o. Mijo ŠKVORC, D.I.

 

IVANU BRATU - SESTRE


 

 

Napisano 17 i 18. IV. 1958. g. kao  zborna recitacija

za Suradnice Krista Kralja prigodom 30 godišnjice smrti dr. Ivana Merza.

 

 

Ivane, brate! Smijem li reći

Veliku tajnu bratske ti duše ?

Reci !

Nisi Ti velik, nisi Ti silan,

Jer si poznavo' rječnik i knjigu ....

Nisi!

Ti si k'o dijete pred nama nevin,

Čudesno stidljiv, stidljiv pred nebom ....

Ti si k'o dijete !

Tebe je majka tvoja zemaljska

                            pustila sama,

Ali Te primi Velika Mati           ....

Mati nebeska !

Ona je znala drhtaje jutra,

Sutonske šutnje, ponoćne slutnje,

Tajnu dubine, patnju iznutra,

Gdje nam u bijesu gromovi tutnje .....

Ona je znala,

Znala je, kako na stazi života

Klupko se nevolje klupča i mota.

Ona je znala,

Kako je srce jednog mladića

Nalik na polje kod Berezine,

Gdje se u stravi krvoprolića

Napada. bježi, gori i gine ....

Ona je znala ....

 

Zato su njene Bezgrešne ruke

Posegle s neba do Banjaluke !

U tom je gradu

Gorjelo srce Ivana brata.

U srcu mladu

Ljubav je htjela svu ljepotu

Drugoga srca da hvata.

Ali njene su majčinske ruke

Lađicu srca – iz Banjaluke

Vodile snažno kroz olujne buke

U zagrljaj Božje mirne luke ...

 

 

A kad su nad krovom garnizona

U mračnoj atmosferi Beča

Zvonila jutarnja i večernja zvona,

Ivane, tvoje srce sjeća

                        Sjajna Madona:

 

Ivane, dijete, nisi ti rođen

Da budeš po tom smetištu vođen !

Ni čar kavana – ni vihor plesa,

Ni ushit boje – ni žudnja mesa,

Ni lijepa knjiga – ni čari stila,

Ni topla soba – niti idila,

Ni žamor mase – il kazališta –

                        Ah, ništa i ništa

                        Ne će u tvoje srce ući,

                        Niti će živjet u tvojoj kući !

 

Marijo ! Kako oštre riječi !

Tako zar tvoja ljubav čudna,

Mirna, topla, sveta i budna

Groznice mladog časnika liječi ?

 

O sada znadem, zašto u brda

Alpinska – strma, ledena, tvrda

Šalješ to dijete – bijelo k'o snijeg !

Navala to je  - to nije bijeg !

To Ivan osvaja ne Italiju,

Već onaj beskraj, gdje se kriju

Naša božanstva i demoni svi !

Gdje raste sotona – il svetac zri !

 

Divna si, Majko, blještava sva u

Presretnoj brizi – Unsere liebe Frau !

 

Marijin program, planovi njeni,

Ne mogu ostat u Bečkoj sjeni.

Ivana vodi sve dalje i dalje –

Iz carskog Beča u Pariz ga šalje.

Biblioteke ili muzeje –

                        Gospa ga sama kroz sve aleje

                        Vodi sve dalje na goru onu,

                        Gdje u tri popodnevna sata

                        Krist je u krvi

                        Postao prvi

                        Spasitelj čovjeka brata !

 

Kako si divna, o Notre Dame !

Kako mu čuvaš blistavi plam !

 

U toj će školi svetosti zrele

Usisat Ivan ideje smjele,

Čelik načela, silne principe,

Koji od Božjeg zanosa kipe !

 

Ti si ga, Majko, učila sve to –

Kroz svaku zimu, kroz svako ljeto !

 

Tu će uzljubit bijednoga gosta,

Jadnika ispod seinskog mosta.

Tu će u svijetlu čudesnog Lurda

Upiti znanje Božjeg apsurda.

Kako si divna, o Notre – Dame !

Kraj Tebe Ivan nije sam !

 

Tu će uzljubit svetu tišinu

Hramova starih.

