Proslave Krista Kralja


14. - Sveti Franjo i Crkva

Našu akademiju ne možemo završiti a da ne spomenemo još jedan veliki jubilej koji je ove godine slavila cijela Katolička Crkva po svijetu, a to je 800. obljetnica rođenja sv. Franje Asiškoga. Najprije ćemo čuti nekoliko misli Svetoga Oca o Franjinom Jubileju, potom nekoliko dijelova iz poslanice hrvatskih biskupa za Franjin Jubilej o temeljnoj značajki njegove duhovnosti, a to je njegov stav i odnos prema Crkvi. Slijedi nekoliko misli Nadbiskupa Franje Kuharića iz njegove propovijedi na zaključenu Franjina jubileja u crkvi sv. Križa u Sigetu.

JUBILEJ SV. FRANJE ASIŠKOG
800. obljetnice njegova rođenja


IZ PISMA PAPE IVANA PAVLA II. O SV. FRANJI
prigodom njegova Jubileja

Prigodom završetka velikog jubileja sv. Franje Asiškog ove godine Sveti Otac Ivan Pavao II. uputio je posebno pismo cijeloj Crkvi koje je objavljeno 2. listopada u Vatikanskom dnevniku L'Osservatore Romano.
U pismu Papa posebno ističe usku povezanost Franje i Crkve, te njegovu potpunu odanost i poslušnost crkvenoj hijerarhiji. Franjin obnoviteljski program Crkve kojoj je bio poslan sav se nadahnjivao na programu obnove koji je uputio tadašnji Papa Inocent III. otvarajući Lateranski sabor.

Sveti Otac Ivan Pavao II. u ovome svome pismu za završetak Franjina jubileja izričito navodi pravilo sv. Franje u kojem Franjo zahtjeva od svih svojih sljedbenika da moraju biti pedibus sanctae romanae Ecclesiae subiecti – nogama svete rimske Crkve podložni. Takvoga Franju, potpuno odanog, vjernog i poslušnog Crkvi, Crkva prihvaća te odobrava njegovo pravilo po kome su živjeli njegovi sljedbenici. To treba biti – piše Sveti Otac Ivan Pavao II u svome pismu prigodom završetka Franjina jubileja – ponovni poticaj svima koji slijede sv. Franju da se vrate tom izvornom duhu Franjine karizme.

IZ POSLANICE HRVATSKIH BISKUPA
prigodom Jubileja sv. Franje

Kad promatramo život i djelo sv.Franje Asiškog odmah nam upada u oči njegova velika i posvemašnja Ljubav,odanost privrženost i podložnost Crkvi. To je jedno od bitnih obilježja njegove karizme. On je ljubio Rimsku Crkvu i svekoliko svoje djelovanje stavio je u potpunu ovisnost o Crkvi, u savršenoj podložnosti rimskom Papi. Htio je i odredio da i njegova braća budu uvijek i svagdje podložni i pokorni svetoj Rimskoj Crkvi i stalni u katoličkoj vjeri. Cijelog svog života Franjo je isticao da je vjernost Crkvi, i to baš Rimskoj Crkvi i njezinim zakonitim poglavarima najbolji znak i dokaz pravovjernog prihvaćanja Evanđelja. U toj crkvenosti Franjo je veoma zahtjevan, kako prema svojim najbližim sljedbenicima, tako isto i prema svim vjernicima koji žele biti kršćani katolici. Crkva u svojoj vidljivoj stvarnosti, u svojim zakonitim predstavnicima, papi, biskupima i svećenicima za Franju nije bila zapreka nastanku i rastu njegove karizme, nego naprotiv neposredna garancija i znak očitovanja volje Božje. I zato sa može reći da je Franjin evanđeoski duh ujedno i izraz njegove crkvenosti, jer on ne poznaje Evanđelje i sakramente spasenja izvan Crkve, nego isključivo po Crkvi i u Crkvi. Netko je lijepo definirao Franju kad ga je nazvao uosobljena crkvenost.
Sve ovo i još mnogo toga iz Franjina života i njegovih spisa jasno svjedoči o crkvenom duhu i posluhu, o pravom i izvornom shvaćanju i prihvaćanju uloge Crkve u ostvarenju njegovih duhovnih i apostolskih ideala. Stoga mi i danas u tom primjeru i pouci nalazimo vrijedan poticaj na vjernički posluh i odanost Crkvi. Uspjeh našeg apostolata i evangelizacije - kažu dalje hrvatski biskupi u svojoj poslanici - ne može se zamisliti bez duha prave sinovske odanosti i sljubljenosti s Crkvom, pod vodstvom Svetoga Oca Pape i u jedinstvu s mjesnim biskupima. Zato još jednom ovdje ističemo da je karizma Franjine crkvenosti neobično aktualna, da je posve vrijedna da se i danas ostvaruje, da se i danas ugradi u obnovu Crkve u svijetu i kod nas.

IZ PROPOVIJEDI NADBISKUPA FRANJE KUHARIĆA
na završnom domovinskom slavlju Jubileja sv. Franje u Sigetu

„Kad je Isus Krist Franji postao jedina ljubav onda je svim srcem uzljubio i njegovo djelo, njegovu Zaručnicu Crkvu, njegovo Otajstveno Tijelo. Svjestan da samo u njoj i s njom može piti trajno na Božjim izvorima spasenja, on tu Crkvu ljubi, makar vidio mnogu svoju braću i sestre da iznevjeruju svetost te Crkve. Bilo je u njegovo vrijeme kao i u svako vrijeme takovih kritičara Crkve, koji su mislili da je mogu obnoviti nabacujući se na nju kamenjem. Franjo obnavlja Crkvu svojom svetošću. Crkvu obnavlja samo onaj koji to radi s Petrom. Svi "obnovitelji" protiv Petra Crkvu su rušili. Zato Franjo ništa ne čini bez blagoslova onih koji su postavljeni u Crkvi da upravljaju na putovima spasenja i koji dijele Božje darove riječi i milosti djeci Crkve.“