Gejza VARGA

STOTA OBLJETNICA KATEDRALE U ĐAKOVU
1882. – 1982.

Referat prigodom akademije 26. rujna 1982.

Dragi prijatelji Kongresisti i dragi prijatelji kongresista!

Želim vam iznijeti nekoliko misli u vezi sa stogodišnjim jubilejom naše Stolne Crkve – Bazilike, nekoliko detalja o njenoj gradnji, i nešto o njenom idejnom začetniku i stvaraocu biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Njegovo epohalno djelo je prije sto godina, na dan posvete, 1. listopada 1882. pozdravila sva javnost neopisivim ovacijama, a evo nakon sto godina i mi smo se ovdje skupili, da odamo dužno poštovanje njemu, koji je ovim kulturnim spomenikom prvog reda obogatio Đakovo, Slavoniju, domovinu i – mislim nećemo biti neskromni ako kažemo cijelu Europu. S ponosom i radošću mi iz Đakova, i crkveni i društveni krugovi, pokazujemo svima ovo jedinstveno arhitektonsko djelo, koje sa divljenjem promatraju posjetioci, čudeći se, kako je dospjelo u ovaj mali gradić u srce Slavonije.

Želimo vam se predstaviti kao vjerni i brižni čuvari tog općenarodnog i općecrkvenog blaga, naraštaj kojemu je sudbina dodijelila sreću i čast, da Strossmayerovu baziliku obnovljenu, sačuvanu, uljepšanu, još više obogaćenu, predamo drugom stoljeću njenog života. Poput evanđeoske žene, koja saziva prijateljice i susjede, što je našla izgubljenu drahmu, i mi smo vas sazvali, da se radujete skupa s nama, što je naše brižno čuvano blago sretno prevalilo nedaće i peripetije jednog stoljeća, odoljelo naletima elementarnih nepogoda, potresa, prebrodilo bez većeg oštećenja ratne vihore i stoji pred nama još u mladenačkoj ljepoti. Jer naša je katedrala mlada. "Sto godina znači starost za jednu kuću, a mladost za jednu crkvu“ kaže Victor Hugo. Čini se da dom čovjeka ima u sebi nešto od njegove kratkotrajnosti, a dom Božji nešto od njegove vječnosti. Ako je u očima Gospodnjim tisuću godina kao jedan dan ( II. Petr. 3, 8) u životu Božjeg doma je sto godina jedan decenij ljudskog vijeka.

Ipak, naša je katedrala punoljetna, dospjela je u isti rang sa svojim starijim i slavnim sestrama, dobila je ugledno mjesto ne samo među našim, nego i među europskim svjetsko – poznatim, starodrevnim katedralama i metropolnim crkvama.

Slavimo jubilej, kličimo i radujemo se, svjesni da jubilej usmjerava naše poglede ne samo prema prošlosti, nego i prema budućnosti. I dalje bdjeti nad ovom dragocjenom ostavštinom i slijedećim naraštajima naviještati njenu poruku, koju je njen mecena dao ispisati nad njenim ulaznim vratima: Slavi BOŽJOJ, JEDINSTVU CRKVE, SLOGI I LJUBAVI NARODA SVOGA.

Iz udaljenosti od sto godina pomalja se pred nama svijetli lik velikog graditelja sa dva lica, kao rimsko božanstvo Janus, jednim okrenutim prema prošlosti, drugim usmjerenim prema budućnosti.
Ako želimo baciti pogled u prošlost, moramo se vratiti u slavnu prošlost biskupije bosanske i srijemske. Đakovačka je katedrala baštinica ove prošlosti, kojoj prvi počeci sežu sve tamo do prvih vjekova Kristove Crkve. Sežu do onoga vremena, kada su prvi kršćanski vjerovjesnici stupili na toliko slavno tlo Srijema i Slavonije. Slavni gradovi iz toga vremena kao što su Sirmium, Cibalis, Bassianae, Mursa, Marsonia imaju svoje bazilike, na čije temelje nailaze arheolozi prigodom raznih gradnji. Tlo je naše biskupije natopljeno krvlju mučenika, koji su pali za vrijeme okrutnih progona Decija, Aurelija, Proba i Dioklecijana.

