IX. OKRŠAJI, ČEKANJA I ROPSTVO
Govorilo se da je Ivanina misija bila dovršena. To je krivo. Bog je htio
žrtvu koja će okajati grijehe Francuske. Ona je za svoju domovinu više učinila
na lomači u Rouenu, negoli kao bojovnik pod zidinama Orléansa. Sve do krunjenja,
Ivana je bila vrhovni vojskovođa; ali kralj sada preuzme vodstvo. Engleska
je već izgubila gradove na Loiri i gradove između Reimsa i Pariza. No Pariz
je još bio u Engleskim rukama. Kraljev savjetnik Trémoille zaviđa Ivani
na njenim uspjesima i utječe na kralja te ovaj više nije radio kako je to
Djevica željela. Protiv njene volje kralj sklopi primirje sa Burginjoncima
od 15 dana. Englezi su se međutim lijepo mogli oporaviti. Štoviše, Bedford
iziđe 3. kolovoza sa 10.000 ljudi iz Pariza i htjede francuskom kralju presijeći
put. Dođe do manjega okršaja. Vojska ipak, po savjetu Ivaninom, pođe prema
Parizu, ali tako polako da je Djevica već gubila strpljivost. Ona reče Alenconu:
»Plemeniti vojvodo, pripremite Vaše ljude i one Vaših kapetana; hoću Pariz
iz bližega vidjeti, nego li sam ga dosad vidjela.« Vojska je pošla za njom,
a da nije pitala dozvolu kraljevu. – 26. kolovoza uđe bez okršaja u Saint-Denis.
Kralj nije bio nimalo zadovoljan s Ivanom. Ona je osjećala da joj se približava konac. Ostala je uvijek čista usred tabora i osvojila je vojnike svojom pobožnošću i svojim primjerom; ona je djelovala i na najoporije ljude da su započeli živjeti poštenim životom. Ali, ovo doba mirovanja pred Parizom urodi lošim posljedicama. Nećudorednost se stala opet zavlačiti u vojsku. Jednoga dana Ivana susretne ženu lošega života i predbaci joj njezino nepoštenje. Ali, kako je to grješnici bilo svejedno, Ivana je s gnušanjem lupi plohom svoga mača, tako da se mač slomio u dvoje i nitko ga više nije mogao popraviti. To ju je ražalostilo, a kralja gotovo dovelo u očaj. 7. rujna stigne ostala vojska pod Pariz. Odlučiše da će sutradan, na rođenje Marijino, napasti na vrata sv. Honorija. Napadaj započne u podne. Ivana osvoji prvi nasip i sa zastavom u ruci se baci na jarke.
No, na nesreću se tu nalazio drugi jarak pun vode od nabujale rijeke Seine. Neki su to vojskovođe znali, a nisu o tome obavijestili Djevicu. Sa svojom je zastavom htjela napipati prijelaz i tom je prilikom jedna strijela teško rani. Izdadoše je La Tremoille i njegova svojta, koji su vidjeli kako Djevica pobjeđuje, zapovjediše vojnicima da prestanu s borbom. Ivana je skoro posve sama ostala ovdje do noći. Valjalo se povratiti, silom je odvesti na konju i dovesti je do La Chapelle. Reče vojvodi d'Alenconu: »Da ste i nadalje napadali, mjesto bi bilo zauzeto.« I zaista, strašna je zbrka već bila sklonila pariške građane da se predaju. Slijedećega dana kralj naredi uzmak i odredi da se unište svi mostovi koje je podigla Djevica. Tako silom spriječi da Ivana ne bi ponovno započela s navalom. Ivana se nije htjela udaljiti jer su joj možda svetice savjetovale da ostane.
Ivana objesi plačući svoju ratnu opremu u bazilici sv. Dionizija, kao i mač što ga je otela jednome Burginjoncu. Odvedoše ranjenu Ivanu u Gien. I eto, tako je ova nebeska poslanica bila prezrena, njeno božansko poslanstvo nogama gaženo! To je bila najveća kušnja Ivanina u njenomu vojničkom životu. Ona mora poći dalje s kraljem u Bourges. Svijet je dolazio k njoj i htio je da se ona dotakne njihovih krunica. »Dajte, sami se dotaknite ovih predmeta«, govoraše ona, »postat će isto tako dobri, kad se vi njih dotaknete, kao da sam ih se ja dotakla.« I eto, pobjedonosna francuska vojska uzmakla je preko Loire i u silnome neredu se stala razilaziti. Bilo je još nekoliko okršaja i u jednome, kod La Charette, francuska vojska i Ivana bili su po prvi put pobijeđeni. Kraljev savjetnik La Trémoille odveo je Karla VII. u dvorac Sully. Tu je kralja opkolio mnoštvom zabava, samo da skrši njegovu poduzetnu volju. Sve je to bilo za Ivanu pravo mučeništvo. To je bio njen prvi zatvor. Dizala se ranom zorom, prisustvovala sv. misi, pričešćivala se često. U njoj je gorjela želja da prolije svoju krv i pogine za spas svoje domovine. Koncem mjeseca ožujka ona sa slabom pratnjom pođe prema središtu Francuske. 15. travnja stiže pred Melun, tu pregleda nasipe, a Svetice joj se najednom pokažu i saopće joj novost koja ju je silno zastrašila: »Ivano, prije Ivandana bit ćeš zarobljena.« Ona pokloni glavu pred voljom Božjom iako joj se ropstvo činilo sto puta gorim od smrti.
