STOTA OBLJETNICA ROĐENJA SLUGE BOŽJEGA IVANA MERZA

1896. – 16. XII. – 1996.

ZNANSTVENI  SIMPOZIJ  O  IVANU MERZU

Zagreb, 14. prosinca 1996.

-------------------------------------------------------------------------------------------------

UDK 329.7 Merz, I.
Izlaganje na znanstvenom skupu
Primljeno 2/97

Dr. Zlatko MATIJEVIĆ

Hrvatska pučka stranka i dr. Ivan Merz

Sažetak

Na temelju literature i dostupnih izvora (suvremeni katolički tisak) autor je prikazao proces politizacije »jedinstvenoga Hrvatskog katoličkog pokreta« i nastanak njegove »političke grane« – Hrvatske pučke stranke. Nakon uvođenja depolitizirane/departizirane Katoličke akcije, dr. Ivan Merz  je postao njezin glavni zagovaratelj i promicatelj među katoličkim Hrvatima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

-------------------------------------------------------------------------

Pojava Katoličkog pokreta u hrvatskim zemljama nije usamljen slučaj u povijesti Katoličke crkve. Katolički pokret je nastao krajem prve polovice 19. st., u tada još uvijek državno–politički razjedinjenoj Njemačkoj. Prema zamisli njemačkih katolika, njegova je osnovna zadaća trebala biti obrana Katoličke crkve od progona tadašnjih državnih vlasti i žestokih napadaju ondašnjega liberalnog tiska. U tu su svrhu osnovane brojne udruge, pokrenuto snažno novinstvo, te napokon utemeljena i politička stranka, poznata pod imenom Zentrum.[1] Bio je to logičan korak potpuno u suglasju sa zahtjevima vremena. Iz Njemačke se katolički pokret širio u Austro–Ugarsku monarhiju, uključujući, naravno, i hrvatske zemlje. I ostali europski narodi – Francuzi, Talijani, Belgijanci (Flamanci i Valonci) i dr. – također su organizirali svoje katoličke pokrete. Iako je svim tim pokretima bila zajednička obrana tada ugroženih pozicija i stečenih prava Katoličke crkve, te širenje kršćanskog svjetonazora na sva područja javnog života, oni nisu imali jedinstvenu organizacijsku formu, tj. svaki od njih je razvijao one ustrojbene oblike koji su najbolje odgovarali sredini u kojoj su djelovali. Nepostojanje jedinstvenih organizacijskih oblika valja pripisati i činjenici da su katolički pokreti nastali »odozdo«, tj. od vjernika samih, a nisu bili neposredno inicirani od crkvene hijerarhije kao cjeline, tj. »odozgo«.[2]

Pokretač Hrvatskoga katoličkog pokreta (HKP) je krčki biskup dr. Antun Mahnić  (1850.–1920.). Biskup je, pozorno prateći događanja u Hrvatskoj, pogotovo na području publicistike i kulture, došao do zaključka da se javni život u Hrvatskoj susreće s istim ili sličnim problemima kao i onaj kod Slovenaca, te da je katoličanstvo, i na njemu utemeljeni svjetonazor, sve više ugroženo širenjem liberalnih ideja među Hrvatima. Mahnićevim  pozivanjem na kršćanska načela započela je u tadašnjem hrvatskom društvu »razdioba duhova«, tj. razdvajanje kršćanskih ideja od onih za koje se moglo dokazati, ili se barem tako držalo, da su s njima nespojive.[3]

Svršetkom 1906. godine, u Zagrebu je osnovano Hrvatsko katoličko akademsko društvo »Domagoj«. Neposredno nakon svoga konstituiranja »domagojci« su započeli s okupljanjem katoličkih đaka na svim srednjim školama u Hrvatskoj. Svojim su radom nastojali potaknuti mladi naraštaj, ne samo na uzoran vjerski život nego i na zauzimanje za društvenu pravednost onako kako je ona bila zamišljena od tadašnjih naučavatelja katoličkoga društvenog nauka.[4]

Godine 1909., u Splitu je organiziran kongres katoličkih đaka. Znakovito je da se organizatori tog sastanka nisu slagali oko koncepcije omasovljenja sve brojnijih organizacija HKP–a. Skupina katoličkih omladinskih aktivista, koja će uskoro postati dio seniorske organizacije, zauzimala se za takav rad u organizacijama HKP–a, koji bi se provodio u malim skupinama, preko pouzdanika koji bi imali jasnu predodžbu o pokretu i njegovim ciljevima. Taj elitistički koncept organiziranja HKP–a ukazivao je na klicu budućih teških sporenja i raskola u HKP–u.[5]

Biskup Mahnić je sam, bez pomoći ostalih članova hrvatskoga katoličkog episkopata, idejno usmjeravao i pratio organiziranje hrvatske katoličke mladeži, ali se nije miješao u unutarnje ustrojstvo društava. Povremeno je đacima upućivao poslanice pomoću kojih je davao smjernice njihovu radu.[6]

