BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

 

**********************************************

 

I. VJERA  Bl. IVANA MERZA

 

A. MILOST OBRAĆENJA

  

                       1. Kroz patnje rata do potpunog obraćenja Bogu

                       2. Objašnjenje i opravdanje obraćenja

                       3. Osjetljivost za obraćenje kod drugih

 

 

 

********************

 

 

Temelj i polazište odnosa Ivana Merza prema Katoličkoj Crkvi, koji se razvio do zadivljujućeg bogatstva, bila je u prvom redu njegova vjera. Do čvrste i duboke kršćanske vjere, koja ga je resila, Merz je došao polaganim razvojem koji se može pratiti kroz njegov dnevnik;  u njemu nam je dokumentirao gotovo svaki stadij svoga duhovnog uspona.[1] Prolazio je kroz moralne i intelektualne krize u odnosu na svjetonazor za vrijeme studentskih dana. Međutim upravo boravak na ratištu, te susret s raznovrsnim trpljenjem što donosi život na bojištu, bio je odlučujući čimbenik u njegovu vjerskom dozrijevanju.

Prikaz vjere Ivana Merza obradit ćemo u tri dijela. Najprije govorimo o njegovu obraćenju, potom o karakteristikama i zatim o sadržajima njegove vjere.

 

 

Kroz patnje rata do potpunog obraćenja Bogu

Merz je u ratu doživio jednu vrst polaganog, ali snažnog obraćenja. Bilo je to obraćenje od literarnog, estetskog katolicizma prema dubokom vjerskom životu, gdje sve vrednote, koje su ga prije privlačile, napose književnost i umjetnost, ustupaju mjesto kršćanskoj vjeri, njezinim vrednotama i njezinim  zahtjevima. Svoje iskustvo boravka u ratu, te plod toga iskustva - duboki religiozni život sa svim zahtjevima koji iz toga slijede, Merz je opisao u svome prvom tiskanom članku "Novo doba"[2]. Taj je članak u izvjesnom smislu i određeni program angažiranja  na području vjerskoga preporodnog rada unutar Katoličkog pokreta kojemu je pripadao. U cijelom njegovu duhovnom razvoju jasno se uočava djelovanje Božje milosti koja ga je nadahnjivala i vodila.

 

Objašnjenje i opravdanje obraćenja

Prvi koji su uočili Merzovo obraćenje bili su naravno njegovi roditelji. S tim u svezi sačuvala se zanimljiva korespondencija između Ivana i njegovih roditelja koji nisu shvaćali njegovo obraćenje, jer tada još nisu bili praktični katolici. Ivan se nalazio već na studiju u Parizu kad je uputio roditeljima ta zanimljiva pisma iz kojih se jasno vidi kako je obraćenje zahvatilo dubine njegova bića, a njegova se duša sva orijentirala prema Bogu. Ta je važna i zanimljiva pisma objavio dr. Dragutin Kniewald u prvoj Ivanovoj biografiji.[3]  

Piše majci 20. X. 1921.: "Osim toga znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina"(str.130). U sljedećem pismu od 6. XI. 1921. piše: "Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš život ide za tim. Jedan se ženi da dobavi nove stanovnike neba, drugi je, osim toga, novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonosi brzom širenju kraljevstva Božjeg itd."(str.131). U pismu ocu od 5. X. 1921. navodi sv. Pavla (Gal 6,14-18) koji se hvali «križem našega Gospodina Isusa Krista», podcrtava riječi "radi toga mi je razapet svijet i ja svijetu", te nastavlja:

"Dobro meditirajte o značenju podcrtanih riječi. U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti radeći za Našega Gospodina Isusa Krista koji je jedini vječan... Moramo dakle činiti uvijek volju Božju i ako On hoće da gladujemo, gladujmo; ako On traži da damo sebi glavu odsjeći, recimo: hvala Bogu... Pošto smo tako sretni da znamo da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo zatim biti u vječnom nebu, budimo junački, žrtvujmo sekundu ovog života da uđemo u beskonačno nebo... Molim javite mi svaku opozicionu misao, da tako uzmognemo u međusobnom nastojanju za ovo dvadeset-trideset godina, što nam je možda biti na zemlji, upotrijebiti sve naše energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih. Ljubi vas vaš sin i brat u Isusu Kristu»(str.129).

Iz ovih redaka vidi se da Ivan promatra sve u vidu vjere. Njegov je program jasno zacrtan: rad za Krista, priprema za vječnost, spašavanje svoje duše i duša drugih, potpuno predanje Bogu, vršenje volje Božje.

U istim pismima Merz očituje i ostale svoje kršćanske stavove. Za njega je obiteljski život sredstvo k jedinom cilju, to jest "djelovati u našem krugu na čast Božju i sreću našega bližnjega"(str.130). Gospodinu se mora «s veseljem služiti i veseliti se lijepoj prirodi, sreći obiteljskog života i svim ostalim darovima"(str.130). Treba se moliti Bogu da On "upravlja naše putove tako kako nalazi da je dobro, a ne kako bi željela naša mašta"(132). Preporučuje ocu najbolje sredstvo da okuša snagu kršćanstva, a sastoji se u tome da "pustimo život Kristov, kako nam ga prikazuje Evanđelje i liturgija, na nas djelovati"(str.128).

