I. Općenite svetačke odlike
Upravo je nemoguće u jednom posve kratkom prikazu iznijeti velebne krjeposti Ivanine. Pomislimo samo da su se sto dvadeset i dvije sjednice, koje su trajale šest do sedam sati dnevno, bavile samo proučavanjem njenih krjeposti. To je Crkva tražila jer, kako je poznato, ona ne proglašava nikoga blaženim na laku ruku. Analiza ovih krjeposti bila je tiskana u dvije tisuće stranica in–folio. Sve je to bilo poslano u Rim na proučavanje. Rim ni ovim temeljitim proučavanjima nije bio zadovoljan i poslao je sve natrag. Ponovno se kroz petnaest mjeseci proučavale njezine krjeposti i tek tada je bio dovršen posao potreban da se ona proglasi blaženom. Mi ćemo tek u nekoliko poteza prikazati njezine moralne i bogoslovne kreposti.
Poznata je stvar da se krjeposti vrše u tri stupnja. U običnom, uzvišenom i junačkom stupnju. Čovjek je krepostan u običnom stupnju, kad vrši obične dužnosti ćudoređa, osobito u porodici i kad čini sve što ga veže uz pravednost. Uzvišeni stupanj već traži svladavanje loših strasti, osobnu nesebičnost, velikodušni žar za dobro, ali Crkva od svih svetaca traži mnogo više; ona traži junački stupanj, t. j. ona od svojih miljenika traži da najtežim i najstalnijim žrtvama i činima, koji su ljudskoj naravi najteži, vrše kardinalne i bogoslovne krjeposti.
Ivana nije sve krjeposti odmah iz početka vršila u junačkomu stupnju. Kod nje možemo opaziti razvoj prema savršenstvu. Kad je Anđeo od nje tražio da ostavi roditelje i pođe u rat, ona se opirala i plakala. Već iz ovoga se vidi da su sveci ljudi kao što smo i mi: od mesa i krvi i da tek borbom dolaze do savršenstva. Tako je bilo i s Ivanom.
Milost ne uništava narav. Prije nego li prijeđemo na njezine stečene krjeposti pokazat ćemo ukratko njezine prirođene odlike. Bila je poslušna, poglavito roditeljima; bila je priprosta, a prema svima blaga. Na njoj nema ništa otresitog; ona nastoji prilagoditi se običajima i svijetu kojemu dolazi. Tako je npr., došavši na dvor Karla VII., tri puta pokleknula pred svojim vladarom jer su to tražili dvorski običaji. Bila je radišna, umiljata, privlačila je. Na njoj se ističe prirođena jednostavnost te da je bila vesela. Rado se igrala sa svojim družicama Mengette i Hauviette. Po svojoj je duhovitosti prava Francuskinja. Još se sjećamo kako je duhovito odgovorila Dominikancu Séguinu, kada ju je pitao kojim je jezikom govorio sv. Mihovil. Rekla mu je: »Boljim nego Vi«, jer je on govorio limuzanskim narječjem.
Razboritost: Vrlo je dobro u svakom pojedinom slučaju razlikovala dobro od zla. Svojim je zdravim razumom sve prosuđivala: nije htjela da se ljudi dotičnu njezinoga tijela krunicama, a kada je predvidjela da bi mogla zbog bolesti u bolnici umrijeti, mirno je sve rasporedila za svoju smrt.
Pravednost: Davala je svakome ono što ga ide i tražila od svakoga da vrši svoju dužnost. Već kao dijete željela je da zvonar u određeno vrijeme zvoni u crkvi kompletorij, kako je to bila njegova dužnost. Kada je kralj bio krunjen, unijela je u crkvu svoju zastavu jer je držala kako je pravedno da ona zastava bude na slavi koja je bila i na muci. Napokon se stavila na čelo pravednomu ratu: htjela je da francuski vladar dobije krunu koja mu pripada i da francuski narod postane gospodarom u svojoj kući.
Umjerenost: Već smo u predavanju spomenuli kako je strpljivo podnosila tjelesnu bol i kako je sama krotila svoje niže sile. U korizmi je postila da su joj se svi divili. Ovamo spada i njezina poniznost i čistoća u kojim se krepostima posebno odlikovala.
Kroz cijeli svoj život ističe da je siromašna djevojka koja ništa ne zna. U slavi se nije uzoholila i bila je ravnodušna prema bogatstvu kao i prema siromaštvu.
