Marin ŠKARICA, «lvan Merz-vizionar pokoncilske obnove», Glasnik Srca Isusova i Marijina, svibnja 1987., br. 5, str. 168-170

Svijetli likovi

Ivan Merz – vizionar pokoncilske obnove

Piše: Marin ŠKARICA

Najesen će se u Rimu održati Biskupska sinoda o zvanju i poslanju laikâ u Crkvi i u svijetu. Tim povodom priklano je bar djelomično prikazati djelovanje našeg katoličkog laika Ivana Merza, koji je bogatstvom svoga duha i uma te mnogostrukim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u Crkvi među Hrvatima.

ZNANSTVENO I VJERSKO-LITURGIJSKO DOZRIJEVANJE

Životni put Ivana Merza, to jest njegovo vjersko dozrijevanje i liturgijsko usmjerenje zaista je jedinstveno. Rodio se 16. XII. 1896. u Banjoj Luci, a umro 10. V. 1928. u Zagrebu. Potječe iz obitelji koja se smatrala katoličkom, ali on u njoj nije primio dublji vjerski odgoj. Njegovo duhovnovjersko dozrijevanje započinje pod utjecajem njegova profesora dra Ljubomira Marakovića, u zadnjem razredu gimanzije (1914.) i napreduje neobično brzo u Vojnoj akademiji, osobito zadnjih mjeseci te godine, zatim na sveučilištu u Beču (1915), a njegova vjera na poseban način sazrijeva i produbljuje se za vrijeme rata u kome je sudjelovao dvije godine i to na fronti  (1916-1918). To se dozrijevanje nastavlja za ponovnog studija u Beču (1919-1920) i zaokružuje se za studija u Parizu (1920-1922), pa je Merz poslije završetka studija u Parizu bio već kulturno-vjerski posve izgrađen laik.

Posebno je značajno njegovo liturgijsko usmjerenje, koje je on malo po malo poprimio. U njemu su ljubav i oduševljenje za liturgiju pobudile liturgijske duhovne vježbe, koje je u velikoj sedmici 1920. studentima održao u Sv. Gabrijelu blizu Mödlinga poznati etnolog W. Schmidt. To oduševljenje za liturgiju još se više učvrstilo za njegova boravka u Parizu, gdje je svaki dan sudjelovao u liturgijskim obredima u najpoznatijim pariškim liturgijskim centrima. To ga je ponukalo da piše doktorsku tezu o utjecaju liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do njegovih dana, te je time stekao duboko poznavanje liturgije, upoznao njezin duh, njezino značenje i ulogu u formiranju svakog pravog vjernika. To je okvir jedinstvenog i izvanrednog puta razvoja i dozrijevanja Ivana Merza.

MERZ U ŽIVOTU I DJELOVANJU

Merz je bio misaon i pronicav čovjek i zato se nikada nije zadovoljavao osrednjošću, nego je neumorno tražio istinu. Zato je od mladih godina mnogo čitao. Čitajući katoličke knjige i revije, koje je dobivao od dra Ljubomira Marakovića, Merz u ranom mladenaštvu otkriva ideale svoga života: Euharistiju, Mariju, Crkvu - Isusa u Euharistiji, u Crkvi po Mariji. Već tada je naučio moliti i shvatio važnost molitve, pa je pisao da moliti znači vjerovati i da je vjera bez molitve mrtva. Njegova vjera, molitva i njegov unutarnji život još više se produbljuju za vrijeme rata, kada on u molitvi i razmišljanju dolazi do uvjerenja da sa­mo vjera može dati otkupiteljski smisao svim ljudskim patnjama i stradanjima. Zato nakon rata, za vrijeme svoga ponovnog studija u Beču i, posebno u Parizu, upotrebljava sve svoje raspoloživo vrijeme i iskorištava sve mogućnosti da što više produbi svoju vjeru i što dublje zađe u duh i bogatstvo liturgije. On je shvatio da će u svome obnoviteljskom apostolatu najbolje uspjeti, ako sam bude živio dubokim liturgijskim životom, jer će na taj način i druge više poticati na obnovu i vjerski život, više svojim osobnim primjerom nego učenim riječima i govorima. Upravo zbog toga najsigurniji put da upoznamo tajnu i bogatstvo Merzove duše jesu njegov liturgijski život, njegova molitva u Crkvi i s Crkvom, njegova veliika i nesebična ljubav prema mističnom Kristovu Tijelu - Crkvi. To je izvor i temelj njegova vjerskog i liturgijskog života.

