V. SLIKA

 

IVAN JE RANO OSJETIO BOL I PATNJU U SVOM ŽIVOTU I TAKO SVE DUBLJE SHVAĆAO
ŠTO ZNAČI KRIŽ U KRISTOVU ŽIVOTU

 

Glazba ratna i pucnjava

 

Kroničar:

Započeo je prvi svjetski rat. … Roditelji su Ivana, svog devetnaestogodišnjeg jedinca, sa strepnjom pratili sveg trajanja rata na bojnim položajima austrijsko-talijanskih granica.

 

1. recitator

može biti isprva nevidljiv:

 

O zdravo, Križu, nado sva

u dane muke Gospodnje,

umnoži milost dobrima

i digni krivnju s grješnika.

 

Naš Spase, sveta Trojice,

nek svaki duh veliča Te,

Ti dijeliš križa plodove,

Ti vječnu slavu podaj nam.

 

Simbolika patnje:

Dok se svršava himan, ulazi u sivo obučena Patnja s globusom u ruci koji je sav opleten žicom.

 

Sva Zemlja tone u grijeha kâl,

mržnja i pohlepa razdiru joj utrobu i žâl.

Jauk prolivene krvi k nebu viče:

O, jadni i bijedni ti, čovječe! …

 

Tu stani, Zemljo, podno raspete Ljubavi,

u vatrenoj katarzi ispaštaj, al' ne zaboravi

da Ovaj je (pokazuje na križ)

za grešni tvoj zanos ludi i krvavi

mučen do zadnjeg otkucaja ljubavi…

 

Strpljivo čekaj tu

da posrednik neki čisti i nevini

svu patnju ti uzdigne u red milosni

Kristovim patnjama ljudski dio doprinosni,

za tijelo njegovo - Crkvu u ovome vremenu. (Odlazi.)

 

1. recitator:

O tajno križa svakog sveca,

najintimnija jezgro njegova bića,

o tajno skrovitog razgovora s Bogom,

ti vrelo mu nutarnjeg i vanjskog života!

 

3. recitator:

»Najprije ljepota,

pa bol,

pa istina,

i čini se uvijek na planu milosti,

ulaze i ukorjenjuju se u Ivanovu biću.

 

2. recitator:

Da, on se ne bori

ni s ljepotom,

ni sa boli,

ni s istinom.

On ih priznaje i ljubi,

On živi s njima i postaje

pun ljepote,

pun boli,

pun istine

i odjednom, o darovitosti,

pun sinovskog povjerenja u Oca milosti.«[i]

 

Ivan:

»Bol u očima me od djetinjstva pritišće. Vidne mi se slike poklapaju. Da oslijepim, … bilo bi to strašno. Ta, sav svoj duševni svijet stvorio sam si gledanjem. I to da nestane?! … Majko vječna, Ti, koja si utjelovljenje poezije i svega lijepoga i vječnoga, daj da i dalje mogu primati darove ljepote! … Bože, o Bože moj, svoje ću oči upotrebljavati samo za gledanje lijepoga i za uzvišene svrhe!«

 

1. recitator:

Bio je mlad čovjek, daleko od svojih roditelja u vojnoj akademiji, a kasnije na sveučilištu u Beču, borio se samo za jedno:

Salus animae - suprema lex!

Spas duše - najviši je zakon!

 

 

U ovoj, V. slici, slijede Ivanova razmišljanja i zapisi u Dnevnik. On još nema određenog duhovnika, zapravo je još u Banjoj Luci sve do svršetka rata 1919. kad obitelj seli u Zagreb, a Ivan nastavlja studij.

 

Ivan:

»Zašto je u meni tolika snaga za usavršavanje samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim? Zašto mi neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, budi nadčovjek?

Život je više nego umjetnost. Svaka djelatnost, pa i umjetnost, ima svoju pravu vrijednost u Bogu. Život je za nas ljude jedina veličina i izvor svega.

 

Blato, gadno blato još visi na meni, a ipak je u meni silna čežnja za onom malom Hostijom! O, Bože, iščupaj iz mene egoizam i sve gadno pa stvori od mene čovjeka, a ne žabu koja uvijek gmiže u svom blatu!

