sliku Spasitelja i Boga, a u svetom Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga i Gospodina svoga. Evo vam primjera! Pozdravite mlade u dragoj mi Hrvatskoj i recite im neka i oni kao dr Merz budu uvijek vjerni Crkvi i hijerarhiji, neka ljube Isusa i Mariju. Papa vas voli i blagoslivlje sve vas i vaše obitelji!« Prigodom Svete Godine Otukpljenja, ponovno je tri stotine mladih Hrvata hodočastilo u Vječni Grad. 2. svibnja 1983. g. bili su primljeni u posebnu audijenciju. Papa je tom prigodom upravio ovaj govor: »Hvaljen Isus i Marija! Dragi moji mladi Hrvati! Kao i prošlih godina, i ovog puta ste došli u velikom broju iz Zagreba, Splita i ostalih hrvatskih krajeva posjetiti Rim. Dobro nam došli! Vaše hodočašće u ovoj Svetoj Godini Otkupljenja ima posebno značenje: želja da dobijete na svetim mjestima oproštenje među tisućama i tisućama hodočasnika iz cijeloga svijeta. Vi se nadahnjujete idejama velikog apostola hrvatske mladeži, profesora Ivana Merza. I on je, poput vas, pobožno hodočastio u Rim, Svete Godine 1925. sa grupom od stotinu mladića i bili su primljeni u audijenciju od mog Prethodnika, slavne uspomene, Pape Pia XI. Tom priilkom Sveti Otac je, između ostalog kazao: »Naši Prethodnici s potpunim pravom nazivali vas ’antemurale christianitatis’. Ovaj dični naslov, ovu divnu pohvalu podijelili su vašem narodu kao znak osobitoga priznanja jer ste zaista bili bedem kršćanstva. Treba da i vi velikodušno nastavite ove slavne tradicije i da budete bedem Svete Crkve.« Da, dragi moji mladi Hrvati, vi poput vašega ideala profesora Merza trebate ljubiti i biti vjerni Svetoj Crkvi i Svetom Ocu Papi. Poznato mi je da u ovoj godini slavite euharijstijske kongrese i pripremate se slijedeće godine za Nacionalni Euharijstijski kongres u svetištu na Mariji Bistrici. Kao doktor Merz, tako i vi posebno svratite pozornost na euharistijski život, koji je nadahnuo mnoge mlade duše. On je svaki dan primao svetu Pričest, često je adorirao, često se ispovijedao i imao je posebnu ljubav prema Majci Božjoj. Nemojte, dragi mladi, zaboraviti važnost česte svete ispovijedi. Ona je temelj vašega duhovnog života. Ona vas veže uz Krista. Vraćajući se svojim kućama, ponovno učvršćeni vjerom i ljubavlju prema Isusu i svetoj Crkvi, ponesite iz Vječnoga Grada taj plamen ljubavi i revnosti. Neka ova Sveta Godina bude za vas uistinu godina Otkupljenja. Budite apostoli među svojim kolegama u školi ili na radu. Pozdravite mladeitelje, braću i sestre. Vama i svima njima misli na njih i da voli. Pozdravite vaše rod Hrvate u domovini i kažite im da Papa za njih moli, misli na njih i da ih voli. Pozdravite vaše roditelje, braću i sestre. Vama i svima njima od srca rado podjeljujem svoj Apostolski Blagoslov.« Za jubileja mladih koji se održao u Rimu od 11. do 15. travnja 1984. na koncu Svete Godine Otkupljenja, došlo je u Vječni Grad preko četiri stotine mladih Hrvata iz domovine i inozemstva. Na Cvjetnicu 15. travnja 1984. pred večer bili su primljeni zajedno s mladima iz Poljske u posebnu audijenciju kod Svetog Oca koja se održala u Damazovu dvorištu u Vatikanu. U svome podužem govoru Papa je među ostalim rekao i ove riječi: »U vašoj dugoj kršćanskoj povijesti imali ste divna svjedočanstva kršćanske vjere, koja ne smijete zaboraviti jer su blago bogate vjerske baštine vašega naroda.« U svojoj pismenoj poruci što ju je uputio Crkvi u Hrvata prigodom održavanja Nacionalnog Euharistijskog kongresa, Sveti Otac Ivan Pavao II kaže: »Spominjem također revne i uzorne pastire i laike koji su svojom svetošću i apostolskim zalaganjem ispisivali najljepše stranice katoličkoga pokreta u vašem narodu tijekom ovoga stoljeća. Njihov primjer i njihovo svjedočanstvo danas su posebno vrijedni. Drugi vatikanski opći sabor učiteljski je označio koju su ulogu pozvani vršili u suvremenom društvu i svojim Crkvama ne samo svećenici, redovnici i redovnice nego također i laici. U jednom društvu koje je izloženo napastima svakovrsnog materijalizma, katolički je laik pozvan svjedočiti uzdignuta čela i dosljednim životom, da »nema spasenja u nikome drugome osim u Isusu Kristu« (usp. Dj. Ap. 4, 12) i da ne možemo ići nikome drugome nego k Njemu koji ima »riječi života vječnoga« (Iv., 6, 69).« U međunarodnoj Godini mladih dohrlilo je iz cijelog svijeta u Rim na susret s Papom više stotina tisuća mladih. Među njima bilo je i oko osam tisuća mladih Crkve u Hrvata; šest tisuća iz domovine, a dvije tisuće iz inozemstva, to su djeca naših radnika u tuđini. I ovom prilikom imali su mladi Hrvati sreću da se susretnu sa Svetim Ocem u posebnoj audijenciji. Bilo je to u subotu, 30. ožujka. Tom prigodom Sveti je Otac uputio mladima slijedeće riječi: »Uzoriti Gospodine Kardinale, draga Braćo u episkopatu, dragi svećenici, časne sestre, bogoslovi i sjemeništarci, predragi mladi Hrvati! Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem što ste se u tako velikom broju odazvali Papinu pozivu i došli iz Jugoslavije, Njemačke, Kanade i drugih zemalja u Vječni Grad na Susret mladih. Velika mi je radost vidjeti vas tako vesele i odane Crkvi i Kristovu Namjesniku. Dobro došli u Rim, u zajedničku domovinu svih kršćana! Ono što vam Papa želi reći ovom prigodom naći ćete u mome apostolskom pismu što sam ga ovih dana uputio mladima cijeloga svijeta, dakle i vama, a koje za ideju vodilju ima riječi iz poslanice Svetoga Petra: ’Budite uvijek spremni odgovoriti svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama (1 Pt. 3, 15). To pismo, zajedno s mojom porukom mladima za svjetski dan mira i porukom vašega Kardinala Franje Kuharica, nadbiskupa zagrebačkog, čitajte i razmatrajte. Upozorite na te poruke i vaše vršnjake. Pisane su za vas da što lakše nađete pristup Isusu, koji je naš put, istina i život i da zajedno s njime izgrađujete sebe, svoju budućnost i bolji svijet utemeljen na pravdi, miru, moralnim vrijednostima, poštivanju ljudskoga dostojanstva i čovjekovih prava. Na vašem naraštaju leži odgovornost prenijeti svetu katoličku vjeru u treće tisućljeće. U vas Crkva i Papa polažu velike nade. Na to vas obvezuje također i vjernost trinaeststoljetnoj kršćanskoj baštini vašega naroda što ste proslavili prošle godine Nacionalnim euharistijskom kongresom na Mariji Bistrici. U ovoj međunarodnoj Godini mladih crpite iz vaše bogate kršćanske baštine koja je dala na tisuće mladih katolika, također i u vašoj nedavnoj prošlosti, koji su bili zauzeti u crkvenom životu ili u laičkom apostolatu. Svjedočanstva njihova uzornog kršćanskog života govore vašem naraštaju kako se uspješno može ostvariti vlastiti život ako ga se gradi na temelju koji je Krist. Ovdje je nazočan također i pralik Gospe Velikog Zavjeta koji nas podsjeća kako na zavjet što ga vaši pređi po krštenju sklopiše s Bogom, tako isto na veliku pobožnogt što je gaji vaš narod prema Majci Božjoj koju štujete u brojnim svetištima. U jednom od njih, na Zagrebačkoj gori, štujete je pod nazivom Kraljica Hrvata. Lik koji se čuva u tom svetištu rađen je po uzoru na sliku Gospe od Puta iz rimske crkve Al Gesù. Neka Gospa, Kraljica Hrvata, čiji vas lik iz njena svetišta povezuje s Rimom,pokazuje svakome od vas pravi put u životu i prema vječnoj domovini. Obraćajte joj se često molitvom svete krunice. U nadi da ćemo se ponovo vidjeti u vašoj lijepoj domovini, pozdravljam u ovoj Godini mladih sve mlade Hrvate, kao i mlade drugih naroda i narodnosti koji s vama žive u Jugoslaviji. Recite im da papa na njih misli i za njih se moli. Svima vama ovdje nazočnima, kao i onima koje predstavljate, te vašim roditeljima i rodbini od srca podjeljujem svoj apostolski blagoslov.«
UZ 60. OBLJETNICU UVOĐENJA KATOLIČKE AKCIJE U CRKVI U HRVATSKOJ
16. prosinca 1983. g. navršilo se šezdeset godina kako je u Crkvi Hrvatima započelo provođenje Katoličke Akcije što ju je pokrenuo Papa Pio XI godinu dana ranije, svojom poznatom enciklikom »Ubi arcano Dei«. Kad je riječ o Katoličkoj Akciji, zbog nepoznavanja stvari i pojmova, kao i povjesnih činjenica, često je znalo dolaziti do nesporazuma pa i do nedopustivih iskrivljavanja istih činjenica, kao što je na žalost bio slučaj u našoj javnosti posljednjih desetljeća. Stoga prije nego vidimo kako je Katoličja Akcija započela kod nas, evo najprije nekoliko osnovnih pojmova o njezinoj biti i njezinoj svrsi. Što je katolička Akcija? Katolička Akcija jest unutarcrkveni pokret katoličkih svjetovnjaka koji se stavljaju na službu i suradnju crkvenoj hijerarhiji u njezinu poslanju evangelizacije i posvećivanja. Radi se dakle o izričito vjerskom i crkvenom pokretu, koji je izvan svake političke opredjeljenosti ili angažiranja u bilo kojoj stranačkoj politici. Katolička Akcija ima jedino duhovni cilj pred očima: širenje Kristova Kraljevstva na zemlji. Posebna karakteristika Katoličke Akcije jest njezina uska povezanost sa crkvenom hijerarhijom i potpuna poslušnost njezinim odredbama. I prije 1922. godine katolički laici, posebno u Italiji, bili su veoma aktivni na crkvenom području. Upravo njihova zauzetost i njihovo nastojanje da se što više angažiraju u apostolatu pod vodstvom hijerarhije, potaknulo je Papu Pia XI da je tom gibanju katoličkog laikata dao ne samo odobrenje, nego i organizacijski oblik pod zajedničkim nazivom Katolička Akcija. Objavljivanjem svoje enciklike »Ubi arcano Dei 1922. g., Katolička Akcija, kao sasvim određeni unutarcrkveni pokret katoličkih laika, počinje se širiti najprije u Italiji, a onda i u drugim katoličkim zemljama. Da je Katolička Akcija bila od velike vrijednosti za Crkvu, što je još uvijek ima, pokazuje i činjenica da je Drugi vatikanski sabor u svome dekretu o apostolatu laika izričito spominje, odobrava i preporuča njezino provođenje.
