Kroz Ivanov se dnevnik opaža velika briga za vjerski preporod njegovih roditelja. Često se za tu svrhu molio i prikazivao žrtve. Sačuvala su nam se i pisma, koja je s tom nakanom pisao roditeljima iz Pariza. Izvanredno su važna za poznavanje Ivanovog unutrašnjeg života, jer u njima potpuno otkriva svoje poglede na život i svijet. Donosimo ih ovdje onako kako su objavljena u prvom Ivanovom životopisu od dra D. Kniewalda (1932. god.). Iza Nove godine 1921. piše Ivan ocu:
»Tvoj me list razveselio kao ni jedan dosad. To je prvi put da si mi otvoreno otkrio svoje najtajnije misli, svoje borbe i unutrašnje nastojanje. Ja ću nastojati da moja razmatranja nadovežem na Tvoje misli. Ti mi pišeš da osjećaš u sebi često puta neku težnju da izađeš iz samoga sebe... Ova je težnja naročita značajka našega vijeka. Ja posjećujem ovdje različita udruženja, koja su osnovana na veoma različitim svjetovnim naziranjima i svagdje osjećam veliku borbu i traženje duša... Postoji jedan Bog, koji neprestano djeluje na ljudske duše. U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim: jedan teži za slavom, drugi za velikim djelima, treći je težio da postigne nešto veliko, ali mu se već čini da mu neće uspjeti, pa je postao pesimistom... U svakom je čovjeku težnja da postane u neku ruku Bog. Ti nećeš, dragi oče, naći ni jednog filozofskog sustava koji bi ovu misao tako istakao i tako divno izgradio, kao što to čini kršćanstvo, koje tvrdi da je težnja i zadaća svakog čovjeka da postane djetetom Božjim. Ova Tvoja težnja, Tvoje nastojanje i Tvoje nezadovoljstvo, to je nesvijesna težnja za Bogom.«
Kad mu je otac odgovorio na ovo pismo, odvraća on ocu iz Pariza 21. siječnja 1921.:
»Dragi moj oče! Tvoje me pismo od 15. I 1921. osobito razveselilo i zahvaljujem Bogu, koji je uslišao moje neprekidne molitve i darovao Ti milost svete vjere. Tvrdo sam osvjedočen da događaji, koji su okruživali Tvoj srebrni pir, nisu bili puki slučaj, već su bili spremljeni od Providnosti, koja neizmjerno ljubi svoje stvorenje. Tvoje je pismo tako snažno da bi moglo naći mjesta u novijim izdanjima ispovijedi modernih konvertita kao dokaz za istinitost kršćanstva. To, što si Ti doživio, proživjeli su svi konvertiti od sv. Augustina do Bensona i Brunetièrea. Nadam se da će ona ljubav, koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe, što je imamo voditi u ovom životu, i u vječnosti biti združeni u Bogu... Posve je prirodno da treba ono što smo primili i sačuvati. Uvjeren sam da ćeš morati još mnogi boj u svojoj duši izvojevati. No najveće je već tu, sv. vjera, a uspon će poći za rukom uz dobru i jaku volju. Najbolje je sredstvo da okušamo snagu kršćanstva, da pustimo neka život Kristov, kako nam ga prikazuje Evanđelje i liturgija, na nas djeluje... «
16. III 1921. piše Ivan opet ocu:
»... Rado bih znao kako se razvija duševni život Tvoj i majčin. Treba da budete uvijek uvjereni da je život kratak a vječnost vječna i da je ljudska duša, kako je nedavno rekao jedan francuski političar (Marc Sangnier), više vrijedna nego cijeli svijet, jer će svijet propasti, a duša će uvijek ostati na životu. Ne zaboravite na uskrsnu sv. Pričest, jer je to najmanje što od nas traži naš Stvoritelj... «
Iz pisma ocu od 5. listopada 1921.:
