BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

 

 

IV. CRKVENA HIJERARHIJA

 

 

 

B. BISKUP I SVEĆENICI

 

 

 

 

1. Ivanov stav prema biskupima

Vlast mjesnog biskupa.

Katolička Akcija ovisna o biskupu.

Orlovstvo uz biskupe.

Poslušnost biskupskim odredbama.

Herojska poslušnost biskupima.

Diskrecija i razboritost u odnosu na slabosti.

Biskupima se šalju izvještaji o radu.

Merz šalje svoje tekstove biskupima na odobrenje.

 

2. Stav Merza prema svećenicima

Svećeničko dostojanstvo u orlovskom društvu.

Svećenikove dužnosti u orlovskim društvima.

Stav prema svećenikovom angažiranju u politici.

Uloga svećenika u Senioratu problematična.

Za jedinstveni nastup svećenika u katoličkim društvima.

Formiranje svećenika za duhovika Katoličke Akcije.

Poticaji svećenicima za apostolat.

Poštivanje osobe svećenika i njegove službe.

Potiče nova duhovna zvanja.

Razumijevanje za duhovne «brodolomce».

 

***************************

 

 

1. Ivanov stav prema biskupima

Uz veliko nastojanje oko vjernosti i odanosti papi, te promicanje poštivanja njegova autoriteta riječju i perom, isti stav Merz je pokazivao i prema ostalim članovima crkvene hijerarhije: biskupima i svećenicima. Osim Ivanovih članaka, svjedoče o tome ne samo izjave suvremenika nego i njegov arhiv koji sadrži uredno sređene fascikle njegove korespondencije gotovo sa svim biskupijama s kojima je održavao kontakt kao tajnik Hrvatskog orlovskog saveza. U njima su sačuvana i mnoga pisma što su pisali tadašnji biskupi Merzu, kao i kopije Ivanovih odgovora biskupima. Iz svih tih dokumenata vidi se da je sav Ivanov odnos prema biskupima bio isti kao i prema papi, a nosio je značajku sinovske odanosti i poslušnosti.

 

Vlast mjesnog biskupa. - U članku "Vlast Crkve"[1], nakon što je izložio papinsku vlast upravljanja i naučavanja, nastavlja s prikazom uloge, položaja i vlasti mjesnog biskupa u odnosu na katolički apostolski rad. Naglašava da prikaz podložnosti papinskoj vlasti i njegovim smjernicama kao "najvažnijoj osnovici katoličke djelatnosti" ne bi bio potpun "kada ne bismo odmah nadovezali prikaz o vlasti mjesnog biskupa, preko kojega se redovito, prema volji Isusovoj, širi nauka Božja u duše vjernika i koji je također neposredni vladar nad svakom katoličkom djelatnošću u svojoj biskupiji."[2]

Merz potom donosi opširan prikaz uloge i vlasti biskupa u svojoj biskupiji gledan pod vidom apostolata laika i provođenja Katoličke Akcije. Kako ovim člankom, tako i ostalima Merz je išao za tim da pokaže kako je Katolička Akcija ovisna i podložna mjesnom  biskupu što se tiče njezina provođenja i organiziranja. To je bio jedan od glavnih razloga Ivanova razmimoilaženja sa Senioratom i uzrok njegova isključenja iz Seniorata.[3] Iz cijelog članka, kao i iz navoda koji slijedi, uočava se jasnoća Ivanovih načela u prikazivanja te problematike.

"Idejni vođa svakoga Katoličkog pokreta jest Sveti Otac u cijeloj Crkvi, a mjesni biskup u svojoj biskupiji, zato jer Crkva ima svoje živo učiteljstvo (istaknuo Merz)... I kao što smo vidjeli da smjer za cijeli katolički rad daje Sveta Stolica, isto tako smjernice za cijeli katolički rad, ukoliko je on katolički (bio on i ekonomski ili politički), daje mjesni biskup za svoju biskupiju; tj. ukoliko u njemu ima stvari koje spadaju u vjerski i nadnaravni rad. Mjesni je biskup u svojoj biskupiji vrhovni vođa Katoličke Akcije, isto tako je on vrhovni vođa cijelog katoličkog pokreta ukoliko ovaj ide za vjersko-moralnim ciljem. Iz toga slijedi, da je bitno za svaki katolički rad biti u bitnoj vezi s mjesnim biskupom."[4]

Ivan potom naglašava kako je Kristova volja bila da se ništa što nosi na sebi biljeg katolicizma ne zbiva bez pape i biskupa. Dokaz za to navodi iz činjenice što je sam Krist ustanovio Crkvu i dao joj ustav, a s druge strane Crkva nikad nije bila bez biskupa:

"Biskupi su u svojoj biskupiji službeni (autentični) učitelji. Stoga mi ne slušamo biskupa, što je on silne  učenosti, ili što su njegovi dokazi snažni, već jer on nauku Crkve s autoritetom naučava i jer je radi toga neposredno poslan od Svetog Oca,  a posredno od samog Krista da nas svojom vlašću, danoj mu od Krista i pape uči i upravlja u cijelom katoličkom životu i radu.»[5]

Merz potkrepljuje ovu svoju tvrdnju citatima iz poslanice sv. Ignacija  Efežanima. Sv. Ignacije, koji je bio biskup i mučenik u 2. stoljeću, govori o odnosu vjernika  i biskupa. U nastavku članka Merz obrađuje poseban problem odnosa pape i biskupa i njihove vlasti međusobno. Glavne misli crpi uglavnom iz konstitucije Prvog vatikanskog sabora "Pastor aeternus", da bi potom iznio  način na koji Papa i biskupi vrše tu svoju vlast nad svakim katoličkim gibanje. I u nastavku, kao i  u zaključku članka, Ivan opet i opet naglašava vlast pape i biskupa nad svakim katoličkim gibanjem u biskupiji, posebno vlast nad Katoličkom Akcijom koju su Seniori u Hrvatskoj osporavali.

