U svojoj vrlo oštroumnoj raspravi P. Grgec dokazuje da je vrijednost
umjetničkih djela dosta relativna jer je uvjetovana duševnim
horizontom epohe, pjesnika i čitatelja. Umjetnina nam se sviđa ako
duševni horizont umjetnika nije uži od našega. Zato se događa da
mali ljudi uživaju isto toliko u neznatnome umjetniku, kao čovjek
širokoga shvaćanja u Danteu, dok će se čitatelju Dantea činiti npr.
stihovi Harambašića pustim stihoklepnjama...
Primijenimo tu
teoriju na slavljenu njemačku pripovijest "Der Heilige" od C. F.
Meyera. Glavne ličnosti u ovoj pripovijesti su Henrik II. (engleski
kralj) i sv. Toma, nadbiskup Canterburyski. Tko je imalo upućen u
povijest, zna da je sv. Toma bio zaista velik čovjek, svetac u
potpunome smislu. Takvo je naše mnijenje o tome čovjeku prije nego
što uzmemo u ruke pripovijest "Der Heilige". Mi imamo stanovit
horizont i čitajući ovo djelo sve se više uvjeravamo da autor ne
poznaje istinu, iskrivljuje istinu, mi se borimo s njime i
svladavamo ga. Čitatelj kojemu povijest nije poznata ili koji je
prožet autorovim predrasudama (Los von Rom!), uživat će u svomu
djelu; - mi u umjetnosti tražimo sklad između istine i ljepote. Ovo
djelo je napisano 1880. Objektivni čitatelj osamdesetih godina koji,
recimo, još nije potanko poznavao to povijesno razdoblje, slutio je
da ovo djelo nije umjetnina, slutio je, naime, da sve moguće životne
faze (od borbe protiv pape do isposnika i mučenika koji prezire
svoga neprijatelja), koje proživljuje sv. Toma, ne mogu biti u
skladu s istinom. U svakome čitatelju je naime težnja za
istinitošću. Pa, ako mu se daje jedan povijesni roman, pa ma kako on
bio dobar, i uz to jedan umjetnički dotjeran kulturno-povijesni
prikaz onoga istog doba u kojemu se odigrava radnja romana, čitatelj
će radije posegnuti za povijesnim djelom. Jedan povijesni roman,
pripovijest i dr. koji se kruto ogrješuje o povijesni duh, ne možemo
pročitati bez ogromnih poteškoća. Zato i vidimo da ova tendencija za
istinom stvara loše povijesne pripovijesti (kao što je spomenuta
Meyerova novela "Der Heilige"). Zasebnu pjesničku tvorevinu koja je
na granici između monografije i povijesne pripovijesti. Začetnik ove
vrste je Voltaire (Karlo XII., etc.). U tome smjeru su klasični
predstavnici A. Stolz (sv. Elizabeta), Joergensen (sv. Franjo
Asiški, a osobito sv. Katarina Sienska). U umjetnosti princip istine
i vjerojatnosti (pa i u bajci) mora dominirati nad svim. Autori ovih
djela zato ozbiljno proučavaju povijest, sve moguće rukopise,
pohađaju one krajeve gdje su njihovi junaci živjeli i daju nam
maximum vjerojatnosti.[2]
I ako povijest ili koja druga znanost za nekoliko godina
uznapreduje, mi ta djela ne ćemo čitati jer ćemo znati da ne
odgovaraju više sasvim istini. Čitatelj dakle traži maximum istine.
U ovome slučaju se to odnosilo na objektivno prosuđivanje couleur
localea. Tu je povijest kritičaru pokazala istinu. Iste
znanstvene metode moramo se držati i kod objektivnoga prosuđivanja
etičkih umjetničkih vrjednota u pitanju je li ono "dobro", ono što
prikazuje umjetnost. Za kritičara je to vrlo važno jer se upravo na
ovome temelji svaka relativno najobjektivnija kritika.
Objektivni kritičari mogu bit jedino veliki ljudi (u kršćanskome
smislu) jer kršćanstvo stavlja zahtjeve na njihov život, koji su u
roku od 2000 godina dokazali da odgovaraju najidealnijem životu u
svakoj epohi. Evo jednoga, na oko nešto neobičnoga dokaza: promotrit
ćemo, naime, ukoliko ideja o postu može poslužiti kritičaru da
objektivno prosudi mnoge životne i umjetničke vrjednote.
