Sabrana djela - Razno

XI. IVANA NA GROBLJU SAINT-ROUEN


Ali njezini su suci na svaki način htjeli, da Ivana opozove »zablude«. Ako, dakle, nešto opozove, znak je da je nešto priznala, a ako je nešto priznala, ona je izgubljena. Stoga Cauchon i Englez Winchester smisliše užasan prizor na groblju u Rouen. Ivana je sve do sada bila u muškom odijelu, koje je bilo potrebno u zatvoru, gdje su je čuvali vojnici. Na velikoj podignutoj tribini sjedio je Winchester, dva suca i 33 prisjednika. Na drugoj tribini bila je Ivana u muškome odijelu među tamničarima, bilježnicima i mučiteljima. Na podnožju tribine nalazio se krvnik na kolicima, spreman odmah odvesti Ivanu državnoj vlasti, koja će je suditi na smrt.

Vilim Evrard bio je određen da joj održi propovijed: sada je prijetio, sada je zaklinjao, a sada je opet tražio od Ivane da se odreče svojih zabluda, jer će biti inače živa spaljena. Sav svijet se u ovaj prizor umiješao. Jedan je tamničar bio tako ganut i molio je Ivanu da popusti, tvrdeći da će biti oslobođena od Engleza i predana Crkvi. Napokon ona reče: »Dobro je, potpisat ću.« Cauchon pročita osudu na latinskome jeziku, a Ivana ništa nije razumjela. Obećaju joj ovo: ako ona opet obuče žensko odijelo, ako pročitani spis potpiše, da će ići na Misu, moći će se pričešćivati i ne će više biti u rukama Engleza, već će biti predana na čuvanje ženama. Dodaše joj: »Ako potpišete, bit ćete slobodna i moći ćete se vratiti u Francusku.« Ivana je potpisala; napravi križić na papiru govoreći: »Opozivljem samo ono što se sviđa našemu Gospodu.« Nakon što je potpisala prvi papirić, tajnik Henrika VI., Laurent Calot, donese joj jedan drugi i zatraži od Ivane da i ovdje stavi svoj znak jer to traži puka formalnost, ali na ovome spisu stajalo je posve jasno da se ona priznaje vješticom, bogohuljom i lažljivkom. Ovaj spis nije bio ni pročitan Ivani i prijevarom su je sklonili da poda nj stavi svoj znak. Tada se Cauchon okrene Winchesteru i smjerno ga zapita što valja činiti. A ovaj odgovori: »Treba je poslati da čini pokoru.« No njezino pomilovanje bilo je užasno: »Ivano, mi Vas osuđujemo, iz milosrđa i iz blagosti, da sprovedete ostatak Vaših dana u tamnici uz kruh i uz vodu da tu oplakujete svoje grijehe.« Ivana se povrati natrag u zatvor i više sudaca je pohodi i zatraži od nje da izvrši svoje obećanje i opet obuče žensko odijelo. Obrijaše joj glavu, ali ne otvoriše zatvor, već ona moraše ostati i dalje sa 5 prostih vojnika. Ivana je plakala, a svetice je tješile. Namjerno su ostavili u tamnici njeno muško odijelo jer su se nadali da će ga ona opet obući. To je bila želja sudaca da je tako mogu uhvatiti i dokazati kako je ponovno zapala u krivovjerstvo (herezu) i da je prekršila obećanje što ga je potvrdila svojim potpisom. Kada se dizala s ležaja i htjela ići na misu – bila je nedjelja i obećaše da će je onamo odvesti - silno se začudi kada je vidjela da su joj njeno žensko odijelo odnijeli i na njen krevet postavili muško odijelo. Sve do podne je ostala ležeći ne želeći uzeti muško odijelo. Ali ju je narav prisilila da se digne i stid ju je prisilio, da se zaodjene u ono odijelo koje je još imala. Bilo je muško. Sat iza toga je cijeli grad znao da je popustila, da je zapala u »krivovjerstvo«. Suci su silom nastojali da se ne sazna što ju je prisililo da obuče muško odijelo. Slijedeće noći sam vojskovođa Warwick dođe u zatvor i tu je stade gadno napastovati. Ona je dosada nosila muško odijelo, da zaštiti svoju krepost usred vojnika koji su je čuvali, a sada su je isti razlozi sklonili da bezuvjetno dalje to odijelo nosi. Znala je da je smrt čeka ako i nadalje bude nosila to odijelo. No ona je držala da je bolje izgubiti život, nego li svoju djevičansku čistoću. Sljedećega dana ispripovjedi što se dogodilo. Ponovno uvjeravaše da nije nikada sumnjala u svoje glasove i da ih nije zanijekala.