Tu će se penjat u plavu visinu

Neba kroz misu i svemir žrtve.

Tu će pohađat noću mrtve.

Postom se trapit danju,

Bićem i bdijenjem po noći.

Tu će gubiti oči

Ljubeći istinsku ljubav,

Misleći vazda na nju ....

 

Kako si dobra ! Kako si divna,

                        Milostivna !

 

O, onda se mlad i jak i tvoj

Vraća u našu učmalu bijedu.

Dolazi amo – na hrvatska tla,

Gdje se u apokaliptičkom redu

Nižu fantastična zla !

 

Hvala Ti, Sveta

Za miris tog cvijeta !

 

I tu je – u očinskom našem domu –

Saznao i za onaj put, što ide

od svete i nevine želje

Kroz kratkotrajno veselje

Prema vidljivom slomu ........

Ti si ga pratila, k'o svoga Krista,

U trci zemaljskim planetom

Sudbina je njegova bila ista

Kao sudbina njegova Spasa.

Tvojega Sina

Dok je krvario svijetom .....

 

O, Majko s visina, o divna,

                        Milostivna !

 

Nebom je naše povijesti sjeko

Staze božanske – široko, daleko,

I kao golemo magnetsko sunce,

Ko svemirska, privlačna, opojna sila

Koja se po svim stranama slila,

Prekrila doli, prešla vrhunce,

Prošla asfaltom u gradske kuće,

I blatnim putem do zaselaka

                        Čudesno jaka –

                        Ko uskrsnuće –

On je za sobom povukao brojne

Protiv sotone u redove bojne,

 

Hvala Ti, hvala !

Ti si nam Ivana dala ! Hvala Ti,

                        dovijeka hvala !

 

Zašto su zastale povorke mladih ?

Što su to čuli ?

koga su sreli ?

Ta nije to lik u zlatnoj paradi.

Nije to bankir ni buržuj truli.

Niti senzacije nit slave želi ........

 

Ne želi, Majko, ne želi !

 

Ah, iz njeg teče, razlijeva se, buja

K'o vodopad bistri misaonih struja

Istina – Istina – Istina sva čista

                        Istina Isusa Krista !

 

Istina, Majko, tvojega Krista !

 

Riječi su tekle – kovane Duhom,

U kovačnici srca na nakovnju Žrtve.

Nahranjeni bijelim anđeoskim kruhom,

Zvonile su kao zvučne trublje rata

                        I apostolata !

 

Biblija i Toma i nauka Rima,

Što je sav ushićen prima;

Taj svijet, što mu ga u srcu slika

Svaka papina nova enciklika;

Riječi, što ih Pontifeks daje

Za naše raspete naraštaje –

Sve je to na pjedestalu

                        Njegove sudbine

                        Gradilo u sjaj visine

                        Silnu katedralu.

 

Hvala Ti, Majko, svih katedrala,

                        Do vijeka hvala !

 

Ko rubinska zrnca krunice žive

Spliče naš Ivan tolike mlade

Kristu za krunu – Gospi za dar.

Svi mu se dobri dive.

Ali on sam i zatvoren tako

U svoga Boga

Želi, da njegov nutarnji žar

Sve ih Višnjemu dade.

Koliko puta je plako

 

Koliko puta je plako,

Ko mala duša pod zvijezdom u daljini,

Ko sitni cvijet pod stijenom u planini !

Koliko uzdaha, smutnji i skandala,

Rugla i sramote, prezira i zlobe,

Naša mu je bijeda za nagradu dala !

Najljepše nade gasnu u cvatu,

Ko krhko staklo želje se drobe,

Svaka minuta u svakome satu

Puni mu dušu tajnom težinom –

                        Pondus amoris –

Tišti ga ljubav, ko apostola,

Koji sav gori, popljuvan, str –

Za svoju braću raspet od bola

                        Iduć u smrt !

 

Hvala Ti, Majko, hvala

Što si nam Ivana dala !

 

Kad ga je prije 30 ljeta

Požnjela ljubav s ovoga svijeta,

Kad nam ga nebo dobro ote,

Ipak je među nama ostao

Spomenik tihe dobrote.