Kao i ostali promicatelji modernog liturgijskog pokreta u svijetu, i on je živio s Crkvom kroz liturgiju. Svakog je dana bez iznimke obavljao slijedeće pobožnosti: razmatrao je 45 minuta prema tekstovima dnevne Mise, a zatim sudjelovao u Misi s misalom u ruci i pričešćivao se; molio je krunicu, a zadnjih godina i časoslov; posjećivao je Svetootajstvo, čitao duhovno štivo, a navečer potanko ispitivao savjest i pripremao razmatranje za slijedeće jutro; naizmjenično je obavljao sat klanjanja pred Svetohraništem ili Križni put, a često i jedno i drugo. Tako je on zaista duboko proživljavao misterij Crkve tijekom crkvene godine i na taj način obogaćivao sebe životom Božje milosti. Tako se na koljenima, u molitvi, u razgovoru s Bogom izgradio u velikana duha. To je zaista stvarnost, jer se radi o laiku, i to posve mladom.

Tako se Merz iskustveno uvjerio da je liturgija najsigurnije i najbolje sredstvo za duhovni preporod i život u Bogu, pa je liturgiju i život s Crkvom postavio kao temelj svega svoga duhovno-obnoviteljskog apostolata među hrvatskom katoličkom mladeži. Njegova aktivnost posve se temeljila na službenim principima i direktivama Crkve, to jest papâ, posebno na direktivama vanstranačke Katoličke akcije, jer je on odlučno branio neovisnost Katoličke akcije od bilo koje političke stranke. Merz je, u stvari, posvetio čitav svoj kratki život i sve svoje natprosječne sposobnosti odgoju hrvatske katoličke mladeži u strogo vjerskom, crkvenom i liturgijskom duhu. Pokušavao je on svojim brošurama i člancima, predavanjima i govorima te mnogobrojnim sastancima i svim mogućim sredstvima, s mnogo zanosa i kršćanske ljubavi, a nadasve svojim uzornim životom razbuditi u mladima smisao za autentičan vjerski i ljudski život. Uspjesi njegova rada i apostolata bili su zaista veliki, ali ga je prerana smrt spriječila da ne učini još mnogo više.

MERZOVA TEOLOŠKO-LITURGIJSKA MISAO

Premda Merz nije sustavno studirao teologiju, ipak je s izvanrednom sigurnošću došao do točnih i, možemo reći, profesionalnih liturgijskih i teoloških gledišta i spoznaja. Ovdje spominjemo samo glavne njegove ideje.

On posve ispravno naglašava da u Crkvi, koja je Kristovo mistično Tijelo, svi članovi imaju svoju osobnu ulogu. S početka, pod utjecajem francuskih pisaca, promatra liturgiju kao umjetnost, ali s vremenom spoznaje da je liturgija pravi, bitni život Crkve. Naglašava i socijalnu ulogu i karakteristike liturgije: širi mir, jednakost i bratstvo, osobne interese podređuje zajedničkima, ujedinjuje ljude medu sobom i povezuje ih s nebom. Po njegovu mišljenju liturgija je najmoćnije sredstvo za obnovu svega u Kristu, pa je zato i postavio liturgiju kao temelj svega svoga obnoviteljskog apostolata među mladima.

Naglašava da je Misa središte i vrhunac svekolike liturgije. Idealna Misa po njemu je pjevana Misa, ali to pjevanje mora biti liturgijsko, to jest trebaju se pjevati dijelovi Mise, a ne pjesme, koje nemaju ništa zajedničko s Misom ili čak nisu u liturgijskom duhu. Neumorno potiče i upozorava da u Misi treba aktivno sudjelovati s misalom u ruci, moliti i pratiti Misu zajedno sa svećenikom, a ne za vrijeme Miise moliti druge molitve. Također sve potiče da se kod Mise uvijek i pričeste, jer je Misa bez Pričesti nepotpuna. Isto tako stalno naglašava da bi sve molitve trebale biti liturgijske, a ne sentimentalne. Iznad svega cijeni i daje prednost gregorijanskom pjevanju, ali daje mjesto i vokalnoj polifoniji. Kaže da treba njegovati pučke popijevke jer su one izraz bogatstva narodnog genija, ali njima daje mjesto uglavnom izvan liturgijskih obreda osim onih koje po duhu i sadržaju odgovaraju liturgiji.

Dok je bio mlađi, davao je prednost staroslavenskom jeziku u liturgiji te je mislio da bi trebalo zadržati i uvesti u liturgiju nacionalne elemente i vlastitosti pojedinih naroda, pa čak i narodni jezik, da bi se tako liturgija približila duhu i običajima pojedinih naroda. On, nadalje, kaže da će slavenski narodi u budućnosti ući u jedinstvo Crkve i da će je obogatiti svojim specifičnim vrijednostima i tako pridonijeti njezinu razvoju. Običaji i vlastitosti pojedinih naroda, koji će, po njegovu mišljenju, u budućnosti doći više do izražaja u Crkvi, pomoći će i pridonijeti da pojedine istine zasjaje u pravom svjetlu i punoj veličini. Sve bi to, kaže on, imalo i ekumensku vrijednost. Međutim, Merz je poslije, pod utjecajem don Guèrangera, zastupao mišljenje da je latinski jezik jedini jezik Crkve. Pisao je i o mnogim drugim manje važnim liturgijskim pitanjima.