Godine 1912., u Zagrebu je, na poticaj biskupa Mahnića, pokrenuto osnivanje Hrvatskoga katoličkog seniorata (HKS).[7] Institucija Seniorata (ili Starješinstva) nije bila novum hrvatskih katolika. On je kao oblik rukovođenja u katoličkim pokretima postojao i u drugim zemljama – Austrija, Slovenija i dr.[8] Članstvo Seniorata biralo se, u načelu, među završenim studentima, bivšim članovima hrvatskih katoličkih akademskih društava i bogoslovskih zborova. Biskup Mahnić smatrao je sebe običnim članom HKS–a.[9] O tome što je HKS prema izvornoj Mahnićevoj zamisli trebao biti, a što je zapravo bio u HKP–u i potonjoj Katoličkoj akciji (KA), ne postoji jedinstveno mišljenje.[10]

U Rijeci je 8. prosinca 1912. godine izišao prvi broj katoličkog dnevnika Riječke novine. U uredništvo toga izvanstranačkog dnevnika ušli su istaknuti pripadnici HKP–a, bivši »domagojci«, a sada seniori – dr. Petar Rogulja (1888.–1920.), dr. Rudolf Eckert  (1889.–1915.) i vlč. Milan Pavelić  (1878.–
–1939.).[11] Značajno je da je uoči Božića 1912. godine upravo u tom dnevniku objavljen »prvi politički programni članak hrvatskoga katoličkog pokreta«.[12] U njemu je izneseno stajalište »narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba«,[13] te naglašeno načelo »samopomoći i realne politike«. Također je konstatirano da je katolički moral »regulator u svakom radu« članova HKP–a. U agrarnoj i socijalnoj politici prihvaćena su načela katoličkog političara i socijalnog djelatnika vlč. dr. Janeza Evanđelista Kreka  (1865.–1917.), tj. tražio se uzor i oslonac u Slovenskom katoličkom pokretu.[14] Iako taj »politički programni članak« nije imao nikakvu stranačku boju, neki su simpatizeri Riječkih novina zaključili da je HKP, ipak, »stupio u aktivnu politiku, kao neovisna i posebna grupa«.[15]

Istaknuto mjesto u razvoju HKP/HKS–a imala je Narodno–obrambena sekcija HKAD »Domagoj« (1913./14.), koju je vodio senior Kamilo Firinger  (1893.–1984.). Prema mišljenju samih seniora u toj se sekciji održavala »najozbiljnija politička škola, koja je ikada postojala u Hrvatskoj sa zadaćom realnoga proučavanja hrvatskoga naroda i njegovih susjeda«.[16]

Četiri ratne godine u značajnoj su mjeri paralizirale rad HKP–a, no, vodećim se ljudima Pokreta činilo da će im nestanak Austro–Ugarske monarhije i stvaranje zajedničke države južnoslavenskih naroda (Srba, Hrvata, Slovenaca i, eventualno, Bugara) otvoriti nove mogućnosti djelovanja.

Cijeli HKP doživio je težak udarac kada je 31. kolovoza 1914., državno odvjetništvo u Rijeci zabranilo dalje izlaženje Riječkih novina. Novi katolički dnevnik, jednostavno nazvan Novine, pojavio se već 8. rujna 1914. u Zagrebu.[17] U uredništvu Novina izmijenili su se R. Eckert, P. Rogulja  i vlč. dr. Janko Šimrak  (1883.–1946.). Roguljin odstup s mjesta glavnog urednika Novina bio je povezan i s tvrdnjom uredništva dnevnika da ima »politički program«.[18] Mnogi su seniori bili zatečeni tom izjavom, tvrdeći da oni nisu upoznati s tim programom. Vlč. Ivan Butković  (1876.–1954.), jedan od onih koji su od samoga početka djelovali u HKP–u, našao se ponukanim da se suprotstavi uredništvu Novina i ogradi od toga navodnog »političkog programa«.[19]

U ratnim godinama sukob mišljenja unutar seniorskih redova toliko se zaoštrio da su sami seniori tvrdili da im je »prijetio raskol ili čak potpuno uništenje«.[20] Naime, Roguljin članak »Pred zoru« bio je detonator žestokih rasprava i sučeljavanja mišljenja o koncepciji HKP–a i njegova daljeg usmjerenja. Iako je bio neprijeporni autor članka, P. Rogulja nije polagao pravo na to da su ideje iznesene u njemu posvema njegove vlastite. Tvrdio je da je on samo sistematizirao misli i ideje koje su već otprije postojale u HKP/HKS–u.[21] Značenje je toga članka bilo u prvom redu u tome što je on predstavljao svjesno ideologiziranje HKP–a, a to će imati dalekosežne posljedice ne samo za njegov razvoj, nego i za ulogu katolicizma u političkom životu Hrvata.[22]

