VI. ORLEANS

Ivana naredi slikaru Hennesu Polnoiru da joj napravi zastavu prema nacrtu što joj ga je pokazao akranđeo sv. Mihovil i svetice Katarina i Margareta. Ona nije nikada htjela ratovati pod drugom zastavom. Zastava je bila od bijeloga sukna obrubljena svilom i posuta ljiljanovim cvijećem. S jedne joj se strane nalazila slika Spasiteljeva, u svome veličanstvu, kako ga nose dva anđela u molitvi. Do njegovih nogu su bile riječi JHESUS – MARIA. S druge strane nalazio se grb Francuske što ga nose dva anđela i slika Navještenja. – Kada je Ivana jurišala na neprijatelja, ona je svoju zastavu uvijek držala u ruci da time označi kako njeno zvanje ima nadnaravan značaj i kako se ne mora služiti mačem. Ivana nije nikada prolila ljudsku krv. – Glasovi su joj također pokazali mjesto gdje se nalazi mač koji je bio za nju određen. Bio je u crkvi sv. Katarine od Fierboisa. Ivana pošalje glasnika koji na određenom mjestu nađe zahrđali mač. Crkvenari ga stadoše čistiti, ali je rđa sama od sebe pala i na blistavom se maču ukaže pet malih križića.

Poslanica Božja imala je svoju vojničku pratnju u kojoj su se nalazili časnici i plemići. Svi su je morali slušati. Divno je bilo gledati je u njenom bijelom oklopu, gdje jaše na lijepom crnom konju. Imala je sjekiricu sa strane, bijelu zastavu u desnoj ruci, a uz bok mač sv. Katarine. Izgledala je kao anđeo poslan s neba. Ovakva Ivana otišla je u Blois gdje se vojska imala sastati između 25. i 27. travnja. Međutim se i žalost njenih roditelja pretvorila u oduševljenje i njezina dva brata Petar i Ivan već su bili uz nju. S njima je došao i redovnik augustinac imenom fr. Pasquerel. Ovoga je Ivanina majka poslala da bude djevičin ispovjednik. A sama Izabela Romeé u to je doba otišla na proštenje u Notre-Dame du Puy i tu se molila da Bog zaštiti njenu kćer. Tri dana je Ivana bila u Bloisu.

Ivana postade vojskovođom vojnika koji su bili velikim dijelom pljačkaši i razbojnici. Budući da je došla u ime Isusa Krista nije htjela zapovijedati ovakvim razbojnicima. »Brate Pasquerelu«, reče ona svome duhovniku, »treba obraćati naše vojnike«. I pod utjecajem ove djevice vojnici se stadoše kajati i popravljati svoj život. Na zapovijed Ivaninu morao je brat Pasquerel napraviti zastavu na kojoj se nalazio Raspeti s Marijom i sv. Ivanom. Ima jedna zanimljiva slika, gdje se vidi kako sv. Ivana predbacuje vojnicima njihove hazardne igre - kockanje, kartanje - i njihove kletve. – Ona im pokazuje svoju svetu zastavu govoreći: »Neka se ni jedan nama ne pridruži, a da se nije ispovjedio.« Skoro svi su je poslušali, okupili se oko njene zastave i pjevali pobožne pjesme. Ona ih je zatim vodila u borbu pjevajući s njima Veni Creator – Dođi Tvorče. Tako je oduševila ove grube i nedisciplinirane ljude, da bi je oni slijedili i na kraj svijeta.

Najveća je želja Ivanina bila da ne dođe do prolijevanja krvi između dvije kršćanske vojske. Ona je poslala već 22. ožujka engleskom vojskovođi pismo u kojemu je stajalo: »Ovamo sam poslana od Boga, Kralja nebeskoga, da Vas istjeram napolje iz cijele Francuske. Odgovorite, želite li sklapati mir u gradu Orléansu.« Englezi joj odgovoriše neotesanim uvredama. »Bijedna kravara!«, poviše njihov vojskovođa Glansdale, »ti si poludjela! Mi ćemo te uhvatiti i spaliti bez milosrđa.«

U Toursu je Ivana stanovala u kući Tristana L'Hermite.

U crkvi sv. Spasitelja u Bloisu Ivana je na svetkovinu sv. Marka, iza sv. mise dala blagosloviti svoju zastavu. No, prije nego se dala na oslobođenje svoje domovine od narodnoga neprijatelja koji je prijetio Francusku i u vjerskome pogledu uništiti, ona je držala potrebnim da se narod i vojska odreknu grijeha. Stoga je posvuda dala organizirati molitve i propovijedi. – 28. travnja izjutra Ivana pođe prema Orléansu, svečano sa zastavom na čelu.

21. na večer u 8 sati Ivana, odjevena u svoj oklop, odredi da zastava bude pred njom nošena. Uđe u Orléans, a Englezi joj nisu mogli ništa.

Njoj slijeva išao je branitelj Orléansa Dunois, bogato odjeven. Za njom La Hirre te plemići i konjanici. Sav narod došao je pred nju. Mnogo stotina baklji rasvjetljivalo je put. Narod je bio oduševljen, zahvalan. Došla je s mnoštvom pred katedralu i puna radosti i vjere poviknu: »Moj Bože, kako li su Tvoja djela divna.« Kada je izašla iz crkve, mnoštvo ju je dopratilo do stana Jakova Bouchera. Ponovno poručiše Englezima da sklope mir, a pošto su ovi Ivani odgovorili novim uvredama, borbe započnu. Ivanina vojska, koja najprije nije mogla ući u Orléans, ipak uđe 4. svibnja, a da se Englezi nisu niti usudili napasti je. I čim su Ivanini vojnici bili pod zidinama gradskim, već su neki kapetani odredili juriš na jednu englesku utvrdu. Izmorena Ivana ležala je odjevena na svome krevetu, kad li je, najednom, njezini Glasovi obavijestiše o onome što se događa. Ona se podiže sva dršćući i zaprepaštena: »A, moj Bože«, reče ona, »krv naših ljudi teče po zemlji. Moje oružje, moga konja!«

Viknu: »Arlone, krvavi momče, nisi mi rekao da je francuska krv potekla.« Uze svoj oklop, skoči na konja, kroz prozor joj dodaju ratnu zastavu, barjak uze u desnu ruku i trkom poleti prema gradskim zidinama, a da nije pitala ni za put.