»… Za svoju sam dizertaciju sakupio već dosta materijala... ali moram još veliki broj djela pročitati... Na večer sam veoma malo radio i moje su oči zaista slabe, ali ne zbog prevelikog rada, barem ja tako mislim, već što imam naravnu pogrešku. Nosim uvijek naočale (lijevo oko + 2 1/2 dioptr., desno oko + 3 d.), na ulici i za čitanje... Stadij je mojih očiju onaj isti kao i prije nekoliko godina. Vi se nemojte uznemirivati, već Vas molim uzmite krunicu u ruke i izmolite pokatkad koji desetak Zdravo Marija Majci Božjoj na tu intenciju. Vi ćete se možda začuditi da ja računam s nadnaravnim faktorima, kao s najobičnijim stvarima. To sam naučio u Lurdu, gdje je više slijepaca progledalo. Poznato je, na primjer, da je književnik Henri Laserre prao svoje oči lurdskom vodom i posve ozdravio. Da se oduži bl. Dj. Mariji, napisao je poznato djelo o Lurdu. Ja sam se ugledao u njega i molim Vas da me svojim molitvama potpomognete…
... Istinita je Tvoja tvrdnja da su svećenici i redovi najviše pridonijeli toj katoličkoj renesansi među francuskim intelektualcima, i ovi su intelektualci, koji su velikim dijelom konvertiti, u javnom životu rehabilitirali katoličku doktrinu. Mi dolje živimo na granici Crkve i posve je prirodno da tamo niču sekte i da su apostazije na dnevnom redu; bilo bi nenaravno kad se ne bi katolike progonilo. Lijepo veli današnja »pričesna« u misi sv. Dionizija: Kažem vam, moji prijatelji, ne bojte se onih koji vas progone«, a sv. Pavao (Gal. 6, 14-18.) stavlja nam se za uzor govoreći: »Braćo, hoću da se hvalim samo u Križu Gospodina Isusa Krista, radi koga mi je razapet svijet i ja svijetu.« Dobro meditirajte o značenju potcrtanih riječi. U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti, radeći za Našeg Gospodina Isusa Krista, koji je jedini vječan. Ti bi mi mogao reći da bismo s tim idejama svi mogli umrijeti od gladi. Tako mama sigurno misli. Držim da naše logičke dedukcije moraju biti konsekventne. Ako, naime, vjerujemo u apsolutno Božanstvo, a ja pretpostavljam da i mama u to vjeruje, tada nema slučaja (Luk. 12, 1-8). Moramo, dakle, činiti uvijek volju Božju, i ako On hoće da gladujemo, gladujmo; ako On traži da damo sebi glavu odsjeći, recimo: hvala Bogu! Osim toga valja znati da dragi Bog nikada neće natovariti na čovjeka onaj teret, koji ne bi mogao podnijeti. Ovo pišem poglavito radi mame, koja je uvijek u neprestanom nervoznom strahu. Da nema Boga, i da slučaj egzistira, razumio bih mamu (tada bi bilo bolje ustrijeliti cijeli ljudski rod), ali pošto smo tako sretni da znamo da je ovaj život veoma kratka faza i da ćemo zatim biti u vječnome nebu, budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo... Molim javite mi svaku opozicionalnu misao, da tako uzmognemo u međusobnom nastojanju, za ovo dvadeset-trideset godina, što nam je možda biti na zemlji, upotrijebiti sve naše energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih...
Ljubi Vas Vaš sin i brat u Isusu Kristu. Na dan sv. Dionizija Areopagite, 1921.«
Ovo je pismo potaknulo Ivanovu majku na ozbiljnije razmišljanje, ali mu je dosta oštro odgovorila, što je on i očekivao:
Zagreb, 17. X 1921.
Hans! Ne kažem »Dragi«, jer sam cijeli dan plakala zbog Tvog preporučenog pisma.
Kakve su to misli i još k tome u Parizu! O biti i ne biti ne smije se razmišljati, sve je kako je, pametne su se glave time razbijale i ljudi su poludili! - Zašto mi praviš brige, Hans? Već se više godina mučim, jer Ti hoćeš da budeš sasma drugačiji od drugih? Zašto? Gdje je moj Hans, koji je bio veseo i dobre volje, koji je ljubio i razumio sve što je ljudsko?
