BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

 

 

 

II. SADRŽAJI VJERE  BL. IVANA MERZA

U ŠTO JE VJEROVAO BL. IVAN MERZ?

 

 

1. Isus Krist

2. Euharistija –središte susreta s Kristom

Vjera u Kristovu nazočnost u Euharistiji.

Euharistija je vrhunac sakramenata.

Sv. Pričest je središte Liturgije.

Uzvišenost trenutka pričešćivanja.

Euharistija je snažno sredstvo posvećivanja.

Javne euharistijske manifestacije

Euharistijski apostolat.

Euharistijski pohodi i adoracije

Euharistija u Orlovstvu.

Izvanredni darovi u doživljavanju Euharistijskog otajstva.

 

3. Kraljevstvo Isusa Krista

Četiri stanja Kristova Kraljevstva.

Kristovo Kraljevstvo cilj ekonomske akcije katolika.

Krist je Kralj duša, obitelji i cijelog ljudskog društva.

 

************************

 

 

U prethodnom poglavlju  prikazali smo iskustvo kršćanske vjere Ivana Merza, i to vjere u Nadnaravno, a prožimala je cijelu njegovu osobnost i sve njegove djelatnosti. U ovome prikazujemo malo detaljnije sadržaj njegove vjere, te njegov konkretan apostolski angažman kojim je svoju  vjeru izražavao i utjelovio u svakodnevici. Iskustvo njegove vjere nosi pečat jedne duhovnosti koja je duboko crkvena, bilo da se odnosi na sadržaje njegova vjerovanja koje je osobno u sebi proživljavao, bilo da  je riječ o konkretnim ostvarenjima. Crkva je alfa i omega oko koje se kreće misaoni i aktivni život Ivana Merza;  Crkva je neprestano na horizontu njegovih duševnih kretanja, ona je neizostavni okvir svega njegova djelovanja. U Crkvi i kroz Crkvu Merz proživljava Krista; Krist bez Crkve za njega ne postoji. Eklezijalna, crkvena duhovnost stoji u temelju njegova osobnog nastojanja u duhovnom životu i potom svih njegovih apostolskih pothvata. U tome je upravo i bila njegova veličina i njegova snaga. Po toj i takvoj duhovnosti koja ima čvrste crkvene temelje mogao se uspeti na toliku visinu osobne svetosti i postići zamjerne uspjehe u apostolskom djelovanju.

 

1. Isus Krist

Ivan Merz nije mnogo napisao o Isusu Kristu; nije se dospio baviti teoretskim teološko-egzegetskim problemima o Isusovoj osobi. Za njega je Isus Krist utjelovljeni Bog, Spasitelj svijeta. Tu činjenicu prihvaća bez ikakve diskusije i rezerve, potpuno, velikodušno sa svim posljedicama koje iz toga slijede i čini je temeljem svoga života. Duboko je doživio Isusa Krista i njegovo otkupiteljsko poslanje. Tu i tamo u pokojem članku ostavio je koju razrađeniju misao o Isusu, ali to je gotovo uvijek u kontekstu apostolata: što treba učiniti za tog Isusa čiju  ljubav osjeća, koji nas ljubi, koji je prisutan u svom mističnom tijelu - Crkvi i Euharistiji? Što treba učiniti za proširenje njegova Kraljevstva? Njegov Isus Krist nije nikada izoliran od Crkve, od Euharistije i od crkvene hijerarhije. To je Isus koji ima nekoliko lica:  sad se pojavljuje u Euharistiji, sad ga se čuje, sluša i vidi u papi, sad ga se susreće u njegovom otajstvenom mističnom tijelu Crkvi. Sve njegovo apostolsko djelovanje, sav njegov apostolski žar jest samo izražaj onoga što je za njega značio Isus Krist o kojem nije puno teoretizirao, nego je radije o njemu i za njega svjedočio životom, propovijedao primjerom i radio za njega svojim apostolskim djelovanjem.

 

  Njegovi pisani tekstovi najprije nam govore kako on doživljava Krista i što on za njega znači. Spomenuli smo već kako je majci pisao iz Pariza da se potpuno uvjerio u istinitost katoličke vjere i da se njegov cijeli život od tada "kreće oko Krista Gospodina".[1] I to uvjerenje ostat će mu trajno, nepokolebivo; ono će se tijekom ostalih šest godina samo produbljivati, te će na koncu života u svom testamentu moći reći: "Život mi je bio Krist".[2]

U bilješkama iz duhovnih vježbi koje je obavio od 7. do  9. XI. 1923. g.[3] čitamo: "Kako je slatko, Isuse, boraviti u tvojoj vojsci, služiti pod Tvojom zastavom. I oca i majku i sve što mi je drago zaboravljam kada se sjetim Tvoje nebeske pojave i Tvoje mile majke. Isuse, sav se predajem Tebi. Najradije bih Ti tamo služio gdje se neprestano o Tebi razmišlja i samo, samo Tebi i više nikome ne služi"(str.41). I sve ostale bilješke iz tih duhovnih vježbi jesu jedan intiman dijalog između njega i Isusa a koji potom uvijek smjera na praksu. Osjeća da Isus od njega nešto traži, razmišlja što je to što bi mu mogao dati, njegov primjer ga privlači za nasljedovanje, moli ga da mu pomogne u njegovim odlukama i nastojanjima da ga slijedi. "Molim Te zato, Isuse, da u staležu koji sam izabrao uvijek nastojim Tebi biti sličan; ne tražiti za se nikakav imetak, biti poslušan poticajima tvojim u mojoj duši i savjetima moga duhovnog vođe, kojim se Ti služiš i nemati drugoga Zaručnika doli Tebe, Spasitelju moj. Ne dopusti da Ti se ikada iznevjerim i daj mi snagu da u dragovoljnom  trpljenju postajem Tebi sve sličniji. Molim Te zato, Isuse, da u svom staležu uvijek uzmognem posvetiti toliko vremena, da razmišljam o vječnim istinama i da se s Tobom, mojim Bogom, dnevno ujedinjujem."(str.41.)