 

Katolička Akcija ovisna o biskupu. - U časopisu "Za vjeru i dom" u rubrici Vječni Rim Ivan donosi u tri nastavka opširan članak o Katoličkoj Akciji s posebnim prikazom o njezinoj organizaciji u Italiji. Napose ističe ovisnost Katoličke Akcije o mjesnom biskupu. Citiramo samo podnaslove članaka: Biskup je potpuni gospodar katoličkih društava svoje biskupije; katolička društva moraju (u Italiji) svoja pravila dati biskupu na potvrdu; ne valja ništa poduzimati protiv biskupa u djelokrugu  Katoličke Akcije; svjetovnjaci (Katolička Akcija) vojuju pod vodstvom biskupa i klera; pravi su buntovnici koji vele da se Papa i biskupi smiju uplitati samo u vjerska i ćudoredna pitanja, a da nemaju pravo upravljati socijalnom akcijom katolika; Katolička Akcija spada u pastirsku službu, njezina je zadaća da ulijeva u pojedince, obitelji i društva ljubav Božanskom Srcu.[6] Sav članak upravo odiše Ivanovim naglašavanjem ovisnosti Katoličke Akcije o crkvenoj hijerarhiji. U trećem i posljednjem nastavku Merz posebno ističe  vlast biskupa nad katoličkim društvima i važnost rada da bude u suglasnosti s biskupom:

"Bolje je, da se jedno djelo, organizacija, akcija ne učini, negoli da se učini mimo ili protiv biskupa… Ako se poduzimlju same po sebi lijepe i dobre stvari, ali ako ih ne odobrava vlastiti pastir (biskup), nije to gorljivost hvale vrijedna, niti je to  iskrena pobožnost."[7]

 

Orlovstvo uz biskupe. - Ivanov stav i odnos prema biskupima još bolje dolazi do izražaja iz njegove privatne korespondencije koja obiluje upravo divnim izrazima vjernosti odanosti i  poslušnosti pastirima Crkve. Nakon što je predsjednik HOS-a, dr. Protulipac, Ivanov bliski suradnik, bio isključen iz Seniorata, Ivan mu piše list ohrabrenja i ističe što treba dalje činiti:

"No to mora biti povod da se još čvršće priljubimo uz posvećenu hijerarhiju; osim nadnaravnih plodova koje ćemo time ubirati dolazi i potreba koordinacije rada svih katoličkih kulturnih radnika, institucija, pokreta. Orlovski pokret nije jedini faktor svjetovnjačkog apostolata i mora računati s ostalim katoličkim akcijama, što ih vode svjetovnjaci; on se sam za sebe ne može dostatno razviti, već treba suradnje i pomoći i drugih faktora. Budući da Seniorat u današnjoj formi ne može udovoljiti tim potrebama, preostaje jedino čvrsto prislanjanje na hijerarhiju bez obzira na to da li su se već svi biskupi uživjeli u potrebe Katoličke Akcije; jer po samoj biti katoličkog života sve što je katoličko mora  se hotice ili nehotice koncentrirati u biskupu kao u svome žarištu. Možda mi za pojedine konkretne slučajeve za Orlovstvo ne vidimo koristi od prislanjanja uz biskupa, možda se čini da bi ovo uticanje k biskupima dovelo do stanovitih zaključaka, koji bi bili i protiv (naravski prividnih!) interesa Orlovstva, ipak božanski ustav Crkve nam jamči, da ispravni, normalni i redoviti katolički preporodni život mora teći iz biskupa kao iz svog vrela. Praktični zaključak: U ovoj našoj borbi za samoodržanje Orlovske organizacije, korake Seniorata treba tek registrirati, a o svim našim koracima redovito - više nego dosad - biskupe informirati i tražiti od njih savjete."[8]

Donijeli smo ovaj opširan izvod iz Merzova pisma upravo da se vidi kontekst u kojem on tako snažno ističe pastoralno načelo da sve što se zove katoličko treba biti koncentrirano «u biskupu kao svojem središtu». Pismo je pisano u vrijeme kada je Seniorat vodio žestoku borbu da dovede Orlovsku organizaciju pod svoj utjecaj i svoju vlast.