Početak Katoličke Akcije među hrvatskim katolicima Uvođenjem Katoličke Akcije kao određenog i strukturiranog laičkog pokreta, kako ga je proglasio i počeo promicati Papa Pio XI, u Crkvi u Hrvata započinje istodobno sa osamostaljenjem Orlovskog pokreta katoličke mladeži među hrvatskim katolicima. Pod osamostaljenjem Orlovskog pokreta, koji je u hrvatske krajeve počeo dolaziti iz Slovenije odmah nakon 1. svjetskog rata, podrazumijeva se osnivanje neovisnog Hrvatskog Orlovskog Saveza u Zagrebu 16. prosinca 1923. Orlovski pokret, kao izrazito tjelovježbena, kulturna i vjerska odgojna organizacija, sve do toga datuma bio je ovisan o Sloveniji i ujedinjen u Jugoslavensku Orlovsku Svezu. Zbog određenih skretanja prema stranačkoj politici spomenute Jugoslavenske Orlovske Sveze, kao i zbog drugih razloga vodstvo hrvatske katoličke mladeži odlučilo je stvoriti samostalnu hrvatsku Orlovsku Organizaciju, što je učinjena 16. XII 1923. Ona se od svoga početka postavila na temelju Katoličke Akcije i u usku povezanost sa crkvenom hijerarhijom s čijim je odobrenjem i blagoslovom nova organizacija hrvatske katoličke mladeži počela svoj rad. Na konstituirajućoj skupštini toga dana za predsjednika Hrvatskog Orlovskog Saveza izabran je dr Ivo Protulipac, za potpredsjednika Juraj Dušak, za prosvjetnog referenta, a kasnije tajnika i potpredsjednika izabran je dr Ivan Merz, a duhovnikom nove hrvatske katoličke omladinske organizacije postao je o. Bruno Foretić, isusovac.
Uloga Ivana Merza u uvođenju Katoličke Akcije Počeci Katoličke Akcije među Hrvatima neodvojivi su od imena Ivana Merza koji je bio njezin prvi promicatelj i gorljivi širitelj sve do svoje smrti. Upravo zahvaljujući zalaganju Ivana Merza, Hrvatski Orlovski Savez postavio se od svoga osnutka na temelje Katoličke Akcije o čemu su nam se sačuvali brojni dokumenti. Evo samo nekih činjenica: kao član pripremnog odbora dr Ivan Merz posebnim pismom obavijestio je sve hrvatske biskupe da će se samostalna Orlovska organizacija katoličke mladeži postaviti na načelu Papinske Katoličke Akcije. Mjesec i po dana nakon osnivanja Hrvatskog Orlovskog Saveza, hrvatski biskupi na svojoj izvanrednoj sjednici dali su potpuno odobrenje novonastaloj organizaciji smatrajući je »organizacijom cjelokupne hrvatske katoličke omladine«, hvale njezino geslo »Žrtva, Euharistija, Apostolat« i preporučuju je svećenicima i katoličkoj javnosti da se što više širi i provodi. Najjasniji dokument o početku Katoličke Akcije u okviru osamostaljenja Orlovskog pokreta u Hrvatskoj imamo u Predgovoru Zlatne Knjige, idejnoga priručnika orlovske mladeži. Ivanu Merzu je bila povjerena dužnost da pripremi hrvatsko izdanje »Zlatne Knjige« koja je već od prije postojala u slovenskom originalu. Ivan Merz je to učinio na taj način što je u »Zlatnu Knjigu« unio brojna mjesta i ideje o Katoličkoj Akciji. Na to je i sam upozorio u Predgovoru »Zlatne Knjige«, koji je međutim zbog protivljenja njegovu nastojanju, tek kasnije bio objavljen u posebnom članku u Katoličkom Tjedniku. Inače ovaj Predgovor »Zlatne Knjige« smatra se apostolskim programom Ivana Merza. Evo što on veli ondje o Katoličkoj Akciji, a što je prvi službeni dokumenat o njezinu uvođenju među Hrvate: »Iz ove se »Zlatne Knjige« također vidi da omladina ima oči uvijek usmjerene prema Rimu, gdje je onaj svjetionik, koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. Iz samoga Rima, potekle su u zadnje vrijeme smjernice, koje računaju s Katoličkom Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu. Mi smo se poradi toga, prerađujući »Zlatnu Knjigu«, najviše obazirali na one upute, koje su zadnji Pape dali Katoličkoj Akciji, a napose Omladinskom pokretu. U Katoličku Akciju spadaju, prema tome, povezane organizirane katoličke sile za očuvanje, proširenje, primjenjivanje i oobranu katoličkih načela u individualnom obiteljskom i socijalnom životu«.
