III. VAUCOULEURS.

Dozvolom svojih roditelja, pođe Ivana u svibnju 1428. u selo Burey koje se nalazilo između Domrémya i Vaucouleursa. Tu je bio njen ujak Durand Laxat. Ivana ga je oduševila za svoju misiju; ispripovjedila je mu svoja viđenja, ukazanja arkanđela i svetica, a kada je dovršila svoje riječi, Laxat je poviknuo pun svetoga zanosa: »Da, sâm Bog ti je progovorio, moja kćeri, i ja ću ga sâm poslušati. Što mogu učiniti za te?» - »Odvedi me Robertu od Baudricourta, kapetanu vaoucouleurskom, neka me pošalje dofenu Karlu.« - »Učinit ću to«, odgovori Durand, i oni odoše.

Duradnu je lako bilo doći do Roberta. Sve mu je ispripovijedao što je znao o Ivanki, ali ga je stari ratnik porugljivo slušao. Posavjetovao se sa svojim časnicima i došao do zaključka da bi bilo upravo smiješno poslati francuskomu kralju šesnaestogodišnju djevojku. Pozove seljaka i reče mu: »Tvoja je nećakinja luda, odvedi je natrag njenim roditeljima i dobro je išćuškaj.«

Baudricourt je tako vrijeđao Ivanu, te joj se učinilo da može bez njegove dozvole otići u Francusku. Pođe pješice s Laxatom i s građaninom iz Vaucouleursa koji se zvao Jakov Alei. Nekoliko kilometara iza Vaucouleursa zaustave se u kapelici sv. Nikole. Ovdje joj njeni glasovi rekoše da se vrati natrag u Vaucouleurs i ondje svakako pridobije kapetana grada.

U Vaucouleursu je stanovala u kući kolara Leroyera. Kolarova ju je žena pratila u crkvu Naše Gospe.

No, Ivana se morala natrag vratiti u Domrémy da, radeći i moleći, očekuje čas Gospodnji.

U mjesecu prosincu ponovno začuje glas da mora poći. Ona se spremi na put i zauvijek ostavi svoje selo i svoju obitelj.

Velika je to žrtva napustiti sve one koje čovjek ljubi; kuću gdje je rođena i ove dobre prijateljice iz djetinjstva, Mengettu, Hauviettu, te svoju braću, svoga oca i svoju majku koja će možda od tuge umrijeti. Svejedno je; Bog je progovorio, a djevica poslušala. Sama je kazivala: »Da sam imala stotinu otaca i stotinu majki i da sam bila kraljeva kći, i da sam morala i sve do koljena izlizati svoje noge, ja bih, unatoč svega toga, otišla da poslušam Boga.« U Bureyu je ponovno sa sobom povela svoga ujaka i pošla u Vaucouleurs.

Upravo toga dana francuske su čete pobijedile kod Rouvreya. Kada je Ivana došla Robertu i najavila mu ovu pobjedu, on se silno začudi jer nitko nije mogao za to znati. Tako se kapetan začudio, da je dozvao svećenika Ivana Foumera, koji je obukao štolu i stao Ivanu škropiti blagoslovljenom vodom. Baudricourt je bio razuvjeren. On zaključi poslati Ivanu kralju. Sam joj pokloni mač i dade joj kao pratioca Bertranda od Poulengya, Ivana od Metza i njihove sluge Julija i Homercourta, zatim jednoga glasnika i jednoga kraljevskog strijelca. Dana 25. veljače 1249. oboružana Ivana skoči na ratnoga konja i, uz poklik mnoštva, odleti. Kapetan je mjesto oproštaja za njom vikao:

- Idi, i neka se dogodi što bilo!

Ivana Djevica, to je bilo odsada njeno ime. Ona je izašla iz Vaucouleursa kroz Francuska vrata.

Ivanu je pratilo šest muževa. Nosila je crn prsluk, kratke hlače, kratku suknju od sivkasto crne boje; kose su joj bile podrezane i imala je crnu kapicu. Iako je Ivani bilo tek 17 godina, bila je visoka i snažna, njen je pogled bio vedar i nadahnut i davao je njenome izgledu neizrecivu blagost. – Usput je prolazila kroz predjele u kojima su se nalazili vojnici i pljačkaši. Vrlo se oprezno išlo naprijed, iako je Ivana svoju pratnju uvjeravala da im se ne će ništa dogoditi. Zaustavili se u opatiji sv. Urbana i u katedrali u Auxerreu da prisustvuju svetoj misi. Prešli su rijeku Loiru kod Giena, i odavle je stigla u opkoljeni grad Orléans vijest, da jedna djevica, koja je sišla s neba, dolazi u pomoć. Ivana se zaustavi u crkvi sv. Katarine u Fierboisu. Bila je upravo nedjelja. Tu je pribivala trima misama i dade napisati kralju Karlu list, u kojemu od njega traži da je primi. Kad se približavala Chinonu, gdje je bio kralj, razbojnici, koji su pripadali stranci Armanjaka, saznaše da se približava mala četa i odluče je iz zasjede napasti i opljačkati. U času kad su htjeli izvesti svoju zamisao, bili su kao pribijeni na svoje mjesto i nisu se mogli ni pomaknuti. Ivana i njeni pratioci prođoše posve mirno; nisu ni slutili u kakvoj su se opasnosti nalazili. Stigoše u grad Chinon 6. ožujka – upravo kada je zvonilo na Zdravo Marijo.