 

Poslušnost biskupskim odredbama. - U  pismu svećeniku Petru Čuli, koji je postao mostarski biskup, Merz ističe ne samo poslušnost nego i uvjerenje kako biskupi dobivaju stalešku milost za svoju službu. Radilo se o načelu da istaknuti članovi Katoličke Akcije  ne mogu istovremeno biti eksponirani u jednoj političkoj stranci. To je zastupalo Orlovstvo. Međutim mjesni biskup iz Mostara imao je drugačije mišljenje, jer se radilo o slučaju Žarka Vlaha, koji je istovremeno bio istaknuti vođa u Orlovstvu i ujedno se kandidirao na listi Pučke stranke za vrijeme izbora. Merz piše:

"Ako presv. Biskup misli da su u njegovoj biskupiji takve prilike, koje zahtijevaju izniman položaj i rad, i posebna prilika zahtjeva toleranciju u tom da za sada istaknuti članovi u Katoličkoj Akciji budu istodobno istaknuti u stranačkoj akciji, za nas je samo veselje, da se možemo Presvijetlom pokoriti, jer on dobiva stalešku milost da vodi svoju biskupiju, a ne HOS, koji mu tek može pomagati."[9]

Istu spremnost svoje poslušnosti  i cijele Orlovske organizacije, kojoj je Ivan stajao u vodstvu, ističe u pismu drugom svećeniku, vlč. Sokolu kada je nastao neki nesporazum s đakovačkim biskupom, koji nije bio zadovoljan nekim stvarima u Orlovskoj organizaciji na području njegove biskupije. Ivan piše razjašnjavajući stvar:

"Nama je posve jasno da se na području nijedne dijeceze ništa ne može učiniti što ne bi bilo u skladu sa željama Ordinarija; mislim da ću reći potpunu istinu, ako istaknem da smo se upravo trsili raditi u duhu Ordinarija loci (mjesnog biskupa). Nije to nas stajalo poteškoća jer je bila od iskona zavjetna misao Hrvatskog Orlovstva - kako to sami najbolje znate - da se sav rad i Katolička Akcija provode prema direktivama Svete Stolice i mjesnih biskupa."[10]

U pismu senjskom biskupu A. Marušiću Ivan piše:

"Uvjereni smo da smo učinili svoju dužnost upozorivši još za vremena Vašu Presvijetlost o tim najnovijim pojavama, izražavamo i ovom prilikom svoju spremnost da uvijek radimo po vašim direktivama."[11]

 

Herojska poslušnost biskupima. - Jedno od najznačajniji pisama o toj temi odanosti crkvenoj hijerarhiji jest bez sumnje Merzovo pismo sarajevskom Nadbiskupu Šariću, s kojim je bio u veoma prijateljskom odnosu. Radilo se opet o problemu sa Senioratom koji je upravo u to vrijeme poveo najveću borbu da makne tadašnje orlovsko vodstvo i ondje postavi svoje ljude i tako dovede orlovsku omladinu pod svoju vlast. Ivan posve jasno ističe svoj stav i stav Orlovstva u tom teškom pitanju naglašujući upravo herojsku poslušnost hijerarhiji. Iz teksta izbija sva Merzova duhovna veličina kao i njegova jasna apostolska načela u radu s mladima.

"Jasno je da smo se mi Orlovi stavili u službu svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju kraljevstva njezina Božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih uzgrednih ciljeva, već onaj jedini, glavni, da što više duša sjedinimo s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju kao i u svim drugima našim biskupima. I ako oni vele da smo na krivom putu, to ćemo upravo slijepom pokornošću slušati i raditi kako to oni budu željeli. To ističem stoga, jer tako dobro poznajem svoje drugove, pa znam da presvijetla gospoda prema nama ne trebaju imati nikakvih taktičkih razloga; mi smo uvijek naglašavali ideju poslušnosti crkvenoj vlasti i spremni smo dati takav primjer poslušnosti i onda kada će nam to biti teško. Mi smo se odlučili na ovaj težak korak otpora, jer smo uvjereni da to od nas traži spas nama povjerenih duša; mi ćemo ustrajati u tom otporu tako dugo dok ne dobijemo upute za naše daljnje držanje od preč. episkopata, kojemu odgovaramo za naš rad. U svete se molitve preporuča Vaš u presvetom Srcu odani  Ivan Merz."[12]

Članovi crkvene hijerarhije moći će prvi ocijeniti kakve se dragocjene vrline kriju u piscu ovih redaka i što one znače za jedan zdravi i pastoralni rad u dijecezi.

 

Diskrecija i razboritost u odnosu na slabosti. - Koliko god Merz isticao ovu slijepu pokornost i poslušnost crkvenoj hijerarhiji, ipak ta poslušnost nije bila toliko slijepa da ne bi vidjela i nedostatke na crkvenim poglavarima. Merz je međutim veoma pažljiv u načinu reagiranja pri susretu s takvim pojavama. Tako u pismu I. Protulipcu piše da je izvijestio nadbiskupa Šarića kako ni zagrebački ni đakovački Narodni savez, odobren od biskupa ne odgovara direktivama Svete Stolice: "To neka ostane među nama; biskupi su uredili, mi slušamo, ali nam je ipak dopušteno da privatno upozorimo na nelogičnosti... Ne trebamo se strašiti budućnosti jer se jasno zapaža kako Gospod kod nas u zadnje vrijeme nekako energičnije djeluje."[13]

 

Biskupima se šalju izvještaji o radu. - Spomenimo još dva detalja koji nisu bez značenja, a ponovno nam osvjetljuju Ivanov srdačan odnos prema biskupima, koji nije bio samo slijepa poslušnost nego i sinovska odanost. Nakon sarajevske glavne skupštine HOS-a 1927., kad seniorima nije uspjelo provesti svoje namjere rušenja dotadašnjeg vodstva i dovođenja HOS-a pod svoju kontrolu, Ivan piše predsjedniku I. Protulipcu i izlaže mu akcioni program za iduću godinu što bi sve trebalo učiniti. Između ostalog navodi:

"Mislim da Biskupskoj konferenciji moramo donijeti izvještaj o našem euhartistijskom životu. Stoga bi sva društva trebala javiti koliko su članovi ukupno pristupili sv. pričesti od požeške do sarajevske glavne skupštine. Taj bi popis po društvima dali kao dar Biskupskoj konferenciji... a od 15. IX. do 15. X. mogli bismo savjetovati društvima da poduzmu euharistijsku križarsku vojnu za svoje biskupe, da se svi pričeste u tom roku što više mogu, a da nam do 1. XI. društva jave i ovaj zbroj da ga uzmognemo izručiti biskupima kao najljepšu kitu."[14]

 

Merz šalje svoje tekstove biskupima na odobrenje. - Jedan od oblika Merzove odanosti prema crkvenoj hijerarhiji vidi se i iz činjenice da je svoje članke i dopise namijenjene za tisak, prije objavljivanja poslao na pregled nekome od službenih predstavnika Crkve. Nije htio raditi na svoju ruku, nego je i u tom svom djelovanju htio raditi u duhu Crkve, kojoj je bio odan, žrtvujući, ako bude bilo potrebno, i svoje osobno mišljenje. I to je jedan od znakova do kojeg stupnja se bila razvila njegova krepost poslušnosti Crkvi. Nakon Ivanove smrti, ali još u istoj godini, sarajevski Katolički tjednik objavljuje u nekoliko nastavka Ivanov članak "Suvremena križarska vojna njemačkih katolika."[15] U bilješci ispod prvog nastavka urednik lista piše: "Iznosimo ovo neobjelodanjeno predavanje pokojnog dr. Merza. Običavao je svako svoje važno predavanje i sastavak prije tiska ili uopće javne upotrebe podastrijeti na uvid ili na cenzuru kojoj kompetentnoj crkvenoj ličnosti. Tako je i ovo predavanje, kao i mnoga druga, poslao krčkom biskupu presv. g. Srebreniću, koji ga je nakon pregleda poslao "Katoličkom tjedniku."[16]

Završimo ovaj prikaz o odnosu Merza prema biskupima riječima D. Žanka, koji je bio neposredni svjedok Ivanova apostolata i njegova nastojanja da sve bude u skladu s Crkvom:

"U čitavom svom poslu, o kojem bi se mogle ispisati knjige, Merz ispunja bitno duhovno djelo. On teži samo za tim da duhovno kršćanstvo siđe u vremenito - organizacijsko, pa makar se to i ne smatralo aktualno vjerojatno. Takav posao je za njega plod vjere; on svrhunaravno gleda na 'volju biskupa' i na svaku akciju kao 'djelo pobožnosti'. Merz pretpostavlja živu i praktičnu vjeru kod većeg broja organiziranih katolika, atmosferu teološki prožetu i spoznaju svih Božjih prava, naročito onih Kristova Namjesnika i biskupa 'koji dobivaju stalešku milost i posebno svijetlo'".[17]

 

2. Stav Merza prema svećenicima

 

Svećeničko dostojanstvo u orlovskom društvu. - I na ovom području imamo dosta podataka koji nam osvjetljuju isti Merzov stav poštovanja kao i prema višim članovima crkvene hijerarhije. Ne samo da Ivan visoko cijeni i poštuje dostojanstvo svećeničkog staleža, nego postaje apostol i borac za njihovo uzvišeno poslanje koje su primili od Krista. Merz se borio i uspio je, barem u Orlovskoj organizaciji, da svećenik vrši samo duhovnu misiju, a ne da bude običan član društva kao što je to bio slučaj u slovenskom Orlovstvu. I to je bila jedna od točaka razilaženja s koncepcijom Seniorata: uloga duhovnika u omladinskom udruženju.[18]  Ivanovim nastojanjem svećenik je postao u Orlovskom društvu duhovnik, a ne običan član. Na toj ulozi svećenika u vršenju njegove duhovne, svećeničke misije u katoličkom udruženju Merz je veoma mnogo insistirao. Već u svojem poznatom predgovoru "Zlatnoj knjizi" naglašava kako mladež treba biti u neprestanom i intimnom dodiru s Isusom, koji treba kraljevati u njenim dušama te nastavlja:

"S time je u vezi zanosna ljubav mlađih prema Sv. Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti; moraju postati njihovim pomoćnicima... Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto koje zapada Isusove učenike... Mi smo radi toga odredili posve u potankosti koje su vjerske dužnosti Orla, koliko puta najmanje mora primiti sv. Pričest, koji mora bit njegov odnos spram Crkve i njenih službenika." [19]

 

Svećenikove dužnosti u orlovskim društvima. - A u samoj Zlatnoj knjizi Merz je dodao posebno poglavlje "Ljubav prema sv. Crkvi"  kojega inače nema u slovenskom originalu. Nakon što u prvoj točki navodi kako je Orao dužan Svetoj Crkvi sinovsku odanost i ljubav nastavlja:

