Poemu u tri djela „Slovo kneza Branimira“ od Mirka Validžića recitira Ljubica Horvat. Poema je objavljena u 3. broju hrvatske književne revije Marulić od ove godine 1979.

Mirko Validžić

SLOVO KNEZA BRANIMIRA

1.
Zdeslave ni makac naprijed
Dosta! To Hrvat nikad neće
jer tvoj staza što u Bizant vodi
povjesnicom našom već niz ponor kreće.

Mi bili smo uvijek sari kremenjaci
ko klisure sure iz kojih nas sazda
Tvorac moćni. Što? Zar skrenut sada
i nestat ko hulje netragom za svagda?!

Odstupi i nemoj ni pomislit ludo
da slobodu svoju, vjeru i poštenje
mi ćemo darovat. Ne! To za nas je trajno
ponos, sreća i vječno znamenje!

2.
Ivane, Oče, Kristov namjesniče,
moj Hrvatski narod u Bogu se sveti,
mi smo uvijek tvoji uzdanici vjerni
za Krst časni živjet, za Krst spreman mrijeti!

Braćo moja dična, vrli posvetnici,
mi smo dobro znali da ste dični ljudi,
ja vas trajno ljubim i iz duše grlim
ko rođenu djecu privijam na grudi.

Branimire, kneže, diko roda svoga,
nek blagoslov rodni sve vas trajno brati.
Uz Crkvu, uz Zapad za slobodu zlatnu
nek' u sreći žive vjerni Hrvati.

3.
Uminu Zdeslav ko sjena štura
i nesta netragom u vrevi ginuća
nad grobom mrklim jeka se stiša
ko kucaj sneni skorih svanuća.

Branimir osta kamen svjetla
što krči stazu kroz burno vrijeme,
skretanja nema, daljine zovu,
potomstvu osta povijest i vrijeme.

Stoljeća mile ko jeka zova,
od oca krv se dariva sinu;
ko sveti poklon žari se spomen
u Ždrapnju, Šopotu, Muću i Ninu!....