Raščlanivši HKP, P. Rogulja je ustvrdio da u njemu postoje tri generacije. Najveću je pozornost posvetio trećoj generaciji kojoj je i sâm pripadao, zajedno sa svojim istomišljenicima. »Duh« toj trećoj generaciji HKP–a dala je Narodno–
–obrambena sekcija »Domagoja«.[23]

Glavne ideje, koje su utrle smjer rada treće generacije, bile su prema Rogulji ove: »Pomirljivo shvaćanje kulturnog i političkog odnošaja prema Srbima, koje se završavalo u tom, da je prevladavalo mišljenje o narodnom jedinstvu Hrvata, Srba i Slovenaca, u koje bi pristupili i Bugari, u kulturnim i prosvjetnim pitanjima bili su svi članovi te generacije za najintenzivniji pozitivni rad u narodu izbjegavajući po mogućnosti sukobe s liberalnim skupinama, (...) dok ne bude pripravljen za to terain i dođe potreba; glede religioznih problema prihvati se ta treća generacija svim oduševljenjem unije i ćirilo–metodijske misli,[24] dovodeći sve te ideje i kulturne i ekonomske i političke u svezu i izgrađujući potpun sistem.«[25]

Treba pripomenuti da P. Rogulja nije bio tvorac ideje o »potpunom sistemu«, već da ju je baštinio od svećenika Vilima Ivaneka  (1874.–1926.), koji je držao da se »narodni život« očituje u: 1. religioznoj organizaciji, 2. prosvjetnim udruženjima, 3. socijalno–ekonomskim i karitativnim udruženjima i 4. političkoj stranci.[26]

Kao glavni promicatelj tih ideja treće generacije HKP–a pojavljuje se Seniorat. Dakako, ne svi njegovi članovi, nego samo ona skupina koju je predvodio P. Rogulja . On je sve članove HKP–a podijelio u dvije skupine – u »nacijo­nalce« i »integralce«.[27] Uz »nacijonalce« su, navodno, pristajali: članovi »Domagoja« i svih akademskih društava i bogoslovskih zborova, osim sarajevskoga zbora svjetovnih bogoslova, svi ferijalni klubovi i društva, svi seniorati osim slavonskoga, velik broj svećenika, osobito franjevaca, te napose sav mladi kler. Glasila su im bila: Luč, Hrvatska prosvjeta i Novine, a s njima su simpatizirali i oni listovi koji su se nalazili u rukama franjevaca, kao i zagrebački Katolički list.[28] Skupina »integralaca« imala je uza se: slavonski seniorat, isusovce, sarajevski zbor svjetovnih bogoslova, te katoličke djelatnike okupljene oko listova Dan, Vrhbosna i Hrvatski dnevnik.[29]

Biskupa Mahnića , Hrvatsku stražu i Svećeničku zajednicu P. Rogulja je proglasio neutralnim čimbenicima.[30] Proglasivši Mahnića »neutralnim čimbenikom«, P. Rogulja se suzdržao od otvorenog rušenja biskupova autoriteta u HKP–u. On je dobro znao da su nazori koje je izložio i zagovarao bili u određenoj mjeri suprotni shvaćanju biskupa Mahnića. Naime, sasvim je pouzdano da biskup Mahnić ne bi nikada prihvatio »popustljivost« s protivnicima Katoličke crkve, tj. s liberalcima u pitanjima načela. Prihvaćajući »sistem Koeln« katolički su »nacijonalci«, s P. Roguljom  na čelu, pokazali da su voljni prijeći preko katolicizma svojih organizacija zbog nepouzdane ljubavi prema sumnjivom narodnom jedinstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.[31]

U konkretnom političkom djelovanju »integralistička« skupina se priklanjala »frankovačkom« pravaštvu.[32] Za razliku od njih, »nacijonalci« se nisu opredijelili niti za jednu postojeću političku stranku u Hrvatskoj, ali su zato tvrdili da imaju svoj »politički program«. Rogulja je uložio sve svoje sposobnosti da se njegovi istomišljenici (»nacijonalci«) organiziraju na temelju »potpunog sistema« koji bi, kao svoje integralne dijelove, imao svako kulturno, gospodarsko i političko djelovanje.