"Zastupnici su svete Crkve u orlovskoj organizaciji orlovski duhovnici, a to su u pojedinim društvima oni svećenici, koje imenuje biskup u svojoj biskupiji; to je  također onaj svećenik, koga imenuje episkopat za cijeli Hrvatski orlovski savez. Svećenike zapada u Orlovskoj organizaciji najčasnije mjesto, jer su oni u njoj zastupnici crkvene vlasti. Njihova je zadaća da bdiju nad vjerskim i ćudorednim životom članova i društava i da ih bodre na vršenje orlovskih dužnosti. Osim duboke i zanosne ljubavi prema svetoj rimokatoličkoj Crkvi, diči Orla viteza briga za vječnu i vremenitu sreću vlastitog naroda."[20]

Ove je stavove Merz i u mnogim drugim prigodama isticao i naglašavao bilo perom bilo riječju. Posebno važan u tome smislu jest njegov članak "Svećenik kao duhovnik omladinskog udruženja" koji je izradio prema uputama talijanske Katoličke Akcije.[21] U članku Ivan detaljno razrađuje ulogu i dužnosti svećenika kao duhovnika u omladinskom udruženju. Najprije ističe njegovo veliko značenje uspoređujući ga s dušom u tijelu:

"Svećenik je duša omladinskog društva, to jest njegov životni princip. Koliko veliko značenje, ali istodobno koja odgovornost! Kao što je duša u tijelu svuda nazočna, tako je duhovnik svagdje nazočan, gdje god se očituje društveni život, kod svih njegovih manifestacija... Duhovnik djeluje u društvu, rado potiče na dogovaranja, ali se on ne dogovara, potiče na odluke, ali ne odlučuje"(str.85).

Potom Merz razlaže ulogu duhovnika u odboru, gdje treba biti više kao animator, a ne kao onaj koji sam odlučuje i naređuje, tj. duhovnik treba poštivati autonomiju članova odbora: "U odboru neka omladinci glasuju, a duhovnik neka nadahnjuje, inspirira glasovanje; omladinci neka raspravljaju, duhovnik neka nadahnjuje raspravljanje" (podcrtano istaknuo Merz) (str.86). Ivan naglašava da duhovnik ima pravo veta i da se bez njegove privole ne mogu stvarati zaključci, ali isto tako duhovnik nikada ne može vršiti ulogu samog predsjednika. No duhovnik ima posebno veliku i nenadomjestivu ulogu u društvu što se tiče pouka. Ova područja pouke dolaze pod njegovu kompetenciju: vjersko, moralno, liturgijsko, socijalno, političko, (u smislu priprava na vršenje političkih dužnosti i prava, a nipošto tumačenje čisto stranačkog programa), odgoj karaktera i razno(str.86-87). Zanimljivo je da Merz naglašava da po sebi nije zgodno da duhovnik bude u isto vrijeme i ispovjednik omladinaca s kojima radi. Paralelno s tim istu ulogu i iste dužnosti ima duhovnik i u ženskim omladinskim organizacijama.

 

Stav prema svećenikovom angažiranju u politici. - Dok je Ivan zastupao ovakav stav u pitanju uloge svećenika u omladinskom društvu, dotle je s druge strane jasno uočavao mnoge slabosti nekih svećenika koji su se bili dali u politiku, ili su u drugim katoličkim organizacijama bili kao jednakopravni članovi s ostalim laicima. Već i po rezultatima Ivan je jasno zapažao koliko takav položaj svećenika bilo u organizaciji bilo u javnom društvenom životu ide na uštrb njegove duhovne misije i donosi štetu samom vjerskom životu vjernika. I zato ne čudi što je u raznim prilikama reagirao na takvo "posvjetovnjačenje" svećenika u društvu. Njegov stav u tom pitanju vidi se također i iz njegove privatne korespondencije. Piše jednom prijatelju:

"Ne možemo u savjesti nikoga siliti da bude u Hrvatskoj pučkoj stranci - HPS i ne smijemo nazivati nekatolikom tko se ne slaže sa HPS. Isto tako je jasno, da je od najveće štete za vjeru, kada svećenici idu u političku agitaciju i postanu čuvarima kutije; pogotovo kada se zbiva, kao kod nas, da se svećenici u istom mjestu politički bore jedan protiv drugoga. - Inače mislim da se valja mnogo moliti, da dobijemo za politiku ne samo dobre katolike već i dobre stručnjake. Nije dosta htjeti voditi katoličku politiku, već treba  i znati voditi katoličku politiku."[22]

Četiri mjeseca kasnije piše prijatelju K. Pandžiću:

"Nastoj da svećenici vrše ministerium reconciliationis (službu pomirenja). Što da se oni pravdaju oko tipova organizacije, oko njihove organizacijske strukture. Neka imaju široko katoličko srce, koje poput Crkve obuhvaća i romanski slog i gotiku i barok, koja je indiferentna prema monarhiji i republici itd. samo ako nisu povrijeđena prava Crkve i ako se pod tim kontingentnim stvarima (može) izbiti jedan vječan kapital."[23]

 

Uloga svećenika u Senioratu problematična. - Poseban problem za Merza bio je položaj svećenika u Senioratu. U stvari svećenstvo je bilo podijeljeno. Manji dio bio je učlanjen u Seniorat, jedan dio je simpatizirao sa Senioratom, dok su drugi bili ili indiferentni ili su izričito zastupali stavove o ulozi svećenika u javnom životu i katoličkim organizacijama kako ih je zastupao HOS pod utjecajem dr. Merza. Merz je svakako zastupao stanovište da svećenici nipošto ne bi trebali biti članovi Seniorata gdje su bili  jednakopravni članovi s laicima. Tako piše fra Kreši Pandžiću:

"Stoga mislim da u svim biskupijama kler valja izvući iz Seniorata koji je laičko udruženje, jer kako veli Pio X., svećenička vojska mora biti iznad laičkih društava pa makar ona (društva) bila i najbolja."[24]

Na isti se problem osvrće i u pismu Ivanu Protulipcu:

"Druga je poteškoća za nas svjetovnjake što vidimo da su u pitanjima Katoličke Akcije svećenici s nama ravnopravni članovi (u Senioratu) te imamo priliku vidjeti kako se svećenici pred nama pravdaju, kako zauzimaju protuslovna gledišta. Na taj se način slabi ugled svećenika i mjesto da je njihova orijentacija episkopo-centrična, i kao konzekvenca jedinstvena, svoju orijentaciju dobivaju odozdo - od laika - tako da laici daju smjer duhovnoj pastvi mjesto biskupi."[25]

Navodeći ostale probleme u istom pismu Merz predlaže Protulipcu da se svi ti problemi pismeno dostave Biskupskoj  konferenciji i od njih zatraže odgovore na te poteškoće. Tu svoju namjeru opravdava ovim riječima:

"Mi od biskupa imamo pravo tražiti razjašnjenje našim poteškoćama, a oni imaju dužnost da nas vode spasenju. Ako bi se možda ovo pismo činilo pojedinim biskupima nezgodno, borbe zadnjeg vremena su nas uvjerile da ih jedino kategoričan odgovor biskupa može dokrajčiti. Mi ćemo taj odgovor u svakom slučaju rado poslušati, jer je naša vrhovna norma riječ Crkve, a ne Orlovstva."[26]

 

Za jedinstveni nastup svećenika u katoličkim društvima. - Kada se provodila reorganizacija Katoličke Akcije, nadbiskup Šarić piše Merzu da je raspustio stari Seniorat i da će ga konstituirati ponovo na temelju Katoličke Akcije. Ivan mu odmah odgovara postavljajući pitanje kakvo će mjesto imati svećenici u tom novoosnovanom Senioratu i ujedno iznosi svoje gledište da je bolje da seniori laici imaju svoje udruženje, a svećenici svoje posebno, tj. da ne budu pomiješani. Ivan ujedno naglašava i prednosti ove separacije :

"A svećenici, ako ne budu redovito na okupu s laicima u istom društvu i kao ravnopravni članovi, bit će prisiljeni - već stoga što je čovjek po naravi socijalno biće - da imaju svoj svećenički krug i u tom će oni formirati svoje jedinstveno svećeničko gledište i jedinstveno će nastupati prema laicima. Isto tako će se u njima dići i staleški ponos i život će promatrati u duhu svojih pastirskih interesa, ako budu imali svoje posebno udruženje."[27]

 

Formiranje svećenika za duhovnika Katoličke Akcije. - Istu želju za jedinstvom svećenika i njihovim zajedničkim nastupom Merz izražava u pismu I. Protulipcu u kojem kao dio akcionog programa nakon glavne skupštine HOS-a u Sarajevu 1927. predlaže kao prvu stvar pokretanje svećeničkog mjesečnika za orlovske duhovnike koji bi imao glavnu zadaću formirati svećenički mentalitet duhovnika Katoličke Akcije. Taj bi mjesečnik trebao biti tako uređivan da bi ga rado čitali svi svećenici i tako bi isti mjesečnik "postao most prema svećenicima - seniorima koji su u protivnom taboru. Osjetili bi da je njihovo mjesto u čisto svećeničkoj organizaciji, da oni moraju biti u prvom redu cor unum et anima una, jedinstveni i puni ljubavi prema laicima."[28]

 

Poticaji svećenicima za apostolat. - Navest ćemo još nekoliko podataka koliko je Ivan visoko shvaćao dostojanstvo svećeničkog staleža i njegovu važnost. Tako o. Ivanu Kukuli, koji mu se obratio za savjet da li da prihvati duhovno vodstvo studenata, Ivan odgovara neka to svakako učini te ga ohrabruje sljedećim riječima:

"Moći ćete mnogo toga dobra učiniti, jer jao si onoj mladeži koja se odgaja neovisno od svećenika. Ako Vas kod toga budu vodile smjernice Katoličke Akcije, bit ćete na jedinom ispravnom putu, jer je to put Rima, rimske Crkve, rimskog Pape."[29]

Svećeniku Franji Kraliku, koji ga obavještava o svome ređenju i primicijama (mladoj misi), Merz odgovara :

"Zahvaljujem se na Vašoj radosnoj obavijesti ređenja i primicija. Sjetit ću Vas se u sv. Pričesti. Mnogo Vam želim blagoslova u apostolskoj djelatnosti i radosti u nošenju sv. Križa. Osobito Vam mnogo milosti želim da svagdje postanete pravim borcem za autoritet Sv. Oca i mjesnih biskupa."[30]