Još prije rata, u doba sveopće europske sitosti većina je
intelektualaca smatrala pôst ludim apsurdom, kojim se religija
miješa u osobni život pojedinca. A i mnogi prosječni, uvjereni
kršćanin je nešto skeptički promatrao ovaj zahtjev pozitivnih
religija. Nadošlo je doba europskoga gladovanja; mnoge predrasude su
propale i mnoge istine su ponovno zaokupile ljudstvo. Oni koji su
gladovali stali su se diviti ljudima koji su se dragovoljno odricali
hrane iz ljubavi prema bližnjemu. Tako je jedna povijesna epoha
ljudstvu realno pokazala da je post veličajna ustanova. No ti ljudi
i ne naslućuju da su shvatili samo jednu - možda najneznatniju
stranu - te etičke vrjednote (abstinentia christianorum r e f e c t
i o pauperum). Promotrimo jedno drugo povijesno doba npr. doba
Fichteovoga idealizma, kada je mladež, zadojena narodnim
oduševljenjem, htjela spartanskim metodama odgojiti otporno tijelo
da se spremi za veliko narodno djelo, jačajući svoju volju. Zar nije
jedno od najuspjelijih sredstava za to (naravno uz mnoga druga)
dragovoljno odricanje od jela - post?! Zar nije ondašnjoj
oduševljenoj generaciji ili, što više, zar nije samim Spartancima
imponirao svaki onaj koji je stegnuo svoje tjelesne potrebe na
minimum? Time su dvije epohe dokazale da je postulat pozitivnih
religija u tome pravcu upravo veličanstven. - Kritičari koji ne
razmišljaju, promatraju sve s današnjeg stajališta i radi toga ne
mogu objektivno prosuditi ni život ni umjetnost. Njihova mjera je
odviše uska: u mjerilu njihovoga prolaznog svjetonazora je trun
istine opkoljen šikarom modernih laži. No, s obzirom na etičko
prosuđivanje umjetnosti (to jest da je samo lijepo ono što je ujedno
i dobro), postoji jedna znanost, jedan svjetonazor koji kroz vjekove
niže u jednu harmoničnu cjelinu čestice svoga kritičkog suda o svim
pojavama života koje se neprestano mijenjaju. Taj organizirani
kritički nazor je shvaćanje Crkve koja se kao gorušično zrno razvila
do velikoga stabla. Kritika će prema tome biti relativno
najobjektivnija tada kada promatra djela primijenivši na njih
kršćanske istine; istine o kojima svjedoče vjekovi da su istinite.
Uzmimo jedan primjer: Tko ne poznaje Shakespearovog Falstafa?
Literarna kritika tvrdi da je Falstaf jedna od najuspjelijih
komičnih figura svjetske književnosti. Dovedite u kazalište od gladi
i trpljenja izmorenoga intelektualca - jednoga tipičnog
Srednjoeuropejca. - Dovedite ga da gleda proždrljivoga debeljaka, to
veliko bure koje misli samo na jelo i piće i na druge tjelesne
užitke. Izgladnjeli gledatelj se ne će nasmijati i diviti Falstafu
jer je glad istančala njegovu socijalnu svijest. On, kako u životu,
tako i u umjetnosti, ne može uživati u čovjeku koji preko mjere jede
dok druge tisuće u najvećoj bijedi gladni trpe. Ali literarni
kritičari, koji su do sada izražavali o tome poglavlju svoj sud,
živjeli su u istoj atmosferi Falstafa i nisu opazili da je on gadan
čovjek koji nam se ne može svidjeti, ma kako on majstorski bio
prikazan. Falstafa uzeh samo kao drastičan primjer i ne poričem mu
svaku vrijednost: tvrdim samo kako u njemu ne možemo potpuno uživati
(umjetničko djelo potpuno d o ž i v j e t i ). (Pitanje kada i
kako se "zlo" smije prikazivati je zaseban problem koji mimoilazim).