  Isus nije za njega samo intimni prijatelj nego i Kralj koji poziva u svoju službu, za čije kraljevstvo treba raditi i sve sile za nj uložiti. Kada je papa Pio XI. objavio encikliku «Quas primas» o Kristu Kralju, Ivan se odmah laća pera, te Papine misli širi, citira i komentira kako u predavanjima, tako i u člancima koje je objavljivao. U jednom tekstu piše: "Nije dosta da mi Krista priznamo Kraljem u privatnom i obiteljskom životu. Krist mora postati Kraljem i cijelog javnog života, on je Bog i gospodar svega.»[4] Uočava potom kako je Krist zbačen sa svoga kraljevskog prijestolja u javnom životu i nigdje se ne priznaje njegovo gospodstvo, te u istom tekstu nastavlja: "To ne možemo i ne smijemo dopustiti... Zato je naša dužnost da posvuda postanemo apostolkama Kristova Kraljevstva naglašujući da katolkinja ne može biti članicom onih udruženja gdje se Krist ne priznaje Kraljem." (str.3) 

U završnom razmatranju liturgijske godine u "Posestrimstvu", časopisu za žensku mladež, kad govori o liturgijskom ciklusu koji ponovno započinje Adventom, piše: "Krug će se oko kruga nizati i nova će pokoljenja na temelju sv. Liturgije u svojoj duši proživljavati Isusov život, dok ne dođe Sudac koji će učiniti kraj svemu vremenitom i prolaznom životu."[5] Žali one ljude koji nisu vjernici te u istom tekstu piše: "O, kako li su bijedni ljudi, koji nemaju tu sreću da posjeduju Krista i da žive po katoličkoj vjeri!" Istu je misao izrazio u razgovoru svome prijatelju kada bi govorio o modernom čovjeku: "Kako su jadni ovi ljudi, oni ne poznaju ljubavi Isusove, oni ne poznaju Isusa…"[6] Za preduvjet svakom apostolskom radu Ivan smatra "naš odnos k Isusu koji u nama mora živjeti."[7] Govoreći pak o zadrugarstvu kao jednom obliku apostolata koji bi svećenici morali podupirati tvrdi: "Po zadrugarstvu počinje narod uviđati socijalnu vrijednost evanđeoske nauke i počet će ljubiti Krista, a kada smo to postigli, postigli smo sve."[8] Za njega je dakle ljubav prema Kristu vrhunac što čovjek može postići, jedina vrijednost prema kojoj treba biti sve usmjereno.

 

2. Euharistija – središte susreta s Kristom

  Došli smo do bitnog vida Merzova doživljavanja Krista, a to je Euharistija. Za njega je Isus Krist bez Euharistije nezamisliv. Njegov život je bio sav prožet Euharistijom; pričešćivao se svaki dan. Euharistija je imala veoma važno i značajno mjesto u njegovu duhovnom životu. Iskustveno ju je doživljavao. U njegovu dnevniku vidi se kako ga je Euharistija privlačila nekom tajanstvenom snagom i čarom.[9] No ne samo da je svoje doživljavanje Euharistije zadržao za sebe nego je Euharistijom prožeo također svoje apostolsko djelovanje, nastojao je što više mladež približiti euharistijskome Kristu. Iako nam nije ostavio posebno razrađene traktate o Euharistiji, u njegovim člancima često susrećemo euharistijsku tematiku. Njemu je tako jasna važnost Euharistije za kršćanski život da o tome nije bilo nužno posebno teoretizirati. Kad god se ukazala prilika, to bi opet i opet iznova naglašavao u kontekstu svojih apostolskih pothvata. U nastavku ćemo detaljnije analizirati njegovo shvaćanje i doživljavanje Euharistije.

 

Vjera u Kristovu nazočnost u Euharistiji. - U prvom redu to je živa vjera u prisutnosti Krista u Euharistiji. Bez ikakve skepse, bez ikakvog kolebanja prihvaća vjeru Crkve u euharistijsku Kristovu prisutnost, jednu od dogmi Crkve koja za mnoge traži najviše intelektualne žrtve da je se prihvati. Kad govori o važnosti crkve kao zgrade i prostora za molitvu ističe njezinu prednost pred drugim ambijentima i navodi razloge u prilog:

"Ali za katolike dolazi još jedan naročiti razlog koji je jači od svih: mistička nazočnost Kristova u Svetohranilištu, njegova naročita blizina koja daje molitvi veću iskrenost, veću intimnost, jači žar i bistriju dubinu. Ona nas neodoljivo privlači, daje želju za molitvom i onda, kada je inače možda ne bismo osjetili i čini da naši pohodi Crkvi nisu samo časovi molitve, nego i djela najviše mističke dobrotvornosti, obilaženje sužnja ljubavi i nastojanje da mu bilo čim uzvratimo njegovu neprestanu i neprocjenjivu žrtvu.»[10]

Protivi se izvođenju glazbenih djela u crkvama "koja nisu komponirani upravo na slavu pravome Kristu i s osvjedočenjem da je On nazočan u presv. Oltarskom Sakramentu."[11]

Poseban doživljaj Kristove nazočnosti u Euharistiji Ivan doživljava prilikom hodočašća u Lurd. Opisujući lurdsku procesiju i zazive koji su se molili, piše: "Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost Galilejskog čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega i u istinitost vjere katoličke izvan koje se nalazi samo laž i taština. Jedan je kardinal svete rimske Crkve nosio Svetootajstvo, a svećenstvo je rimske Crkve molilo u ime naroda i pred narodom."[12] U drugom članku, opisujući ponovno lurdsku procesiju, navodi tko sve u njoj sudjeluje:

"Eto muževa, te klera i najzad samoga Isusa Krista pod prilikom Kruha gdje Ga nose  pod malenim nebom."[13] Iz Lurda se hodočasnici vraćaju svojim kućama "duboko uvjereni, da Tvorac svijeta i lurdski čudotvorac zarobljen kraljuje u svetohraništu svake katoličke Crkve i Božanskom ljubavlju izgara za ljudskim dušama s kojima se želi često i dnevno sjediniti."[14]

 

Euharistija je vrhunac sakramenata. - Ivan ne shvaća Euharistiju izolirano za sebe, nego usko povezanu s Crkvom. govoreći o Duhu Svetom i njegovoj ulozi u Crkvi ustvrđuje:

"Vladavina se Duha Svetoga vidljivo očituje u Crkvi rimskoj usred koje blista Presv. Sakrament. Ovaj je tih, nepomičan, ali Njegovu vanjsku aktivnost preuzimlje katolička hijerarhija. Po svojoj Crkvi Krist nastavlja svoj život među ljudima."[15]

U istom članku uspoređuje Euharistiju s papom želeći označiti njezino eminentno mjesto među sakramentima: "Kao što je papa na čelu hijerarhije, tako je Euharistija vrhunac sakramenata." 

 

Sv. Pričest je središte Liturgije. - Euharistiju Merz ne gleda izolirano od sv. mise nego je smatra njezinim bitnim dijelom, dapače vrhuncem same Liturgije:

"Budite uvjereni da je sv. Misa bez sv. Pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se je mogao utjeloviti također pod prilikama zlata ili kamena; On to nije učinio, već je primio prilike Kruha i Vina i time nam je jasno rekao da želi da Ga kod svake Mise blagujemo... Žrtva je tek onda potpuna ako se u Misi najtjesnijim  vezama ljubavi sjedinimo s Isusom i po sv. Pričesti postanemo dionicima beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuju sa samim Božanstvom mora biti vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne sv. Liturgije. Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični; moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje."[16]

 

Uzvišenost trenutka pričešćivanja. - Trenutke pričešćivanja, koje je posebno doživljavao, Merz je opisao u svome dnevniku[17] kao i u pismu prijatelju poslanom s fronte:

"U dolini je napravljena mala kapela, pokrita smrčevim granama, a sprijeda na njoj je drevni križ. S desna su pod od dima crnim stijenama baračice iz kojih se dimi. Pred kapelom kleči jedno dvadeset vojnika: crna opaljena lica i tamnih kabanica... a sunce i svijetlo posvuda, sjaj, ljepota, samo što su ovi ljudi crni i bijedni... Pričest se dijeli. Ona mala bijela Hostijica, bijela i sjajna i sjaji tog vedrog dana, ide tim crnim izmučenim ljudima. A ovi su sklopili preko prsiju ruke, spustili glavu sve do zemlje i u sebi proživljuju taj Misterij."[18]

Bila je Bijela nedjelja na fronti u Alpama kad je opisivao ovaj doživljaj. Dok bi drugi jedva što posebno doživjeli u ambijentu u kojem su se nalazili, Ivanove misli odlaze mnogo dublje, njegove refleksije hvataju nevidljive valove prisutnosti Euharistijskog misterija u prirodi gdje se na otvorenom služila sv. misa.

 

Euharistija je snažno sredstvo posvećivanja. - Ivan je svjestan kako je Euharistija moćno sredstvo za duhovni i asketski život, za savladavanje tijela i tjelesnih poriva. Tako u svom prvom tiskanom članku "Novo doba" piše:

"Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u historiju i postavši središtem cijeloga makrokozmosa dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici koja osamljena na nas čeka u studenim Crkvicama. Svijet živi za se kao da se nije dogodilo to čudo čudesa, na koju je silnom čežnjom čekao kroz cijeli makrokozmos ( Solovjev ! )."[19]

Pišući članak «Katolički tjelesni uzgoj» naglašava ulogu Euharistije u odgoju mladeži:

"Bez presvete Euharistije tijelo ne može postati dovoljno pokorno duši; svaki tjelesni uzgoj koji nije Euharistijski, nepotpun je. Bez Euharistije se ne može odgojiti čist naraštaj, a uzgoj omladine koji ne ide za tim promašio je svoj cilj."[20]

Kad mu je bilo postavljeno pitanje u anketi koje je po njegovom mišljenju najsigurnije sredstvo za očuvanje čistoga života, Merz je odgovorio:

"Oduševljenje za Svetu Crkvu, koje se temelji na poznavanju vjere; dnevna sv. Pričest, sistematsko dnevno savladavanje tijela."[21]

Njegova osobna dosljednost u svakidašnjem pričešćivanju bila je upravo zadivljujuća. Kolegama koji su ga jednom nagovarali da propusti sutrašnju sv. Pričest radi umora jer su do kasno u noć radili, odgovorio je:

"Nipošto čovjek ne smije popuštati tijelu, kad se radi o ovako važnoj stvari. U tome i stoji odgajanje volje da nešto napravimo po dnevnom redu, makar sve okolnosti tobože bile protiv. Ako hoćete dnevno na sv. Pričest onda ustanite bez obzira na to kad ste legli."[22]

Češće u svojim spisima spominje papu Pija X., papu česte, svakidašnje sv. Pričesti koja je toliko dobro učinila i donijela plodova za vjernike. Tako katoličku internacionalnu uniju smatra plodom Euharistijskog pokreta:

"Sjeme Euharistijskog pokreta, što ga je posijao veliki Pio X. urodilo je u kratkom vremenu u đačkoj omladini cijelog svijeta svijest nadnaravne katoličke solidarnosti."[23]

Euharistiju Ivan smatra najjačim sredstvom za napredak u duhovnom životu  i za postizavanje kršćanskog savršenstva. Tu je misao veoma jasno razradio u članku "Unutarnja snaga Marijinih kongregacija" u kojem daje upute za duhovni život iz kojega proističe svaka apostolska snaga. Nakon što je nabrojio razna sredstva, razne oblike molitve, razne vježbe svladavanja, poniznost, duhovno štivo,  Ivan nastavlja:

"Ipak još nismo spomenuli ono najjače sredstvo koje je za nas na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje život našoj duši tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami na sebi iskusimo riječi sv. Pavla koji veli: 'Živim ja ali ne ja nego u meni živi Krist (Gal 2,20).' To je plod presvete Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave. Mi živimo u sretno doba (istaknuo Merz – op.a.); mi svi možemo uživati plodove pontifikata Pija X., možemo često i dnevno biti s Onim koji je sva naša radost. Po odredbi sv. Pape zemlja je postala nebo i bijedni su oni katolici, koji još nisu razumjeli značenje česte i dnevne sv. Pričesti. Po sv. Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni (Iv 4,14). Sv. Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš unutarnji život. U sv. Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome Božanskom Zaručniku, postaje Božanska. Granice unutarnjeg savršenstva kao da prestaju; duša postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti." [24]

Ovakve retke  o presv. Euharistiji mogao¸¸ je pisati iz svoga duhovnog iskustva samo onaj koji je sam doživio i iskusio sve to o čemu piše.

 

Javne euharistijske manifestacije. - Merz je posebno osjetljiv i pažljiv za javne euharistijske manifestacije. 1923. godine održavao se u Zagrebu Prvi opći Euharistijski kongres. Prije samog kongresa Merz piše oduševljeni članak u Posestrimstvu  kako se treba pripremiti za taj kongres.[25] Sam kongres Ivan smatra u tom članku da će biti "neviđeno slavlje euharistijskog Kralja i velika manifestacija katoličkog vjerovanja." Posebnu vrijednost u ovom "javnom ispovijedanju žive i djelotvorne vjere u istinsku nazočnost Krista u presv. Euharistiji" Ivan vidi za razne kategorije ljudi: "Ono je golema pobuda za mlade i zapuštene duše, okrepa za bojažljive, a i za same one koji neustrašivo ispovijedaju svoju vjeru, velik porast unutarnje snage i snažna utjeha u borbama." Naročito u ovoj Euharistijskoj manifestaciji gdje su udružene tolike mase svijeta, kad će se po svim zagrebačkim crkvama izložiti Svetootajstvo na klanjanje, kada će se držati propovijedi "o euharistijskom Kristu kao središtu čitavog našeg života, gdje će se čitavim gradom razviti veličanstvena procesija kao viteška pratnja Kralja svih kraljeva, koji svečano ulazi u srce svoga naroda" Merz vidi "izvor naročitih milosti i uvijek nove i jače svijesti katoličke Crkve i općinstva svetih", kao što je uostalom uvijek u Liturgiji gdje su vjernici združeni u zajedničkom klanjanju i molitvi. Na kraju članka Merz daje konkretne upute kako da se djevojke-posestrime što bolje pripreme za sam kongres. Za pripremu Liginog kongresa đačke ženske omladine koji je održan uoči samog Euharistijskog kongresa Ivan je održao poznato predavanje pod nazivom "Sticanje podmlatka".[26]

 

Euharistijski apostolat. - U okviru cjelokupnog svoga apostolata koji je Ivan razvio u katoličkoj javnosti njegov sastavni i istaknuti dio bio je euharistijski apostolat. U prvom redu djelovao je svojim primjerom euharistijskog života. Mnoge zgodice iz njegova života koje su opisali njegovi biografi, a odnose se na njegovu pobožnost i štovanje Euharistije, djelovale su veoma pobudno na sve koji su s njime dolazili u dodir i poznavali ga.[27]

Spomenimo ovdje i njegovo zanimljivo opažanje o snazi što ga daje Euharistija nakon što je održao svoj govor na poznatom orlovskom sletu u Mariboru u ljetu 1920. Bilježi u svome dnevniku: «Govorio sam sa žarom koji mi je dala Presv. Euharistija.»[28] 

Merz  obrađuje i problem dnevne pričesti za zaposlene ljude, i za one koji imaju više vremena za raspolaganje. U Posestrimstvu[29] daje u tome smislu sasvim konkretne upute. Za zaposlene ljude i radnike koji se možda ispričavaju nedostatkom vremena što ne idu na Pričest, postavlja načelo da se je "bolje iz opravdanog razloga na brzu ruku pričestiti nego nikako". Važno je biti u stanju milosti i imati pravu nakanu. A za one koji raspolažu s više vremena preporuča da nikako ne skraćuju vrijeme zahvale (prema ondašnjem običaju 15 minuta) jer navodni razlozi su uvijek neopravdani; primjenjuje i u ovom slučaju savjet sv. Ignacija koji je dao za razmatranje ovaj savjet: ostati koji trenutak izvan određenog vremena da se tako čovjek nauči opirati neprijatelju i svladati ga.

 

Euharistijski pohodi i adoracije. - U predavanju «Kralj orlova» koje je sastavio za orlovski naraštaj[30] govoreći o Isusu koji je Kralj i Orlovskoj organizaciji, Merz insistira na činjenici da je taj Kralj dostupan, da Ga se može vidjeti i s Njime razgovarati:

"Kralj se Orlovstva nalazi u našim Crkvama u Svetohraništu. Presv. Euharistija jest naš Kralj. Nije čudo da svaki pravi Orao[31] ide često na razgovor svome Kralju. Kad se stiša sva buka oko ušiju, kad se smiri sve, onda Kralj, koga posjeti Orao stane tiho govoriti i davati savjete kako valja širiti Njegov Orlovski pokret. Naš je Kralj u sv. Pričesti nepomičan, ali Orlovi su Njegovo tijelo - Njegove ruke i noge i oni provode i stvaraju ona uzvišena djela apostolata na koje ih njihov slavni Euharistijski Kralj upućuje u skrovitost i tišinu njihova srca. Pravi naraštaj ljubi Kralja Orlova; on vrlo često na jedno pet minuta ide k Njemu na savjetovanje i razgovor. Kada pravi orlić dođe u drugi grad, prva je njegova misao da posjeti svoga Kralja. Neka živi Kralj Orlova!"