 

Osjetljivost za obraćenje kod drugih

Budući da je sam doživio obraćenje, otuda je i razumljiva Merzova osjetljivost za svako obraćenje koje susreće u svojoj okolini. Posebno je to uočljivo kod njegove analize književnih djela. Tako objavljuje tri članka s područja francuske književnosti u kojima obrađuje moment obraćenja Bogu, bilo kod pisaca, bilo kod glavnih junaka njihovih djela.[4] U tim člancima upravo veliča uzvišenost kršćanskog života i vjerskih vrednota do čega su došli obraćenici.

Shvaćanje života potpuno prožeta vjerom, usmjerena jedino prema vjerskim vrednotama, vidi se također iz drugih dvaju njegovih članka-nekrologa u kojima je ukratko opisao život dvojice uzornih mladića katolika. Prikazujući život Pierre Poyet-a, francuskog studenta matematike piše:

"Pierre postaje stručnjak u svojoj struci, ali pri tome pomišlja da su struka, ispiti i sav taj rad posve relativne stvari; nakon izvjesnog broja godina valja umrijeti, nestat će našeg traga sa ove zemlje kao da nas nije ni bilo - ali, Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju zaručnicu, rimsku Crkvu katoličku. I pred ovom idejom sve ostalo je sporedno: valja duše pridobiti nebeskome Zaručniku, valja sebe zatajiti i zaboraviti, samo da duša druga ili prijatelja postane svjesni sudionik u djelovanju Božjem na zemlji."[5]

Kroz ove retke Merz ponovno očituje svoj stav prema životu kao i svoju zadaću u njemu: zemaljski interesi dolaze u pozadinu, a u prvi plan nastupaju nadnaravni, i to spašavanje duša.

Merzov prijatelj ing. Dragan Marošević umro je mlad. Njegova uzorna smrt za Merza je potvrda istinitosti katoličke vjere. U komemorativnom članku Merz piše:

"To kao da nije bilo umiranje već priprava na vječne zaruke. To je bila radosna smrt, kakvu pisac ovih redaka, koji je boravio dvije godine na ratištu, nigdje nije vidio. Ta smrt puna ufanja i radosti, bila je dokaz da je vjera Draganova, koju je tako zanosno ljubio i posvuda javno branio, zaista prava vjera Božja".[6]

Kad Merz govori o smislu života, ne gubi se u teoretskim spekulacijama, nego ga jednostavno definira kao "suradnju s Bogom". Opisujući dojmove s misijske izložbe u Rimu upravo zanosnim riječima ističe tu ideju. Tvrdi najprije da je ljepota ljudskog djela samo odraz neugasive Ljepote Božje, a umjetnička djelatnost je samo nastavak i usavršavanje Božje djelatnosti te nastavlja: "Suradnja s Bogom ! Misionari, junaci, mučenici, umjetnici surađuju s Bogom šireći Kraljevstvo Isusa Krista; obrtnici i umjetnici stvarajući praktična i lijepa dijela vrše volju Božju, surađuju s Bogom. Svi smo pozvani na suradnju Božju; u tom je sav smisao života pojedinca, cijele povijesti ljudskoga roda."[7] Slične misli o ozbiljnosti života iznosi u članku «Novo doba». Život je za nj tek onda pun sreće i najdubljeg veselja ako čovjek živi asketski, provodi rad u kontemplaciji, "roneći u se, u onaj sasvim drugi, široki, duševni svijet, pun perspektive i boja". Za taj život duše Merz kaže da je "onaj pravi, nepromjenljivi, vječni život koji ne poznaje vremena ni kraja."[8]

Merzova se vjera, nakon što je prošla kroz mladenačke krize, tako učvrstila da ne poznaje više ni trunka sumnje. 1925. g., kad je imao već 29 godina, bilo mu je postavljeno pitanje u jednoj anketi ima li vjerskih sumnji. Odgovor je bio kratak: "Ne".[9]  

 

 

************************

 

 

 


 


[1] Dijelovi Merzova dnevnika kroz koje se može slijediti njegov duhovni razvoj objavljeni su u:  Dragutin KNIEWALD, Dr. Ivan Merz – život i djelovanje, Zagreb, 1932; Božidar NAGY, Borac s bijelih planina, Zagreb, 1971;  Ivan MERZ, Ljubav i čistoća, Zagreb, 2002.

[2] Ivan MERZ, «Novo doba», Luč, Zagreb, 13/1919., br. 9-10, 210-214.

[3] Dragutin KNIEWALD, Dr. Ivan Merz -  život i djelovanje, Zagreb, 1932, 127-133.

[4]Ivan MERZ, «Egzotični roman u Francuskoj. Ernest Psichari-Le Voyage de Centurion», Luč, Zagreb, 17/1922, br.5, 131-136; «Francuska katolička literatura- Jammes Francis», Luč, Zagreb, 17/1922., br.6, 161-164; «Yoris-Karl Huysmans 1848-1907.Uloga konverzije», Luč, Zagreb, 18/1923, br, 5-6, 129-130.

[5] Ivan MERZ, «Đak – apostol. Pierre Poyet», Luč, Zagreb, 18/1922, br. 1-2, 24-27

[6] Ivan MERZ, «Ing.Dragan Marošević», Vjesnik Marijinih Kongregacija, Zagreb, 1927, br.5, 71.

[7] Ivan MERZ, «U misijskoj izložbi», Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925, br.10, 269.

[8] Ivan MERZ, «Novo doba», Luč, Zagreb, 14/1919., br. 9-10, 213.

[9] Božidar NAGY, Borac s bijelih planina, Zagreb, 1971, 272.