Posebno se doimlju Ivanove riječi o neosporivoj prednosti svećenikova duhovna poslanja nad svakom drugom njegovom aktivnošću. Te je retke Merz napisao svega 18 dana pred svoju smrt svećeniku don Mati Blaškoviću koji mu se obratio za neke savjete u vezi s čitanjem djela iz francuske literature. Ivan mu opširno iznosi svoje mišljenje i svoje refleksije o pojedinim francuskim književnicima i njihovim djelima, sve prosuđujući kroz kriteriju katoličkog i crkvenog učenja. I na koncu pisma dodaje ove značajne riječi :

"Međutim skoro mi je i žao da sam se toliko raspripovijedao o literaturi, jer je važnije od umjetnosti uzgajati i voditi ljude  k Isusu, a u  tom poslu umjetnost, kao i sve što je stvoreno ima samo da pomaže čovjeku da dođe do Isusa. Stoga znam da ćete se baviti knjigom i umjetnošću samo toliko, koliko Vam to ustreba za Vaše stado, da mu budete dobar pastir i da sebe i njega jednom dovedete da vječne Ljepote..."[31]

 

Poštivanje osobe svećenika i njegove službe. - Marica Stanković u svojim uspomenama, objavljenim u časopisu "Život"[32], opisuje svoje dojmove o Ivanovom odnosu prema svećenicima:

"Svakoga je svećenika Merz neobično štovao. Nikada nije dopustio da se svećenici kritiziraju, da se pred omladinom iznose slabije njihove strane, da se ruši na bilo koji način svećenički ugled. Dirljivo je bilo gledati katoličkog intelektualca u zrelim godinama, kako ponizno i s mnogo strahopoštovanja govori s kojim mladim svećenikom, koji je možda kao gimnazijalac bio  njegov đak."[33]

 

Potiče nova duhovna zvanja. - Imajući takve stavove prema svećeničkom staležu, ne iznenađuje da je Merz pokazivao veliko zanimanje za svećenička zvanja. Sam je bio profesor u Nadbiskupskoj gimnaziji, gdje su se odgajali budući svećenici i poznato je kako je svoju profesionalnu službu savjesno obavljao.[34] Osjećao je nestašicu svećeničkih zvanja, napose onih svećenika koji bi se bavili odgojem mladeži. Tako jednom reče Marici Stanković nakon razgovora s jednim studentom: "Koliko ti mladi ljudi žude za duhovnim vodstvom, a nema svećenika da ih vode."[35]

Još u Parizu Merz je pokazivao svijest važnosti svećeničkog zvanja i nije se ustručavao potaknuti kolegu da o tome razmišlja. Dr. Đuro Gračanin, Ivanov kolega sa studija, u svojim uspomenama pripovijeda kako mu je Ivan postavio pitanje zašto ne ide na teologiju, jer bi bio dobar svećenik. Đuro Gračanin, koji nije znao da je i Merz o tome razmišljao, pomalo se uvrijedio i odgovorio mu da što to njemu govori, neka to bude on.

"Međutim, ta je misao u meni kopkala i za godinu dana odlučio sam se zaista za svećeničko zvanje, te sam odmah započeo studij teologije. Koliki je udio u mojoj odluci imao Ivan, teško je razabrati; no sigurno je bio oruđe u Božjim rukama kojim me je Bog potaknuo da se odlučim za svećeničko zvanje."[36]

Slično je Merz nastupao u drugim zgodama kad je došao u Zagreb. O. Ivan Jäger, D.I., koji je kao student prijateljevao s Merzom,  opisuje zgodu kako je Merz reagirao kad je saznao da se sprema u isusovce:

"Kad je napokon saznao da se spremam u Družbu Isusovu, bio je sav veseo. Na verandi s nutarnje strane isusovačke porte stajao je Ivo i još nekoliko studenata. Ivo je poveo razgovor o zvanju. Uvjeren je, veli, da Bog zove puno više ljudi, nego što se odazivaju. Jer ništa toliko sv. Crkvi i obraćenju svijeta ne treba kao vrlo brojni apostoli, svećenici... Među nama nalazio se jedan izvrstan mladi student. Merz ga je volio radi njegova dobra srca, sređenosti i katoličkog uvjerenja. Razgovarajući o zvanju bez ikakva posebna uvoda, bez uvijanja zapita Ivo ovog studenta: 'Š. zar ti nemaš zvanje?' - a student će: 'Ja ne osjećam ništa!' Ivo se nije mogao načuditi, jer je inače bio tako dobar. Ja sam se morao upravo smijati, kako to naš dragi Ivo bez rukavica stavlja pitanja koja idu do srca. Bio je do krajnosti jednostavan i prostodušan. Dobrota što mu se caklila iz očiju naprosto je osvajala, nitko se na njega nije mogao ljutiti, a još manje zamjeriti mu bilo štogod."[37]

 

Razumijevanje za duhovne «brodolomce». - Dok je s jedne strane Merz pokazivao toliko revnosti za stvar svećeničkih zvanja, s druge strane imao je razumijevanje za one koji su ga napustili. Jedan mladi redovnik Stjepan Š., za vrijeme studija teologije, napustio je kao student svoju redovničku zajednicu. Merz je tada već bio u Zagrebu. Međutim, u ono vrijeme nije to bila mala stvar. Cijelo javno mnijenje žigosalo je takvog čovjeka. Pripovijeda nam dalje Stjepan Š., koji je s Merzom prijateljevao sve do kraja njegova života: "Svi su me napustili i prezreli. I oni najbliži. Možete misliti kako je to čovjeku bilo teško. Jedini Ivan Merz nije me osudio. Ostao je uz mene, pružio mi ruku, imao razumijevanje za moj slučaj, pomogao mi u svakoj prilici dok je živio. I to mu ne mogu zaboraviti. Cijelog života sam mu bio zahvalan za njegovo svetačko razumijevanje moga slučaja."[38]

 

****************************

 

A.     RIMSKI BISKUP – PAPA, SREDIŠTE JEDINSTVA CRKVE

B. BISKUP I SVEĆENICI

C. O CRKVI U RAZNIM SITUACIJAMA

 

 

 

 


 


[1] Ivan MERZ,»Vlast Crkve», Vrhobosna, Sarajevo, 41/1927., br. 6, 94.

[2] Isto, 94.

[3] D. KNIEWALD, nav. dj., 155.

[4] Ivan MERZ, "Vlast Crkve", nav.mj., 94. 

[5] Isto, 95.

[6]Ivan MERZ, "Vječni Rim.Katolička Akcija", Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925.,br.1,5; br.2, 27-28; br.3, 44-47.

[7]Isto, br. 3, 44-45.

[8]Ivan MERZ, Pismo Ivanu Protulipcu br. 6, 1926, Zagreb, Arhiv I. Merza, Korespondencija.

[9]Ivan MERZ, Pismo vlč. Petru Čuli, 25.III. 1927. , Zagreb, Arhiv I.Merza, F 52/17

[10]Ivan MERZ, Pismo preč. Sokolu, 1927., Zagreb, Arhiv I. Merza, F 50/5

[11]Ivan MERZ, Pismo biskupu A. Marušiću, 1. IV. l927., Zagreb, Arhiv I. Merza, F 54/6.

[12]Ivan MERZ, Pismo nadbiskupu I. Ev. Šariću, 3. V. 1926., Zagreb, Arhiv I.Merza, F53/23

[13]Ivan MERZ, Pismo Ivanu Protulipcu, br. 5, 10. II. 1926., Zagreb, Arhiv I.Merza, Korespondencija

[14]Ivan MERZ, Pismo Ivanu Protulipcu, br. 9, 27. VIII. 1927., Zagreb, Arhiv I.Merza, Korespondencija.

[15]Ivan MERZ, "Suvremena križarska vojna njemačkih katolika", Katolički tjednik, Sarajevo, 4/1928., br.22, 2; br.23, 2-3; br.24, 2; br.25, 2; br.26, 2.

[16]Isto., br.22, 2.

[17]Dušan ŽANKO, "Duša dr. Ivana Merza", Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, 257 -258.

[18] usp.: D. KNIEWALD, nav. dj., 152-164.

[19] Ivan MERZ, Put k suncu, 1. izd. Zagreb, 1978., 115-118.

[20] Ivan MERZ priredio, Zlatna knjiga, Zagreb 1924., 46-47.

[21] Ivan MERZ, "Svećenik kao duhovnik omladinskog udruženja", Franjevački vjesnik, Sarajevo, 1927., br. 4, 85-87.

[22] Ivan MERZ, Pismo prijatelju, (vjerojatno fra Kreši Pandžiću) od 3. XII. 1927. Zagreb, Arhiv I.Merza, Korespondencija.

[23] Ivan MERZ, Pismo fra Kreši Pandžiću 11. IV 1928. , Zagreb, Arhiv I.Merza, F 52/33.

[24] Ivan MERZPismo fra Kreši Pandžiću od 10. VI. 1927., Zagreb, Arhiv I.Merza, F2/52.

[25] Ivan MERZ, Pismo Ivanu Protulipcu, Sv. Iv. Fr. Chantal, 1926. Zagreb, Arhiv I.Merza, Korespondencija.

[26] Isto.

[27] Ivan MERZ, Pismo nadbiskupu Šariću od 17. VI 1927. Zagreb, Arhiv I.Merza, F53/12.

[28] Ivan MERZ, Pismo Ivanu Protulipcu br. 7., Sv. Križ, 4. dan nakon Vel. Gospe, 1927., Zagreb, Arhiv I.Merza, Korespondencija.

[29] Ivan MERZ, Pismo o. Ivanu Kukuli od 5. XII. 1927. Zagreb, Arhiv I.Merza, Materijali o.Vrbaneka za biografiju I.Merza

[30]Ivan MERZ, Dopisnica vlč. Franji Kraliku od 4. VII. 1927., Zagreb, Arhiv I.Merza, Korespondencija.

[31] KNIEWALD, nav.dj., 203-204.

[32] Marica STANKOVIĆ, "Merz - Božji čovjek svagdašnjice", Život, Zagreb, 19/1938., br.5, 283-293.

[33] Isto., 291.

[34] Nikola KRALJ, «Dr.Ivan Merz», Zumbuli, Zagreb, 1929., 28-30;  usp. D. KNIEWALD, nav. dj., 135-136.

[35] M. STANKOVIĆ, nav.mj., 290.

[36] B. NAGY, nav.dj., 196.

[37] Ivan JAGER, "Moj susret s Ivanom", Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, 304.

[38] Božidar NAGY, Prijatelj mladih, Zagreb, 1974., 108.