Drugi Vatikanski sabor o Katoličkoj Akciji U ovome prikazu ograničili smo se na početak Katoličke Akcije u Crkvi među Hrvatima. Slijedilo je dalje razdoblje njezinog bujnog rasta i razvoja ne samo u okviru Orlovskog pokreta nego i na drugim područjima društvenog života, što bi bila tema jedne opširne znanstvene studije. Katolička Akcija u Crkvi u Hrvata u svim svojim raznim granama trajala je sve do godine 1945. kada ju je, budući da se radilo o čisto crkvenim udruženjima i organizacijama, raspustio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac zbog nemogućnosti daljega rada i djelovanja. U drugim zemljama Katolička Akcija je nastavila svoj razvoj i djelovanje. U Italiji na pr. udruženja Katoličke Akcije broje danas ukupno 600.000 članova. Da se radi o jednom potpuno vjerskom i crkvenom pokretu pokazuje i ova činjenica: Katolička Akcija je jedini katolički laički pokret kojega Drugi vatikanski sabor ne samo spominje nego i preporuča za provođenje i širenje i to ovim riječima: »Organizacije u kojima se, po sudu hijerarhije, obistinjuju sva obilježja skupno (tj. da cilj organizacije bude apostolski cilj Crkve, da laici surađuju s hijerarhijom i međusobno ujedinjeni da djeluju pod vrhovnim vodstvom same hijerarhije) mogu se smatrati Katoličkom Akcijom, iako prema potrebama mjesta i naroda mogu imati različite oblike i nazive. Koncil preporučuje ovakve organizacije, koje u mnogim zemljama zaista odgovaraju potrebama apostolata Crkve, i poziva svećenike i laike koji u njima djeluju da spomenute oznake sve više ostvaruju uvijek bratski surađujući s ostalim oblicima apostolata u Crkvi«. (Dekret o Apostolatu laika »Apostolicam Actuositatem« br. 20). KARDINAL OPILIO ROSSI PREDVODIO U RIMU KOMEMORACIJU 60. OBLJETNICU KATOLIČKE AKCIJE U HRVATA
U međunarodnom centru za mlade »San Lorenzo« u blizini Vatikana, 16. prosinca 1983. skromnom svečanošću obilježena je 60. obljetnica početka Katoličke Akcije u Crkvi među Hrvatima. Koncelebriranu svetu Misu predvodio je kardinal Opilio Rossi, tadašnji predsjednik Papinskog vijeća za laike. S njime je koncelebriralo desetak hrvatskih biskupijskih i redovničkih svećenika, jedan američki isusovac i jedan austrijski franjevac. Na svečanosti je bilo nazočno oko šezdeset osoba, uglavnom Hrvata koji žive u Rimu. Među talijanskim gostima bili su prisutni na svečanosti predstavnici nacionalnog predsjedništva A. C. I - talijanske Katoličke Akcije. Sam predsjednik A. C. I. - a poslao je nazočnima pozdravni telegram.
Uvodni govor kardinala Opilija Rossi-a Na početku koncelebrirane svete Mise kardinal Rossi obratio se svim nazočnim kraćim uvodnim govorom kojega ovdje donosimo u cijelosti: »Braćo i sestre u Kristu! Rado sam prihvatio poziv da budem s vama na ovoj komemoraciji 60. obljetnice osnivanja Katoličke Akcije u Hrvatskoj. Za vrijeme svoga dugog boravka u Austriji (kao apostolski nuncij-op. ur.) imao sam često priliku biti s vašim sunarodnjacima i uvijek sam se divio njihovoj ljubavi prema Crkvi i njihovoj vjernosti Papi. S osnivanjem Katoličke Akcije vi se sjećate također i dana rođenja velikog tvorca i promicatelja Katoličke Akcije dr Ivana Merza koji je rođen u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. godine. Tom mladom laiku, gimnazijskom profesoru u Zagrebu, ide prva i glavna zasluga što je uveo u Hrvatski Orlovski savez ideje Katoličke Akcije. On je do svoje smrti 1928. bio revni promicatelj, pobornik i branitelj Katoličke Akcije među Hrvatima kako svojom živom riječju tako i svojim spisima. Unatoč teškim zaprekama, Ivan Merz je uspio sačuvati Hrvatski Orlovski Savez, da dok postoji, uvijek ostaje na načelima Katoličke Akcije u potpunoj i uskoj povezanosti s Crkvom i katoličkom hijerarhijom. Katolička Akcija u Hrvatskoj započela je 1923. godine, dakle samo godinu dana nakon što ju je pokrenuo Papa Pio XI. Ivan Merz je učinio da je mlada organizacija, Hrvatski Orlovski Savez, prihvatila kao bazu načela Katoličke Akcije, kako ju je shvaćala i željela Sveta Stolica, a hrvatski episkopat na izvanrednoj sjednici početkom 1924. god. odobrio, predstavio je i preporučio kleru kao jedinu organizaciju za cijelu hrvatsku katoličku mladež. U svojstvu predsjednika Papinskog vijeća za laike veoma se radujem da je početak Katoličke Akcije u Hrvatskoj vezan uz osobu jednog laika čiji je život svetosti i apostolata bio takav, da je zaslužio 1958. godine otvorenje postupka za proglašenjem blaženim. 