Koliko je Merz bio prožet vjerom i pobožnošću prema Kristu prisutnom u sakramentu Euharistije i kako je to širio na svoju okolinu, živo nam ilustrira i sljedeći događaj što ga iznosi kanonik Josip Mokrović, koji je 1926. godine bio župnik u Stenjevcu kraj Zagreba. Njegovu su crkvu pokušali preoteti starokatolici za svoj obred, ali su orlovi pod vodstvom dr. Merza, zajedno s drugim katoličkim mladićima iz Domagoja  spriječili taj pokušaj. Tom prilikom došlo je i do fizičkih napada od strane starokatolika kao i do upućivanja raznih psovki i pogrda protiv katolika. Nakon neuspjelog pokušaja župnik je s vjernicima održao sv. misu zahvalnicu. Piše dalje župnik:

"Poslije ove službe Božje razgovarao sam sa dr. Merzom kakvu da zadovoljštinu pružimo dragom Bogu, Presvetom Srcu Isusovu i Majci Božjoj za obeščašćenje i svetogrđa starokatoličkog svećenika i za sve njihove pogrde i uvrede, te za mir u župi? I on pun duboke i nježne vjere i štovanja spram Presv. Euharistije dao je najljepši prijedlog da se sljedeće nedjelje odredi kroz čitav dan klanjanje Isusu u izloženom Presv. Oltarskom Sakramentu. Ja sam sa zahvalnošću prihvatio taj njegov prijedlog. I dana 28. XI. 1926. došao je i dr. Ivan Merz u našu župnu Crkvu i više je sati proboravio u sabranom i pobožnom klanjanju pred Presvetim."[32]

 

Euharistija u Orlovstvu. - Merzov apostolsko-euharistijski žar vidi se također veoma lijepo iz pisma koje je uputio predsjedniku HOS-a dr. Ivi Protulipcu nakon sarajevske glavne skupštine HOS-a 1927.[33] Predlaže u pismu akcioni program za novu školsku godinu. Posebno naglašava ideju kako treba obavijestiti biskupe za jesensku biskupsku konferenciju koliko puta su članovi orlovskih društava bili na sv. Pričesti u protekloj školskoj godini. Zatim predlaže da od 15. IX. do 15. X. sva orlovska društva "poduzmu euharistijsku križarsku vojnu za svoje biskupe, da se svi pričeste u tome roku što više mogu", a zbroj tih Pričesti bi tada izručili biskupima kao dar kad se okupe na biskupsku konferenciju. U pismu dr. Protulipcu koje je uputio pak dva dana ranije, predlaže da se dogodine umjesto sleta uredi za orlovsku mladež jedan prosvjetni kongres po uzoru na belgijsku omladinu, koja je na svome zborovanju obradila temu o obitelji. Merz potom nastavlja:

"Mislim da bi za nas bila tema: Euharistija. Onda bi se već sada podijelile teme: Euharistija i naraštaj, Euharistija i članstvo, Euharistija i starješine, Euharistija i orlovski duhovnik, Euharistija i hrvatski narod, Euharistija i đaštvo, Euharistija i seljački stalež, Euharistija i obitelj, Euharistija i država, Euharistija i gospodarski život (obje posljednje teme mogao bih ja preuzeti ) itd... Time bi se prošla glavna poglavlja sociologije u vidu presv. Euharistije; predavanja bi se izdala u jednoj brošuri i služila bi za prosvjetna natjecanja za cijelu godinu."[34]

Ovdje treba posebno spomenuti da je upravo Merzov  prijedlog bio prihvaćen na jednoj od prvih sjednica HOS-a kada se tražila lozinka za Orlovstvo. Lozinka koju je Ivan predložio bila je: "Žrtva - Euharistija – Apostolat."[35] Ta je lozinka postala potom ideja vodilja cijele orlovske organizacije, često puta bila razrađivana, komentirana a nastavila je nadahnjivati mladež i nakon Merzove smrti i ukinuća Orlovstva. Lozinka je također bila stavljena na prvu stranicu hrvatskog izdanja orlovske "Zlatne knjige". Tako je Merz od početka usmjerio cijelu Orlovsku organizaciju ne samo formalno, nego i praktično prema euharistijskom vrelu, a cijelom orlovskom pokretu dao je euharistijski pečat i smjer.[36]

 

Izvanredni darovi u doživljavanju Euharistijskog otajstva. - Merzovu ljubav i njegovo štovanje presv. Euharistije, što pokazuje već od svojih mladenačkih gimnazijskih dana, nije moguće objasniti bez posebne milosti koju mu je Bog udijelio. Njegov ispovjednik i duhovni vođa o. Josip Vrbanek, koji ga je vodio posljednjih šest godina njegova života, ovako to opisuje:

"Baš ta potreba i čežnja (za Euharistijom) bila je u Ivana napadno jaka sve onamo od konca realke. Povod joj je bez sumnje bio u kongregacijskom uzgoju, u dobrom štivu i primjeru učitelja-vođe;[37] ali onu jačinu bez izgrađene znanstvene spoznaje u naobraženog i darovitog mladića može protumačiti samo vanredni dar - karizma - Duha Svetoga. On ga je pripravljao za apostola Euharistije pa ga je i u vjeri neobično učvršćivao.»[38]

Njegovo prisustvovanje sv. misi i pričešćivanje bilo je veoma uočljivo, veoma pobožno što je na sve, koji su ga promatrali, ostavljalo duboki dojam. Mnogi svjedoci njegove euharistijske pobožnosti kojom su bili edificirani posebno su to naglašavali u svojim uspomenama.[39] O. J. Vrbanek piše:

"Zato smo i pričešćujući opažali na Ivanovu licu izražaj čežnje: Hostiju je dočekao kao s neba pali zalogaj... U dubokoj sabranosti i sklopljenim rukama vratio bi se na mjesto... Vanjska mu je pojava činila dojam, da se i sam osjeća gostom anđeoske gozbe."[40]

Isto zapažanje, dapače još intenzivnije doživljeno iznosi nam drugi svećenik, Ivanov veliki prijatelj, don Mate Blašković.