Sveti Jeronim spominje u svom martirologiju blizu 200 (dvije stotine) srijemskih mučenika. Njima u čast bile su podignute brojne bazilike kojih je nestalo. Ali je na njihovim temeljima sagrađena majka i predstavnica svih srijemskih i panonskih crkava današnjice i prošlosti: ĐAKOVAČKA KATEDRALA. Ona je baštinica njihove slave i njihove prošlosti.
Na tu prošlost, da ovjekovječe u sadašnjosti, dolazili su vjernici naše biskupije i svih ostalih biskupija nedjeljom i blagdanom cijele godine, da posjete našu jubilarku. No, kako je ona baš u Đakovu sagrađena?
Moramo se vratiti u prošlost minulih vjekova. Arheološki nalazi svjedoče da je na blagim humcima oko Đakova bilo ljudskih naselja i u pretpovijesno vrijeme. U Rimsko vrijeme se nalazi ovdje utvrda s naseljem pod nazivom "Certissa". Kako je ta utvrda – naselje završila nije nam poznato. Zna se to da 1239. godine knez Koloman, kralj Galicije i Slavonije, poklanja posjede oko Đakova bosanskom biskupu, koji je morao napustiti Bosnu zbog nasrtaja bogumila. Mislili su privremeno ostati u Đakovu, ali se sve rjeđe vraćaju i tako u 14. stoljeću Đakovo postaje njihova stalna rezidencija. U to Đakovo 1347 god. za vrijeme biskupa Peregrina Saksonca dolaze franjevci (mala braća) i zidaju samostan.
No, nije Đakovo bilo beznačajno ni u Srednjem Vijeku: Petar, bosanski biskup (1352. – 1375.) vjenčava u Đakovu 8. XII 1371. bosanskog bana Tvrtka sa Dorotejom, kćeri bugarskog kralja Sigismunda i sklapaju pred Stolnim Kaptolom sporazum glede podjele teritorija.

Od velikih slava i mirnog života bilo je i mnogo krvi. Biskup Juraj Paližna (1524. – 1526.) gine s ostalim biskupima na Mohačkom polju. Rezidencija biskupa postaje plijenom turskih osvajača. Za vrijeme njihove skoro 200-godišnje vladavine nestaje katedrale, župske crkve, samostana i ostalih zgrada. Đakovo se pretvara u hrpu ruševina.
Nakon Turaka vraća se u Đakovo biskup Nikola Ogramić ( 1669. – 1701.) s nešto naroda iz Bosne i zida skromnu rezidenciju sa kapelom na mjestu današnjeg sjemeništa. Poginuo je kao žrtva razbojnika.

Ostali biskupi nastavljaju razvoj: Patačić i Bakić dižu skromnu katedralu i dvor, Colnić gradi ceste, naseljava okolna mjesta narodom iz Bosne: Vuku, Široko Polje, Punitovce, Beketince, Koritnu, Dragotin.
1773. sjedinjuje se srijemska biskupija sa bosanskom i sjedinjena dobiva pod svoju jurisdikciju još deset župa od zagrebačke nadbiskupije i 17 od pečujske. Tako Đakovo postaje nanovo centar prostrane dijeceze obuhvaćajući teritorij Istočne Slavonije i Srijema. Redaju se biskupi podižući, prosvjetljujući i uzdižući narod među kojima su istaknutiji Dr. Antun Mandić, Požežanin, koji je 1806. osnovao Visoku Bogoslovnu Školu, proširio osnovnu i otvorio srednju školu. Isti biskup proširuje biskupski dvor, organizira u Đakovu mjesto stalnog liječnika, uređuje zoološki vrt, a njegovom zaslugom Đakovo postaje trgovište, školski i znanstveni centar. Rana ga smrt (1815.) prekide u providencijalnom radu.
1873. počeo je u Đakovu izlaziti službeni Glasnik biskupije, izlazi do danas, a u njemu je često pisao i biskup Strossmayer. Tako u 1874. god, u istom časopisu objavljuje niz članaka u kojima izvještava svećenstvo i javnost o gradnji katedrale. U vezi s tim piše i o Đakovu: "Osobita je sreća za Đakovo, da se u njem nalazi sielo biskupa, Kaptol, dva sjemeništa i jedan samostan duvni (časnih sestara). Đakovo ima na svaki način lijepu budućnost, ako pučanstvo pošteno, rađeno, trijezno i čuvarno bude, ako mu uprava općinska bude mudra, razborita i pravedna…"