1945. godine s društvenim promjenama, sve katoličke organizacije, kao i ona koja je formalno bila osnovana kao Katolička Akcija, prestale su postojati, ali nisu prestali postojati tisuće muževa i žena koji su se u tim katoličkim udruženjima formirali. Njihov duh prenijeli su na svoju djecu i predali im u baštinu jedan duboko kršćanski život. Ta prošlost predstavlja slavnu stranicu povijesti Crkve u Hrvata. Danas je se sjećamo jer nam ulijeva ohrabrenje za našu ljubav i vjernost prema Crkvi. U tom smislu želim ponoviti riječi što ih je Papa Ivan Pavao II nedavno uputio hrvatskim hodočasnicima koji su došli u Rim u svibnju ove godine«. Potom je kardinal Rossi gotovo u cijelosti naveo riječi Svetoga Oca što ih je uputio mladim vjernicima u posebnoj audijenciji 2. svibnja 1983. a koje donosimo u ovom broju. Istaknuvši posebno Papine riječi da treba velikodušno nastaviti slavne tradicije povezane s nazivom »predzidje kršćanstva« i biti bedem svete Crkve, kardinal Rossi je završio ovim riječima: »Ovo visoko i plemenito zaduženje htio bih vam i ja ostaviti kao spomen na današnji dan.«
Dug zahvalnosti svjedočanstvima vjere u prošlosti Pod svetom Misom, propovijed na talijanskom i hrvatskom jeziku izrekao je postulator za beatifikaciju Ivana Merza dr o. Božidar Nagy. Nakon što je iznio kratki povijesni prikaz početka Katoličke Akcije u okviru osamostaljenja Orlovskog pokreta, naglasio je kako našu kršćansku povijest ne možemo i ne smijemo zaboravljati jer je to jedan dug, dug zahvalnosti prema svim prijašnjim pokoljenjima katolika, koji su nam u baštinu prenijeli vrijednosti kršćanske vjere obogaćene svjedočanstvom svoga života. Zatim je postulator posebno istaknuo da sjećanje na svjedočanstva vjernosti Kristu i Crkvi u okviru prijašnjih katoličkih udruženja i pokreta ne znači njihovo uskrišavanje. Ono što danas kršćanin treba činiti i što Crkva od njega očekuje, zapisano je u Koncilskim dokumentima kao i u dokumentima crkvenog učiteljstva posljednjih desetljeća. No da se spremnije odazovemo onome što Crkva od nas traži u ovome povijesnom trenutku, ohrabrenje i poticaj nalazimo u svjedočanstvima i životu kršćana prošlosti, što trebamo znati cijeniti i ne zaboravljati. Nakon svete Mise u sugestivnoj crkvi sv. Lovre iz 13. stoljeća koja se nalazi u okviru Međunarodnog centra kao mjesto za molitvu i liturgijska slavlja, sudionici ove skromne komemoracije 60. obljetnice Katoličke Akcije među Hrvatima, nastavili su u prostorijama centra prijateljski razgovor i susret. Ova proslava dala je potom poticaj da se na proljeće održi jedan Simpozij na kojem bi se i na znanstvenom nivou produbilo ovo poglavlje Crkve u Hrvata.
Pozdravni telegram predsjednika talijanske Katoličke Akcije »U kršćanskoj radosti doznao sam za važnu i značajnu 60. obljetnicu Katoličke Akcije u Hrvatskoj. Na žalost, sjednica nacionalnog predsjedništva koja se istodobno održava ne dopušta mi sudjelovanje. Jamčim sjećanje u molitvi i nazočnost središnjih suradnika. U živoj nadi da ćemo u budućnosti moći uspostaviti korisne odnose, ostajem u ime cijelog nacionalnog središta u potpunoj raspoloživosti za bilo koju potrebu. U ime nacionalnog predsjedništva i moje osobno, izražavam poštovanje i pozdrave kardinalu Rossi-u i svim sudionicima uz čestitke za blize božične blagdane.« - Alberto Monticone, nacionalni predsjednik talijanske Katoličke Akcije, Rim, 15. 12. 1983.
(...)
Merz na Radio Vatikanu
Talijanski program Radio Vatikana u svojoj redovitoj rubrici o mladima donio je 10. svibnja 1984. g. na obljetnicu Merčeve smrti desetminutni prikaz života i rada Sluge Božjega. MERZ I EUHARISTIJA
Govor tajnika zagrebačke nadbiskupije dr Stjepana Kožul na proslavi dana Ivana Merza u Bazilici Srca Isusova 10. svibnja 1984.
