|
|
|
Apoštolska duša dra I. Merza
»Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!« Problem katoličkog apostola nije tako jednostavan, kao što se na prvi mah čini, promatran na brzu ruku i sa nekog organizatornog stanovišta. Lako je zapaziti dvije činjenice, koje mnogoga zbunjuju: 1. Da su uspjesi bez ikakove proporcije sa silnim trudom, koji se u akciju ulaže. 2. Da mnogi katolički apostol u svome poslu sve polaže na naravna sredstva, boreći se oružjem svojih neprijatelja, a da pri tom posve glatko zanemari nadnaravna sredstva i postane kukavni »praporac koji zveči«. I prvi i drugi slučaj je podvrgao temeljitoj psihološkoj analizi M. Chantard u svome djelu »Duše apostolskoga djelovanja« došao do teških zaključaka, koji se jednom misli mogu izraziti ovako: apostolsko djelovanje katolika bez nadnaravnih sredstava i bez ličnog života u Bogu ne koriste nikome. To je »hereza rada«, kojom se ne spašavaju duše, nego santo pravi galama. Iz toga će nam biti ponešto jasnija ona zagonetna pojava utjecaja jedne duše na drugu. Dok jedna duša izgovara riječima jednu ideju u namjeri, da ta ideja prožme nutarnji život onoga, koji prima, događa se često, da taj ne primi sasvim ništa i ostaje ojađen i prezren. Zašto? Može biti i zato, jer sam u sebi nema izvjesne »kulturnosti« da primi i doživi, ali najčešće to biva zato, jer osjeća da mnoge riječi i izgovorene ideje, stoje sasvim, izolirane, da za njima ne stoji njihov subjekt, na kojega bi se organički naslanjale, i od kojega bi dobivale svoju nutarnju moć. Ljudska duša posjeduje neprevarljivo svojstvo da raspoznava: da li joj se govori uvjerljivom silom, koja izvire iz ličnog, dubokog proživljavanja jedne ideje, ili joj se govori praznim, naučenim, tuđim riječima, poput papige. Zakon je siguran: štogod se dublje kroz riječi osjeća osobni upliv kulturnoga tvorca, tim dublji je dojam riječi na kulturnost subjekta, koji prima. Kako ova istina ima tragičnih posljedica baš na religijoznom području! Ako igdje, tamo se može maskirati duša. Koliko je religijoznih konferencija i propovijedi ostavilo potpuno nedirnutu našu dušu? Koliko puta tragična, sablasna šutnja zavlada u dušama, dok se svodovlje trese od gromke riječi inteligentnog i govornički dotjeranog propovjednika? Koliko promašenih govora i koliko besplodnih akcija katoličkih apostola? Dr. Ivan Merz je to dobro znao. Stoga je temeljem svakoga apostolskoga rada i uspjeha smatrao »naš lični odnošaj prema Isusu, koji u nama mora da živi«. Sredstvima vlastite vjerske izgradnje u tu svrhu smatrao je kako sam piše: »… dnevnu jutarnju meditaciju, često prisustvovanje sv. misi i primanje sv. sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno duhovno štivo. Činimo li to, tada će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo, s kojom ljubavlju naša Ljubav – Isus - ljubi svaku pojedinu dušu. I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se ta čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja, da stavimo u Isusov naručaj, za koji su one i stvorene, sve te duše. Prvi smo korak učinili time, što smo vlastitu našu slobodu stavili u službu Isusove, volje. Drugi je korak naš osobni saobraćaj s našim drugovima. U svakoj-zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo mi dionici. Mi ćemo u duši našega bližnjega, koji nije naš pristaša, razmatrati jedan predmet od neizmjerne vrijednosti, koji bi se poput stakla razbio, kad bismo ga nezgodno primili. Budimo zato oprezni; budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima. »U svakom času oni sebi moraju biti svijesni, da mi u njima ljubimo nešto, čega vrijednost oni sami ne poznaju, i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim stvarima. Bude li svaki naš organizovani član s tom ljubavlju saobraćao sa svojim drugovima, to će se stvoriti oko same organizacije neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera, i čim koji od naših drugova stupi u kontakt s jednim od naših članova, imat će osjećaj, da se tu radi o jednom velikom svijetu, koji ono tek naslućuje, a još ga ne poznaje.« (Životopis Dr. I. Merza, str. 254.) Tu u tom portretu apostola leži sva tajna Ivanova djelovanja »iznutra, a nipošto izvana« na sve ljude, s kojima je došao u dodir, pa bili njegova mišljenja ili ne bili. Njegov govor je bio njegov život. Posve ispravno je za mnoge napisao jedan njegov prijatelj: »... bio je moj apostol, čiju sam apostolsku dušu gledao nekako kao svoju djetinju dušu, i u njemu vidio kao sebe u onome najboljemu, što sam igda imao, osjećao, činio...« D. Žanko (Objavljeno u:Križ, siječanj 1932., br. 5) |