S Roguljinim mišljenjem, pogotovo glede politizacije HKP–a, nije se slagao ni Ivan Merz  (1896.–1928.). U svome privatnom pismu upućenom Niki Bilogriviću  (1893.–1947.) 6. prosinca 1916., on, među ostalim, piše: »Onaj me Roguljin članak (tj. ‘Pred zoru’) zaista začudio; znao sam već davno da ima diferenca i da su se neka politička pitanja uvukla u naš pokret, u kojem, po mom mnijenju, ne bi smjelo biti političkih pitanja (...) Mislim da se toga treba više čuvati nego svih naših vanjskih neprijatelja (...).«[33]

Glavni predstavnici oporbe protiv Roguljina shvaćanja uloge treće generacije HKP–a bili su: vlč. Grgur Galović  (1883./?/–1923.), vlč. Matija Manjarić  (1876.–1921.), Augustin Wolf , vlč. dr. Andrija Živković  i o. Ante Alfirević  (1875.–1945.), urednik Hrvatske straže. Uključivši se u polemiku dr. fra Karlo Eterović  (1874.–1935.) izrazio je bojazan da bi zbog nastalog spora u HKP–u moglo doći i do otpada od Katoličke crkve, navodeći pritom slučaj Sillona, koji je zabranio papa Pio X . (1903.–1914.).[34]

Biskup Mahnić  nije u ovom sporu mogao ostati po strani. On je osjetio da bi dalje produljivanje jaza između Roguljine skupine »nacijonalaca«, te đakovačko–sarajevskih i drugih »integralaca« moglo lako uzrokovati konačan rascjep u HKP–u. Da bi to spriječio, zahtijevao je da cijeli HKP bude pod neposrednim vodstvom katoličkog episkopata. Osim toga, on je krajem 1916. godine uputio đakovačkim seniorima pismo iz koga se jasno razabire da se on u tom času odlučno suprotstavljao Roguljinim idejama iznesenim u članku »Pred zoru«.[35] Prema tvrdnji P. Grgeca , biskup Mahnić poslije je opozvao svoj negativni sud o vođi katoličkih »nacijonalaca«.[36]

Kad je početkom srpnja 1917. godine odlučeno da HKS prihvati »Svibanjsku deklaraciju« Jugoslavenskog (Južnoslavenskog) kluba, donesenu u Carevinskom vijeću u Beču (30. svibnja 1917.), bilo je očito da je to bila posljedica Roguljina  shvaćanja »narodnog jedinstva« Hrvata, Slovenaca i Srba. Prihvaćanje jugoslavenske orijentacije od HKS–a i njegova pomirljivost prema liberalnim strujama u tadašnjem hrvatskom društvu (oblikovanje zajedničkog nastupa u »narodno–političkim pitanjima«), te pristajanje uz »ćirilo–metodsku ideju« (približavanje pravoslavnom pučanstvu, prvenstveno Srbima) stvorili su osnovicu za stvarni politički angažman. Dakako, u tom trenutku još nisu bili sazreli uvjeti za organiziranje vlastite političke stranke. Stoga je tada zauzeto čvrsto stajalište da se politika Seniorata ne smije poistovjetiti niti s jednom postojećom političkom strankom u Hrvatskoj. Tako se željelo spriječiti nepotrebno rasipanje vlastitih snaga, te ujedno pričekati povoljan trenutak za samostalan stranački nastup.

Pošto je u listopadu 1918. godine osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kao novo vrhovno političko tijelo u južnoslavenskim zemljama nestajuće Austro–Ugarske monarhije, u njega je ušlo nekoliko seniora – vlč. J. Šimrak , P. Rogulja , vlč. Ferdo Rožić  (1877.–1949.) i don Stanko Banić  (1886.–1932.). Osim njih, u rad Narodnog vijeća uključili su se i mnogi drugi pripadnici HKP–a. U tim se odsudnim trenucima i I. Merz stavio na raspolaganje banjalučkom Narodnom vijeću koje ga je poslalo u rudnik Maslovare radi smirivanja tamošnje uzavrele situacije.[37]

Nestankom Austro–Ugarske i stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, »jugoslavenska ideologija« i politička taktika Roguljine skupine unutar HKS–a doživjeli su svoj puni trijumf. Đakovački i sarajevski seniora i njima bliski koji su se suprotstavljali Roguljinim zamislima o organizacijskom ustrojstvu i političkom djelovanju HKP/HKS–a, bio je prisiljen, barem privremeno, odustati od svojih stajališta. Dapače, dotadašnji žestoki osporavatelji počeli su »živo surađivati« i zauzimati »prva mjesta« u »političkoj grani« HKP–a, tj. uskoro osnovanoj Hrvatskoj pučkoj stranci (HPS).[38]

Opći optimizam koji je zahvatio članove HKP–a sa Senioratom na čelu, glede velike i perspektivne budućnosti katolicizma u novonastaloj državi, treba promatrati u svjetlu iluzije da će »Hrvati voditi novu državu, odnosno da će doći do prevage katoličkoga elementa«.[39] S takvim je varljivim perspektivama HKS odlučno i užurbano krenuo u osnivanje svoje političke stranke, koja će se na političkoj pozornici pojaviti u prvim mjesecima postojanja Kraljevine SHS.