»Draga braćo i sestre, svi koji smo večeras došli na ovu sv. Misu - znademo razlog naše radosti i molitve. Došli smo u ovu Baziliku, da pohodimo ovo sveto mjesto, da se pomolimo na grobu Sluge Božjega dr Ivana Merza, da udahnemo svjež i čist zrak za srce i savjest, jer danas se spominjemo njegove blažene smrti, njegova preseljenja u vječnost. O njemu može govoriti i u naše dane mržnja. Ali mi smo radosni i ponosni, što to s njim i sadržajem njegove duše i srca nema nikakve veze. On izranja pred nama kao velikan vjere, kao svijetao primjer ljubavi i praštanja, kao izgrađeni karakter, koji je mladim dušama davao najsvetije i najsvjetlije. Zato je u neku ruku dobro da progovori i mržnja, da jače zasja ljubav, da se dublje uoče velike kvalitete Sluge Božjeg dr Ivana Merza, koje su i danas tisućama mladih vjernika diljem naše Domovine uzor i nadahnuće. Bogatstvo života dr Merza, braćo i sestre, raslo je iz Presvete Euharistije. Mi smo svjedoci da je njegov život svjedočanstvo ljubavi i praštanja - koje je izraslo iz Krista. Tu crtu njegova života ističemo večeras, jer se nalazimo u godini našeg Nacionalnog euharistijskog kongresa. Merz je bio aktivni član sv. Liturgije, sv. Mise. Bio je dnevni pričesnik, bio je poklonik Živome Bogu u sv. Hostiji u ovoj Bazilici. On je mlade dovodio na taj najsvetiji Izvor; davao im je taj najdragocjeniji dar, jer je čvrsto vjerovao da se mladi čovjek može održati na visini, ako se redovito ispovijeda, dolazi na sv. Misu i Pričest, ako sluša Božju riječ, ako u poklonu izriče Bogu svoju dušu i srce. Evo nam u tom večeras dr Merza kao uzor i primjer, ako se želimo pripremiti za naš Nacionalni euharistijski kongres, i ako želimo da on ostavi plodove u našim životima. Čitamo, braćo i sestre, već kod sv. Pavla u poslanici Korinčanima: »Ja od Gospodina primih, što vama predadoh« (1 Kor 11, 23). Pavlovo svjedočanstvo, svjedočanstvo je i ostalih Apostola. Oni su predali Crkvi, oni predali generaciji dr Merza, oni predaju i nama danas, ono što su primili. Predali su ono što su od Gospodina primili, predali su u punoj vjernosti i dosljednosti. I to se predaje od generacije na generaciju, od stoljeća do stoljeća, u Crkvi i po Crkvi, bez prekida do danas. I to činimo mi večeras, sabrani u ovoj našoj Bazilici. Mi dajemo suvremenicima našega grada i naroda danas svjedočanstvo. Mi govorimo kao nasljednici Apostola vjernu jeku toga svjedočanstva: »Ja od Gospodina primih, što vama predadoh.« To što je Apostol nama predao, to je naredio činiti sam Krist na Posljednjoj večeri. On je rekao, da to činimo njemu na spomen. On je rekao: »Ovo je tijelo moje - za vas« (1 Kor 11, 24). 2. Draga braćo i sestre, ono, oko čega se sabiremo u svojoj već dvije tisuće godina dugoj tradiciji, ono u čemu se prepoznajemo, ono iz čega rastemo kao Crkva, to obnavljamo i večeras. To je gesta »Lomljenja Kruha.« Crkva ju ponavlja već 1950 godina, od onog neizrecivog trenutka, kad je Bog čovjeku najbliže pristupio, kada je postao jedan od nas, kada je pokazao totalno svjedočanstvo svoje neizrecive ljubavi prema nama. »Ovo je moje tijelo - za vas.« To je nešto najveće i najdraže. Isus nama govori. On je na nas mislio, za nas se predao, za sve nas pošao u smrt. Nemoramo li biti duboko ganuti u svojim mislima i srcima, što ovo »prikazanje svoga tijela« za nas - nije ostalo negdje daleko, na mrtvim stranicama kronika povijesti. To je trajni DOGAĐAJ, koji se također večeras događa na nekrvni način u sakramentu Presvetog Tijela i Krvi na ovom oltaru, na životvoran način. Krist ponovno dolazi, da sada za nas žrtvuje svoje Tijelo i Krv, da nas griješnike svojim Božanskim milosrđem otkupi, da nas u našem smrtnom tijelu snagom svoga Otkupljenja, snagom svoga Tijela i Krvi presadi u Božanski život. 3. »Ja sam Kruh koji je s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga Kruha, živjet će uvijeke.« Mladi, stari - tko od nas ne želi vječno živjeti? Nije li to najdublja čežnja, što počiva u srcu svakog čovjeka? Pa ipak ta čežnja biva u svakodnevnom životu na brutalan način stavljena u sumnju. Zašto? Odgovor nam daje sv. Pismo: »Grijeh dođe na svijet i po grijehu smrt« (Rim 5, 12). Znači li to da za nas nema nikakve nade? Tako dugo dok grijeh gospodari, nema nade! Ali nada se pojavljuje onoga časa, kada je grijeh pobjeđen! I to se je točno dogodilo u Kristovu djelu Otkupljenja. U stvari stoji napisano: »Jer ako je prekršajem jednoga i posredovanjem jednoga zavladala smrt, mnogo će sigurnije oni koji primaju izobilje milosti i dar pravednosti vladati snagom života po jednome - Isusu Kristu« (Rim 5, 17). Zato kaže Isus: »Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će u vijeke!« Pod svakom prilikom kruha, koja je posvećena, On je osobno prisutan. On pobjednik nad grijehom i smrću. On Uskrsli! I tko se tom božanskom hranom hrani, neće naći samo snagu - da na svom životnom putu pobjeđuje utjecaj Zloga, nego će se osposobiti za konačnu pobjedu i nad smrću, jer kaže Apostol: »Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt« (1 Kor 15, 26), »da bude Bog sve u svemu« (1 Kor 15, 28). 