VIII. KRUNJENJE U REIMSU

Ivana je bila na čelu od 12.000 ratnika. Neki su se gradovi odmah predali. Stigoše napokon pod zidine grada Troyesa. Kraljevski savjet htjede da se vojska povuče odavle. No, ona im reče: »Nemojte dugo vijećati, jer, prije nego što minu tri dana, uvest ću Vas u ovaj grad.« Slijedeće noći se Ivana spremi na borbu i ujutro htjede jurišati. Stanovnici se grada predadoše sami.

Pet stanovnika grada Domrémya došlo je ovamo vidjeti svoju Ivanu. Bila je s njima vrlo prijazna, a oni je zapitaše: »Ivano, zar se Ti ničega ne bojiš u ovim okršajima?« Ona im odgovori: »Bojim se tek izdajstva.« Osjećala je kako su ljudi slabo razumjeli njeno poslanje.

Ona dalje krene sa svojom vojskom. Stanovnici grada Châlonsa joj dođoše ususret, a sam biskup preda gradske ključeve Karlu VII, koji svečano uđe u grad 15. srpnja. Sva su zvona zvonila, a ulice su bile posute cvijećem. Vojska i kralj ostali su samo jedan dan u Châlonsu.

16. srpnja vojska već ugleda tornjeve crkve Naše-Gospe od Reimsa. Navečer Karlo VII. uđe u grad, a Djevica je jahala uz njega; radost je bila na vrhuncu. Kamo god su prolazili, sav je narod klicao: »Noel!«. Odlučiše da će kralja okruniti već sljedeći dan. Cijelu su noć proveli u pripremama za krunjenje. Rano izjutra vitezovi odjahaše da odnesu sv. Posudu koja se nalazila u crkvi Saint-Rémy. U toj se nalazilo ulje za krunidbu.

U nedjelju 17. srpnja prostrana je katedrala bila sjajno rasvijetljena, okićena dragocjenim vezovima, cvijećem, zastavama. Sve je čekalo francuskoga kralja. Liturgijski je obred započeo oko 6 sati izjutra, a trajao do 2 sata popodne.

Silno se mnoštvo svijeta zgrnulo na crkvena vrata, na trgove, u ulice, na prozore, želeći barem vidjeti kraljevsku pratnju, ako im već nije bilo moguće pribivati krunjenju. Šest je velikaša opkolilo kralja. Ovi su zastupali dostojanstvenike svjetovne Francuske, a šest biskupa zastupalo je crkvenu Francusku. Tu se nalazio nadbiskup u svom najbogatijem crkvenom ruhu, opkoljen svećenstvom koje je bilo urešeno svojim zlatnim kazulama. Dodajte k tome vitezove u svojim blistavim oklopima, dvorjanine, oboružane vojnike! Među narodom se nalazio i otac Ivanin; došao je prisustvovati slavlju svoje kćeri i krunjenju svoga kralja. Kralju dadoše kraljevske znakove koji se nalazili na oltaru. Nakon što je položio običajnu zakletvu, vojvoda ga Alencona učini vitezom, a nadbiskup Regnault od Chartesa pomaže uljem iz sv. Ampule. Tada se Karlo VII. pokaže narodu, a ovaj, vidjevši ga okrunjena, stade urnebesno vikati: »Noel, Noel! Živio kralj!« U taj je čas Ivana stajala uz prijestolje držeći zastavu u ruci. Nije mogla svladati radost koja je ispunjala njenu dušu. Ona se pokloni pred kraljem i u velikom plaču mu reče: »Plemeniti prinče, sada se izvršila volja Božja, koji mi je naredio da oslobodim Orléans opsade, Vas dovedem u ovaj grad Reims te tu dobijete sv. Pomazanje, koje svjedoči da ste Vi istiniti kralj i onaj kojemu pripada francusko kraljevstvo.« - Time Ivana nije htjela reći da je njeno poslanje dovršeno jer je dobro znala da Engleze valja potpuno istjerati iz Francuske.

Iste večeri radovala se što je vidjela svoga oca Jakova, svoju majku Izabelu i svoga ujaka Duranda. Otac ju je blagoslovio, a ona mu preda spis s kraljevskim pečatom kojim se stanovnici Domrémya zauvijek oslobađaju poreza. Tako je Ivana ljubila svoj rodni kraj da na nj nije zaboravila ni u najvećoj slavi.