Nastankom jugoslavenske države, stvoreni su povoljni uvjeti za konačnu prevagu Roguljine skupine u HKS–u, a time i u cijelom HKP–u. Takav razvoj događaja osjećao se već nekoliko posljednjih mjeseci postojanja Austro–
–Ugarske monarhije. P. Rogulja i njegovi istomišljenici bili su svjesni da je došlo njihovo vrijeme i da dalji razvoj HKP–a ovisi o stupnju njihove vlastite organiziranosti, odnosno mogućnosti da u praksi provedu svoje zamisli. Jedan od prvih koraka koji je na tom putu trebalo napraviti bila je reorganizacija HKS–a, tj. učiniti tu ekskluzivnu organizaciju katoličke laičke inteligencije i dijela katoličkog svećenstva sposobnom za život u novim državno–pravnim i političkim okolnostima.

Reorganizacija HKS–a, nužna za provođenje njegove čvrsto centralizirane strukture, trebala se urediti na temelju »okružnih seniorskih zborova«. No, rad oko ustrojavanja seniorskih zborova nije uvijek tekao onako kako se to priželjkivalo. Već tada se, naime, pokazalo da sav katolički kler neće pristati uz Seniorat.[40]

Ocijenivši da je rad oko centralizacije HKS–a priveden kraju, vodstvo Seniorata je odlučilo sazvati sastanak seniora iz »svih krajeva naše domovine«.[41] Sastanak je održan 6. i 7. svibnja 1919. godine. Na tom dvodnevnom sastanku, prvi je govorio aktualni predsjednik HKS–a dr. Velimir Deželić , sin (1888.–
–1976.). On je naglasio potrebu proširenja seniorske akcije na sva polja javnog života, nužnost što veće centralizacije među seniorima, te »međusobnu intimnost senijora i čuvanje tajne o senijoratu i senijorskim akcijama«.[42] Podržavši V. Deželića, svećenik Krešimir Pećnjak predložio je »zakletvu, po kojoj bi se imali svi senijori zavjeriti, da ne će iznositi ništa u javnost«.[43] Tekst seniorske prisege doslovno glasi: »Zaklinjem se trojedinim Bogom, da ću kao tajnu čuvati sve, što se tiče seniorata, Seniorski vjesnik i njegov sadržaj. Obvezujem se na bezuvjetnu disciplinu cjelokupne organizacije i na vršenje dužnosti, što mi ih ona propisuje, te izjavljujem, da se smatram potpuno odgovornim senioratu za sav svoj privatni i javni život i rad.«[44] Prisutni seniori jednoglasno su prihvatili zavjernicu.

Sljedećeg dana, 7. svibnja, održan je politički sastanak Seniorata, kome je prisustvovao i zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer  (1856.–1937.). Glavni zaključak sastanka bila je odluka o osnutku političke stranke.[45]

Na kraju sastanka prihvaćeni su zaključci u 12 točaka. U 11. točki se izrijekom kaže da »nijedan senijor ne može biti član druge stranke do li pučke stranke«.[46]

Na tom je sastanku za Seniorat bilo od odsudnog značenja prihvaćanje Statuta/Pravila HKS–a.[47] Tim je činom definitivno provedena reorganizacija Seniorata i njegovo postavljanje na nove temelje. Prema novoprihvaćenom Statutu/Pravilima: »’Hrvatski katolički senijorat’ jest jedna jedinstvena kulturna organizacija senijora, kojoj je svrha, da u radu za rekristijanizaciju domovine ujedini sve senijore. Ova organizacija kao vrhovni forum organizovane katoličke akcije (tj. HKP–a) u domovini stvara ideologiju pokreta, te daje smjer svemu kulturno–socijalnom pa i političkom radu svojih članova. U svim pitanjima vjere i ćudoređa radi sporazumno i po uputama jugoslaven­skog katoličkog episkopata i ako treba sv. stolice.«[48]

Time su seniori definitivno odredili svoj odnos i prema katoličkoj crkvenoj hijerarhiji (uključujući i Svetu Stolicu) i prema Katoličkom pokretu u cjelini. Obrazlažući članstvu Seniorata razloge zbog kojih je »Statutom/Pravilma« HKS–a sankcioniran »centralistički princip«, Roguljini su seniori tvrdili da je to učinjeno zbog »jedinstvenosti katoličke akcije (pokreta)«.[49]

