XII. SMRT NA LOMAČI

Englezi su znali da nisu sigurni dok ova djevojka bude na životu. Trebala je poginuti. U utorak su se skupili na sjednicu raznovrsni ljudi pa i tri liječnika. Tu zapravo više nije bilo ni sudaca ni suda. Trebalo je krvi. Lozinka je bila: Francuskinju valja spaliti. Istoga dana sudište izjavi da je Ivana vještica, da je ponovno zapala u grijeh, zaziva vragove i izrabljuje narod. Osudiše je da bude živa spaljena, a osuda će se sutradan izvršiti. Englezi su silno radosni. Više ih se zavjetovalo da će na lomaču sami donijeti drva.

Izjutra u srijedu 30. svibnja 1431. Ivana vidje kako dobri tamničar Massieu dolazi blijed i uznemiren. »Ivano, reče on dršćućim glasom, u osam sati ćete se morati pojaviti pred sucima na trgu Vieux-Marché i tu ćete čuti svoju smrtnu osudu i bit ćete predani krvnicima.« Ivana o tome nije ništa znala i nije mogla vjerovati da će umrijeti za dva sata. I to kakvom smrću! Polako će gorjeti usred plamenova, živa, a sav će narod to gledati. Bit će oklevetana, osramoćena, za njom će ostati nečastan spomen! »Jao, jao«, poviče ona, »zar će se tako okrutno sa mnom postupati. Zar će cijelo moje tijelo izgorjeti još danas i pretvoriti se u pepeo. Ah! Draže bi mi bilo da mi pet puta odrube glavu.« Dominikanac, svećenik Martin Ladvenu, došao je u tamnicu da je pripravi na smrt. Sam je plakao. Ivana mu se ispovijedi velikom poniznošću i pošto je primila dozvolu da se pričesti, ona primi svoga Boga tolikom vjerom i ljubavlju da je zadivila sve prisutnike. Ivana je bila spremna na mučeničku smrt. U devet sati prijepodne je zaodjenuše u žensko odijelo i stave na kolica. Pratio ju je njen ispovjednik Martin Ladvenu i tamničar Massieu. Za njom je išlo 700-800 engleskih vojnika, oboružanih kopljima i mačevima. »Oh!«, reče Ivana sa žarom, »ufam se u Boga i ove ću večeri biti u nebeskom kraljevstvu.« Kobna pratnja išla je polako kroz mnoštvo.

Oko 10.000 osoba skupilo se na trgu. Na groblju crkve sv. Spasitelja, tik uz crkvu, bila je postavljena tribina za suce i za odlične velikaše. Mnogo dalje se nalazila silno visoka lomača, koja je bila postavljena na zidanom podnožju. Nekoliko metara pred lomačom bio je zabijen u zemlju kolac, a na ovom se nalazila ploča s natpisom: »Ivana, koja se dala zvati Djevica, lažljivka, zlobna, izrabljitelj naroda, vračara, praznovjerna, klevetnik Božji, ohola, loše misli o vjeri Isusa Krista, hvalisava, idolopoklonka, okrutna, razvratna, zazivateljica vragova, apostatka, shizmatik, krivovjerka.« Njoj nasuprot nalazio se na prvoj estradi Cauchon, mnogi odličnici i Winchester. Nasuprot ove estrade, s druge strane, nalazio se na uzvišenoj propovjedaonici propovjednik Midy. Ivana je k njemu morala otići s tamničarom Massieuom i ispovjednikom Ladvenuom. Ivana stiže, pogleda na ovaj žaloban prizor. Siđe s kolica, popne se prema propovjedaonici, a za njom dođoše neki drugi. Midy započne propovijed. Ne zna se što je govorio. Jedino se zna da je obradio misao: »I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi.» (I. Kor 12, 26). Ivana je slušala velikom mirnoćom. Propovjednik završi: »Ivano, idi u miru, Crkva te više ne može braniti i predaje te u svjetovne ruke.« Nepravedne li osude! Ivana je počela moliti: »Sv. Trojstvo, smiluj mi se! Isuse, smiluj mi se! Djevo Marijo, moli za me! Rajski Sveci, molite za me! Sv. Mihovile, moli za me! Sv. Katarino, sv. Margareto, pomozite mi!« Zatim se okrene prisutnicima i reče im: »Što sam učinila dobro ili zlo, na to me nije sklonio moj kralj… Bili Vi moje stranke ili druge, ponizno Vas molim za oproštenje. Opraštam Vam zlo što ste mi ga učinili, molite se za me… Svećenici, molim Vas, svaki mi poklonite jednu misu!« Nastade velika tišina. Sam kardinal Winchester je plakao, biskup Cauchon je plakao; sve je mnoštvo plakalo. Engleski vojnici htjeli su da se smiju, ali im to nije uspjelo jer su vidjeli kako ona junački ide u smrt. Cauchon reče: »U ime Našega Gospoda, amen. Mi Petar, po milosrđu Božjemu, biskup od Beauvaisa, proglašavamo da si ponovno pala u svoje stare zablude; proglašavamo te krivovjerkom i ponovno palom u grijeh. Mi odlučujemo i izjavljujemo, kao gnjili ud, moraš biti odbačena od jedinstva Crkve da ne bi zarazila ostale udove; trebaš biti odijeljena od njezina tijela i predana svjetovnoj vlasti…slijedi da te odcjepljujemo i njoj predajemo moleći da za te ublaži strogost pravednosti, ne osudivši te ni na smrt, ni na okljaštrenje.« No, Ivana je uvijek gledala na lomaču. »Hoću jedan križ«, reče. Napraviše joj jedan od dva štapića. Ona ga uze, žarko poljubi i postavi na svoje grudi. I zatim reče: »Hoću križ iz obližnje crkve, molim vas donesite mi ga! Ispravno ćete ga držati preda mnom sve dok ne budem mrtva. Hoću gledati križ na kojem je visio Bog, hoću gledati sve do svoje smrti.« Jedan ga svećenik donese iz crkve, a Ivana ga je dugo grlila. Englezi su izgubili strpljenje. »Popovi«, urlikali su oni, »zar ćemo mi ovdje objedovati?« I poletješe prema Ivani kao bjesni, te je odvukoše pred treću tribinu na kojoj je sjedio državni sudac. Ovaj je imao dužnost da izreče osudu, ali ovaj, ili je bio tako smeten, ili je držao da je svaki proces suvišan, to ni ne učini. Engleskim vojnicima reče: »Odvedite je«, a krvniku kaza: »Učini svoju službu.« Ljudi crkvenoga staleža moraše otići, to je zahtijevao zakon onoga vremena. Jedino je njezin ispovjednik, dominikanac Ladvenu ostao sve do kraja. Bilo je 11 i pol sati. Nisu je odnijeli na lomaču; ona je sama išla gore, neustrašiva kao i prije na juriš. Bila je žrtva koja se je prikazala. Njezine su oči bile pune suza, ali noge su njene bile čvrste. Pred njom je jedan svećenik držao križ, a ispovjednik se s njome popeo pomažući. Zadnji je išao krvnik. Mnoštvo je gledalo na sve ovo s užasom. Ona reče: »Rouen, strah me je da ćeš morati trpjeti radi moje smrti.« Ona uze ponovno križ i pritisnu ga na srce. Tako se oboružala za svoju posljednju borbu. Upališe lomaču. Mali se oblak dima napravi, vatra je postajala sve življa. Ona se poboja za ostale i reče obojici dominikanaca: »Udaljite se, udaljite se, ali visoko držite križ da ga vidim.« Najednom je ujede crvena vatra. »Blagoslovljene vode!«, poviče ona.