Ivane brate ! Ti si postao

Signum – semafor – putokaz bijeli,

Na raskršću zabluda mračnih

Što srca i duhove dijeli.

Svijetlo nad valovljem ovih dana,

Krik iznad misli uskotračnih,

Poziv u času bogomraka,

Zvijezda prepuna jasnih zraka ....

Ko ljubav duše bliz i drag

Ostavljaš zlatni mirni trag

Jači od zore, nalik na dan

Prokletom rodu darovan,

Veliki dan

Obasjan

Božanskim Srcem i Duhom !

 

Nalik na dan – obasjan

Oltarskim Suncem i Kruhom !

 

Pozivaš sve

Pozivaš sve

Bijedne, slomljene, beskućne, jadne.

Prodane, izdane, smrznute, gladne.

One iz potkrovlja, gdje sove tule;

One iz podruma, gdje štakori skaču;

One iz fabrika, gdje glasno Boga hule;

One iz škola, gdje otrov dnevno žvaču .....

                        I ateiste sviju šara,

                        Materijaliste svakog kroja

                        I kršćane slabog žara

                        I srca puna nepokoja –

Sve – sve – sve !

 

Pozivaš sve – i po nama !

Po sestrama tvojim sestrama vjernim

Bijelog i ljiljanskog srca .....

Po nama, koje je dirnuo zov

I glas, i zapovijed jasna:

                        S Ivanom, lovcem Božjeg Srca,

                        Pođite i vi u lov !

Lovci na duše ! Lovite duše ! Tražite ljudske sudbine !

Hvatajte, dižite, nosite

Sve u svježe visine !

Idite ! S Bogom prkosite

Svakom zlu !

Po našem tlu

Sipajte vatru, oganj iz ognjišta duše !

Vatru s neba !

Smrznuto srce je treba !

Milost je njezino ime !

Ljubav je njezina tajna !

Dobrota njena reklama !

Kada se iz vas ruše

Kristalni slapovi sreće nad svime,

Što vas okružuje –

Zar da vas plaši tama ?

Ili srce što vas optužuje ?

Ponori, grijesi i rugla

Što se iz svakog ugla

Cerekaju Vama ko njemu ?

 

O Majko, vječna Ti hvala,

Što si nam poziv dala !

 

Vi ste u svemu

Ivanu bratu nevine sestre,

Rođene u isti trenutak

Svetoga zvanja

                        U Golgotskoj tami,

                            Golgotskoj drami –

Kad vas je iz Srca probodenog

Odakle ključaše ljubavi vrutak,

Vadio jednu po jednu

                        Malu i bijednu

I stavljao Isus u Srce Mami

                        U Golgotskoj tami

U Srce Bezgrešnoj Mami !

Otad ste iz Srca probodenog

Prešli i u posjed Srca Njenog !

 

Majko – Roditeljice naša –

od srca hvala !

Suradnice Krvi i Kristova Raspela !

 

Evo nas – rođenih – iz Srdaca obaju !

 

Neka vas vodi milost bijela

                        i odluka zrela

                        u sjeni Raspela

I u sjaju

Kraljevske trnove Krune !

Neka vas vodi kroz milijune !

S Ivanom bratom za milijune !

Žrtvujte ovo par sekundi

                        Lomnog života !

I dvjesta trista bolnih rundi

                        dnevnih strahota !

Ne stojte ! ne zastajkujte više

Ni sante leda, ni okrutne kiše,

Ni pustoš, niti samice smrti,

Ni bunkeri gladi, ni jal zlikovaca,

Ni sramota, što se dnevno na vas baca,

Nit ikakva prijetnja, što kraj vas koraca,

                        Ne će vas nikada strti !

 

Evo nas – Raspeti –

Rođenih s Ivanom

U času tame

Iz srca Tvoga

i Srca Bezgrešne Mame !

 

Idite ! Ivanov grob, kao i Kristov,

                        Nije postaja tuge – nego sreće !

                        Od  njega, evo

                                                  i  put smjeliji

                                                           i duh zanosniji

                                                                       i pogled zreliji

i korak ponosniji

kreće – kreće – kreće

Po Božjem planu u svijet među braću

što griješe i mole plaču .....