Dne 18. srpnja 1919. seniori su uputili memorandum, datiran 14. srpnja, biskupskoj konferenciji u Zagrebu. U memorandumu, koji je sastavio P. Rogulja, a prema želji biskupa–seniora Dionizija Njaradija  (1874.–1940.), obrađena su: »crkveno–politička, kulturno–politička, socijalno–ekonomska i politička pitanja«.[50] Seniori su držali nužnim da objasne biskupima razloge zbog kojih su se odlučili na osnutak vlastite političke stranke. Prema njihovom je mišljenju HKP, predvođen HKS–om, imao legitimno pravo da svoje »kulturne, socijalno–ekonomske i političke nazore« pokuša oživotvoriti djelujući u državnom parlamentu.[51] Stranka, onako kako su je seniori Roguljine  orijentacije željeli utemeljiti, nije smjela biti niti »plemenska« niti »konfesionalna«. Razlog zbog kojeg je odbacivan »plemenski«, zapravo nacionalni kriterij osnivanja stranke, seniori su objašnjavali tvrdnjom da »čim bi se katolički elemenat ove države, koji je eminentno hrvatski, koncentrirao u jednoj plemenskoj i hrvatskoj stranci, pravom bi mogli protivnici baciti odij na katolicizam, da on širi separatističke tendencije i da je neprijatelj narodnomu ujedinjenju«.[52] »Plemenski kriterij« odbacivan je zbog »svrhunaravskog razloga«. Naime, budući da je za HKS »prva zadaća« bila »ujedinjenje crkava«, što je bio »providencijalni raison d’etre države S.H.S.«, sve što je tome smetalo trebalo je ukloniti s puta, a najviše je smetala – »separatistička plemenska politika«.[53] Iako je HKS isticao da se HPS temelji na »pozitivnom vjerskom stanovištu« i da svaki njegov član mora voditi »katoličku politiku«, to za njih, ipak, nije značilo da se za stranku smije reći da je »konfesionalna«.[54] Vodstvo Seniorata se zauzimalo za interkonfesionalni pristup.[55] Držeći da su njihova načela o stranačko–političkom djelovanju čvrsto utemeljena u kršćanskom svjetonazoru, HKS je ustvrdio da katolički episkopat Kraljevine SHS »treba prihvati/ti/ i odobri/ti/ ideologiju Seniorata u politici«.[56] Taj su memorandum seniori završili zamolbom da »biskupi potpomognu (Hrvatsku) Pučku stranku, davši u tom smislu upute kleru neslužbeno«.[57] Znajući da brojni katolički svećenici u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini ne samo da nisu pristaše HKS–a i njegovih poduhvata, nego da su mnogi od njih, dapače, pristaše raznih političkih stranaka, seniori su izrazili nadu da će »sabiranje klera u jednu stranku znači(ti) silni napredak katoličke stvari i jačanje moći Crkve«.[58] Seniorski je memorandum navodno dobio »Odgovor« episkopata (17. srpnja 1919.). U 9. točki tog »Odgovora« piše: »Episkopat od srca želi, da se katolici, kako svećenici, tako vjernici nadju u (Hrvatskoj) Pučkoj Stranci. U isto vrijeme preporučuje, da se nastoji zgodnim postupkom sve one elemente laikata i svećeništva, koji dobro žele crkvi i vjeri predobiti za katolički pokret, a tim i za (Hrvatsku) Pučku Stranku, ili za – (Hrvatsku) Pučku Stranku, a onda postepenim uzgojem za katolički pokret.«[59]

Protivnici HKS–a i HPS–a poslije su tvrdili da je taj »Odgovor« (objavljen u »Senijorskom vjesniku«, 3/1919., br. 4, 56–57.) neautentičan.[60] Kada je već došlo do polemike i osporavanja autentičnosti »Odgovora« episkopata, Senioratu nije ostalo ništa drugo nego da tvrdi suprotno.[61] No, bez obzira na to je li taj »Odgovor« bio svojevrsni falsifikat ili ne, on je odigrao svoju ulogu u naporima HKS–a da organizira svoju stranku. S »Odgovorom« se, naime, uvijek moglo »pomoći« neodlučnima da se politički orijentiraju prema HPS–u. U tom je kontekstu zanimljiva izjava splitskog biskupa dr. Jurja Carića  (1867.–1921.): »Katolički episkopat je bio i bit će nezavisan od svake političke stranke i pušta potpun(u) slobodu svim strankama u stvarima, koje su isključivo političke (...) Episkopat nije preuzeo odgovornost za djelovanje te stranke (tj. HPS–a), koju odgovornost nose isključivo njezini vođe i pripadnici.«[62]

Kao i u slučaju svih ostalih organizacija u kojima su imali utjecaj, seniori su bili osnovna pokretačka snaga i u HPS–u. Međutim, oni nikada nisu poistovjećivali HKS s HPS–om. Jer, HPS je bio samo jedna »grana« njihova javnog djelovanja u Kraljevini SHS.

