3. recitator:

Grad na tren zastade — zagleda se

i klikne od radosti:

Među nama pojavi se čovjek,

poslan od Boga,

kojem bje ime Ivan.

On dođe kao svjedok

da svjedoči za svjetlo...

I poče raditi kao Kristov sluga,

kao bukteći oganj za Boga,

za Crkvu — za Papu —

i za pravu i čistu istinu vjere.

Pisao je u raznim časopisima za javnost:

Katolički rad nije šport

već borba za duše neumrle.

1. recitator:

Naglašavao je: Katolicizam počinje padati onda kad katolici zaborave na svoju glavnu moć, a ona je specifično nadnaravna. Samo kad se dignemo da promatramo zbivanja Božjim očima, a to je nadnaravna vjera, kad se u poteškoćama s mentalitetom vremena oslonimo na snagu Božjeg obećanja, tad se ispunjaju vjernička nadanja. I samo zagrijani suncem božanske kreposti ljubavi stižemo u pravu jezgru stvari.

2. recitator:

Ivan Merz, savjesni i uzorni profesor u sjemeništu, oštrovidni duh u katoličkim redovima, predavač, pisac, odgojitelj, a nada sve ponizni molitelj, zadivio je i uzbudio duhove oko sebe.

Tu stojimo pred čudom veličine, Zagreb pred novim nepoznatim vitezom najčistije poezije, pred najoriginalnijim likom naše zemlje, pred plamenom i nedohvatnim zanosom, pred Božjim darom kojeg iz poštovanja svecem nazvasmo.[i]

Zbor:

Volim ovaj grad i narod hrvatski

Volim ovaj grad i narod hrvatski,

život mi je Krist, a smrt mi je dobitak.

Sve svjetliji biva tvoj lik, u mladim srcima gori!

Sve više svima si blizu, sve ljepše je bdjeti sa tobom.

Što više ti slušamo misli, to više nam srca se žare,

što više ti pratimo djela, to lakše nam put Bogu kreće.

Svi mladi sa željom što gore, da žive u tvome svjetlu,

svi krećemo istom cilju, posvetit živote Bogu.

Zbor (pjeva):

M. Preisler: Brate Ivane

Pri kraju pjesme Ivan ulazi i može pjevati pripjev.

                                                                    (Dodatak, str. 64.)

3. recitator:

Papinstvo i liturgija su krila njegove duše

i samo kao doživljena stvarnost

bi slijevana u mladenačke duše.

Nove, nevidljive duhovske sile,

kidale su tajne niti grijeha

i novu orijentaciju u gradu stvarale.

Ivan:

Neka nam pomogne dragi Isus da svladamo sotonu u samom sebi i da ljubimo našeg Stvoritelja i našega bližnjega pa da tako uzmognemo proširiti i proslaviti svetu Crkvu. —

2. recitator:

Neumorno je crpio dan i noć

iz neiscrpnih izvora papinskih enciklika

i cvao od sreće

što su oni prebogati bili

da bi osvježili i preporoditi mogli

čitav svijet i svemir cijeli..

1. recitator:

Duhom je Božjim sagledao

da našem katolicizmu treba vratiti

poštovanje i ljubav prema crkvenom autoritetu —

tada smo razumjeli da teba — ne samo riječju —

već djelom i istinom Crkvu i Papu ljubiti.

Ivan:

Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve. On zato ne može odrediti nešto čemu bi se istina žrtvovala. Radi se dakle da ljudi žrtvuju zabludu.

3. recitator:

Za te je istine taj svjedočki život plamtio i kao dragovoljna žrtva, posve slična Kristu, za druge — grad Zagreb i narod hrvatski — izgorio.

Ivan:

Isuse, molim te da u staležu koji sam izabrao uvijek nastojim Tebi biti sličan. Ne dopusti mi da Ti se ikada iznevjerim. — Daj da kalež trpljenja primim, da na zemlji zazovem Tvoje ime i da Te mogu nakon toga licem u lice gledati. — Molim Te, Isuse, da u slavi Tvojoj budu uza me i moji roditelji! —

1. recitator:

Blago onima koji s radošću primaju iz ruke Gospodnje svaku bol i, sjedinjeni s Kristom, pridonose širenju Crkve Isusove u dušama i u društvu. Tako je Ivan zapisao u dnevniku kratko vrijeme prije svoje smrti.

Ivan:

Mi smo Tijelo Kristovo, On podjeljuje nama uloge kako hoće. Jedni trpe kao mistični gromobrani, da otklone kaznu Božju od okoline; drugi kao neumorni radnici, djelatnici; jedni kao stalni molitelji, suradnici, a neki po planu Providnosti kao dragovoljni patnici za druge. Uvijek sam držao da se katolicizam ne će širiti ako u nas ne bude radnika, molitelja i patnika. —

Upoznao sam: Trpljenje je najjače sredstvo da se spašavaju duše. Lako je svaki dan primati svetu Pričest i gostiti se s Gospodinom. O kako je čovjeku trpko kada mora da grize tvrdo drvo svetoga križa!