Đakovo u doba Strossmayera već je opet gradić sa preko tri tisuće stanovnika, s mnogim javnim zgradama, školama, nadleštvima, zanatlijskim radnjama, trgovinama i kućama uglednih građana. Zato Strossmayer odbija svaku pomisao, da bi ne¬gdje drugdje zidao svoju katedralu, kako su mu neki savjetovali ili čak izričito od njega zahtijevali. Radi se dakle o Osijeku, odakle je Strossmayer rodom. No, da se kojim slučajem katedrala počela graditi u Osijeku, Osijek bi nešto time dobio, ali u Đakovu ne bi nikad bila sagrađena crkva takvog glasa, kao što je današnja katedrala. Ovako se slavonska regija obogatila s dva istaknuta arhitektonska objekta. U Đakovu je sagrađena jedinstvena romanska katedrala, a u Osijeku krasna gotička župska crkva, koja u svom stilu stoji uz bok Strossmayerovoj katedrali.

I prije Strossmayera biskupi su mislili na gradnju katedrale, ali Strossmayer je bio taj miljenik sudbine, kojemu je bilo dano, da ispuni davnašnju želju prijašnjih đakovačkih biskupa. Našao se pravi čovjek, na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Sa 34 godine Strossmayer dolazi na biskupsku stolicu koju će svijetlo čuvati kroz 56 godina doživjevši starost od 90 godina.

Sve naslijeđene i urođene talente Strossmayer je mogao u ovom području dobro iskoristiti, umnožiti ih, i on je to i učinio. Nije svaki velikan prošao tako sretno: Kristofor Kolumbo dospjeva u zatvor, Galileja povlače pred sud, Torkvata Tassa su strpali u ludnicu, Louis Camoens pod starost prosjači na ulicama Lisabona, Zrinski i Frankopan idu sa gubilište, Schubert umire izgladnio i bijedan u kolima putujućeg cirkusa. Zalud se i Kepler tješio, da ako je Bog mogao čekati šest tisuća godina na onoga, koji će razumjeti njegovo djelo, može i on počekati par godina, dok ljudi prihvate njegove nove astronomske koncepcije: srušio se od iznemoglosti na ulicama Tegensburga sa par bijednih novčića u džepu. Bolnom rezignacijom pjeva i drugi veliki vladika na Jugu Evrope, Strossmayerov suvremenik, Njegoš: " Iz gremena velikoga lavu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije".

Iako Strossmayer nije iz velikog naroda, svome narodu je podigao tri hrama: Hram znanosti - Sveučilište i Akademiju, hram umjetnosti – Galeriju; hram Božji - Katedralu u Đakovu. Ovaj zadnji, katedrala, počela se graditi l866. god. 17. travnja 1866. potpisan je ugovor u biskupskom dvoru u Đakovu između Strossmayera i bečkog arhitekta Karla ROSNERA o gradnji katedrale. Šesnaest godina biskupovanja je trebalo proći da bi se fenomenalno djelo oblikovalo u biskupu Strossmayeru. Kroz to vrijeme je obilazio Europom, studirao arhitekturu, pregovarao sa umjetnicima i arhitektima. Tako su . razumljivije njegove intervencije u toku gradnje, prigovori, primjedbe na planove i nacrte, što samo pokazuje koliko je bdio nad svojom crkvom. U mnogim stvarima je bio neumoljiv i principijelan, no na kraju je uvijek prevladala njegova upornost, rječitost i estetski osjećaj. Pred njim su morali pokleknuti i umjetnici svjetskoga glasa kao što su: Seitzovi, Feuerstein, Consoni, Roesner, Schmidt i ostali. Tako da s pravom možemo reći da je doista katedrala Strossmayerovo djelo, ne samo kao inicijatora i investitora, neko kao stvaraoca glavnog idejnog plana, kao i mnogih detalja. Svoj izbor romanskog stila Strossmayer je objašnjavao i iznosio mnoge činjenice, za nas ovdje dosta će biti samo to da naglasimo kako se upravo u tom slogu romanskomu dva življa, zapadni i istočni u skladnu cjelinu spajaju. Apsidalni polukruzi, a još odlučnije kupola je istočni živalj, koji se u grobnoj crkvi u Jeruzalemu i drugim crkvama i u Fruškoj Gori izrađuje.