U parlamentarnom razdoblju postojanja Kraljevine SHS (od 1. prosinca 1918. do 6. siječnja 1929.) HPS je polučio mršave rezultate. Za Privremeno narodno predstavništvo (od 1. ožujka do 28. listopada 1920.) nisu bili raspisani izbori. Članovi toga zakonodavnog tijela bili su u njega delegirani, a HPS je dobio tri predstavnika. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu (28. studenoga 1920.) HPS je ostvario svoj najbolji izborni rezultat. Za stranku je glasovalo 46.599 glasača, što je značilo da je osvojeno 9 zastupničkih mandata. Na ožujskim izborima 1923. godine, HPS je doživio težak izborni poraz. Premda je strankina kandidatska lista dobila 18.402 glasa, to nije bilo dovoljno za osvajanje niti jednoga zastupničkog mandata. Neuspjeh na tim izborima bio je znak za uzbunu vodstvu HKS–a, te je ono već 26. travnja 1923. održalo svoju glavnu izvanrednu sjednicu, na kojoj se »raspravlja(lo) o vrlo važnim stvarima čitavoga našega Pokreta«.[63] Naime, poraz »političke grane«, tj. HPS–a shvaćen je kao kriza cijelog HKP–a i, naravno, njegove elite – Seniorata. Jačanje unutarnje discipline seniorske organizacije trebalo je dovesti do vraćanja izgubljenih pozicija njegove stranke, a time i do osnaženja ukupnoga Katoličkog pokreta u Hrvatskoj. Na veljačkim izborima 1925. godine, HPS je osvojio svega 12.482 glasova i nijedan zastupnički mandat. Rujanski parlamentarni izbori, održani 1927. godine, bili su relativno uspješni za HPS. Za stranku je uloženo do 35.000 glasačkih kuglica, odnosno osvojila je 1 zastupnički mandat, te tako ponovno postala parlamentarna.

Pobjeda Rogulji  bliskih seniora u pitanju orijentacije HKP nije bila duga vijeka. Iako je veći dio seniora koji su se opirali Roguljinu shvaćanju HKP–a i njegove uloge u hrvatskom javnom životu morao odustati od svojih stajališta, to još nije značilo da uskoro neće doći do novih razmirica. Iako je položaj Katoličke crkve i njezinih institucija, te hrvatskog naroda kao dominantno katoličkog postajao u novoosnovanoj državi svakim danom sve teži, odlučujući povod za ponovno razbuktavanje unutarkatoličkih sporenja došao je, ipak, od izvanjskog čimbenika – pape Pija XI.  (1922.–1939.) i njegove Katoličke akcije. Dne 23. prosinca 1922., on je svojom enciklikom Ubi arcano Dei proglasio i definirao Katoličku akciju. Prema papinoj definiciji Katolička akcija se sastojala od »sudjelovanja laika u hijerarhijskom apostolatu«, pa su prema tomu sva odgojna i prosvjetna udruženja dotadašnjih katoličkih pokreta prešla u nadležnost crkvene hijerarhije, koja je tako preuzela nad njima vodstvo i odgovornost.[64] Katolička akcija kao pokret organiziran »odozgo« – za razliku od katoličkih pokreta koji su bili organizirani »odozdo« – bio je isključivo pokret katoličkih laika. Naime, pripadnici katoličkog klera nisu mogli biti članovi u organizacijama Katoličke akcije. To je bila jedna od bitnih razlika u odnosu prema dotadašnjoj praksi među organiziranim katolicima. Djelujući samo na temelju uputa episkopata, Katolička akcija imala je »izrazito vjersko–moralnu svrhu«, što je značilo da nije obuhvaćala organizacije namijenjene djelovanju sa svjetovnim ciljevima, dakle gospodarske zadruge, sindikate, političke stranke i slično.[65]

Prva organizacija koja je ustrojena na načelima zacrtanim u enciklici Ubi arcano Dei bio je Hrvatski orlovski savez. Spiritus movens toga novog smjera u organiziranju i djelovanju hrvatskih katolika bio je dr. I. Merz , koji je nakon završenog studija književnosti u Parizu došao ljeti 1922. godine u Zagreb. Budući da je Merz za bečkih studentskih dana bio član tamošnjega katoličkog društva Hrvatska, bio je logičan korak da sada, nakon završenih studija, postane član HKS–a. Iako je bio smatran pravim članom Seniorata, Ivan Merz nije zbog »načelnih razloga« položio propisanu seniorsku prisegu.[66] Član Seniorata ostao je do polovice 1926. godine kada je isključen, kako to navodi u pismu upućenom nadbiskupu Baueru , zbog toga: »Što se nije složio s mišljenjem da u Katoličkoj akciji imade cijeli kompleks stvari koje ne spadaju pod kompetenciju biskupa, već pod kompetenciju katoličkog pokreta, odnosno većine Seniorata: tako npr. biskupi neće opredjeljivati nacionalnu (u praksi: stranačko–političku ideologiju Katoličke akcije), već se organizacije Katoličke akcije trebaju, u svojoj nacionalnoj ideologiji ravnati prema smjernicama Seniorata.«[67]

Za Merza je bilo neprijeporno da stranačka politika kojoj je cilj ostvarenje tzv. vremenitih ciljeva nije ulazila u djelokrug Katoličke akcije, te je stoga njezina bitna oznaka bila nadstranačnost i izvanstranačnost. Premda se, dakle, Katolička akcija iz načelnih razloga nije mogla baviti stranačkom politikom, to nije značilo ustezanje od bavljenja svakom politikom. Naime, Katolička akcija bila je dužna poučavati svoje članove kako da se savjesno, u skladu s katoličkim načelima, posluže politikom. Naravno, izvan organizacija Katoličke akcije.