3. recitator:

Neposredno pred odlazak na operaciju Ivan je posjetio svog duhovnika, o. Josipa Vrbaneka, u Bazilici Presvetog Srca Isusova.

Smjernice su za budućnost jasno postavljene… tek je šesta, al' posljednja godina ove blagotvorne aktivnosti. Bol u Ivanovu životu uzlazi na vlastitu Kalvariju. Upala čeljusnih šupljina prouzrokovala je upalu moždane opne. Operacija je neminovna.

DIJALOG IVANA I DUHOVNIKA

Može pratiti tiha glazba: Čajkovski, Preghiera.

Zadnji dijalog Ivana i duhovnika. Potrebno je u prikladnom kutu do izlaska pripraviti klecalo ispod raspela, zatim svijeću da se upali dok Ivan bude pisao testament. Sve je u polutami. Ivan i duhovnik ulaze i slijedi razgovor.

Ivan:

Ipak moram na operaciju. Dan je već određen. Oče moj, u ovoj me bolesti i Bog napušta.

Duhovnik:

Ne, sinko moj, to Bog šalje svoje milije dijete na višu školu trpljenja. Odsutnost Očeva je za njegovo dobro.

Ivan:

A ipak bi bilo lijepo još živjeti i raditi…

Duhovnik:

Jest, ali i Isus je po volji Očevoj morao svršiti već u trideset trećoj godini. Pa, još kako!

Ivan:

Zaista je bol nešto veliko i vrijedno! Žrtva! Potpuna žrtva… Došlo je vrijeme žrtve!

Duhovnik:

Treba sve dati sinovskom ljubavlju. Prenesimo je velikodušnim predanjem!

Ivan:

E, pa, fiat! — Budi volja Tvoja!

Duhovnik:

Ako zrno pšenično, pavši na zemlju, istrune, donosi obilan rod.

Ivan:

Da! O tome sam već davno uvjeren: Treba žrtvovati sve! Ja sam gotov!…

Duhovnik:

Žrtva! Potpuna žrtva!… Zar ne, vi žrtvujete svoj život za našu hrvatsku, orlovsku mladež?

Ivan:

Nakloni se glavom u znak odobravanja.

Prima na čelo znak blagoslova od duhovnika.

Odlazi podno križa.

Kleči, moli, piše testament (epitaf).

Odlazi.

Svi su u dubokoj šutnji pognute glave sve do Ivanova odlaska i nekoliko trenutaka nakon toga.

Zbor:

Ecce quomodo, Galus

Tiho, pa glasnije da se čuje.

Duhovnik:

Nestani, umri, iščezni sa zemlje. Ne trebam te! Pa ni tvoga kakvog mučeništva! Ne u zatvor, nego u grob! Iznikni!

Žrtvuj svoj život za druge:

za ljubljeni narod,

za njegove mlade,

za buduće naraštaje,

za sve koji smisao traže i nemaju nade,

za sve, za sve nas, premili Brate!

Simbolika Crkve:

Dok su svi još u času razmišljanja o zbivanju, ulazi Simbolika Crkve u dugoj bijeloj haljini i slikovito prikazuje duhovnu stvarnost žrtvovanja da gledateljstvo jasnije shvati potrebu žrtve koja je po sv. Pavlu nužna za sadašnju ekonomiju spasenja:

"Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo Crkvu."[ii]

Priložena skica to izražava. Mislim da nije potreban popratni komentar jer se razumijevanje Božjih otajstava događa u nutarnjim sferama duše naprosto gledanjem, nutarnjim sluhom ili intelektualnim nadnaravnim razumijevanjem. To su vrlo kratki časovi uvida.

                                                                       (Dodatak st. 54.)

Duhovnik:

Dok se svjetlo pali, duhovnik prilazi klecalu, uzima Epitaf i čita — Doslovno ga je sastavio sâm Merz:

OVDJE POČIVA dr. IVAN MERZ

Umro u miru katoličke vjere

Život mi je bio Krist, a smrt dobitak

Očekujem milosrđe Gospodinovo

i nepodijeljeno, potpuno, vječno

Posjedovanje Presvetog Srca Isusova,

Sretan u miru i radosti.

Moja je duša postigla cilj

za koji je stvorena.

2. recitator:

O, kako sveto izgori taj vitez mio,

i kako sav mu život uzoran je bio!

Svakog je čovjeka svojim primjerom privlačio,

a nikoga nikad prezreo ni odbacio nije.

Uz ogroman posao i dužnosti sve

liturgijski život s Crkvom provodio.

Klanjanje Hostiji nije propustio,

radostan u Bogu

prirodi se i svemiru divio.

Ljubav nam svima smjelo usmjerio

na Predragu Crkvu, Papu,

biskupe i svećenike naše,

i visok, visok ideal

za sve čovječanstvo osmislio:

»Bolje je da cijeli jedan narod

u vremenu strada,

nego samo i jedna duša neprijatelja

da u zlu vječnost propada!«

Svi recitatori:

Jer svaki vjernik može i bol najljuću

koji se u Kristu Kralju svom

nada Uskrsnuću.

Zbor:

Händel: Alleluia!