NEDJELJA
Sarajevo, 27. 4. 1924., br. 17., str. 1-2
KATOLICI I POLITIKA
CRKVA I POLITIKA
I.
"Nedjelja" od 6. travnja o. g. donijela je mali izvještaj o jednom članku što je izišao u poluslužbenom glasilu Sv. Stolice "Osservatore Romano". U njemu je izrečeno da su katolici pred Bogom obvezani birati onakve zastupnike koji će u sabornici braniti sv. Crkvu i kršćansko ćudoređe. Kako to? Jednom se kaže: Crkva se ne pača u politiku, a drugi puta ona nalaže vjernicima kakve će zastupnike birati. Nije li to očito protuslovlje? Nikako! Evo zašto:
Gospodin Bog osnovao je dvije ljudske zajednice i to jednu naravnu i vremenitu, a drugu vrhunaravnu i vječnu. Vrhunaravna je zajednica sv. Crkva koju je ustanovio sam Isus Krist i njezina je zadaća voditi čovječanstvo vječnoj sreći. Drugu zajednicu, naravnu, nije Gospodin Bog osnovao na izravan način kao sv. Crkvu, već na neizravan način. On je, naime, učinio čovjeka društvenim bićem, a društvenost zahtijeva jednog poglavicu. Prva je društvena jedinica obitelj, a narod i država sastoje se iz bezbroja takvih društvenih jedinica. Potrebno je, dakle, jedno vodstvo, jedan autoritet koji će voditi sve ove naravne društvene jedinice, a to je društvena vlast. Zato razumijemo zašto Katolička crkva naučava da je svaka vlast od Boga pa makar ona bila i u rukama bezvjernika.
Glavna je dužnost države brinuti se kako će ljudima biti dobro na zemlji i kako će ovdje steći vremenito blagostanje.
Gospodin Bog, koji je tvorac vrhunaravnoga reda (Crkve) i naravnoga reda (države), razdijelio je ljudski rod među dvije vlasti kojima se valja pokoravati. Razumijemo zašto je naš Spasitelj rekao: "Dajte Bogu što je Božje, a Cesaru, šta je Cesarevo."
To je vrlo mudro uredio i tako nas je uputio da je jedno od temeljnih načela svake akcije: podjela rada. Neka se Crkva ne miješa u gradnju željeznica i cesta, ali neka se država ne miješa u namještanje biskupa, u osnivanje Marijinih kongregacija i orlovskih društava. Svako ovo društvo - Crkva naime i država - ima svoj djelokrug u kojem moraju biti neovisni. Ali što je ondje gdje se interesi sukobljuju, kao npr. kod ženidbe, kod škole? U takvim mješovitim pitanjima, koja spadaju istodobno u djelokrug Crkve, a i države - jer je ženidba sakrament, a za sakramente se brine Crkva, ali iz braka se rađaju vojnici, a to opet zanima državu - u takvim pitanjima Crkva ima prvu riječ. A zašto to? Nije li to nametanje? Nipošto; i to zato jer se država brine za zemaljsku, vremenitu sreću ljudi, a Crkva za vječnu. Vremenitost se mora podrediti vječnosti, kao što se tijelo, koje traje do sto godina, mora podrediti duši koja je vječna.
Svaki je katolik istodobno član Crkve, a i države. On se mora pokoriti jednoj i drugoj i to državi u stvarima vremenitog, materijalnog blagostanja, a u pitanjima vječnog blaženstva, mora se pokoriti Crkvi. Traži li država nešto od njega što se protivi Božjim zakonima, on mora biti spreman proliti svoju krv i pokazati da treba više slušati Boga nego ljude.
Šta je napokon politika? Ona je znanost o dobrom upravljanju države. Svaka politička stranka tvrdi da bi ona znala bolje upravljati državom negoli koja druga. Mi katolici imamo čista i jasna načela u tome i znamo da svaka stranka, koja na primjer ne priznaje slobodu i neovisnost Crkve ili ne priznaje prirodno ćudoređe kao npr. svetost obitelji, nerazrješivost braka, vjerski odgoj djece, nedjeljni počinak, ne valja. Katolici moraju prema tome potpomognuti onu stranku ili one stranke, ako ih ima više, koje stoje na kršćanskim temeljima i koje će u saboru braniti ponajprije prava Crkve, prava vjernih katolika i po načelima Crkve raditi i za vremenito blagostanje države.
Sve te navedene stvari spadaju u vjeru i ćudoređe, a za ovo se mora brinuti Crkva. Evo u koliko se Crkva bavi politikom.
II.
Ali evo u koliko se ona ne bavi politikom: Njoj je svejedno, bila monarhija ili republika, bilo petnaest ministarstava ili samo tri, gradile se željeznice ili parobrodi. To se sve tiče vremenitoga blagostanja, a Gospodin Bog je to stavio u djelokrug države. Ovakva se pitanja u običnom životu nazivaju imenom "politike". I sada nam je jasno zašto Crkva uvijek tvrdi da je izvan politike i političkih stranaka.
Šta je Katolička akcija?
Koje su dužnosti katolika? Dvojake su: oni moraju ponajprije potpomagati Crkvu u širenju kraljevstva Božjega, a zatim vršiti svoje građanske dužnosti. Danas je jedno od najboljih pomagala Crkve tako zvana Katolička akcija. Katolička akcija ima zadaću utvrđivati, širiti, primjenjivati i braniti katolička načela u životu pojedinaca, obitelji i ljudskoga društva; ona je sudjelovanje svjetovnjaka u uzvišenomu poslanstvu Crkve. U Katoličku akciju spadaju mladi junaci, orlovska, omladinska društva, društva đaka, muževa, djevojaka, majki i druga sl. društva. Sva ova društva spadaju pod crkvenu vlast, biskupi šalju u njih svoje odaslanike, duhovne vođe i biskupi za njih odgovaraju pred Bogom. Bez dozvole biskupa se ne smije takvo društvo osnovati u njegovoj biskupiji.
Što je politička stranka?
A politička stranka? Ona je upravila svoje oči prema državi i ona mora poznavati sredstva kako će osigurati državi blagostanje. To su čisto vremenite stvari i zato vidimo mnogo političkih stranaka, a svaka od njih tvrdi da bi najbolje uredila državu i pomogla narodu. Mi katolici tvrdimo da bi temeljna načela svih političkih stranaka morala biti ista; sve one bi morale naglasiti u svome programu da će aktivno braniti slobodu svete Crkve i kršćansko ćudoređe jer su ove dvije stvari također temelji vremenitog poretka.
Za koga će katolik glasovati?
Katolik je često u sumnji za koju će stranku dati svoj glas. Evo mu temeljnih načela: Samo se po sebi razumije da on ponajprije ne smije i ne će glasovati za stranku čiji se program izričito kosi s katoličkim načelima, za stranku koja npr. niječe privatno vlasništvo ili navještava razrednu borbu ili traži rastavu braka. On ne će zatim glasovati za stranku čije novinstvo napada na svećenički stalež i na biskupe i na druge katoličke svetinje. On, nadalje, ne će glasovati za stranku koja šutke prelazi preko katoličkih načela i u svome programu ne spominje npr. slobodu Crkve, vjersku obuku u školi, slobodu udruživanja za katolike, nerazrješivost braka i slično. Sve to zdrav razum nalaže katoliku.
No napokon, za koga će katolik glasovati? Idealno bi bilo kada bi stranka u kojoj su katolici udovoljila slijedećim trima uvjetima:
1. Ponajprije mora bezuvjetno posve jasno isticati katolička načela kao temelj svojega rada, naglašavajući da će se aktivno zauzimati za prava sv. Crkve i vjernika, za slobodu katoličkih škola, za vjerski odgoj u školama, za slobodu udruživanja i manifestacija katolika, za poštivanje svećeničkoga staleža, (oslobođenje od vojničkih dužnosti) i da će stranka napadati sve ono što uništava kršćanski poredak: kao civilni brak, slobodnu ljubav, razbludno štivo i slično.
2. Zatim valja tražiti od samih kandidata te stranke da su iskreni katolici koji vrše svoje vjerske dužnosti i da su dovoljno spremni da će uspješno moći raditi za lijepi program svoje stranke.
3. N a p o k o n bi dotična stranka morala imati i čisto politički program koji se u svim potankostima slaže sa željama izbornika. No, to je najteže jer se tu radi o čisto vremenitim stvarima: o uređenju države i vremenitoga blagostanja naroda, a u takvim nebitnim stvarima ne može nijedan savjesni kat. ustvrditi da je nepogrješiv. Zato neka katolik-izbornik ponajprije gleda na one dvije gore navedene točke - na program stranke koji je na jasno istaknutim katoličkim načelima, na praktični katolicizam kandidata - a glede čisto političkog (vremenitog) programa neka katkada i zataji svoje želje, imajući pred umom da su interesi vjere i ćudoređa glavni, a samo će po sebi doći do vremenitog blagostanja ako sv. Crkva i kršćansko ćudoređe zavladaju javnim i privatnim životom pojedinaca i naroda.
Ovim nije rečeno da svaki katolik mora pripadati jednoj političkoj stranci, pa bila ona i na katoličkim temeljima, ali je dužan glasovati kadgod to traže interesi vjere i ćudoređa (a to je dandanas redovito kod svakog političkog izbora) i to za onog kandidata koji odgovara gore navedenim zahtjevima.
Lučimo katoličku akciju od političke stranke!
Ideal bi bio kada bi svaki katolik bio u jednoj organizaciji Katoličke akcije i osim toga u jednoj političkoj organizaciji koja stoji na kršćanskim temeljima.
Katoličku akciju i političku stranku treba vrlo dobro lučiti i razlikovati. Obje su potrebne i svaka ima svoj posebni djelokrug. Katolička akcija spada pod vodstvo Crkve i biskupa, a oni moraju biti, kako već rekosmo, iznad svake stranačke politike. Politička stranaka ne ovisi od biskupa i Crkve - naravno u koliko njezin rad ne zadire u područje vjere i ćudoređa - i ona slobodno odlučuje. Sada razumijemo zašto je Sv. Stolica od Leona XIII. pa sve do danas naglašavala da Katolička akcija, kao i sama Crkva, moraju biti izvan i iznad svake političke stranke. Belgijska omladina je to nedavno provela, a u Italiji je sâm sadašnji Papa tu reorganizaciju Katoličke akcije uzeo u svoje ruke.
Tako je i bolje. Bolje je to i za Katoličku akciju i za političku stranku. Jer ako se jedni te isti ljudi u javnosti izlažu za jednu i drugu, narod lako pomisli da su obje tijesno povezane. To je osobito kobno u onim zemljama gdje su katolici u više političkih stranaka, pa se čini da se ljudi katoličke akcije služe katoličkim društvima samo zato da pridobiju narod za svoje stranačke političke ciljeve. Već nam, dakle, sama razboritost nalaže da Katolička akcija i politička stranka - dvije vrlo potrebne akcije - budu jedna od druge odijeljene.
Pogledajte kako je sada u Italiji. Katolici su tamo na svim područjima vrlo dobro organizirani. Do nedavno su skoro svi bili u Pučkoj stranci. Nadošao Mussolini i fašizam i katolici su se među sobom politički pocijepali. Sam je Duh Sveti vodio sadašnjega papu Pia XI., što je tamo tako energično odijelio Katoličku akciju od Pučke stranke, i to dok je Pučka stranka bila još jaka. Talijanski katolici koji su danas politički rascijepani, unatoč tomu vrlo su čvrsto povezani u svojim organizacijama Katoličke akcije i na taj način, uslijed političke pocijepanosti, ipak ne stradava sveta Crkva niti najvažniji rad: rad oko obnove svega u Kristu.
Jasno nam to dokazuje kako blagoslov Božji prati djela onih koji se ravnaju po smjernicama Svete Stolice; ova naime sve promatra sa jednoga uzvišenijeg gledišta i uz pomoć Duha Svetoga mudro ravna Crkvom Kristovom.
I. M.