IV. SLIKA

 

NEOKALJANA MLADOST —  PRIPRAVA ZA VISOKI LET

 

 

Glazba: Parzifal

Ivan u srednjoj školi. Piše Dnevnik. Recitatori iz pozadine.

Kroničar:

U presudnim mladenačkim godinama na Ivana je pozitivno utjecao profesor Ljubomir Maraković, izgrađeni katolički odgojitelj, laik iz Zagreba.

 

Ivan:

Da, on me je uveo u sistematski rad, osvijestio mi katolički pogled na život. Njemu sve zahvaljujem. On me je spasio za vječnost.

Čitam časopis Gral i sve se više uživljavam i uzdižem. Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpljiviji.

Već želim da primim Kristovo tijelo, svrhu i posljednji uzrok čovječanstva. Malo ih je koji znaju tajnu ljubavi, koji osjećaju nezasitnost i vječitu žeđ za pričešću. Učeni teolog Novalis bi rekao: »Božje je značenje ljudskim osjetilima zagonetka.«

 

2. recitator:

Čeznuće za hostijom bilo sve jače,

ljubio je Krista sve jače i žarče.

 

Euharistija je bila središte Ivanova života.

 

Ivan:

U meni je plamen za beskrajnim visinama,

žar za nepomućenim grljenjem Oca, Duha i Sina

za kojim moje srce eruptivno teži. …

Težit ću za svetošću i ujedinjenjem sa Gospodinom.

Molit ću Ga da mi dadne otporne snage

u životnoj borbi u stvaranju. …

»U svetinji nad svetinjama, u srcu mom, nepokolebljiva je vjera!«, kako napisa Tagore.

 

Kroničar:

Svake nedjelje zabijelile bi se prigradske ulice Banje Luke od vjernog puka sa sela. Hrlili su u biskupovu ili župnu crkvu, ili koju od samostanskih crkava — Petričevac, Trapisti, Nazaret, samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Trebalo je skupiti snage za vjerno svjedočenje Krista pred začuđenim promatračima drugih nazora. Pitali su se ovi, gledajući povorke u bijelim narodnim nošnjama: »Što ovi katolici opet slave?« To je vrijedilo osobito za blagdane u tjednu.

 

Zbor:

Ponizno se Teb' klanjamo

 

 

 

2. recitator:

Još u mladosti gledao je Ivan liturgijski sjaj obreda u prelijepoj crkvi otaca trapista. Proširio je i produbio umjetnički i otajstveni doživljaj u Beču i samostanu St. Gabriel u Mödlingu. U prvom svjetskom ratu kao skijaš često se spuštao u doline i uživao liturgiju u baroknim crkvama Bozana i Tirola. Sve je to dopunio u benediktinskim samostanima Pariza te kroz molitvu i studij Svetog Pisma i teoloških disciplina. Vrhunac svega je dnevni doživljaj Euharistije u Zagrebu, u svetištu Presvetog Srca kod otaca isusovaca.

 

Ivan:

Nemam riječi da izrazim kako pozitivno djeluje religiozna okolina na čovjeka, pa crkve prepune vjernika, gdje se uz umjetnički sjaj i mnogo svijeća dijeli Kruh Gospodnji.

 

3. recitator:

Još u Banjoj Luci upoznao je Ivan ljepotu glagoljaške službe Božje jednog Uskrsa. Proniknuo je vrijednost narodnih liturgija i zapisao u Dnevnik 40 godina prije II. vatikanskog koncila:

 

Ivan:

Krist je došao na svijet da posveti svu prirodu, svakog čovjeka i svaku narodnost. Kad se narodne liturgije, osobito nesjedinjenih Slavena, nakaleme na lozu Crkve, u njih će poteći bujice života, koje će preporoditi sav narod. U crkvi će vladati narodni običaji, a neke istine kojima je narav dotičnih naroda nekako sklonija izići će na javu po novim svecima u svoj svojoj svetosti i veličini.