 

I kad nas demonski užitak drži i gori,
najednom čujemo: 'Memento mori!'
jer ako hoćemo nešto veliko postići,
moramo se mnogo toga odreći!

 

Život mora da nam je žrtva koja traži i ne gledanje lijepoga. — On nije uživanje, nego žrtva. — Zaista, život je naš kratka i teška kušnja i tko nju preboli, istom tada stupa u život pun sjaja i boja. … Zato velim: 'Zakunimo se poput mudrog trapista usavršavati sebe postom i molitvom i naše će djelo postati plodnim apostolatom.'«

 

3. recitator:

— Sve sumnje, sva kolebanja mladog bića iščezla su kad se suočio sa smrću i patnjom na alpskom ratištu.

 

1., 2. i 3. recitator:

Kao žarka crvena nit proteže se njegovim životom bol…

 

 

Zbor:

Pred Tobom  padam nice  (J. S. Bach)

                                                                    (Dodatak, str. 62.)

 

Ivan:

Bol, bol, bol! Ili sam bolestan ili je to nedostatak društva, da se ne mogu od srca nasmijati. ---

Bol je ne imati kruha,

bol je biti nepravedno zapostavljen,

bol je biti okrutno kažnjen,

bol je od prijatelja biti odbačen. ---

 

Bol je srž života, ona njime vlada,

i gdje boli nema

zao je ili uzaludan

cio plod života.

 

Većina čovječanstva trpi, jedni više, drugi manje, ali trpljenje je uvijek tu. Upravo to živo iskustvo patnje govori da tijelo nije ništa, da će u grob, pa ljudi instinktivno osjećaju da potom dolazi naplata.

Bog vodi sudbinu naroda. On zna što je za koga najbolje.

 

Zahvalno ću primiti što mi Bog dosudi u ovom nemilom ratu. Ako umrem na bojištu — ako se moji roditelji rastuže, proći će i ta bol. — Volim čovječanstvo, volim male nepoznate ljude koji na svojim leđima nose teret čovječanstva. — Samo me nemojte siliti da ubijam duše, ljudi bezdušnici!

 

1. recitator:

Da, tako je mislio i pisao za vrijeme ratnih strahota na talijanskoj fronti. Zaista. Smisao je života: Mysterium crucis — Tajna križa!

 

Ivan:

Strašnih li časova kad se Duh Sveti nekud povuče, pa u nutrini zavlada tama. To su časovi u kojima moderno društvo očajava jer je izgubilo vezu s Praizvorom. —

Bilo bi grozno da ovaj rat ne bi imao nikakve koristi za mene. Po svršetku rata moram započeti novi život u duhu spoznatih istina.

 

2. recitator:

Život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij u Parizu i napokon Lurd potpuno su ga uvjerili u istinitost katoličke vjere. S tim dubokim uvjerenjem i s bolju pisao si svojoj majci koja ga u početku nikako nije shvaćala.

 

Ivan:

Pišem majci… »Draga moja majko, Katolička je vjera moje životno zvanje, zato se sav moj život iznutra i izvana kreće oko Krista Gospodina. — Ne plašim se života jer katolička vjera uzima svoj izlaz iz Kristova uskrsnuća. Vruća mi je želja da se naša ljubav oplemeni i produbi i da se među nama uspostavi duševna srodnost.« —

A tebi, dragi oče, pišem: »Sretni smo kad znamo da je ovaj život samo kratka faza. Zato, žrtvujmo sekundu ovoga vremena kao pripravu za vječnost!«

1. recitator:

Prolazili su dani plamena i krvi…

Prošav kroz iskustvo boli i patnje, naš "Borac s bijelih planina" - kako je Ivana na alpskom ratištu nazvao drug mu i prijatelj dr. Šime Cvitanović - još čvršći je u borbi za dobro, još sličniji snježnim vrhuncima da dosegne Sunce — Krista!

Po završetku rata ostavi Banju Luku taj premili Brat i u zagrebački život pođe…

 

 

Ivan odlazi.


 


[i] D. Žanko