4. Draga braćo i sestre, kako je velika i uzvišena ova Tajna? Kakova nam se u njoj očituje Ljubav?! Zar je onda čudno da se oko te tajne sabire Crkva i da iz nje raste Crkva?! Zar je onda čudo - da je dr Ivan Merz i sve što je povezano s tim imenom, upravo izraslo iz te uzvišene Tajne - Presvete Euharistije. Zato onda Crkva to najdragocjenije blago čuva, taj neprocijenjivi dar štiti. Logično je, da Crkva i svi njezini živi i uzorni članovi na svom povijesnom i životnom hodu iskazuju čast, zahvalnost i štovanje - stvarnosti Krista Gospodina pod prilikama kruha i vina. Jasno je da dolazimo na sv. Misu, na gozbu Jaganjčevu, ali slavljenje ovih božanskih Tajna nesmije završiti u okviru crkvenih zidina. Ono mora biti nošeno, kao kod dr Merza, u žrtve i križeve života, u zauzeti apostolat za Krista i Crkvu, na ulice svijeta, jer Onaj koji je prisutan pod prilikama svete Hostije - došao je na svijet da bude Kruh živi, da bude Kruh za život svijeta (Iv 6, 51). Svi mi, braćo i sestre, koji slavimo ovu sv. Misu, koji se spominjemo primjera dr Merza, poći ćemo večeras na ulice našega grada. Mi trebamo biti procesija u svijetu koja nosi Sakramenat Tijela i Krvi Kristove. Mi ćemo poći u svoje domove, na radna mjesta, urede, škole, trgovine, fakultete - gdje pulzira život ljudi, gdje nastaju pitanja, tjeskobe i patnje, gdje niču nade; tu ćemo donositi Isusa Krista. Tu ćemo dolaziti i davati svjedočanstvo; tu ćemo pokazivati da smo za životni napor, da smo za dar Bogu i ljudima, da smo za žrtvu i apostolat. I tako ćemo otkrivati tajnu - da se u toj bijeloj Hostiji nalazi odgovor na goruća pitanja, utjeha za žalosti, smirenja za nemire, izvor sreće i ljubavi; što svaki u dubini svoga srca nosi kao goruću potrebu. Mi ćemo, braćo i sestre, poći na putove svijeta i kroz snagu Euharistijskog Isusa dati svjedočanstvo ljubavi, i pokazati što nama znači primjer Sluge Božjega dr Ivana Merza. Mi ćemo doći ljudima, koje muće tisuću problema; mi ćemo doći našoj braći i sestrama i pokazati im ovaj sakramenat Kristove prisutnosti. »Anđeoske evo hrane, putnici se njome hrane, to je kruh za izabrane!« Ovo je Kruh, što ga čovjek zaslužuje svojim radom. Kruh, bez kojega čovjek ne bi imao životne snage. Taj Kruh je život i pravo svjedočanstvo za Božju prisutnost koja je puna ljubavi i spasenja za nas. U tom Kruhu je Svemogući, Vječni, Triput sveti k nama došao. On je »Bog s nama!« Postao je Emanuel - s nama Bogom. I svatko, tko jedne od ovoga Kruha, prima jamstvo besmrtnog života. Naša je žarka želja i molitva, braćo i sestre, da u srca svih, koje danas susrećemo, donesemo taj osjećaj, da nas zahvati primjer dr Merza, da se ostvari izričaj sv. Liturgije: »Dobar Pastir, pravo jelo, smiluj nam se Janje bijelo, daj nam hranu svoje Tijelo, brani, vodi, stado cijelo k strani žića blaženog.« Amen.
KOMEMORACIJE IVANA MERZA U NJEGOVOM RODNOM MJESTU 10. svibnja 1982. g., u banjalučkoj katedrali, održana je komemoracija obljetnice smrti dr Ivana Merza. Nakon svete Mise pod kojom je bio spomenut Ivanov život i rad, pročitano je predavanje biskupa Škvorca što ga je održao na Simpoziju prigodom 50. obljetnice Ivanove smrti. Kako su svi prisutni izrazili zadovoljstvo što su čuli to izvrsno predavanje odlučilo se da će se u buduće obraditi i druga predavanja sa Simpozija. Na sv. Mia posebno je bila preporučena molitva u zagovor Ivana Merza. KOMEMORACIJA SLUGE BOŽJEG DR IVANA MERZA U SPLITU
Vjesnik Nadbiskupije Splitsko-Makarske u broju 3, 1984. donosi slijedeći izvještaj:
»Komemoracija Sluge Božjega dr Ivana Merza održana je u crkvi Srca Isusova u Splitu, dne 8. V. Sudjelovali su u koncelebraciji, u 19 sati svi oci biskupi splitske metropolije koji su se nalazili u Splitu zbog blagdana sv. Dujma i sjednice biskupa SM. Koncelebraciju je predvodio o. nadbiskup, koji je odmah u početku sv. Mise rekao da je samo jednom slušao dra Merza, kada je u Malom splitskom sjemeništu, godine 1925. održao predavanje o Lurdu. Tada je o. nadbiskup imao dojam da taj profesor govori pobožnije nego bilo koji njegov tadašnji odgojitelj ili profesor svećenika pa se je tome čudio i o tome su sjemeništarci također izražavali svoje čuđenje. Danas pak se vidi zašto je to tako bilo i kakvoga smo moralno-vjerskog velikana mi tada imali sreću slušati. Inače je o. nadbiskup ponovno izjavio da on nikada nije pripadao kao član Merzovu katolikom pokretu, jer se je držao direktive drugog svetog čovjeka, pokojnog duhovnika don Grge Bučića, koji je tada sjemeništarce odvraćao od prepiraka koje su vladale među katoličkim raznim tadašnjim strujanjima i govorio da su ti razni pokreti ustanovljeni za laike, a ne za svećenika pa da mi poslije, kao svećenici, treba da vodimo te pokrete, a ne da im budemo članovi. Taj neutralni stav prema tadašnjim katoličkim pokretima usvojio je bio veći dio splitskih sjemeništaraca i bogoslova. Propovijed o duhovnom liku dra Merza održao je o. Mate Nikola Roščić, ofmconv s velikim entuzijazmom. O Roščić je prikazao postanak svetosti dra Merza i rekao da su izvori njegove svetosti trostruki tj. francuski neokatolicizam i neotomizam koji je on upoznao u Parizu, na studijima; katolička akcija koju je definirao Papa Pio XI kao sudjelovanje laikata u hijerarhijskom apostolatu, dakle tu je bila izražena depolitizirana Katolička Akcija, i treći izvor njegove svetosti je bio domaći katolički pokret s njegovim organizatorima hrvatskim biskupima, na pr. u Splitu je bio jedan od tih pok. biskup Filip Nakić, koji je upravljao našom biskupijom od 1890. do 1911. te najistaknutijim organizatorom biskupom Mahnićem, inače po nacionalnosti Slovencem i biskupom krčkim. Crkva otaca isusovaca bila je puna pobožnih vjernika.« S RAZNIH STRANA
Slika Ivana Merza izvješena u Međunarodnom centru za mlade u Rimu
Po želji potpredsjednika Papinskog vijeća za laike, mons. Paula Cordes-a, biskupa, porijeklom iz Njemačke iz Padeborna, slika Ivana Merza izvješena je u Međunarodnom centru za mladež »San Lorenzo« koji se nalazi odmah kraj Vatikana. Postavljanje slike Ivana Merza odvilo se 10. svibnja 1984. na obljetnicu smrti Sluge Božjega. Slika Ivana Merza nalazi se uz sliku drugog mladog čovjeka, Talijana Giorgia Pier Frassati-a, Marčeva suvremenika za kojega je također pokrenut postupak na proglašenje blaženim. Mladi sa svih strana svijeta koji posjećuju ovaj centar mogu dobiti ondje i sličice Ivana Merza.