Lijepo je bilo Tvoje djetinjstvo kod roditelja, koji Te ljube. Ti, kao središte, razmažen i obožavan, a sad ne živiš više Ti, nego nas ražalošćuješ. Ne može se, Hans, glavom kroza zid! Mi smo utrli Tvoj put i silili te k vojsci, jer Tvoje oči nisu vrijedile! Ti si htio bezuslovno studirati filozofiju, što najviše troši oči. Zašto? Zašto činiš to još jednu godinu, kad ne ide? Mora se životu prilagoditi. Ti si mi rekao da ja ne mislim na sutra, jer mi je danas dobro! Sad kažeš da nismo dugo na ovom svijetu, samo 25-30 godina. Zašto ne misliš, Hans, na nas kojima si sve, koji će ležati razmrskani na zemlji, ako Ti umreš? Zašto nećeš da živiš, već se samo mrtviš? Tako je lijepa mladost, cvatuće Tvoje doba, a mi imamo brige, jer Ti mučiš sebe i nas. Svaki čovjek imade sate, kad sam sebe promatra, ali uvijek samo jedno isto! Ja ne razumijem!
I tata je žalostan, ne vidi ga se nikad smijati! Piši nam sretna pisma, Hans, ne uvijek da pripravljaš dušu za drugi svijet! Ti nemaš razloga da se baviš takvim mislima. Gimnasticiraj, opći s ljudima i ne budi jednostran! Uvijek imati za društvo knjige, koje su pred stoljeća pisane, to je strašno!
Hvala na Tvojoj čestitci za imendan! Bilo mi je jako teško pri srcu! Mnogo zahvaljujem gđici Michaut, odgovorit ću...
Mnogi, koji Te ljube, pozdravljaju Te... Vidiš, kako je za Tebe lijep svijet! - Radi neko vrijeme fizički, dok Ti se oči ne razbistre. Idi u jedan mehanički tečaj! Možda to možeš?
Ljubi Te
majka
Na ovo majčino pismo Ivan odmah odgovara:
Motto: Eto uzeh pero i papira,
Jer mi srce ne da mira.
Moja draga mama!
Premda je Tvoje pismo pisano u tonu bez nade i u njem oštro navaljuješ na me, to me je ipak veoma razveselilo. Nadam se da će odsad naše dopisivanje biti češće i da ćemo imati prilike da se međusobno dobro razgovorimo. Potpuno je razumljivo i naravno da je moj sedmogodišnji boravak daleko od kuće i u raznim društvenim krugovima na mene jako utjecao. Osim toga znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina. Ti me ne smiješ zlo razumjeti i sebi predstaviti da znači jedno te isto vjerovati i žalostan biti. Upravo je protivno istina. Gospodinu se mora s veseljem služiti i veseliti se neobičnoj ljepoti prirode, sreći obiteljskog života i svim ostalim darovima.
Znao sam da će Ti moje preporučeno pismo prouzročiti boli, i ja sam ga pisao tom nakanom da se naša ljubav produbi i oplemeni. Znadem, naravno, unaprijed da me voliš više od svega, i zato ja hoću da izrabim Tvoju dobrotu. Uvijek mi je bilo u srcu neizmjerno teško što Ti samo karte pišem i saopćujem o hrani, vremenu i zdravlju gđe Michaut. Ja sam Ti već u Beču htio saopćiti tu i tamo štogod o svom unutrašnjem životu, o svom srcu, ipak se nisam usudio. Sad je led probijen i molim Te, draga mama, da mi uvijek točno odgovaraš. Želim cijelom svojom dušom da naše nastojanje i težnje budu isto, da ne govorimo protivno jedan drugome. Ti me siliš da priznam kako mi je sveta ljubav prema tati i Tebi. Ipak bih htio da se naše međusobno nastojanje ne upravlja samo na naše blagostanje, na naše zdravlje, već da mi obiteljski život promatramo kao sredstvo k jednom cilju: to znači djelovati u našem krugu na čast Božju i sreću našeg bližnjeg. U tome će slučaju naši interesi biti isti i ja neću biti prisiljen prema Tebi voditi odijeljen život. Ti se dobro sjećaš kako si me često molila da Ti štogod pripovijedam i da si me dovela u veliku zbunjenost. Bio sam često prisiljen da Ti štogod saopćim što me nije osobito veselilo, a što mi je bilo u srcu i što bih rado saopćio, prešutio sam. To je također slučaj s dopisivanjem - dok sam stranima pisao pisma, Ti si dobivala samo karte. Tome mora biti kraj: osim veze naravne ljubavi, koji priroda i zahvalnost učvršćuju, mora biti uspostavljena i duševna srodnost.
