Sabrana djela - Katolička akcija

Članak u word dokumentu

KATOLIČKI LIST
Zagreb, 24. 7. 1924., br. 30., str. 360-361

Katolička akcija

(Nastavak)

3. Dužnost je katolika glasovati

Evo koje razloge iznosi poznati novinar Jean Guirand u uvodniku od "La Croix" od 9. V. 1924., što svakomu katoličkom izborniku imperativno nalažu da se posluži svojim pravom glasa:

"Također ponovno osjećamo potrebu izjaviti da je dužnost glasovati, izričita dužnost, i da oni koji ne glasuju teško griješe protiv Boga i protiv domovine.

Bog nas nije stvorio da živimo povučeni sami u sebe, poput egoista koji se ne brinu za ono što ih okružuje. On nas je stvorio da živimo za njega i za bližnjega. On nas je postavio da živimo u društvu i nametnuo nam je socijalne dužnosti koje nas isto toliko vežu kao naše osobne dužnosti. Dakle, glasovati, to je jedna socijalna dužnost. Na dan se glasovanja odlučuje smjer jedne politike koja će biti dobra ili loša za domovinu, za društvo i za nas same prema tome, hoće li naši glasovi biti dobri ili loši. Ako je naša dužnost ljubiti bližnjega kao samoga sebe, iz toga slijedi da mu mi moramo, ukoliko to ovisi o našim silama, pribaviti jednu vladu koja će biti dobra za njega kao i za mene i to mi činimo bacivši naš gas u izbornu žaru...

Za vrijeme rata prezirali smo one izrođenike koji su stajali "iznad borbe", prožeti zločinačkom nehajnošću, kada se je uz tolika trganja i toliku bol radilo o glavi, na bojnim poljanama, i o sudbini domovine. Isto to čine na dan glasovanja, kada se također bori za budućnost zemlje; pa makar te borbe ne bile krvave, one su ipak isto toliko tragične; isto to čine oni koji iz nehaja ili neznanja ne idu na glasovanje.

A kada su oni katolici, njihova je pogrješka dva puta tako velika, jer se tada ne radi samo o domovini i građanskom društvu, već također o Bogu i Crkvi. O budućim će izborima zaista ovisiti vjersko primirenje, sloboda duhovne pastve, kršćanski odgoj djece, to jest sam život katolicizma u našoj zemlji. Ako će ovi biti dobri, vidjet ćemo gdje iščezavaju, dok napokon potpuno ne iščeznu, oni progonski zakoni koji se nazivlju laičkima... i Bog će opet zauzeti svoje mjesto - i to prvo - u školi, u bolnicama, na sudištima i u svim zavodima. Budu li izbori loši, progon će ponovno započeti.

4. Dužnost je katolika dobro glasovati

No nije samo dovoljno da katolik izbornik dâ svoj glas, već on mora glasovati za čovjeka ili stranku koja će najbolje znati štititi interese Crkve i društva: on mora dakle dobro glasovati. To je već istaknuo J. Guirand u navedenom uvodniku, a francuski su to biskupi naglasili u više navrata. Evo što poručuje svojim vjernicima msgr. Gaillard, biskup u Meauxu (19. IV. 24.):

"11. se svibanj, dan velikog narodnog ispita (consultation), približava. Podsjećamo sve naše mile biskupljane, koji će imati toga dana izvršiti svoju izbornu dužnost, na neizmjernu važnost ove dužnosti. Oni joj moraju udovoljiti pa makar ih to stajalo ozbiljnih napora. Jedino bi ih potpuna fizička nemogućnost mogla od nje osloboditi. Oni joj moraju udovoljiti pozivajući se na svoju savjest uvjerenih kršćana i dobrih Francuza, ostavljajući po strani svaku uskogrudnost i svaki osobni interes, a poglavito svaku strastvenost."

Pariški kardinal Dubois piše prigodom svetkovine sv. Ivane d' Arc (Croix 27. IV. 1924.):

"Uzeli smo si za pravilo da se ne miješamo u izborne borbe, ali znamo da Bog vodi ljude kada se ovi pogibaju. Razne političke stranke teže za vlašću i bore se za što većim brojem glasova: katolici su svjesni svoje uloge i svoje vrijednosti te poznaju svoju dužnost; oni će je znati izvršiti uprevši svoje oči na prava i sloboštine kojih se ne mogu odreći i istodobno na Francusku koja nakon tragičnih potresa rata i poteškoća mučnoga mira treba sigurnost, red i mir".