»Nikada«, govoraše ona, »ne bih vidjela da teče francuska krv, a da ne bih osjećala, kako mi se kosa na glavi ježi.«

Vojnici Dunoisa borili se već čitavi sat, a da nisu postigli ništa. No ona je uvjerena o svojoj pobjedi. Ona zabrani da se pljačka crkva Saint Loup koja se nalazila usred bojnih jaraka.

»Naprijed!«, poviče junačkim glasom. »Udarajte junački! Juriš na Engleze, naši su!« - Za tri su sata Englezi bili potučeni. Engleski su vojnici na se navukli crkvena odijela samo da si spase živote. Na Ivaninu zapovijed nije im se ništa učinilo. Ona za sve od Boga isprosi oproštenje od grijeha koje su učinili u borbi, i sama se odmah ispovijedi. Slijedećeg su dana vojskovođe vijećali, a da o tome nisu htjeli da obavijestiti Ivanu. No, ona je sama pošla do predstraža, na strjelicu je metnula list u kojemu je Engleze ponovno pozvala da sklope mir. Dan iza toga, ona s 4.000 ljudi ponovno napadne Engleze. Ovi se povuku u utvrdu augustinaca, Ivana bez straha pred vatrom i strijelama pođe za njima i zasadi svoju zastavu na rubu nasipa. Englezi napadnu Francuze koji se povuku. Jedna skupina hoće odvesti Ivanu natrag u Orléans, ali ona se okrene i silnom žestinom stade jurišati. – Francuzima se opet povrati srčanost, oni zauzmu utvrdicu augustinaca, koju Ivana dade spaliti samo da spriječi pljačku.

Slijedećeg se dana sastao ratni savjet koji je vijećao bez Ivane. Ona im reče: »Vi ste otišli k vašemu savjetu, a ja svome. No, znajte da će se savjet moga Gospoda izvršiti i postati stalan, dok će Vaš propasti.« Ona, dakle, sama odluči dana 7. svibnja zadati konačan udarac Englezima. Kućedomaćin Jakov Boucher htio ju je skloniti da pojede nešto ribe. Ona mu odgovori: »Čuvajte je za večeras, kada budem prešla preko mosta, nakon što sam zauzela Tourelles. Dovest ću Vam jednoga Engleza koji će je pojesti.« Nakon vrlo rane mise ona ode na konju, a oduševljeno ju je mnoštvo pratilo.

Ivana juriša, a vojskovođe za njom. Francuzi su svi bili kao elektrizirani. Borba traje do jedan sat po podne. Ivana nije još ništa založila. Ona ponovno počne jurišati. Stade se penjati uz jedne stepenice. Englezi je prepoznaju, rane je strjelicom, koja joj probije grudi.

Skotrlja se u jarak. Odnesoše je…. Kada je vidjela kako joj krv teče, stane plakati. Prava djevojka! Glasovi je stadoše tješiti, a vojskovođe, koji su izgubili srčanost, hoće se povući. »Ne«, reče Ivana, podignuvši se kao da nije osjećala nikakvu bol. »U ime Božje, Vi ćete doskora unići u Tourelles. Odmorite se jedan čas, jedite i okrijepite se. A kada vidite moju zastavu gdje se dotiče tvrđave, ona će biti naša.« Ivana se baci na konja, vojskovođe pojure za njom, ona prijeđe preko nasipa, uzme zastavu i vikne: »Sve je Vaše!«

Englezi nasrnu na drveni most koji ih je vodio do utvrde. Sam je Glansdale poletio na ovaj most, no most se zapali i skrši. Sva se vojska utopi i s njom vojskovođa Glansdale. Utopi se pred očima djevice koju je tako vrijeđao. Utvrda je bila zauzeta. Sva su zvona zvonila i sav narod je pjevao Te Deum – Tebe Boga hvalimo.

8. svibnja engleska vojska napusti utvrde i tabore i ostavi ovdje živežne namirnice, topništvo, bolesnike, ranjenike. Ivana je plakala gledajući sve ove mrtvace, koji su pokrivali razbojište. Ona je još više plakala gledajući kako je francuski vojnik surovo postupao sa zarobljenicima koji se nisu mogli otkupiti. – Jedan je zarobljenik bio tako surovo ošinut po glavi da je na zemlju pao umirući; Djevica se nije mogla skoro snaći, skoči s konja, pridiže glavu siromašnomu Englezu, dozove svećenika, utješi ga i pomogne mu umrijeti.

Oduševljeni je narod u procesiji krenuo prema Orléanskoj crkvi, i od onoga vremena, svake godine na 8. svibnja, velika procesija ide gradom Orléansom. Narod je uvidio da je poslanje Ivanino vrhunaravno. Veliki Gerson, glasoviti učitelj na Pariškome sveučilištu, te Jakov Gelu, ispovjednik kraljev, potvrđivali su da je zvanje Ivanino vrhunaravno.