U praksi bi to značilo da Katolička akcija ne bi mogla biti indiferentna prema onim političkim strankama koje su svoj program temeljile na kršćansko/katoličkim načelima. Upravo su zbog toga, seniori Roguljine  orijentacije držali da će ona odgajati svoje članove tako da podupiru samo njihovu stranku. Pojedini su seniori tvrdili da su katolici dužni glasovati za njihovu stranku.[68] Dapače, u tome se pokatkad išlo tako daleko da se u žaru polemike izjavljivalo da je katolik u »ime savjesti dužan« biti pristaša HPS–a.[69] To se stajalište oslanjalo ponajprije na činjenicu da je u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini postojala samo jedna stranka čiji se program temeljio na kršćansko/katoličkim načelima, odnosno HPS. Dakako, mogućnost postojanja više hrvatskih stranaka s istim kršćansko/katoličkim programom, ali s različitim političkim programima, nije bilo isključeno.[70]

Odvajanje Katoličke akcije od stranačke politike, odnosno njezina departizacija, nije bila dočekana s odobravanjem od seniorskog vodstva u Zagrebu. Vlč. J. Šimrak  tvrdio je da »izvanstrančarstvo nema smisla«.[71] Drugim riječima, vodstvo Seniorata nije smatralo nužnim prihvatiti naputke crkvene hijerarhije. Nastojanje da sve ostane »po starom«, odnosno da se ništa ne mijenja na Roguljinoj  koncepciji »jedinstvenoga katoličkog pokreta«, nije nikako značilo da će se Seniorat otvoreno suprotstaviti episkopatu. To uostalom nije bilo ni nepotrebno, jer je on po svojim članovima, koji su zauzimali vodeća mjesta u organizacijama Katoličke akcije, mogao ionako provoditi svoje zamisli. Protivnici Seniorata nazivali su to – »seniorska penetracija«.[72] Oblik Katoličke akcije, određen od episkopata, HKS je otklanjao tvrdeći da je on prikladan za Italiju, ali ne i za hrvatske katolike.[73] Ta kad bi se, ustvrdio je vlč. J. Šimrak , »doslovno primijenil(o) talijanske organizacijske oblike na naše prilike, staro bi uništili, a nova ne bi ništa stvorili«.[74]

Neki su članova Seniorata poslije Merzove smrti željeli stvoriti dojam da je on pristajao uz teoriju po kojoj je svaki katolik »u savjesti dužan glasat« za HPS.[75] Zbog toga je vlč. Čedomil Čekada  (1896.–1981.) objelodanio pismo što mu ga je, kao autoru članka »Nutarnji razlozi za nepolitičnost i izvanstranačnost Katoličke Akcije« (Vrhbosna, 41/1927., br. 10.–12.), poslao dr. Merz . U pismu se Merz posvema složio s izvodima vlč. Č. Čekade, te mu je obećao da će mu poslati teze koje je izlučio iz njegova članka i dalje ih razradio. On je držao da bi bilo poželjno da se vlč. Čekada posluži njegovim tezama ukoliko se odluči na objavljivanje svoga članka kao posebne knjižice. Glede HPS–a posebno je zanimljiva XVI. teza: »Zlo se radilo kad se u savjesti obvezivalo sve katolike da rade i da uvijek glasaju za HPS i kad se proglašavalo nekatolicima one katolike koji su bili u drugim strankama koje Crkva nije osudila«.[76] Ovdje valja istaknuti da Katolička crkva u Hrvata, također, nije nikada osudila ni HPS.

Spor oko politiziranoga HKP–a, odnosno o ulozi i mjestu HPS u političkom i vjerskom životu Kraljevine SHS, nije nikada riješen među organiziranim hrvatskim katolicima. Departizaciju HKP–a stvarno je proveo nehrvatski i nekatolički čimbenik – kralj Aleksandar I. Karađorđević  (1888.–1934.). On je, ukinuvši Vidovdanski ustav (1929.) i uvevši svoju osobnu diktaturu, zabranio rad svih političkih stranaka, pa tako i HPS–a.

THE CROATIAN PUČKA (NATIONAL) PARTY AND DR. IVAN MERZ

Zlatko MATIJEVIĆ

Summary

On the basis of literature and available sources (the present day Catholic press), the author has shown the process of the politicisation of the »only Croatian Catholic movement« and the creation of its »political branch« the Croatian Pučka (National) Party. After the introduction of the non–political and non–party Catholic Action organisation, Ivan Merz became its main advocate and promoter among Catholic Croatians in the then Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes.