BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

VI. CRKVENOST 

DUHOVNOG  ŽIVOTA  BL. IVANA  MERZA

A. TEORIJA DUHOVNOG ŽIVOTA PREMA BL. I. MERZU

1. Potreba i važnost duhovnog života

Iskustvo boli i patnje potiče razvoj duhovnog života.

Cilj je duhovnog života svetost.

Duhovni život je uvjet postojanja.

Preduvjet svakog apostolata jest duboki duhovni život.

Život Milosti jest pravi ljudski život.

Nauk o duhovnom životu, ascetika i mistika, podloga Katoličkoj Akciji.

Izgrađivati duhovnu katedralu u svojoj duši.

Duhovni život u literaturi

2. Definicija duhovnog života

3. Crkva i duhovni život

4. Ustrajnost  treba biti bitna karakteristika duhovnog života

5. Sredstva duhovnog života

Prvotno sredstvo jest liturgija.

Najjače sredstvo jest Euharistija.

Po intenzivnom duhovnom životu Krist u nama živi.

Uvjet obnove katoličke organizacije jest pojačati duhovni život.

Čitanje duhovnog štiva.

Duhovne vježbe idealno sredstvo napretka u duhovnom životu.

Obvezati se zavjetom za rast u duhovnom životu.

6. Blažena Djevica Marija  duhovnom životu bl. Ivana Merza

Veliki štovatelj Gospe lurdske i širitelj njezine poruke.

Gospa Lurdska – simbol Merzovih ideala.

Lurd je apologija katoličke vjere.

Lurdska čudesa u službi istinitosti katoličke vjere.

Svoj zavjet čistoće veže uz Bezgrešnu Djevicu.

*****************************

Općenita karakteristika Ivanova duhovnog života može se ovako izraziti: na području osobne duhovnosti  Merz ostvaruje ono što Crkva preporučuje svojim vjernim sinovima koji žele živjeti dubljim, kršćanskim, božanskim životom. Ivan je do u detalje proveo sve sugestije koje Crkva preporučuje vjernim dušama koje su težile za solidnijim duhovnim životom. Iako neki načini askeze danas nisu više toliko u praksi, kao što su razne vrste tjelesnih pokora, u Merzovo vrijeme učitelji duhovnog života su ih preporučivali, pa ih je Merz  spremno prihvaćao i vršio. Njegova duhovnost mogla bi se nazvati "eklezijalna duhovnost". Posljednjih šest godina njegov duhovni vođa bio je isusovac o. Josip Vrbanek kojemu je Ivan redovito išao ne ispovijed i duhovni razgovor. Duhovnost koju je Merz živio bila  je eminento "crkvena  duhovnost" i to upravo prema načelu "sentire cum Ecclesia – osjećati s Crkvom». 

Dvije stvari trebamo imati na umu kad prikazujemo Merzov duhovni život u svjetlu crkvenosti:  ono što je Merz pisao o duhovnom životu, dakle njegova misao, odnosno teorija i potom ono što je sam činio, njegova praksa. Merzova teorija duhovnog života jest samo konceptualizacija onoga što je sam živio na području duhovnosti. Sve ono što je drugima svjetovao ili što je zahtijevao za pravilan  duhovni život kao preduvjet svakog apostolata, proizlazilo je iz njegova osobnog duhovnog  iskustva i uvjerenja. Kad iznosi misli o duhovnom  životu, Merz ustvari opisuje sebe i ono što je sam činio. To posebno ističe njegov duhovnik o. Vrbanek u biografiji o Ivanu komentirajući njegov program duhovnog života.[1]

1. Potreba i važnost duhovnog života

Iskustvo boli i patnje potiče razvoj duhovnog života. - U mnogim prigodama Merz naglašava potrebu duhovnog života. O tome najprije govori već u prvom svome objavljenom članku "Novo doba"[2]. Iz rata Merz je izišao s potpuno novim spoznajama o životu i o svome odnosu prema Bogu. Uvjereno ističe važnost  duhovnog života za pojedinca, jer je on prva i glavna podloga za svaki rad. Članak je sav isprepleten  mislima o njegovim ratnim iskustvima boli, patnje, trpljenja.  Merz na sve gleda kroz Krista koji svemu daje rješenje i snagu jer se sve može ne samo promijeniti nego iz toga zla može nastati i dobro.

"Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u historiju i postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe, da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama."[3]

Ističe potom kako treba iskoristiti sva sredstva koja nam stoje na raspolaganju, a najjače jest Euharistija, koju Merz smatra velikim dobrom kojim se trebamo sami okoristiti. Zatim  treba stupiti u akciju "da odgojimo velike ljude, koji će sazdati i veliku domovinu"(str.213). Na pitanje u čemu se sastoji  cilj tih novih, velikih ljudi, Ivan odgovara:

"Oslobađati duše od vremenitosti i nezaslijepljenim pogledom promatrati razvijanje života... Borba za savršenošću, askeza mora biti naš svagdanji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo. Askeza rađa sposobnost podnašanja boli i čuva nas od malodušnosti, kojoj su mnogi ljudi podlegli kod prve nezgode... Moramo zato svu pažnje posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca»(str.213-214).

Cilj je duhovnog života svetost. - Težnja za svetošću koja je bila tako jako izražena u njegovom ratnom dnevniku i dalje je prisutna u njegovim mislima. Usko je povezana s idejama o duhovnom životu. Merz je težnju za savršenošću nakon rata  počeo sasvim ozbiljno provoditi u praksu. Dolaskom u Zagreb stupio je u aktivni apostolat koji je veoma angažirao njegove energije, ali ga je dovodio i do jasnije spoznaje kršćanske svetosti koja je usko povezana s nastojanjem oko proširenja Kristova Kraljevstva. Njegova teoretska razmišljanja o duhovnosti više su dolazila do izražaja kad je drugima govorio o svetosti i poticao ih da kroče putovima savršenijeg života, što je i sam činio. Svijest kako "borba za savršenošću, akseza mora biti naš svagdanji kruh" Merzu je to i bila, kako se vidi iz razvoja njegova duhovnog života na studiju i potom u Zagrebu.

Duhovni život je uvjet postojanja. - Svoje osvjedočenje o važnosti duhovnog života Merz je jasno izrazio u odgovoru već spomenute ankete koju je proveo dr. D. Kniewald među omladinom kad je pripremao molitvenik «Katolički đak». Na pitanje «Je li duhovan život meni potreban» Merz odgovara:

- Jest!   Zašto? - Jer bih bez njega prestao bivstvovati, bez toga je pakao.[4]

Toliko bitnim Merz smatra duhovni život da je on za njega uvjet čak i same egzistencije.

Preduvjet svakog apostolata jest duboki duhovni život. - Često Merz  ističe kako je duhovni život preduvjet svakog apostolata: "Želimo li dakle postati nosiocima velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizirati svoje velike ideje."[5]

Posebno vrijedne misli o važnosti duhovnog života Merz iznosi u brošuri o Katoličkoj Akciji. Tu obrađuje dvije temeljne ideje. Prva je da sve ljudske djelatnosti i sav društveni poredak mora stvarati preduvjete poštenom i dubokom religioznom životu.[6] Razlažući ovu misao Ivan polazi od činjenice kako je svrha čovjeka da pripojen tijelu Crkve dođe do vječne sreće koja se postizava kreposnim životom, iz čega onda slijedi da društveni poredak ima za cilj čovjeku olakšati krepostan život. Među svim krepostima, naglašava Merz,  prvo mjesto zauzima krepost pobožnosti koja nas potiče da odajemo Bogu dužnu čast. Potom nastavlja:

"Kontemplacija (tj. duboki vjerski život), život duše u neprestanoj zajednici s Isusom, jest najbolji život. Tako eto sav društveni poredak ima zadaću da nam pomaže vršenje kreposnih djela u aktivnom životu i da ova kreposna djela stvaraju dispoziciju za razmatranje»(str.35).

Život Milosti jest pravi ljudski život. - U nastavku Merz jasnije razlaže svoje misli o tom nutarnjem životu. Za njega je "jedini pravi ljudski život… život Milosti,… život sjedinjenja duše s Bogom"(str.37). I zato su za Merza sveci oni ljudi koji žive pravim životom, a djela koja  opisuju taj život duše s Bogom smatra za "najviša remek-djela umjetnosti"(str.37). Kao primjere navodi djela sv. Terezije i sv. Ivana od Križa. Taj život milosti, odnosno «unutarnje Kraljevstvo Kristovo» odvija se u krilu Crkve i ona je sredstvo koje ga širi. I zato naravno društvo treba ići za tim da omogući Crkvi ovu njezinu misiju širenja unutarnjeg Kristova Kraljevstva. Citirajući potom Summu sv. Tome Ivan pokazuje kako sve ljudske djelatnosti trebaju konačno biti usmjerene tome cilju, "kontemplaciji duše"(str.37). U nastavku donosi malo opširnije izlaganje o naravnoj i vrhunaravnoj kontemplaciji nadahnjujući se mislima sv. Tome iz Summae. Ivan upozorava da je konačni cilj duhovnog života vrhunaravna kontemplacija koja se sastoji u "jednostavnom zrenju punom ljubavi prema Bogu i božanskim stvarima"(str.38). Prema sv. Tomi, čiju definiciju također navodi, taj cilj glasi: "Simplex intuitus veritatis" (jednostavno zrenje istine). Sve ostalo, sav naravni poredak i ljudske aktivnosti trebaju omogućiti čovjeku  ovo postizanje kontemplacije.

Nauk o duhovnom životu, ascetika i mistika, podloga Katoličkoj Akciji. - Druga misao u vezi s duhovnim životom koju Ivan ističe u brošurici o Katoličkoj Akciji jest da duhovni život, tj. "ascetika i mistika", mora biti podloga Katoličkoj Akciji, ali i njezin cilj. Ivan naglašava kako sve nastojanje u svijetu treba ići za tim da se u svijetu čini što manje grijeha i što više zaslužnih djela.

"Sve mora promicati težnju ljudske duše za savršenstvom. Budući su ascetika i mistika znanosti  o kršćanskom savršenstvu, slijedi da ove dvije znanosti moraju stajati u središtu svih ljudskih nastojanja. A jer članovi Katoličke Akcije na poseban način hoće ljudima omogućiti nastojanje za savršenstvom - ostvarenjem socijalnog Kraljevstva Kristova - to je jasno da i u organizacijama Katoličke Akcije ascetika i mistika, te provođenje njihovih načela mora stajati u središtu svih nastojanja"(str.50).

Tek nakon ove asketsko-mističke izobrazbe članova Katoličke Akcije dolazi izobrazba uma filozofsko teološkim studijem. Posebno inzistira na studiju katoličke sociologije i dokumenata crkvenog učiteljstva o tim problemima(str.49).

Izgrađivati duhovnu katedralu u svojoj duši. - O važnosti duhovnog života Merz je ne samo pisao nego i javno govorio. Tako je npr. intervenirao na sletu orlovskog okružja u Đakovu. Nakon sv. mise u Katedrali bio je orlovski nastup u prostranom biskupskom parku. Uz ostale sugovornike govorio je i Merz, a glavna mu je misao bila uspoređivanje đakovačke katedrale s onom duhovnom katedralom koju svaki orao sve više i više izgrađuje u sebi po načelima Zlatne knjige, odnosno  po životu Milosti, a  ta duševna katedrala mora biti još ljepša. Usporedba je tim jače djelovala što su svi prisutni čas prije boravili u Katedrali i još bili pod dojmom njezine veličanstvenosti, a i sam Merzov govor bio je održan u njezinoj neposrednoj blizini. O. Ivan Kukula, D.I. koji je prisustvovao ovome skupu i zabilježio svoja sjećanja, ovako ih završava:

"Ovu duboku i mističnu temu Merz je razlagao blizu pola sata, a svi smo ga sa zanosom slušali, jer je govorio neobičnim zanosom. Osjećali smo da pred nama stoji i govori muž, koji je duhovni život -  katedralu u svojoj duši - već izgradio do svetačke savršenosti."[7]

Duhovni život u literaturi – Kao književnik i duboki vjernik Merz je veoma osjetljiv za vjerske teme u književnim djelima koja je čitao i studirao. Dokaz je tomu u prvom redu njegova doktorska disertacija u kojoj je obradio utjecaj liturgije na francuske književnike. Književna djela Merz promatra također pod vidom duhovnog života koji vode ili bi trebali voditi glavni junaci. Tako veli za Claudela kako u svoju dramu Navještenje projicira unutrašnji život današnjih katolika kojima se Ivan divi.[8] Za roman "Putovanje centuriona" E. Psicharija veli da nas on uči kako je samoća odgojni faktor za Boga i da sâm roman potvrđuje vrijednost kontemplativnog života.[9]  Isto tako je oduševljen opisivanjem vrhunaca svetosti kod Huysmansa i Jorgensena.[10]

2. Definicija duhovnog života

U već spomenutoj anketi Merz je odgovorio i na pitanje koje je glasilo: "Što je duhovni život?" Odgovara:

«Duhovni je život razmatranje o božanskim stvarima; sudjelovanje u unutrašnjem Božjem životu;  postati u neku ruku Bog."[11]

O Bezgrešnom začeću god. 1923. održao je Ivan na svečanoj akademiji Marijinih kongregacija u Glazbenom zavodu pred najodličnijim katoličkim slušateljstvom predavanje "O unutarnjoj snazi Marijinih kongregacija"[12] koje je kasnije i objelodanio u Katoličkom listu.[13] Već u prvoj rečenici Merz postavlja tvrdnju: "Unutarnja snaga kongregacije ovisi o unutarnjem životu samih kongregacija. Mi ćemo zbog toga govoriti o unutarnjem životu kršćanina, kongreganiste. Bude li ovaj bujan i velik, to će posve naravno i sama unutarnja snaga kongregacije biti velika"(str.618). Nakon ovog kratkog uvoda nastavlja odmah izlaganje o duhovnom životu. Polazi od tvrdnje kako je svrha cijele povijesti da se uspostavi poredak narušen uslijed istočnog grijeha i da se duše učine sličnima svome Prototipu po čijoj su slici i prilici stvorene.

"Svrha svih ljudi  jest posvećenje; svrha im je da postanu sličnima utjelovljenoj Riječi - našemu Spasitelju Isusu Kristu. Pitamo se zbog toga kakav je bio unutarnji život našega Spasitelja, da prema tome učinimo naš život sličnim Njegovome. U tome leže sve poteškoće našega problema; i uspijemo li ih riješiti, imat ćemo dobar putokaz, koji će nam označiti smjer kojim valja krenuti"(str.618).

U nastavku Merz opširno izlaže gdje možemo naći podatke o unutarnjem Isusovu životu: to su Evanđelja, komentari evanđelja, molitve iz Starog Zavjeta koje odražavaju "neizmjerni nutarnji Božji život", liturgija i životi svetaca koji su najbolje prilagodili svoj unutarnji život svome Prototipu. Nakon toga Ivan nastavlja izlaganje kako gajiti duhovni život i kojim se sredstvima služiti u njegovu rastu.

3. Crkva i duhovni život

U svome članku "Duhovna obnova po liturgiji» Merz možda najjasnije iznosi svoje duboko uvjerenje o Crkvi kao učiteljici duhovnog života. Polazi od tvrdnje kako je čovjek društveno biće i kako u mnogim stvarima ovisi o drugima; stoga, ako se želi usavršiti u duhovnom, vjerskom pogledu, treba se okoristiti stečenim iskustvima drugih, tj. treba od drugih naučiti duhovno živjeti. Potom  nastavlja:

"A tko je bolja učiteljica duhovnog života od svete Crkve, koja osim svog dvotisućgodišnjeg iskustva djeluje pod uplivom samog Duha Svetoga; koje su bolje metode od onih koje ona sama naučava? Pokucajmo dakle smjerno na njezina vrata i zamolimo je da nam Ona bude voditeljicom u našem duhovnom životu; zamolimo je da naš ograničeni, ništetni život postane dionikom njezinog beskrajnog unutarnjeg života, da se naša sitna duša proširi do neizmjernosti božanskog života. Crkva to ionako čini po svojoj Liturgiji. Liturgija je službena molitva Crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i Božanskog Zaručnika."[14]

U nastavku Ivan iznosi upute kako organizirati duhovni život po liturgiji. Daje tri savjeta koja potom opširno razrađuje: 1 Čitaj dnevno duhovno štivo. 2. Razmatraj dnevno na temelju misala. 3. Ne prisustvuj misi, a da se tom prilikom ne pričestiš(str.15). Već u početku istoga članka Merz povezuje život Crkve kroz stoljeća s duhovnim životom spominjući važne crkvene događaje, redove, institucije, svece i njihove apostolske pothvate te nastavlja:

"Ipak, promotrimo li dublje svu ovu šarolikost Crkve u raznim vjekovima i kod raznih naroda, uvjerit ćemo se doskora da je podloga tomu šarenilu duhovni život pojedinaca - odnos njihovih duša prema Bogu i djelatnost koju Milost Božja vrši u njihovim dušama. To je ono bitno, supstancijalno, a sve ostale manifestacije vjerskoga života, svi ti vidljivi izražaji djelatnosti Duha Svetoga u ljudskoj povijesti  - sve je to nebitno, akcidentalno."

Potom izvodi zaključak da ukoliko članovi Katoličke Akcije žele dostojno izvršiti uloga "bezuvjetno je potrebno da spoznamo temelje našega rada, da si usvojimo onaj univerzalni duhovni život, koji ostaje isti kod svih naroda i u svim vjekovima"(str.12).

4. Ustrajnost  treba biti bitna karakteristika duhovnog života

Merzova dosljednost i ustrajnost u vođenju duhovnog života bila je veoma uočljiva njegovoj okolini.  D. Žanko veli da je za Merza duhovni život bila stvar posluha, a ne osjećaja:

"Regularnost se njegova duhovnog života osjeća na svakom koraku: u preciznome dnevnom redu, u kojem je točno predviđena sv. misa, sv. Pričest, razmatranje, krunica, Križni put, liturgijski tekstovi, ispitivanje savjesti, euharistijski pohodi itd."[15]

I kad su ga prijatelji jednom nagovarali da propusti koji puta sv. Pričest, što je inače bila njegova najsvetija dužnost dana, radi umora i kasnog lijeganja, Ivan im je odgovorio:

"Nipošto čovjek ne smije popuštati tijelu kad se radi o ovako važnoj stvari. U tome i stoji odgajanje volje da nešto napravimo po dnevnome redu, pa makar sve okolnosti tobože bile protiv. Ako hoćete dnevno na sv. Pričest, onda ustanite bez obzira na to kad ste legli."[16]

Drugom zgodom Ivan je primijetio:

"Bez obzira na umor, zaposlenost ili nezgodne prilike treba biti svako jutro kod Pričesti. I to najodlučnije, jer inače pomalo popuštajući nalazimo stotinu opravdanja."[17]

Drugi Ivanov prijatelj nalazi ga jednom umorna i neispavana i u razgovoru Ivan mu prizna da nikada ni jednu svoju pobožnost ne propušta, makar zbog posla ne spavao cijelu noć: "Samo se je takvom gvozdenom ustrajnošću moguće održati" nadodao je.[18] Zaključujemo ovaj prikaz Ivanove ustrajnosti izjavom iz časopisa «Za vjeru i dom» objavljenoj odmah nakon njegove smrti:

"Rijetko je naći čovjeka kojemu bi se načela i život tako podudarali kao njemu. Kao što u vanjskom redu ne bijaše za njega kompromisa sa svijetom, već je uvijek isticao katolički radikalizam, tako radikalan bijaše i u izgradnji svoje duše."[19]

5. Sredstva duhovnog života

Prvotno sredstvo jest liturgija. - O organizaciji duhovnog života Merz sistematski govori u već spomenutom članku "Unutarnja snaga kongregacije".[20]  Polazi od tvrdnje da trebamo najprije otkriti i upoznati kakav je bio unutarnji život Isusov koji nam treba služiti kao uzor.

«To se najbolje postiže po sv. Liturgiji, jer je ona najbolji vod koji nam otkriva na vrlo pedagoški način tijekom jedne cijele crkvene godine sve pojedinosti iz života našega Spasitelja. Crkva je naime Zaručnica Isusova, a duševni život savršene zaručnice je savršeni odraz duševnog života Zaručnika."

Nakon toga Ivan iznosi daljnje refleksije o tome kako živjeti duhovnim životom(str.618). Ustvari  povezuje duhovni život i težnju za svetošću. Nakon što je iznio ovo načelo da treba najprije upoznati kakav je bio duševni život Isusov, nastavlja: "Sve ovo pretpostavlja da smo mi odlučili težiti za svetošću"(str.618).

Najjače sredstvo jest Euharistija. - Kao prvi korak u ostvarenju svetosti jest postati gospodar svoje volje što se postizava "samozatajom duha i trapljenjem tijela" koji odstranjuju iz naše duše mane nastale u njoj uslijed grijeha i omogućuju da "vatra božanskog Sunca prodre posve u našu dušu"(str.618). To neprestano naprezanje naše volje u dobru u težnji za savršenošću Ivan smatra temeljem duhovnog života. K tomu pridodaje i ostala tri zahtjeva: «Ponizno pokoravanje Volji Božjoj, molitva i duhovno štivo bez čega je svaki unutarnji život isključen»(str.619). No najjače sredstvo za duhovni život Merz smatra presv. Euharistiju:

«Ona je na ovoj zemlji vatra koja u nama pali hrđe grijeha i daje život našoj duši. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog nutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave".

Završavajući svoje misli Ivan na koncu opširno govori o Mariji kao uzoru duhovnog života i posrednici preko koje trebamo crpiti božanski život. Članak završava eshatološkom perspektivom vječnosti u kojoj će stablo našeg duhovnog života doći do potpunog procvata: "Tek onda će naša duša postati savršeni, užareni odraz, presvetoga, vječnoga, trojedinoga, božanskog Sunca" (str.619).

Po intenzivnom duhovnom životu Krist u nama živi. -  U članku «Sticanje podmlatka»[21], u kojem govori kako apostolski djelovati i spašavati duše drugih, Merz tvrdi kako osnovni preduvjet svakog apostolata leži "u našem odnosu prema Isusu, koji u nama mora živjeti"(str.14). Izobrazba našega uma, volje i čuvstva jest preduvjet apostolskog rada. Na pitanje koje sam postavlja, koja su sredstva da se sami izgradimo, Ivan nabraja:

"To je dnevno jutarnje razmatranje, meditacija, često prisustvovanje sv. misi i primanje sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno čitanje duhovnog štiva. Činimo li to, Isus će u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kojom ljubavlju naša Ljubav - Isus - ljubi svaku pojedinu dušu"(str.14).

Uvjet obnove katoličke organizacije jest pojačati duhovni život. - Kada se radilo o obnovi jedne katoličke organizacije, razgovarajući s tada još studentom teologije Franjom Šeperom, Merz daje još detaljnije upute kako organizirati duhovni život kao prvi preduvjet obnove te katoličke organizacije predlažući najprije razne klasične molitvene obrasce. Evo Merzova plana:

"Ujutro: pola sata razmatranja po Filoteji ili iz života Spasitelja ili sv. Obitelji (naročito s obzirom na pasivne kreposti): Dođi Duše Presveti, Primi Gospodine, Dušo Kristova, Zdravo Kraljice, Sv. Pričest. O podne: 5 minuta ispit savjesti, kratko duhovno čitanje. Navečer: Ispit savjesti, Pod obranu se tvoju, psalam «Iz dubine»  za pokojnike.  Tijekom dana: misliti češće na duhovnu misao, krunica,  mortifikacija."[22] Kardinal Franjo Šeper u nastavku ovih svojih uspomena ovako komentira ovaj program: "To je Merčev savjet katoličkom studentu laiku. On je to sam sigurno još u potpunijoj mjeri prakticirao. I tu je po mom mišljenju bila tajna privlačnosti njegove duhovne ličnosti."[23]

Čitanje duhovnog štiva. - U liturgijskom kutiću u Posestrimstvu[24] Merz dva nastavka posvećuje duhovnom štivu kao posebno važnom sredstvu duhovnog života. Najprije navodi Nasljeduj Krista (knj. IV, gl.11) gdje pisac govori o dva stola, tj. stol žrtvenika i kruha života, a drugi je stol božanskog zakona sa svetim naukom; potom komentira te misli ističući kako je glavna podloga duhovnom štivu čitanje apostola i proroka što nam Crkva u sv. liturgiji stavlja pred oči sa svoja dva čitanja, poslanicom i Evanđeljem.

"Upravo u ova dva dijela sv. mise Crkva na najljepši način stavlja vjernicima pred oči baš onaj nauk, koji prema duhu liturgijske godine u to vrijeme najviše odgovara... Zato je svakako najčvršća osnovica duhovnom štivu Sveto Pismo, u prvom redu onako kako ga je Crkva priredila u liturgiji, a onda i u potpunim izdanjima Svetog Pisma."[25]

I ovdje ističe Crkvu kao posrednicu i voditeljicu i u čitanju duhovnog štiva. U drugom broju istoga časopisa Merz daje detaljnije savjete kako obavljati duhovno štivo. Nakon što je naveo razne duhovne knjige, ističući posebno živote svetaca, Ivan daje praktične upute kako bi se što više moglo okoristiti duhovnim štivom:

  1. Razmišljati i gledati, da što više dobrih misli nadovežemo na ono što čitamo;

  2. Čitati s tvrdom nakanom da ćemo ono što čitamo primijeniti na svoj život i tako u kreposti napredovati;

  3. Duhovno štivo uokviriti kratkom molitvicom kojom molimo Boga što veću korist. (Pridodaje i praktične primjere molitava).[26]   

Duhovne vježbe idealno sredstvo napretka u duhovnom životu. - Posebno sredstvo za duhovni život, koje je sam prakticirao redovito jednom godišnje,  bile su duhovne vježbe. No i mnoge druge je na to poticao, napose orlove. Tako piše jedan njegov prijatelj:

"Duhovne vježbe orlova bile su njegov ideal. Želio je da se kod nas aplicira sistem, koji je uveden za biskupiju Bergamo u Italiji gdje katolička omladina u mjestu Martinego ima svoj dom za duhovne vježbe; da se kod nas za svako okružje nađe jedan zgodan samostan, gdje bi se sakupljali orlovi prema dobi, staležu, sposobnosti i naklonostima na duhovne vježbe. Divan je bio njegov prijedlog da bolja orlovska društva postanu molitveni protektori slabijih."[27]

Mons. D. Beluhana, u čijoj je prisutnosti Merz govorio akademičarima o važnosti zatvorenih duhovnih  vježbi i njihove koristi za pojedinca i za duh cijele organizacije, komentira: "Govorio je s dubokim uvjerenjem, rječitošću snažnijom od svećeničke i svi su ga slušali s napetošću.»[28]

Obvezati se zavjetom za rast u duhovnom životu. - Još jedno sredstvo za napredak u duhovnom životu savjetuje Ivan: da se čovjek zavjetom  obveže na revniji kršćanski život. Iznosi ga u pismu prijatelju ing. D. Maroševiću gdje ga hrabri i potiče kako bi time lakše podnosio tešku bolest. Savjetuje mu da moli dnevno cijelu krunicu i da se svim silama moli Djevici Mariji i da joj nešto i obeća:

"Npr. da ćeš kroz cijeli život jednom dnevno izmoliti krunicu ili što drugo. U obećanju je glavno da ono bude jedna praktična obveza da ćeš do konca života ostati u Njenoj službi. Možda Ona to upravo od tebe traži, jer misli da bi mogao postati kroz kraće vrijeme nehajan, a ovakva obveza poput kakve regule disciplinira čovjeka u vjerskom životu."[29] 

6. Blažena Djevica Marija  u Merzovu duhovnom životu

Prikaz Merzove duhovnosti ne bi bio potpun ako ne bismo barem iznijeli Ivanov stav prema Blaženoj Djevici Mariji koja je najbolji dio Crkve i njezin prototip.[30] Dva su vida pod kojima Merz  doživljava Mariju i s njome kontaktira. Marija je za nj oličenje i sažetak svih umjetničkih vrijednosti, te izvor čistoće kojoj se obraća u moralnim teškoćama. Drugi vid je njegov doživljaj i štovanje Gospe Lurdske.

Utječe se Gospi za očuvanje čistoće srca i da mu pokaže pravi životni put. - Ivanov stav prema Mariji već možemo pratiti od njegovih srednjoškolskih dana jer nam je o tome ostavio lijepe zapise u svome dnevniku. U prvom redu, obraća joj se molitvom i uzdasima, mnogo puta veoma lijepo formuliranim da mu pomogne u svladavanju nagona i strasti, da mu očuva čistoću i da mu pokaže pravi put u životu:

"O, Majko moja dobra, Najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, pa makar mi i bilo teško slijediti  ga."[31]

Nalazeći se na moru na ljetovanju primjećuje:

"U kupki na me jako djeluje erotični moment. Vidim da je zao nagon gadan, da bi svu moju ideologiju mogao baciti u blato i svejedno se uvijek javi. Kad pozovem u  pomoć Djevicu, pomogne mi mnogo, ali opet se javi."[32]

Blaženu Djevicu Mariju Merz promatra i pod vidom umjetnosti, ljepote, uzvišenosti.

"Kad čujem da se gadno govori, kad se i u moju dušu hoće uvući gadne slike, uvijek nepromijenjeno vidim sliku Madonne s Djetetom, onaj lijepi i majestetični izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga."[33]

Nakon izlaska iz Vojne akademije, te započinjući studij na Bečkom sveučilištu na prvoj stranici svoga bečkog dnevnika Ivan stavlja zaziv Mariji:

"Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj: neka me u ovom gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i korak neka bude usmjeren lijepom."[34]

U opasnosti da oslijepi Merz se utječe Mariji:

"Majko vječna, Ti koja si utjelovljenje Poezije, svega lijepoga i vječnog, daj da i dalje mogu primati darove  ljepote."[35]

Prije odlaska iz Beča, nakon završene prve godine studija Ivan se opet obraća molitvom Bogu i Bl. Djevici Mariji:

"Bože i Djevo, koja si uvijek i uvijek blaga i čista,  molim Vas, pomozite jadnom crviću koji živi da dobro izvrši svoju zadaću, koja mu je kano čovjeku namijenjena."[36]

Mjesec i pol kasnije bilježi svoje iskustvo molitve Majci Božjoj:

"Prekjučer sam se krasno molio Majci Božjoj. Zbliženje je bilo veliko. Naravno, i u toj silnoj blizini bila je težnja za još većim zbliženjem. I u toj žarkoj molitvi opet je bila praznina i vruća težnja za Njom."[37]

Niti u ratu Merz ne zaboravlja Mariju. Na početak svoga dnevnika u mjesecu svibnju 1918. Ivan stavlja riječi: "Mjesec svibanjske Kraljice",[38] a pod konac istoga mjeseca bilježi: "Svibanjska Kraljica neka mi oprosti što na nju tako rijetko mislim."[39]

Osim gore spomenutih navoda još na mnogim drugim mjestima u dnevniku spominje Mariju, veoma često pod nazivom Madona. Mariji se obraća u svojim poteškoćama, ona mu utjelovljuje ideale ljepote  kojima je Ivan svojom umjetničkom dušom težio.

Veliki štovatelj Gospe Lurdske i širitelj njezine poruke. - Za  produbljenje Merzova stava prema Mariji bilo je presudno njegovo hodočašće u Lurd koje je u njemu proizvelo ne samo produbljenje vjere nego i porast pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Od tada će Merz postati neumoran apostol i širitelj slave Gospe Lurdske i njezine poruke. Navest ćemo nekoliko njegovih dojmova  s prvog posjeta Lurdu iz pisma prijatelju D. Maroševiću. Nakon tvrdnje kako u susretu s nadnaravnom silom čovjeka najprije obuzmu osjećaji straha Merz naglašava kako je nešto slično u Lurdu, te nastavlja:

«Samo te tamo ponajprije obuzme osjećaj da je tamo 'Ona',  Majka Božja, koja je veća, i moćnija, i ljepša, i mirisavija, i jača nego li svi oni pirinejski gorostasi koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban način stoluje i ja mislim da svi koji su tamo, pa makar i ne vjerovali, moraju imati taj osjećaj da ona tamo JEST... Ti se onda nalaziš u Lurdu pokraj Nje:  Ona tamo izdiže glavu iznad Pirineja, drži u naručju Boga - zamisli si Boga - koji može sve zvijezde koje gore blistaju razmrskati jednu o drugu. Dakle pred Tobom je Ona - to je jedan realan osjećaj koga se ne možeš otresti - a tisuće vjernika, po noći (svaki s upaljenom svijećom u ruci) ide u serpentini uz brežuljak i pjeva bez prestanka Ave, Ave, Ave Marija. Svaka je svijeća koja trepti jedna duša koja će danas, sutra ili za koju godinu k Njoj. Oh, hoće li što prije doći taj čas, čovjek tamo pomisli, jer zaista tamo ima neki "predokus" Neba... Da, u Lurdu sam naučio što je Krunica i to mi je odsele drugi najbolji prijatelj... Dakle Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni moment.»[40] 

Gospa Lurdska – simbol Merzovih ideala. – Lurdska Djevica tako je oduševila Ivana da je u njoj našao, kako veli O. Vrbanek, "simbol svojih ideala".[41] I postaje njezin veliki apostol. Merz je o Lurdu i Gospi Lurdskoj napisao nekoliko opširnih članaka i rasprava.[42] Posebno treba istaknuti  opširnu kritiku Zolina romana Lurd.[43]  Objavio je i posebnu brošuru "Najnovija čudesa u Lurdu" koja je kasnije prevedena i na njemački jezik.[44] Osim toga, održao je mnoga predavanja uz dijapozitive o Gospi Lurdskoj ne samo u Zagrebu nego i u drugim mjestima u pokrajini.[45] O.Vrbanek naglašava da je ta predavanja o Gospi Lurdskoj održavao s "takvim uvjerenjem i oduševljenjem, da je mnoge priveo natrag k vjeri i vjerskom životu."[46] Jedno takvo predavanje održao je u selu Sveti Ilija kod Varaždina prije podnevne nedjeljne sv. mise kod koje se i pričestio. Narod je bio veoma edificiran i komentirao je njegov nastup ovim riječima: "Tako učen profesor, govorio je narod, pa ovako drži svoju vjeru, to je nešto."[47] I na druge načine Merz je očitovao svoju pobožnost prema Blaženoj Gospi. Tu su  njegova česta hodočašća u Remete, Mariju Bistricu, Kamenita vrata.[48] Kaže za nj učiteljica M. Majetić: "Mnogi svećenik kojega sam poznavala nije imao ovakve iskrene odanosti prema Gospi kao on."[49] O njegovoj pobožnosti prema Gospi kroz molitvu svete krunice već smo govorili.[50] Napomenimo ovdje još njegovo nastojanje da Mariju predstavi kao uzor duhovnog života kongreganistima,[51] potom kao uzor ljepote tijela i duha i njihove uzajamne harmonije za orlove vježbače,[52]  te kao uzor borbe protiv zla. Ovo posljednje obradio je Merz u posebnom predavanju o Bezgrešnom začeću na temelju liturgijskih tekstova samoga blagdana opisujući  Gospu koja se bori protiv zla; tako ona treba biti uzor orlovima da se s njom i uz nju bore protiv suvremenih zabluda.[53]

Lurd je apologija katoličke vjere. - Merzov «lurdsko-marijanski» apostolat imao je dvije značajke i potpuno se uklapao u njegov opći apostolat. Iz svih njegovih napisa i intervenata što se tiče Gospinih ukazanja u Lurdu, uključivši tu i lurdska čudesa, proizlazi da želi učvrstiti vjeru kod slušatelja, pokazati kako je Lurd velika apologija kršćanske vjere, i to one vjere kako ju ispovijeda i naučava Katolička Crkva. Dakle, najprije potvrda istina kršćanske vjere i potom istinitost Katoličke Crkve koja čuva i naučava pravu vjeru dva su cilja koja ima pred očima kad piše i govori o Lurdu. Usput pridodaje i nakanu "da pronese Gospinu slavu u našim krajevima."[54] Ova dva njegova cilja sažeto su izražena u njegovu upravo pjesničkom opisu dojmova s hodočašća u Lurd. Opisujući poslijepodnevnu procesiju za bolesnike i zazive koji su se tom zgodom molili, Ivan piše:

"Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost galilejskog čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega i u istinitost vjere katoličke, vjere izvan koje se nalazi samo laž i taština. Jedan je kardinal svete rimske Crkve nosio Svetootajstvo, a svećenstvo je rimske Crkve molilo u ime naroda i pred narodom. I ako tom prilikom koji bolesnik zaista u tren oka ozdravi, onda je Bog pod prilikama pšeničnog kruha nazočan i svi su 'apsurdi' Crkve katoličke živa spašavajuća istina.»[55]

Opisuje dalje noćnu procesiju te se zaustavlja na opisivanju pjevanja Creda-Vjerovanja, koje ga se posebno dojmilo.

"Kad je pjesma došla do riječi 'et unam, sanctam, catholicam et apostolicam Ecclesiam', kao da se to užareno jezero podiglo za metar više i sav je narod polako, pobožno pjevao svaki ovaj atribut Crkve: jedne, svete, katoličke i apostolske. Činilo se kao da je tako prionuo uz svaku ovu riječ, da je teška srca prelazio na drugu."[56]

Lurdska čudesa u službi istinitosti katoličke vjere. - Za vrijeme svoga drugog posjeta Lurdu 1924. Ivan je posebnu pozornost obratio bolesnicima, ozdravljenjima i liječničkom uredu za ozdravljenja, o čemu je kasnije opširno izvijestio katoličku javnost u domovini preko Katoličkog lista i posebnom brošurom.[57] Opisujući svoje osjećaje i dojmove nakon što je na vlastite oči vidio jedno čudesno ozdravljenje, ovako razmišlja:

"Ipak, neka utjeha  obuzme čovjeka: sve naše molitve, svi naši gorki časovi, sva naša nastojanja oko 'obnove svega u Kristu', cijelo naše uvjerenje o istočnom grijehu, o značenju trpljenja, o autoritetu - da, sve to šarenilo katoličkog nauka nije puki fantom, izmišljotina, već prava, pravcata istina. Osjetili mi u Lurdu nešto ili ne, to su unatoč tomu lurdska čudesa neoborive činjenice koje nam govore da izvan Crkve Katoličke nema prave Crkve i da sve one, koji se svojevoljno ogrješuju o načela vjere i ćudoređa, čeka grozna, a možda i vječna osuda. - I zato je sav rad koji ide za spasom duša najuzvišeniji i najpotrebniji što se uopće može zamisliti. Kada sam sve to vidio, pomišljao sam na naše otpale svećenike na tzv. starokatolike i na njihov nesretni udes. A zbog čega su ostavili - Boga, Tvorca svijeta i svjetova, te lurdsku Čudotvorku? Zbog čega djevičanski sjaj blistave, svete, jedine Crkve Katoličke? Oh, ako koji između tih nesretnika pročita ove retke, neka zna da su tisuće i tisuće vjernika spremne zakleti se pred Bogom živim da su lurdski događaji neprevarljivo istiniti."[58]

Svoj zavjet čistoće bl. Merz veže uz Bezgrešnu Djevicu. - Još nekoliko podataka iz Merzova života osvjetljuju nam njegov stav prema Blaženoj Djevici Mariji. Ivan je bio članom Marijine kongregacije u srednjoj školi. Isto je to nastavio biti u Beču kao član Kongregacije akademičara. Dolaskom u Zagreb upisuje se u Kongregaciju akademsku višu 1923. i postao joj je tajnikom, što ostaje sve do smrti.[59] Vjerojatno potaknut savjetima u Marijinoj kongregaciji, premda to nigdje izričito ne spominje, u dobi od 19 godina, bio je tada već student, spontano zavjetuje Blaženoj Djevici Mariji čistoću do ženidbe. O tome nam je ostavio kratku, ali dragocjenu bilješku u svome dnevniku: "Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe. Možda će ta trajati i do smrti."[60] "Neki dan" očito je da se odnosi na blagdan Bezgrešnog začeća kako to kasnije potvrđuje i njegov duhovnik o. J. Vrbanek. Ivanovo naslućivanje da će zavjet čistoće potrajati možda i do smrti  ispunilo se.  Neizravno o tome govori u svojim bilješkama iz duhovnih vježbi iz 1923. god.[61]  Njegov dukovnik o.Vrbanek, koji je bio neposredni svjedok Ivanovog zavjeta, potvrđuje da je Merz za blagdan Bezgrešnog začeća 1923. god. položio vječni zavjet čistoće.[62]

I kao zaključak možemo reći: kao pravi član Mističnog tijela Kristova – Crkve, Ivan je podržavao i razvijao poseban vez s njegovim najodličnijim dijelom i njegovim prototipom – Blaženom Djevicom Marijom koja ga je obilno štitila i vodila prema vrhuncima svetosti.

***************************

A. TEORIJA DUHOVNOG ŽIVOTA PREMA BL. I. MERZU

B. PRAKSA MOLITVENOG ŽIVOTA  BL. IVANA MERZA

C. USPON PREMA SVETOSTI KROZ ASKEZU

D. VRIJEDNOST BOLI I TRPLJENJA U ŽIVOTU BL. IVANA MERZA