Mladi zamolili Svetog Oca da Merza proglasi blaženim Prigodom svoga hodočašća u Rim za 1. svibnja 1983. u okviru Svete Godine Otkupljenja, mladi Hrvati iz raznih hrvatskih krajeva bili su primljeni u posebnu audijenciju kod Svetog Oca, 2. svibnja. Tom prigodom u pozdravnom govoru na početku audijencije jedan mladić u ime svih nazočnih zamolio je Svetog Oca da Ivana Merza kao blaženika podigne na čast oltara.
U Argentini pokrenut list Ivana Merza Hrvatski katolici koji žive u Argentini pokrenuli su koncem 1982. godine mjesečni bilten Ivana Merza kojemu je svrha promicanje štovanja Sluge Božjega, poznavanje njegova lika i doprinošenje postupku za njegovo proglašenje blaženim. Ovaj mjesečni bilten nosi naslov »Orao zlatnih krila«. Do sada su izišla već 23 broja. Osim toga, hrvatski katolici redovito priređuju u Buenos Airesu u posljednje dvije godine komemoracije obljetnica rođenja i smrti Sluge Božjega Ivana Merza.
Talijanska teelvizija o Ivanu Merzu U svojoj redovitoj podnevnoj nedjeljnoj rubrici religiozno-informativnog sadržaja, prvi program talijanske televizije donio je vijest o održanom Simpoziju u Rimu o hrvatskom katoličkom laikatu i usput je pokazana na ekranu slika Ivana Merza te je također doneseno i nekoliko podataka iz njegova života.
Duhovne vježbe o Srcu Isusovu pod zaštitom Ivana Merza U Zagrebu na Fratrovcu održale su se po drugi puta od 9. do 14. svibnja 1984. duhovne vježbe za laike koje su za temu imale produbljenje štovanja Srca Isusova na temelju svetopisamskih i papinskih tekstova. Duhovne vježbe su se odvijale pod zaštitom Sluge Božjega Ivana Merza, štovatelja Srca Isusova. Geslo duhovnih vježbi bila je Merčeva izjava »Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život«, uzeta iz njegova dnevnika. Prije svakog predavanja molila se desetka Gospine krunice koja je završavala zazivom Ivanu Merzu za pomoć. Za vrijeme smrti Ivana Merza 10. svibnja bila je služena zavjetna sv. Misa za laike kojoj su prisustvovali sudionici duhovnih vježbi. Nakon duhovnih vježbi, sudionici su dali svoje dojmove od kojih donosimo samo neke. S. Ž. ovako rezimira svoj doživljaj: »Bila sam četiri dana u raju!« A. T. izjavljuje: »Na duhovnim vježbama sam puno toga čula što me je još više obogatilo... To se nikada neće zaboraviti.« Š. J. M. ovako opisuje svoj dojam: »Najviše me se u dušu utisnula rečenica: »Ljubiti Isusa znači ljubiti njegovim Srcem bližnjega... Boraveći u tišini više dana pod vodstvom Duha Svetoga u mojoj se duši nešto popravilo i preobrazilo. Ja oživjeh, jer je Presveto Srce Isusovo opet u meni oživjelo.« U ovim je duhovnim vježbama sudjelovala i jedna liječnica iz Zagreba koja se, kako je sama drugima rekla, ispovijedila nakon 20 godina.
Tjednik talijanske Katoličke Akcije o Merzu U povodu komemoracije 60. obljetnice početka Katoličke Akcije u Crkvi među Hrvatima, tajnik talijanske Katoličke Akcije »Segno Sette« u br. 13., od 3. IV 1984. donosi na str. 12. članak sa slikom Ivana Merza. U članku se uz kratku povijest Katoličke Akcije među Hrvatima stalno spominje ime Ivana Merza, kao njezinog pionira i prvog promicatelja i donose se podaci iz njegova života.
Japanci i Kinezi zanimaju se za Merza Jedan katolički svećenik, veliki štovatelj Ivana Merza koji kao misionar djeluje u Hong Kongu mnogim svojim znancima, Japancima i Kinezima, podijelio je sličice Ivana Merza s tekstom na engleskom jeziku. Prema obavijesti koju nam je poslao, oni su za Merza pokazali veliko zanimanje, a Japanci su tekst sa sličice preveli i na japanski jezik.
|