Roesnerovi idejni nacrti bili su prema zahtjevu Strossmayera čisto romanski. Međutim 1870. umire Roesner ne izradivši sve detaljne planove. Strossmayer traži drugog arhitekta, koji bi mogao nastaviti Roesnerovo djelo. Nalazi ga u osobi Fridricha baruna Schmidta, također Bečkog arhitekta, koji se pročuo po mnogim monumentalnim građevinama (Bečka vijećnica) a po nekima bio je najbolji gotičar XIX vijeka. I upravo radi toga unosi u katedralu i nešto gotike, no to daje upravo katedrali veću vitkost i bogatstvo ornamentike.

Nakon potpisivanja ugovora 1866. počinje se odmah s radom. Otvorena je i nova ciglana gdje se pekla cigla sa katedralu. Ispečeno, je sedam milijuna komada do kraja. Traga se za kamenom u Mandićevcu, Glogovcu i Zdencima kod Broda, te otkrivši dobra nalazišta otvaraju odmah kamenolome.

No, nije sve išlo tako jednostavno Otkopavši temelje na lijevoj (sjevernoj strani) udarila je voda. Nije bilo druge, trebalo je pribjeći staroj tadašnjoj metodi u takvim slučajevima i udariti pilote, hrastove balvane i trupce. Ukupno 395 debelih balvana ispod lijevog tornja i sjeverne strane zida sve do svršetka sporedne apside.

1869. već stoje vanjski zidovi, postavlja se krovište.
1870. dovršena je i kupola i uz posebnu svečanost je blagoslovljen i postavljen veliki križ na vrh kupole.

1871. dovršeni su tornjevi, a 1873. u svibnju dijecezanski Glasnik već je mogao objaviti radosnu vijest: Veličanstveni hram Božji, ogromno djelo, koje je zasnovao Preuzvišeni Gospodin biskup, primiče se dokončanju. Još koji tjedan i vanjština naše crkve matice sjati će u svoj svojoj umjetničkoj krasoti.

Problem ukrašavanja, oslikavanja unutrašnjosti katedrale mi¬slio je Strossmayer povjeriti Overbecku, ali radi starosti on se nije mogao prihvatiti tog posla, obećao je da će izraditi nekoliko kartona iz života sv. Petra, što je i učinio. Danas su ti originali u Dijecezanskom muzeju u Đakovu.

Strossmayer je dobio u preporuku dva već dobro poznata umjetnika oca i sina Seitz: Aleksandra Maksimilijana (1811.) i sina mu Ludovika (1844.). S njima Strossmayer sklapa ugovor kojim su se umjetnici obavezali, da će u roku od pet godina izraditi 36. fresko slika uz cijenu od 36.000 rimskih zla¬tnika. Seitzovi su divno radili, jedino se nisu držali točno rokova. Strosamayer se morao s njim često natezati. Bilo je godina kad uopće nisu došli u Djakovo, zalud ih je Strossmayer molio i zaklinjao da ne otežu s poslom. U toj nestrpljivosti bio je pozvan i rimski slikar Consoni koji izrađuje dvije freske, ali nije sam došao u Đakovo da ih izvede nego je poslao svoga sina Ansigliona. Te su slike daleko zaostale sa Seitzovima i Strossmayer je otkazao posao Consoniu i Ansiglioniu. Strossmayeru ne preostaje drugo nego da čeka "stare umjetnike" te piše mladom Seitzu: "Vi ste mi i vaš otac prije dvije godine zadali svetu riječ, da će se crkva najdulje na Petrovo 1882. posvetiti moći, a eto sada ćete mi i ovu živu želju moju osujetiti pa vrlo dvojim, da li ću konac moje crkve dočekati.“ Sa drugim sudionicima u gradnji katedrale zapravo i nije imao većih poteškoća. Tu i tamo je bio pokoji zastoj koji je brzo bio otklonjen. Sve je to vodilo k rečenici - zaključku da se sve arhitektonski i smišljeno izvelo po jednom plamu urešeno i izglađeno… sve skupa kao dragocjeni nakit arhitekture unisono, bez polifoničkih nadmetanja pjeva veličanstveni himan Svevišnjemu.

Donegani, vjerni suradnik Strossmayera, sa svojim suradnicima isklesao je kipove i oltare osim kipa sv. Ilije kojega je načinio bečki kipar Josip Philipp.

U kratkom i ispreskakanom izvještaju ne smijemo mimoići ni baldahin u sredini katedrale izrađen na četiri stupa od ružičastog marseljskog mramora, laganog i elegantnog kao da se i ne radi o teretu od osamdeset tona. U izradi nacrta su¬djelovali su svi umjetnici, a najviše Strossmayer. Schmidt je pet puta mijenjao planove dok se Stroesmayer nije zadovoljio nacrtom.