Naravno je da se moraju odstraniti neke zapreke, to su, na primjer, predrasude, koje gajiš prema vjeri, koja se, kako se pričinja, brine samo za drugi svijet; a unatoč tome stvara na zemlji sreću i blagostanje (Montesquieu).
Molim Te da još jednom o tome razmišljaš da kršćanin mora biti veseo i da se ne mora plašiti života i ljudi. (Jedna francuska poslovica veli: un saint triste - un triste saint; svetac koji je žalostan - to je žalosni svetac).
Što se mene tiče, nastojim biti naravan, ali ja ne mogu pri tome ništa što sam baštinio od svoga oca potrebu za razmišljanjem. Ti možeš, dakle, biti sigurna da sam ja zadovoljan i da mi je dobro. Za vrijeme ljeta bio sam veoma često cijeli dan u šumama pariške okolice i jeo sam u prirodi. No sad sebi priuštim taj užitak samo nedjeljom. Osim toga sam uvijek u društvu. Imamo ovdje svoju organizaciju i često smo zajedno. I u francuskom sam društvu često, nekoliko sam puta bio prisiljen govore držati itd.
Tatinu sam kartu iz Ilidže primio. Što je tati? Koga je sve susreo u Sarajevu?
Pariz, 20. listopada 1921.Hans.
Zagreb, 27. X. 1921.
Dragi Hans! Tvoje me je pismo djelomično razveselilo, djelomično nije. Mnogo je u njemu što ja ne razumijem, što mi Ti ne kažeš, i znadem danas Tvoje planove upravo tako kao i jučer. Da se Tvoje misli kreću oko kršćanske vjere, to znadem i u tome nema ni jedan čovjek štogod prigovoriti; ipak ne mogu sebi predstaviti da je to Tvoje životno zvanje. Veselim se Tvojim riječima ljubavi. Za mene nema veće sreće na zemlji od ove i kad bih imala dvorove, to bih položila sve do Tvojih nogu da ostvarim Tvoje dječačke sanje!
Hans! Ti si na krivom putu. Raditi se ne može samo za druge a za sebe ne! Gdje je tu dobrota, ako ljubiš sve studente, a vlastite svoje pustiš da propadnu? Raditi samo za druge nesreća je sama po sebi i nesreća je za obitelj. Mi smo te, Hans, već kao dječaka izgubili, i Ti si nam izvorom vječnih briga.
Hans! Ti si mlad, Ti se naobražen, Ti si dobar, Ti si bistra glava. Baci sve od sebe, što si sebi preduzeo kao nezreli dječak. Čovjek ne treba da stupi u službu onoga, što je sebi uobrazio u mladenačko doba. Radi, Hans! Položi svoje ispite! Savij sebi gnijezdo i Tvoje vlastito ognjište neka je Tvoja najsvetija sreća. Onda možeš, također, djelovati prema vani; najprije ovo, a onda također i drugo! Onda Lurd! To je bila jedna epizoda u Tvome životu! Zaboravi je! Ne može se misliti uvijek na sve što koga potresa.
I još nešto, Hans! Idi među ljude i slušaj mišljenja i drugih. Nemoj se ograditi s tom jednom stijenom, koja Tebi odgovara. Od svakog se čovjeka može nešto naučiti, svaki je za sebe nešto posebno. »Talenat se gradi u tišini, ali karakter u bujici svijeta.« Ti si, Hans, svoje vrijeme i u Beču samo prosanjario i to isto činiš i u Parizu. Ovdje je snijeg. Budi moje dobro dijete i piši!
Ljubi Te majka.
Draga mama!
Moji su planovi sasma jednostavni. Položit ću ispite, uzeti mjesto i radit ću u našoj organizaciji i časopisima. 0 tom da sam izgubljen za Vas nema ni govora! Naravno je i razumije se samo po sebi da ću se uvijek odazvati Vašem pozivu i da ću, ako ustreba, najprije Vama pomoći, a onda istom svojim prijateljima. - Među nama je nesporazum. - Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. Jedan se ženi da dobiva nove stanovnike neba, drugi je osim toga novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonaša brzom širenju kraljevstva Božjega itd.
To se čini neobično, jer živimo u stoljeću gdje je jadno duhovno stanje. Zaboravilo se natprirodno misliti, i živi se i umire, a da se ne zna zašto. Moguće je da će to jadno stanje doći napokon kraju, ali mi se ne smijemo dati zgnječiti od ove blatne atmosfere, u kojoj živimo.
Što se tiče Lurda, to su i protivnici složni da ono što se tamo događa znanost danas ne može protumačiti... Ti nisi prisiljena vjerovati u lurdska čudesa, ali nenadana se ozdravljenja ne mogu poricati.
Nadam se da smo istog mišljenja i da ćemo se zajedno moliti dragom Bogu. On neka upravlja naše putove tako kako nalazi da je dobro, a ne kako bi želila naša mašta.
Pokušaj, draga mama, moliti krunicu, koju sam Ti poslao, i zazivlji dragu Majku Božju iz Lurda da ozdraviš, ona će Ti možda pomoći. Otac Ti može kod toga pomoći, a ni ja neću sigurno biti lijen.
Pismeni, brzi, točni odgovor moli
U Parizu, 6. studenog 1921.Hans
Zagreb, 2. XI 1921.
Moj dragi Hans! Ovakvog Te volim, kad si mi iskren. Ipak se uvijek vraćamo prvoj ljubavi (jedan je francuski pisac rekao). Davno je tome kad je majka mogla onako dobro gledati u srce svog djeteta. Uvidi jednom, Hans, da si skrenuo s pravog puta, uči se od životinja, koje instinktivno čine ono pravo, a ne traže svoj spas Bog zna gdje. Istina je ti živiš u zlom svijetu, sve je tako blatno, kako Ti kažeš. Ti si sretno izašao iz svega, zlatna bi mladost trebala da u Tebi mahnita, i Ti bi se morao veseliti nad prekrasnim Parizom. Mjesto toga sjediš nad starim knjigama, hoćeš da po njima, po njihovim slovima živiš, i na tome ćeš razlupati svoj život. Ja sam primala od Tebe nekoliko mjeseci samo slike samostana i zatvorenih vratiju, i nad tim sam se jako žalostila. Zato se ide u krasnu tuđinu da pobudimo takve osjećaje?
Hans, dođi kući! Ti trebaš obitelj. Ti trebaš ljubavi. Ti sad trebaš mehaničkog rada, a ne misli. Gotovo 17 godina sjediš neprestano u školskoj klupi, i sad nek je kraj. Onda, kad si kao dvadesetgodišnji zastavnik došao iz rata kući, bio si jak i snažan, imao si pune džepove, donio si darove, i bio si zadovoljan. Rekao si: »Mama, vidiš, sad sam sretan.« Ne smije se htjeti Hans, što nije moguće. Moramo se prilagoditi životu i uz to se može ipak ostati pošten, potpun čovjek. - Ja se veselim i zahvaljujem Ti na Tvojim utješljivim riječima da nas nećeš zaboraviti. Mi smo mislili Ti ćeš otići u samostan, tako su tužna i bolna bila Tvoja pisma. Što bi tata radio sam u svijetu bez Tebe, koji si njegov obožavani idol? Ja ću umrijeti i onda će ostati on sasma osamljen. Kako je plemenito i lijepo raditi za svoga bližnjega. Ti si, Hans, stvoren za obiteljsku sreću. Primiti službu, izvršavati je, to je san mog života, da ga barem doživim nakon 25 teških godina.