Čim je vidjela da je pozvana na veliko poslanstvo oslobođenja svojega naroda, odmah je uvidjela da se mora odreći svih zemaljskih veza. Prvo je da je položila zavjet vječnoga djevičanstva i upravo je željeznom energijom u nećudorednom taboru čuvala ovaj biser. U zatvoru su je vojnici, pa i sami vojskovođe, napastovali, a ona je tako odlučno branila čistoću te je bila spremna radi nje i život izgubiti. Nošnju je smatrala sredstvom, ne samo da zaštiti svoju čistoću, već također čistoću bližnjih među kojima se kretala. Stoga je nosila muško odijelo. Može se reći da je ona prva istaknula socijalnu funkciju odjeće, koja ima, među ostalim, i tu zadaću zaštititi druge da ne podlegnu požudi.
Jakost: Od svakoga se sveca traži jakost, ali Ivana se u ovoj krjeposti tako odlikovala da ova daje posebno obilježje njezinu svetačkom značaju. Ona ju je poticala na teške pothvate i na samu smrt. Primjereno je išla poteškoćama ususret i primjereno i ustrajno ih je snosila. Već kao dijete je svladala ljudski obzir i, unatoč porugama, išla kititi crkve. Klečeći je molila Anđela Gospodnjega ne obazirući se na mjesto gdje se nalazila. Teške uvrede je strpljivo i ustrajno snosila. Engleski vojskovođa naziva ju kravarom, a suci su je teško vrijeđali. U bojevima je bila tako srčana da se na nju mogu primijeniti riječi iz Psalma: »Pa makar cijela vojska bila protiv mene, moje je srce neustrašivo«. (Ps. 26). Isto je tako junački stupala na lomaču. Po naravi nije bila najsrčanija i često je plakala kad bi saznala za poteškoće koje je čekaju. Srčanost i ustrajnost dvije su odlike njezine jakosti. Primanje sv. sakramenata podiglo je kod nje ovu kardinalnu krjepost do junačkoga stupnja.
Vjera: Iz prikaza inkvizicije još se sjećamo da je čvrsto priznavala istinitima one stvari koje je Bog objavio, i to radi autoriteta Boga koji objavljuje. Ona je, unatoč svih zakučastih pitanja inkvizitora, izjavljivala da vjeruje Crkvi i da su Crkva i Krist jedno. Isto tako je čvrsto vjerovala da njeni Glasovi dolaze od Boga.
Ufanje: Iz cijelog se njenoga života vidjelo da je željela posjedovati Boga u vrhunaravnomu blaženstvu i da se uvijek uzdala u običajnu pomoć Božju.
Ljubav prema Bogu: Boga je ljubila kao najveće i
apsolutno dobro. Uvijek, u obitelji, na kraljevskim dvorovima, u taboru,
na jurišu, u zatvoru i na lomači mislila je na Boga. Sve je radila iz poslušnosti
prema Bogu, a osim toga je ljubila svece Božje.
Ljubav prema bližnjemu:
prema pojedincu: darivala je siromahe, tješila žalosne i umiruće, njegovala bolesnike. Plakala je nad mrtvim neprijateljima, osobito kad su umrli bez ispovijedi. Strpljivo je podnosila sve uvrede. Ljubila je štoviše svoje neprijatelje i nije htjela proliti neprijateljsku krv. Oprostila je sucima koji su je poslali na lomaču i molila se za njih.
prema obitelji: Već smo vidjeli kako je bila poslušna prema svojim roditeljima i kako je u Reimsu srdačno pozdravila svoga oca.
prema užoj domovini: Ljubila je također svoj rodni kraj i nije na nj zaboravila ni u najvećoj slavi. Nakon kraljeva krunjenja u Reimsu, isprosi od kralja za svoje selo Domrémy oslobođenje od svih poreza.
prema svojoj domovini: Ljubav prema domovini jest najviša zemaljska ljubav prema bližnjemu. Kada je Ivana saznala kako njezina domovina stradava, bila je spremna položiti za nju život. Kad je čula da se francuska krv prolijeva, kosa joj se stala ježiti na glavi. Ova velika ljubav Ivane prema domovini jest posebno obilježje njezine bogoslovne krjeposti ljubavi.
Da se steknu moralne i bogoslovne kreposti, potrebno je da se čovjek služi sredstvima koja mu Bog i Crkva stavljaju na raspolaganje. Ivana se služila svim tim sredstvima kao i ostali sveci. Od djetinjstva pohađa razne crkve, moli se svakom prilikom (klečeći i plačući), ide svaki dan na sv. misu kada za to ima priliku. No najviše valja istaknuti da je često primala sv. sakramente, duhovno vodstvo i sv. pričest smatrala je najjačim sredstvom za svoje usavršavanje. U svetoj je Pričesti crpila snagu za svoj teški apostolat.usavršavanje. U svetoj je Pričesti crpila snagu za svoj teški apostolat.