Da ne preskočimo orgulje koje su nabavljene od firme Steinsmyer iz Oettingena, u ono doba bile su najsavršenije djelo. 'Tri tisuće svirala, tri manuala, 65 registara. Nažalost izgorjele su 1933. Sadašnje su djelo graditelja orgulja FRANCA JENKA iz sv. Vida kraj Ljubljane. Imaju 5 tisuća svirala, 3 manuala i 75 registara.

Tako je katedrala građena, uređivana, poljepšavana iz godine u godinu i za šesnaest godina je potpuno dovršena. Kad se uzme u obzir da su mnoge takve građevine zidane ne decenijima nego vjekovima (Katedrala u Koelnu gradila se dvjesto godina, Notre Dame u Parizu nije ni do danas dovršena) onda je ona zapravo dovršena u rekordnom vremenu. Imamo za to zahvaliti Strossmayerovoj upornosti, a i sretnim okolnostima, što je uspio uvijek na vrijeme osigurati novčana sredstva za pokrivanje izdataka. Prema konačnim računima troškovi gradnje iznosili su milijun i dvijestotisuća forinti. Teško je taj iznos izraziti u današnjoj moneti, jer ako i približno preračunamo vrijednost forinte, opet ne možemo dobiti pravu sliku o izdacima. Jer bi ti radovi stajali danas kud i kamo više. Približna vrijednost tog iznosa je oko dvanaest milijardi starih dinara. Ali koliko bi danas stajala gradnja takve katedrale, u tu kalkulaciju ne bi se usudili upustiti.

Otkuda Strossmayeru toliki fond sredstava? - Od svojih predšasnika je naslijedio fond od preko 200.000 (dvijestotisuća) forinti. Prodao je šumu Mađareva bara za 611 tisuća. Od otkupa zemljišta dobila je biskupija 200 tisuća, a od regalne odštete 263 tisuće. Evo, to već iznosi oko milijun dvijestotisuća forinti. Dakako da bi izdaci u novcu bili kud i kamo veći, kad bi se računala vrijednost podvoza, što je sve obavljeno vlastelinskih spregama, zatim vrijednost drvene građe, što je isto tako dobavljeno iz vlastelinskih šuma.

Nov Biskup je bio i vrlo štedljiv. Povjesničar Pavić nam piše: "A mi, koji biskupa našega iz prve blizine već preko trećinu vieka pratimo, znademo da se biskup nije novcem razbacivao, da nije živio kao velikaš, da je pače na samome sebi najviše štedio. On je novac uvelike cienio i svedjer ga cijeni: ali nikada za sebe, nego sa velike potrebe Crkve i naroda. Neka znade poviest, da je još do godine 1887. nosio plašt plavkaste boje, koje si je kao carski kapelan nabavio. To mu je za prvih četrdeset godina bio jedini zimski kaput, u kom ga je bilo vidjeti i na banskim konferencijama i na saborima našima, a i na vatikanskom koncilu. Sav mu je život jednostavan. Učinio se je prema sebi siromakom, dao se je prema manjim potrebama pojedinaca razvikati škrticom, a sve to da postane u velikom, obćenitom i potrebnijem Mecena, dobrotvor…"

Tako je uz mnogo napora, enormne troškove rasla katedrala pod budnim okom svog stvaraoca, koji je u nju ugradio - SEBE!
Pred Đakovačkom se katedralom moramo diviti veličini ličnosti, koja je znala sebe i svoje ideje ugraditi u mrtvu materiju i oživjeti je svojom vlastitom dušom. To je upravo ono, što našoj katedrali daje osobitu umjetničku, patriotsku i povijesnu vrijednost i simboličko značenje. Đakovačka katedrala nije samo umjetnina u svojoj cjelini, nego je i trajni memento za sve naraštaje. Strossmayer je htio da katedrala bude trajan spomenik njegove zavjetne misli, koja kao neprekinuta nit prolazi svim njegovim djelovanjem. Ona je divna melodija, uglazbljena na tekst, koji je Strossmayer napisao na njenim vratima :
"SLAVI BOŽJOJ, JEDINSTVU CRKAVA, SLOZI I LJUBAVI NARODA SVOGA".

Pođite u Đakovo i uvjerite se u to!