"Smatrao sam ga ne samo svojim prijateljem, nego i duhovnim vođom. Jednom mi je služio kod sv. mise; kad sam mu pružio sv. Pričest, pričinilo mi se da mu s lica izlaze neke zrake, tako je ono bilo anđeoski svijetlo, gotovo preobraženo, kako se tek vidi na slikama sv. Alojzija. Nikada neću zaboraviti one minute otkrivenja! Oh, ti bi zaslužio da misiš, a ja da ti ministriram, govorio sam u sebi vraćajući se sav uzbuđen s njime u sakristiju, gdje je on opet dugo, dugo molio...»[41]

Zaključimo ovaj prikaz Merza i Euharistije riječima njegova duhovnog vođe o. Vrbaneka:

"Činjenica da je Ivanu Hostija središte svemu: i dnevnom redu i životnoj osnovi; i njegovoj orlovskoj organizaciji i zamisli jednog romana, i nutarnjem liturgijskom životu i vanjskim crkvenim proslavama. Gdje god se Ivan pojavi, bit će i nešto euharistijsko; a u posljednjih 5 godina Ivanova života u našoj katoličkoj javnosti bilo je i obrnuto: gdje god je bilo što veliko i lijepo euharistijsko, tu je bio i Ivan svojim lijepim udjelom."[42]

 

 

3. Kraljevstvo Isusa Krista

 

Merzovo shvaćanje i doživljaj Isusa  Krista ne ostaje zatvoren u krug njegovih individualnih duhovnih interesa, njegova osobnoga duhovnog života i njegovih privatnih pobožnosti. Isus  Krist koji u njemu živi po milosti, kako to sam ističe, jest Isus koji nije niti umanjen, niti jednostran, nego Krist koji se želi očitovati, koji želi proširiti svoju misiju osnivanja i proširenja svoga Kraljevstva. Merzov Krist jest ekspanzivni Krist koji se pred čovjekom očituje sa svim njegovim zahtjevima. Ivan je već veoma rano proniknuo u bit Kristova poslanja - osnivanje Božjega Kraljevstva pa mu je ta ideja neprestano na horizontu njegovih apostolskih nastojanja i cilj svih apostolskih pothvata. Kristovo Kraljevstvo, kako ga Merz shvaća, ne širi se niti je neovisno o Crkvi koja jest unutarnje i duhovno Kristovo Kraljevstvo na zemlji.

 

Četiri stanja Kristova Kraljevstva. - Spis u kojem najviše o tome govori jest njegova brošura o Katoličkoj Akciji.[43] Tu je iscrpno razradio svoje shvaćanje Kristova Kraljevstva. Teza oko koje se vrti cijelo razlaganje jest da je cilj Katoličke Akcije Kristovo Kraljevstvo. Tu ideju ponavlja u bezbroj varijanata, detaljno analizira u vezi s time narav i sredstva Katoličke Akcije kako je zamišlja Crkva, te koja je uvijek usmjerene prema ostvarivanju Kristova Kraljevstva. Ivan razlikuje četiri stanja Kristova Kraljevstva:

a) konačno, eshatološko kraljevstvo;

b) unutarnje Božje Kraljevstvo u pojedinoj duši;

c) duhovno-socijalno, vanjsko Kristovo Kraljevstvo, a to je Crkva;

d) naravno-socijalno Kristovo Kraljevstvo koje postoji kada je društveni poredak usklađen prema Evanđeoskim zahtjevima.

Ta četiri stanja jesu u međusobnoj uzročno-posljedičnoj ovisnosti. Unutarnje Kristovo Kraljevstvo priprema ono konačno, eshatološko. Unutarnje međutim ovisi o duhovno-socijalnom, tj. o Crkvi koja ga širi u duše, dok naravno socijalno Kristovo Kraljevstvo treba omogućiti Crkvi da širi unutarnje Božje Kraljevstvo(str.13). Ivan potom daje kratki povijesni prikaz kako su od početka postanka Crkve laici na različite načine pomagali Crkvu u toj zadaći proširenja Kristova Kraljevstva. U nastavku izlaganja Ivan precizira da je specifičan cilj Katoličke Akcije upravo socijalno Kraljevstvo Kristovo, i to ono naravno koje otvara put Crkvi u svjetovno društvo i omogućuje joj je vršenje njezine duhovne misije. Na početku poglavlja gdje posebno obrađuje tu temu stavlja kao glavnu misao ovu rečenicu:

"Socijalno Kraljevstvo Isusa Krista traži da se ljudsko društvo i svi njegovi sastavni dijelovi zasnuju na temeljima naravnog poretka uzevši pri tome u obzir da je svaki pojedinac stvoren da postigne vrhunaravno dobro. Ovo vrhunaravno dobro promiče Crkva. Budući da Katolička Akcija pomaže ostvarivati socijalno Kraljevstvo Isusa Krista, ona otvara Crkvi Božjoj put u svjetovno ljudsko društvo"(str.32).

 

Svjetovni društveni poredak i Kristovo Kraljevstvo. - Merz potom podrobnije razrađuje ovisnost društvenog, naravnog poretka o Isusu Kristu. Pokazuje kako sav društveni svjetovni poredak služi da raste mistično Tijelo Kristovo. Osim toga, jer ovisi o Kristu koji je isto tako početnik naravnog društvenog poretka, on se treba ravnati po Kristovim zakonima.