Ova četiri mjeseca iščekivanja bila su pravo mučeništvo za Ivanu. Bog ju je gonio da spasi svoj narod, a ljudi je u tome priječili. Ivana je znala da se sva srednja Francuska stavila u gibanje i hoće se povratiti svome kralju. Jednoga dana ona izmakne iz Sullya i dođe do Lagnya. Jedno je dijete već tri dana bilo mrtvo – bez krštenja. Roditelji su mislili da će Ivanina molitva isposlovati djetetu milost svetog krštenja. Staviše dijete na podnožje kipa Naše Gospe. Ivana se molila, i mrtvo dijete se probudi, zijevnu tri puta i dobije sv. krst. Mali kršćanin ponovno izdahne.
Međutim je Ivana saznala da je jedna buna u Parizu ugušena i da je 30 buntovnika u zatvoru. Ona također napadne na četu pustolova Francqueta i tom se prilikom služila poljskim topništvom. Do toga dana su se vojskovođe služili topovima samo kod opsjedanja gradova: ona je bila prva, koja je uvela ovaj način ratovanja. – Zatim prodre u grad Compiegne, koga su opsjedali Englezi. Ode u crkvu pomoliti se, ispovijedi se i pričesti, te se prisloni uz jedan stup (13. svibnja) i stade gorko plakati. Kada je podigla glavu vidi oko sebe simpatično mnoštvo, među kojim je bilo preko stotinu djece. Njihovo ju je žaljenje tako ganulo da im je rekla: »Djeco moja i prijatelji moji, znajte da su me prodali i izdali. Doskora ću biti predana smrti. Također vas zaklinjem da se za me molite Bogu, jer više ne ću imati priliku služiti kralja i francusku kraljevinu.« Ivana odredi da se napadnu Englezi.
Jedan je kapetan prevari tvrdeći kako je tek malo Engleza pred gradom. Kako je izletjela izvan grada, Englezi joj presijeku povratak, vojnici utekoše, a kapetan grada Flavy dade podignuti lančani most i zatvori vrata. Ivana se htjela probiti kroz Burginjonce, ali jedan je čovjek baci sa sedla i povuče dolje. Ona padne. »Predajte se«, poviknuše. »Dala sam svoju vjeru jednom drugom, a ne Vama«, odgovori, pomišljajući na sv. Zavjet djevičanstva koji ju je vezao s Isusom Kristom. Tom prilikom su s njome zarobljeni: Petar od Arka, njen brat, d'Aulon te njen ispovjednik Pasquerel (23. svibnja 1430.).
I eto, Ivana je bila u rukama Burginjonaca. Karlo VII. nije poduzeo nikakav korak da otkupi ili oslobodi Djevicu Ivanu. No cijela se Francuska molila za njeno oslobođenje; sastavljale su se posebne molitve, pjevalo se u crkvama. Ivana je jednoga dana nastojala pobjeći, ali je bila uhvaćena.
Ivan od Luxemburga je zatvori u svoju utvrdu Beaurevoir. Budući je Ivana bila zarobljena kod Compiegna, spadala je pod sud Petra Cauchona, biskupa od Beauvaisa. On je pripadao engleskoj stranci. Prije je bio rektor na Pariškomu sveučilištu. Odavle je bio prognan radi svojih zločina, a vojvoda Burgundski ga je poslao na shizmatički koncil u Konstanc. Uspjelo mu je, unatoč svećenstva i naroda, da se pomoću angloburginjonskih intriga, godine 1420. popne na biskupsku stolicu. 14. srpnja 1430. dođe i zatraži da mu se izruči Ivana jer je bila zarobljena u njegovoj biskupiji. Ponudi u ime Engleza 10.000 zlatnih funti. Prodaše je kukavno. Englezi, da uzmognu platiti ovu veliku svotu od 10.000 zlatnih funti, moraše nametnuti Normadijcima poseban porez.
Zastrašena Ivana se pobojala Engleza. Napravi si konopac, koji objesi za jednu gredu zatvora. Konopac se pretrgne, a ona padne iz 30 metara visine. Odnesoše je na pola mrtvu. Bol njezine duše bila je još veća jer su joj njezine svetice zabranile da bježi. Ipak je sv. Katarina pohodi, utješi je, reče joj da se ispovijedi i da zatraži oproštenje od Boga. Ivan Luxemburški je preda vojvodi Burgundskom.