MIHOKOVIĆ, «Zahvalni govor o. Mihokovića», Mali Vjesnik, Zagreb, 14. rujna 1985., br. 4, str. 91

Zahvalni govor o. Mihokovića

Razvojni put moga zvanja vrlo je jednostavan. Pobožna teta Kata iz Zagreba rekla je mojoj mami koja je bila pobožna žena: Ja ću Martina školovati za svećenika. U duhovni stalež poslali su me u prvom redu moji dobri roditelji. Rodosno sam to prihvatio i ne sjećam se da sam ikada drugčije o svom zvanju mislio. Uvijek sam smatrao, da me je Bog pozvao u duhovni stalež. Evo za to prvog znaka. Bio sam prvoškolac Druge klasične gimnazije u Zagrebu, ulica Kršnjavoga kod Savske ceste. Tu mi je bio razrednik, profesor latinskog i hrvatskog jezika Blaž Madjer, moj zemljak iz Novigrada Podravskog. Jednog dana došla je u naš razred neka studentica, da napravi jednu anketu. Pitala je, što kanimo i želimo postati u životu. Sjećam se da nas je bilo petorica koji smo rekli i napisali, da želimo biti svećenici. Bio je to kolega vlč. Vlahovec, dvojica iz Grkokatoličkog sjemeništa, od kojih se jedan zvao Popović a drugome se ne sjećam imena. Kao prvoškolac bio sam u Palmotićevoj naraštajac Križarskoga bratstva pod upravom o. Foretića , Protulipca, Merza i Šende. Na jednoj našoj priredbi vidio sam Ivana Merza, bila je to zadnja godina njegova života. Već u drugi razred poslao me je o. Foretić i teta Kata u Malo sjemenište u Travnik. Dalje je sve teklo obično kako biva u sjemeništu. Iza mature stupio sam točno prije 50 godina u novicijat.

(...)