"Krist koji je sve stvorio mora biti Kralj svih ljudi; slijedi da je Kralj svih obitelji, zvanja, političkih zajednica i cijelog međunarodnog društva. On je svim ovim organizmima dao naravne zakone života i razvoja. Ti zakoni dolaze od Krista. Prema tome sve te zajednice treba da djeluju prema tim od Krista danim naravnim zakonima... Takav naravni društveni poredak je dobar ali nije dovoljan, jer čovjek nije stvoren da postigne svoju svrhu u naravnim dobrima već u vrhunaravnim dobrima. Da uzmogne nastati Kristovo socijalno Kraljevstvo, potrebno je da sve organizacije računaju s vrhunaravnim ciljem čovjeka"(str.39).

Na nekoliko primjera Ivan dalje pokazuje kako sve društvene djelatnosti moraju imati u vidu taj cilj. Tako npr. dok je po naravnom zakonu obitelj dužna da se brine za rađanje i odgajanje djece, za vrhunaravni cilj to nije dovoljno. Zato je potrebno da brak bude sakramentom i da djeci olakša postići svoj vrhunaravni cilj; stoga roditelji moraju odgajati djecu u duhu Crkve Božje. Isto tako i političko društvo ne smije se zadovoljiti samo da se brine za javno blagostanje nego je dužno priznati i prigrliti pravu, tj. katoličku vjeru i Bogu odavati čast po zakonima koje određuje ta vjera (str.40).  U  zaključku Ivan tvrdi kad bi se cijelo društvo sa svim svojim institucijama uskladilo prema naravnim i evanđeoskim zakonima tada bi bilo "u punoj mjeri ostvareno socijalno Kraljevstvo Isusa Krista u svjetovnom društvu"(str.41). Cijeloj brošuri Merz je dao za geslo riječi iz Očenaša: "Dođi Kraljevstvo Tvoje", a završava brošuru zazivom iz Apokalipse "Dođi, Gospodine Isuse" istaknutim slovima.[44]

 

Kristovo Kraljevstvo cilj ekonomske akcije katolika. - U svoja dva članka o odnosu vjere, ekonomije i akcije katolika Merz postavlja Kristovo Kraljevstvo također za cilj kojemu treba smjerati ekonomija i svaka ekonomska akcija. Ističući važnost ekonomije  kao materijalne baze za pravilan razvoj i napredak vjerskog života, naglašava kako Crkva nastoji i u ekonomski život unijeti Evanđeoski duh tražeći od katolika da osnivaju socijalno-ekonomske institucije. "Bitna je njihova zadaća da uspostave ekonomsko Kristovo Kraljevstvo.»[45] U drugom članku još više razvija ovu misao ističući da socijalno-ekonomske institucije koje osnivaju katolici moraju osim financijskog obračuna uvijek polagati  jedan vjersko-moralni obračun "da pokažu koliko se dobra učinilo za širenje Kristova Kraljevstva, jer ovo posljednje je glavno."[46]

 

Krist je Kralj duša, obitelji i cijelog ljudskog društva. - Merz je bio napisao članak o Kristu Kralju koji je objavljen petnaest godina nakon njegove smrti.[47] Članak je napisan u godini 1926. nakon hodočašća Orlova u Rim, gdje su posjetili veliku Misijsku izložbu. Ivan je bio oduševljen izložbom te piše članak o Kristu Kralju čija se vladavina prostire po cijelom svijetu, kako je to uvjerljivo sugerirala izložba. U članak Ivan uklapa misli iz enciklike pape Pija XI. «Quas primas» o Kristu Kralju, koja je na kraju Jubilarne Godine bila objavljena. U članku Ivan daje konkretne upute kako da se ostvari ova Papina želja i odredba izražena u enciklici. Upute se odnose u prvom redu na djevojke jer je članak objavljen u časopisu za žensku mladež «Za vjeru i dom»; namijenjen je bio onim djevojkama koje su bile organizirane u Katoličkoj Akciji, odnosno koje se trebaju angažirati u katoličkom socijalnom apostolatu. Ivan u članku obrađuje tri teme i pokazuje djevojkama kako Krist treba postati Kralj naših duša, naših obitelji i cijelog ljudskog društva. Prvo, da Krist postane Kralj naše duše, treba proučavati katoličke istine, po njima živjeti, dnevno obavljati liturgijsko razmatranje:

"Ako budemo o njemu dnevno razmatrali, naša će duša postati slična Njegovoj  i naša će vanjština postati slična Njegovoj, bit ćemo čedne u nošnji, u zabavi nećemo živjeti već će Krist živjeti u nama"(str.3).

Krist mora kraljevati u obitelji i on kraljuje stvarno time što je brak uzdignut na razinu sakramenta, tj. što je brak svet, jedinstven i nerazrješiv. I katolička i orlovska udruženja trebaju odgajati "apostole svetog, jedinstvenog, nerazrješivog sakramentalnog braka bez kojega narodi neminovno jure u propast» tvrdi Merz.  Krist na kraju treba postati Kraljem cijelog ljudskog društva, jer je on njegov Bog i Gospodar. I zato djevojke članice Ecclesiae militantis - vojujuće Crkve  imaju dužnost biti apostolke Kristova Kraljevstva  kojima nije dopušteno da pripadaju udruženjima gdje se Krist ne priznaje Kraljem. S druge strane apostolke se  trebaju založiti u sustavnom odgajanju naroda težeći prema onom idealu "što su pape zacrtale." Članak Merz završava tvrdnjom kako nas je Sveti Otac ovom okružnicom obvezao "da odsada još junačkije poradimo za Kraljevstvo Kristovo u dušama pojedinaca, u obiteljima, u udruženjima, u državi i u ljudskom društvu."[48]


 


[1] D.KNIEWALD, nav.dj., 130.

[2] B.NAGY, nav.dj., 327.