Svijet prosuđivati po kršćanskom stanovištu i po tome živjeti jako je lijepo, i voditi takvu žurnalistiku kao princ Lichtenstein, Eberle, Hussarek jako je plemenito! Oni duhoviti, pametni, otmjeni ljudi nisu nikad pisali o čudu, a ipak su besprijekorni kršćani. Promijeni se i ne čini ni ti. Ja mišljah Hans, Ti studiraš u Parizu jezike, povijest umjetnosti, umjesto toga daješ se povlačiti za nos i čudesa doživljavati. Idi u ulice, smij se, skači i vrati se zdrav k nama u domovinu. Tvoje oči moraš također čuvati, bez njih si bijedan bogalj. Bolje seljak sa očima, nego slijepi učenjak. Život neka ne prođe samo u zvanju i poslu, on imade i svoje ljudske zahtjeve i dužnosti, koje ako se zanemare, grijeh je.
Ovdje je zima i vlažno; zima je rano počela. Mi dobro ložimo.
Zbogom Hans! Kad dođeš, bit ćeš sa mnom zadovoljan. Ali ne idi okolo kao nadčovjek, živi jednostavno, ljudski. Tata je zdraviji, traži Tvoju putnu legitimaciju, odmah i preporučeno. Kartu sam danas primila.
Ljubi Te majka.
Draga mama!
Hoću da Ti odgovorim na Tvoje zadnje pismo. Razumije se da me od svega najviše veseli Tvoje mnijenje, ali Ti moraš, draga mama, priznati da jedan čovjek ne može sve znati, i zato se mora obratiti na stručnjaka, koji će ga poučiti u dotičnoj struci, kojoj je posvetio svoj život.
Neću da upravljam Tvoju pažnju samo na događaje u Lurdu, koji su ustanovljeni od liječnika kao događaji nad prirodnim zakonima. O tome su napisana znanstvena, medicinska djela, na sveučilištima su predavanja održana, i usprkos tome ne traži Crkva od nas da vjerujemo u lurdska čudesa. Ali Ti si u zabludi, ako misliš da se u čudesa uopće ne treba vjerovati. Cijeli Stari Zavjet je historijsko svjedočanstvo, ispunjeno čudesima, koja je Bog činio židovskom narodu, da održi njihovu vjeru. Kršćanska vjera uzima svoj izlaz iz Kristova uskrsnuća, i kad ne bismo vjerovali u uskrsnuće, to bi se onda srušila cijela zgrada kršćanstva. Ti napominješ Eberlea, Lichtensteina - oni vjeruju i vjerovali su čudesima, kao i zadnji kršćanski seljak u najudaljenijoj provinciji.
Što se tiče svetaca i mojeg nazora iz »starog vijeka«, tog se moram čvrsto držati, dok me tkogod ne uvjeri o mojoj »zabludi«. To doduše nije moguće, jer se povijesne činjenice ne smiju krivotvoriti.
Što se tiče mog zdravlja, kažu mi općenito da u zadnje vrijeme dobro izgledam i da sam deblji. Ja ovo ne mogu sam prosuditi, ali moj drug, koji se uvijek važe, dobio je kod gđe Michaut jedanaest kila... Uopće ne nalazim dovoljno riječi s kojima bih mogao pohvaliti gđu Michaut. Ona se u svemu i za sve brine za me. Ja se nadam, dakle, da Ti, draga mama, nećeš biti odviše za mene zabrinuta?!
27. XI 1921. Ljubi Te Hans.
| prethodna | sljedeća |