Da smo se prema tome odmah kod procjenjivanja Falstafovog tipa
poslužili kršćanskom normom da je neumjerenost u jelu i piću grijeh,
naš bi sud bio ispravan. Ili, zamislimo da je prošlo milijun godina
kulturnoga života. Zar mi ne bi onda prosuđivali jedno tisućljeće,
kao što danas procjenjujemo jedno stoljeće? Možda će onda kritika
reći da je karakteristika prve epohe čovječanstva i umjetnosti - od
početka kulturnoga života uopće, pa recimo do 2000. godine iza
Krista - vladavina Erosa jer će po svoj prilici konstatirati da je
ljubav u ovomu razdoblju igrala veću ulogu, negoli u narednim
epohama. Rijetke su umjetnine što danas niču, a da ne bi ljubav bila
u njima važan čimbenik, a ipak ne bi bilo opravdano ako bismo
ustvrdili da će ona uvijek biti u umjetnosti tako važan čimbenik,
kao što je do danas bila. Prema tome, smijemo zaključiti da je i
kritično iskustvo od skoro tri tisuće godina što ga danas imamo vrlo
relativna podloga da stvorimo posve objektivni kritični sud o
umjetničkim djelima. U razvoju kritičkoga shvaćanja opažamo
tendenciju koja nastoji da relativne primjese što više odstrani i
učvrsti što objektivniji sud; jednom riječju, sve teži za apsolutno
objektivnim prosuđivanjem umjetnosti - objektivna kritika zahtijeva
egzistenciju Boga. Prema tome se obistinjuju Grgčeve riječi: "Isto
je tako teško odsjeći najviši stupanj pjesničke stvaralačke snage za
sve ljude i sva vremena. Neke smo pjesnike uvrstili u red genija,
označivši time najviši stupanj dosadašnjega pjesničkog dara. Ali tko
može reći da se u budućnosti ne će naći tkogod tko će nadmašiti i te
genije? Mi možemo barem zamisliti takve ljude prema kojima će npr.
Shakespeare iščezavati kao Ivo Vojnović ili D'Annunzio prema
Shakespearu".
Evolucija kritičnoga nazora dokazala nam je da Shakespeare više
nije u svemu apsolutni uzor; dokazala je da u Falštafu ne možemo
nikako larpurlartistički uživati u njemu samome bez obzira na
njegovu okolinu i na ideju radi koje ga je Shakespeare prikazao. (O
felix culpa: Zlo dakle i u umjetnosti mora igrati veliku ulogu, kao
i u cijelomu makrokozmosu). Na taj način se najsigurnije može
odrediti umjetnička vrijednost djela. Mogli bismo zaći u područje
glazbe, slikarstva i uvjerili bismo se o tome.
Istine vjere su dakle jedini umjetnički kriterij da se objektivno
shvati život i umjetnost. Ovome bi se dalo prigovoriti kako po tome
svaki čovjek može o svemu izreći svoj objektivni sud, samo ako
promisli kako Crkva o tome misli. U mnogomu zaista i može pa ako se
on i ne razumije u umjetnost. Može, ako je uvjeren da je autor npr.
naslikao akt bluda i da dotični umjetnik u prikazivanju ovoga uživa.
Slobodno je ustvrditi da to djelo nije umjetnina jer dobro i lijepo
nisu u skladu. Od izrazitoga kršćanskog kritičara traži se mnogo
više. On mora proživjeti sve faze umjetnine i on će granicu dobra i
zla, sve nijanse nedosljednosti intuitivno spoznati zato jer u sebi
dnevno proživljava ili barem teži za objektivno najvrjednijim
životom – kršćanskim životom. On dosta lako opaža kada se logički
psihički razvitak umjetnika stane kidati iz kolotečine objektivnih
kršćanskih istina. Time zaključujemo da savjestan kritičar mora
živjeti što intenzivnijim životom (euharistijskim, pokorničkim i
društvenim), mora nastojati postati što veći čovjek - postati svet
jer istom takav će u životu i u umjetnosti moći na intelektualan i
intuitivan način naći i razlučiti neizmjerno fine niti koje od
carstva Istine, Dobrote i Ljepote stvaraju jednu čvrstu nerazdruživu
cjelinu
Ivan Merz.