[3] Ivan MERZ, Put k suncu, Zagreb, 1978., 38-42

[4] Ivan MERZ, «Krist Kralj», Za vjeru i dom, Zagreb, 32/1943., br. 8-9, 3.

[5] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić. Tajna posvećenja. Poduhovski ciklus», Posestrimstvo, Zagreb, 1924., br.1-2.

[6] Drago ČEPULIĆ, «Papin čovjek», Nedjelja, Zagreb 1/1929., br.19,1-2.

[7] Ivan MERZ, «Sticanje podmlatka», Luč, Zagreb, 19/1923. br. 1-2, 14.

[8] Ivan MERZ, «Posjet odličnog Francuza», Narodna Politika, Zagreb, 8/1925.g., br.18, 4.

[9]  Ivan MERZ, Dnevnik, 24.XI.1915; 27.XII.1915; 28.II.1916; 27.III.1916; 19.VII.1916.; Zagreb, Arhiv I.Merza.

[10] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrinstvo, Zagreb, 1923., br.8., 144-145.

[11] Ivan MERZ, «Preporod crkvene glazbe», Narodna Politika, Zagreb, 6/1923., br.6, 3.

[12] Ivan MERZ, Najnovija čudesa u Lurdu, Zagreb 1924., 6.

[13] Ivan MERZ, «Lurd», Katolički list, Zagreb, 75/1924., br.37, 443.

[14]  Ivan MERZ, «Naša Gospa Lurdska», Glasnik  sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1925., br.2, 26.

[15] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić. Tajna posvećenja», Posestrinstvo, Zagreb, 1924., br.8 i 9.

[16] Ivan MERZ, «Duhovna obnova po Liturgiji», Luč, Zagreb, 20/1924., br.1, 17.

[17] Vidi bilješku br.66.

[18] Ivan MERZ, «Tri neobjavljene karte s ratišta 22. III 1917.», Život, Zagreb, 19/1938., br.5., 300.

[19]  Ivan MERZ, «Novo doba», Luč, Zagreb, 14/1919., br. 9-10., 213.

[20] Ivan MERZ, «Katolički tjelesni uzgoj», Katolički tjednik, Sarajevo, 2/1926., br.32, 2.

[21] B.NAGY, nav. dj., 273.

[22] Dušan ŽANKO, «O Božjem čovjeku», Nedjelja, Zagreb 1/1929., br.21, 4.

[23] Ivan MERZ, «Katolička internacionalna đačka unija», Narodna Politika, Zagreb, 3/1920., br.129., 2.

[24] Ivan MERZ, «Unutarnja snaga Marijinih kongregacija», Katolički list, Zagreb, 74/1923., br. 51., 619.

[25] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrimstvu , Zagreb, 1923., br.9,161-162.

[26] Ivan MERZ, «Sticanje podmlatka», Luč, Zagreb, 19/1923., br.1-2,14-16.

[27] D. KNIEWALD, nav.dj., 136 i 209; J. VRBANEK, nav.dj., 203; B. NAGY, nav. dj., 305 i 307; D. ŽANKO, «O Božjem čovjeku», Nedjelja, Zagreb, 1/1929., br.22;

[28] Ivan MERZ, Dnevnik, 3. VIII. 1920. rukopis, Arhiv I. Merza, Zagreb.

[29] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić. Tajna posvećenja», Posestrimstvo, Zagreb 1924., br.10.

[30] Ivan MERZ, Kralj Orlova. Predavanje za naraštaj br.3. Daktiloskript. Arhiv I.Merza, Zagreb, F27/7.; Ovo je predavanje bilo izazvalo u orlovskim redovima, ali i izvan njih dosta bure i polemike, pa je Merz naknadno za njega zatražio dopuštenje Duhovnog stola koje je dobio.

[31] Orao, riječ pisana velikim slovom u izdanjima Orlovske organizacije. To je naziv koji je i Ivan Merz običavao upotrebljavati u svojim spisima za članove  Orlovske organizacije.

[32] Josip MOKROVIĆ, Pismo od 25.IX 1942. P. Vrbaneku. Zagreb, Arhiv I.Merza, Korespondencija.

[33] Ivan MERZ, Pismo I. Protulipcu br. 9., od 27. VIII 1927., Zagreb, Arhiv I. Merza, Korespondencija.

[34] Ivan MERZ, Pismo I. Protulipcu br. 8., od 25. VIII 1927., Zagreb, Arhiv I. Merza, Korespondencija.

[35] J. VRBANEK, nav. dj., 104.

[36] usp.: Marica STANKOVIĆ, Mladost vedrine , Zagreb , 1944., 83.-89.

[37] Dr. Ljubomir Maraković bio je Ivanu profesor hrvatskog u srednjoj školi i uzor u vjerskom životu.

[38] J. VRBANEK, nav. dj., 201.

[39] Usporedi biografije o Ivanu Merzu, poglavlja o njegovoj euharistijskoj pobožnosti.

[40] J. VRBANEK, nav. dj., 202.

[41] M(ate) B(LAŠKOVI)Ć, «Merzova sv. pričest», Nedjelja, Zagreb, 2/1930., br. 41, 5.;  također usp.: D. KNIEWALD, nav. dj., 243.

[42] J. VRBANEK, nav.dj., 203.

 

[43] Ivan MERZ, Katolička Akcija - narav i definicija  - cilj - sredstva , Šibenik , 1927.

[44] isto, 1, 13 i 62.

[45] Ivan MERZ, «Vjera i gospodarski život», Katolički tjednik, Sarajevo, 3/1927., br. 27, 5.

[46] Ivan MERZ, «Socijalno ekonomska akcija katolika», Katolički tjednik, Sarajevo, 3/1927., br.18., 5-6.

[47] Ivan MERZ, «Krist Kralj», Za Vjeru i dom, Zagreb, 32/1943., br. 8-9, 3.

[48] Isto.