 

Zbor

Pjeva jednu od glagoljaških skladbâ: 

 

Hvali, dušo moja

 

1. recitator:

U srednjoškolskim danima upoznao je profesor Maraković svog otvorenog i inteligentnog učenika s novim zbivanjima u širem katoličkom svijetu, osobito s djelovanjem krčkog biskupa Mahnića.

 

Ivan:

»O koje li sreće imati jednog Mahnića, koji hoće da sav narod uzdigne u naručje Presvetog Trojstva. Naš Mahniću, moli se da imamo sve više snažnih ljudi koji će raditi za Crkvu katoličku i sav naš narod!«

 

2. recitator:

I još jednu tajnu odnjihao je Ivan u svom mladom srcu u Banjoj Luci gradu:

 

Ivan:

Volim Hrvate, narod pošten, vjeran,

jednostavne Bošnjake i prošlost im davnu.

Kad se križ uplete u zastavu im slavnu,

izvršit će Hrvatska poslanje u Kristovu planu.

 

3. recitator:

Sve to znamo iz bogatog Ivanova Dnevnika koji je po savjetu vrijednog profesora vodio —

analizirao, hrabrio, samog sebe korio —

tako krila razvio za visoki let,

i pošao već odlučan u daleki svijet. —

 

Ivan:

»Za mladih dana želio sam vruće,

da srca drugih svojim prožmem srcem,

da svijetlim narodima,

da se uspnem …

ja ni sam ne bih znao kamo.«[i]

 

1. recitator:

A da bude potpun borac Božji svet,

prošao je kroz mladost neokaljan, čist.,

tragična smrt mu prve idealne ljubavi

bolom srce ispuni,

al' oplemeni i učvrsti.

 

Otad ženu gledao kao na Božje dijete,

u kojoj je odraz Božje umjetnosti, ljepote.

»Jer u pogledu i ljepoti ženskog lica

sjaj je što izlazi iz duše i srca!«

 

Ivan:

Zaista, u dnu duše svake žene

ima nešto od Madonne;

Mi nju u ženi tražimo…

 

Da, u okrilju katolicizma

mogu živjeti bijeli djevičanski cvjetovi,

koji nose u sebi bogatu sadržinu

i vječnu ljepotu ženske duše.

Gdje god katolicizam cvate

možete ih uvijek u obilju naći…

 

Osjećam da me se ne znam kako inteligentan čovjek

nikada ne bi mogao tako dojmiti kao čisti.

2. recitator:

U tom će traženju idealne žene

Ivan sve više rasti

i postat će bijeli vitez ženske časti.

 

3. recitator:

U sustavnom samoodgoju, ustrajnoj molitvi,

pod posebnim Božjim vodstvom

i zaštitom Presvete Djevice u Lurdu

Ivan je zadobio milost ustrajnosti u dobru.

 

2. recitator:

Položio je zavjet do nogu Bezgrješne Djevice

da će kroz cio život

sačuvati čisto i slobodno srce

da bi bilo oslon mnoge Božje djece.

 

Ivan:

U Lurdu je Ona, Madonna, sa Sinom u ruci

ljepša, viša i moćnija

neg' svi pirinejski vrhunci…

O, čarobne li bajke o rasvijetljenim crkvama,

zanosnim pjesmama i čudesnim ozdravljenjima!

Tu sveti ljudi žrtvuju svoj život

u službi bližnjega…

 

Zaista, tamo je neki predokus raja…

 

Gospin je Lurd mojoj

na razumu izgrađenoj vjeri

pridodao onaj osjećajni dio…

 

Tamo sam zavolio krunicu

koja je uz Euharistiju

najvjerniji mi prijatelj

od sada sve do groba!

 

Zbor:

Dok Ivan ovo govori, može tiho pjevati:

 

 Sva si lijepa, o Marijo![ii]

 

2. recitator:

Tako je pisao Ivan iz Lurda svom prijatelju Draganu Maroševiću.

 


 


 

 [i] Byron: Manfred, III.

 [ii] T. Fosić