MERZ -  VIZIONAR POKONCILSKE OBNOVE

Vidimo da je većina Merzovih ideja, misli i zaključaka, i to upravo onih glavnih i bitnih, na kojima je on gradio sav svoj apostolat, posve u skladu s naukom i zaključcima II. vatikanskog sabora. Tako njegove ideje, misli i zaključci imaju trajnu vrijednost. Treba, međutim, naglasiti da je on te ideje i misli propagirao gotovo 40 godina prije Drugog vatikanskog koncila. Tako nam se Merz pokazuje kao vidovit čovjek, kao navjestitelj novog vremena u Crkvi, u liturgiji i kršćanskom životu, vremena koje nalazi svoju potvrdu i novi poticaj s Drugim vatikanskim saborom i svoje ostvarenje u naše pokoncilsko vrijeme.

Kao zaključak:

U modernom katoličkom i liturgijskom pokretu Ivan Merz je vjerojatno jedinstvena osoba. Osnivači takvih pokreta u drugim zemljama bili su redovito ili veliki samostani ili poznate kleričke osobe. Kod nas je to jedan veoma mladi katolički laik. On je sav svoj golemi apostolat razvio, u stvari, samo u šest godina.

Iznenađuje nas činjenica da je Merz toliko toga ostvario u tako kratko vrijeme, i to veoma mlad (imao je svega 31 godinu kad je umro), i da u njegovim brošurama i člancima nalazimo ideje i misli tako originalne, važne i nepredvidive u ono vriijeme, koje tek s Drugim vatikanskim saborom postaju pravo shvaćene, proglašene i ozakonjene.

Zatim, Merz je sve to učinio pred 60 godina, bez sredstava, bez teološke i liturgijske naobrazbe na akademskoj razini, a da ga službeno nije gotovo nitko podupirao. On je sve to postigao, jer je znao ići naprijed, a ideje i poglede, koje je naučio u školi velikih učitelja obnove, neustrašivo je širio i onda kada to nije bilo lako, kada je nailazio na zapreke, na nerazumijevanje, na protivljenje; ali on je uspio nadvladati sve to, u stvari, odričući se samoga sebe. Zato je uspjeh morao doći. I došao je, isklijao je bar kao mladica.

Možemo zaključiti riječima Talijana laika prof. dra Tomasa Federicija, koji je, pošto je upoznao Ivana Merza, bio oduševljen njime i njegovim djelom. Njegove riječi glase: »Tako, kao laik, jedan od začetnika liturgijskih pokretâ i obnovâ modernog vremena, Ivan Merz je dostojan da se nazove ljubljeni, dragocjeni sin Crkve, izabrana duša, Božji ugodnik i da bude predložen kao primjer moderne svetosti, stvarne i proživljene.«

U tome stoji veličina i značenje Ivana Merza. Ivan Merz, u svojoj cjelovitosti, stoji pred nama kao čovjek, apostol, propagator liturgije, moderni svetac - uzor.

Nada KORDIĆ, «lli katolik ili ništa», Glas Koncila, Zagreb, 25. svibnja 1987., br. 20, str. 6

UZ DAN DR. IVANA MERZA

»Ili katolik ili ništa«

U bazilici Srca Isusova u Zagrebu svečanom je misom u subotu 10. svibnja proslavljena 69. obljetnica smrti sluge Božjega dr. Ivana Merza, utemeljitelja katoličke organizacije posvećene odgoju katoličke mladeži »Hrvatski orlovski savez«.

Koncelebriranu misu, uz oce isusovce, predvodio je Boris Balenović, vicerektor Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa, koji je u homiliji prikazao dr. Merza kao osobu zahvaćenu Duhom Svetim, jer sve što je nosio u srcu, darovao je Crkvi. Njegova gesla:

»Žrtva - Euharistija -Apostolat« i »Ili katolik ili ništa«, jasno govore da je već onda osjetio potrebu za reevangelizacijom i htio je odgojiti naraštaje hrvatske mladeži da budu kao stijena jer za širenje Kraljevstva Božjega potrebni su mladi. U svako doba mora se živjeti kršćanski, a grijeh je uvijek uzrok krize i zato se zalagao za apostolat primjera, a ne samo riječi.

Poslije mise i zajedničke molitve na Merzovu grobu u bazilici, susret križara nastavljen je u župnoj dvorani. O značenju križarskog pokreta i liku dr. Merza govorili su tajnik Velikoga Križarskog bratstva Ivan Brzović, Margita Plažanin i Mirela Vuksan.

Nada Kordić