Doskora se nalazila u vatri. Nitko nije čuo tužbu. Jedino su odzvanjali njeni glasovi: »Isuse, Isuse, Isuse. Ja nisam ni heretik, ni shizmatik, nastavljaše ona…O Sveci Raja! Sv. Mihovile, sv. Katarino! Sv. Margareto!« Ovi su zazivi poput strijela letjeli prema Nebu. Napokon se začuje: »Moji Glasovi bijahu Božji; sve što sam činila bilo je na zapovijed Božju; moje objave dolažahu od Boga.«

Njezina je posljednja riječ bila: »Isuse!« Podne je prošlo; ona, koja je toliko trpjela, više nije bila među živim. Njen se život svršio; boravila je među ljudima 19 godina, 4 mjeseca i 24 dana; u ovome kratkom vremenu izvršila je djelo svoga poslanstva. Spasila je dva naroda: engleski narod, prisilivši ga da napusti kontinent i francuski narod povrativši mu autonomiju pod narednom dinastijom. Ona se posvećivala u selu i u taborima, ostala je neokaljana postavši vojnikom, bila je tako srčana i tako razborita kao da se nije pouzdavala u svoju razboritost i u svoju srčanost. Bila je urešena svakom slavom i svakim poniženjem.

Krvnici nisu štedjeli ni njen plameni grob. Otiđoše k lomači i nađoše izgorjelo crno tijelo kako visi na stupu. Mnoštvo se vrati kućama, a mnogi, koji su vidjeli Ivanu kako umire, nisu taj prizor mogli zaboraviti. Kanonik Aléspee uvjeravao je da bi rado bio na tom mjestu gdje se sada nalazi ta žena. A krvnik, na koga ni trpljenje ljudsko nije moglo djelovati, (tako se bio priučio na svoj zanat), taj isti krvnik pokucao je na vrata dominikanskoga samostana. Bio je uzbuđen, tako se kajao i bio je sav u strahu da mu nikad neće biti oprošteno, što je to učinio ovoj svetoj ženi.

Oko dva sata Winchester (koji će nakon 16 godina umrijeti u ludilu, nakon što je dao pogubiti svoga nećaka Glochestera), zapovijedi da se ostatci bace u Seinu. Krvnik je doveo svoja kolica i u njih stade bacati još zadimljeni pepeo. No njegove se oči na nečemu ustale. Srce je ostalo čitavo i puno krvi. Htio je da i ovo izgori: pospe ga uljem, sumporom i žarama. Nije koristilo. Krvnik je govorio da je to čudo. Sa lopatom baci ovo srce u kolica. Četvrt sata iza toga se sve bacilo u Seinu s mosta Matilde.

Bog ima svoje tajne: Židovi ne znaju gdje su ostatci Mojsijini, a Francuzi nemaju ostatke Ivanine.