 

Vidite li ?

Da li nova zora žari crtu našeg nebosklona ?

Što to sja pred dušom milijuna ?

Što to blista pred svim očima ?

Što to počima

U ovim noćima

Bjelasat se na njivama oko nas ?

Tko to iz otajnog svijeta dolazi po nas ?

 

Isuse Kralju ! Ti si to ! Ti si, Ljubljeni,

Ti si !

Nisi daleko, Raspeta Ljubavi, nisi !

Ti si to – krvav i velik – ljubav i mir !

Ti si – ocean sreće – radosti prozirni vir !

Ti – željo svih klijetki srca, ushite volje,

Vođo, Plaćo i Raju – beskrajno zlatno polje !

Ti transcedentni kraju –

odakle zvijezde raskošno sjaju,

Srebrom posipljuć putove naše,

Vodeć nas k Tvome besmrtnom kraju,

                        K Ocu i Duhu

            Kroz Crveno moru po suhu ......

Što da se duše,

            Što da se živci,

                        Što da se tvoje

                                   Kćeri i sestre boje,

                                               I ljubljene što da se plaše ?

Ivane, čuvaj stado malo,

Što ga je Srce dobrog Pastira

Sebi odabralo !

 

O gle, pred Suncem Danica sja !

To naša mala zahvalnost

Našu Majku i sreću i radost,

I u njoj svibanj i trajnu mladost

Kraj Isusa Kralja pozdravlja.

                        Majko, samo ta riječ nam na usta

Dolazi,

Kroz srce prolazi

                        Ko magnetska silnica i vuče

                        K Tebi !

I jer Te volimo – do smrti volimo –

Vruće, vruće te  molimo,

U godini Lurda i Masabjela,

U vijeku tamne apostazije

Iznad Evrope, Afrike, Azije –

Dviju Amerika i Australije,

Neka Tvoja Bezgrešnost bijela

Sva srca srećom i mirom zalije !

 

Majko ! S Ivanom bratom pred tvojim grudima

Molimo, da i po nama, kćerima,

U jutrima, podnima i večerima,

Donosiš Isusa ljudima !

 

Nije ovo luksuz – niti prazan zvuk !

Ovo je glas apostolke, koja s tobom ide

-          Les saintes vont en enfer – sveci idu u

    pakao,

U predgrađa, gdje laje vuk;

K prokletima, gdje urla zvjer –

Les saintes vont en enfer !

S Kristom, koji je plakao ....................

Ivane brate ! Orle Božji ! Viteže smjeli,

                                               Viteže bijeli !

Čelik obrano, betonski zide svojih sestara !

Inspiracijo našeg rada !

            Daj da plamen s tvoga žara

            Iznad sela, iznad grada

Plamsa – svijetli – žarko gori

Ko sunce u ljetnoj zori ........

I da cijeli svijet osjeti,

Gdje se diže, gdje se penje

Kroz sve duše i tjelesa,

Sa dna zemlje u nebesa

Sveto novo ozdravljenje !

            Da se usred sniježnih bura

            Javi sunce u krasoti,

            Javi nebo u ljepoti,

            Podigne temperatura.

 

Ivane, čedo Marijina svibnja,

             čedo cvjetnog Bogorodičina maja !

              Malo tvoga sjaja

                                      izlij u nas !

Malo raja

                        postavi među nas !

 

Krista – Gospu – nebo cijelo,

Veliko – sunčano – bijelo

Htjele bismo svijetu dati,

Da bi moro uzdrhtati

            Preporođen, cvjetan, sretan

            I Božanski pramaljetan !

 

Po nama u svakom srcu razbij grijeha kamen !

 

Po nama u svaku dušu stavi Kristov znamen !

 

Po nama u svakom biću pali Trojstva plamen !

 

Hvala Ti ! I Amen !

Hvala Ti ! I Amen !

                       

                                                                                  o. Mijo Škvorc

 

(Znakovi za tehničku izvedbu  ovom prijepisu su izostavljeni. Nalaze se u Arhivu Postulature Ivana Merza u Zagrebu).