Slična je izjava lionskog kardinala Maurina (25. IV. 1924.):

"Dragi katolički izbornici! Približava se čas kada ćete morati izvršiti važan čin građanskoga života s kojim su u tijesnoj vezi interesi Crkve i Francuske.

Savjest vam nameće dužnost da se poslužite pravom glasa koje vam daje Ustav i da se dobro njime poslužite".

Msgr de Durfort, biskup u Poitiersu piše (2. III. 1924.):

"Reklo se da je najodurniji način činiti zlo, dopustiti da se zlo čini".

Glasovati je dakle jedna dužnost koju nitko ne će moći odbiti. Svako neglasanje, koje ne ispričava pravedan uzrok, teška je pogrješka pred savješću i pred Bogom.

U istom listu on podsjeća na slijedeći stavak koji je uvršten u Katekizmu njegove biskupije:

"Treba glasovati za najpoštenije ljude, za najbolje kršćane i za one koji su najsposobniji braniti svojim riječima i svojim glasovima interese vjere i zemlje (pays)." (Msgr Marty, biskup Montaubana od 22. III. 1924.)

5. Ne glasovati je "grijeh propuštanja"

Jean Guiraud kaže, u navedenom uvodniku od "La Croix", da svaki katolik koji se ne posluži svojim pravom glasa, osim u iznimnim slučajevima, počinjava tzv. "grijeh propuštanja":

"U takvoj borbi, zar katolik može ostati iznad sukobâ, a ne izdati samoga Boga i ne učiniti "grijeh propuštanja" (d' omission), (jer je Crkva izvan pol. stranaka, dnevnik "La Croix" ne će se izričito izraziti ni za jednu izbornu listu).

Mi to nismo učinili, napokon, jer dok francuski katolici ne budu organizirani na građanskom (političkom) polju kao u Nizozemskoj, u Belgiji, u Njemačkoj i u Austriji, nijedna novina, nijedna ličnost nema pravo govoriti u njihovo ime i dati im neopovrgljive smjernice. Čovjek se tome veselio ili radi toga žalostio, činjenica je tu. (Nostalgija za jednom katoličkom političkom strankom! U vezi s člankom pukovnika Vellera koga ćemo kasnije citirati).

Ali katolici ipak nisu bez smjernica. Da znaju kome će dati svoj glas, imaju naučavanja koja im je Crkva, po svojim poglavarima, po Papi i biskupima, više puta dala i na koje je nedavno podsjetio francuski episkopat u svome kolektivnom listu.

Leon XIII. im kaže da moraju glasovati jer, odustavši od toga, uzde će vlade bez dvojbe preći u ruke onih čiji nazori zaista ne daju državi mnogo nade i oni moraju dobro glasovati "ne radi toga da odobre sve ono loše što se nalazi u političkim ustanovama, već da izvuku iz tih samih institucija, ukoliko je to moguće, opće dobro, iskreno i istinito, s namjerom da uliju u sve žile države, kao sok i krv koja popravlja, krjepost i utjecaj vjere". Enciklika Immortale Dei).

Prema tome je "grijeh propuštanja" neglasovanje u svim onim zemljama u kojima je episkopat dao načelne smjernice kojih se ima držati svaki katolički izbornik.[1]

(Nastavit će se)

KATOLIČKI LIST
Zagreb, 31. 7. 1924., br. 31, str. 368-370

KATOLIČKA AKCIJA
(Nastavak)

6. Loše glasovati je grijeh protiv Boga i bližnjega

La Croix je za vrijeme izborne borbe donijela slijedeći moto:
"Što znači loše glasovati?

Loše glasovati znači glasati za ljude za koje se zna da su spremni škoditi interesima zemlje ili interesima vjere".

Isti dnevnik imao je 9. V. 1924. za moto slijedeći upit i odgovor:

"Da li izborni glas, po kojemu se biraju oni ljudi čija je dužnost stvarati zakone ili vršiti javne službe, zanima savjest?

Da, ovaj izborni glas zanima savjest i grijeh bi bio kada bi se loše biralo ili štoviše u mnogo slučajeva, ako se uopće ne bi biralo". Ne znam odakle su izvađeni ovi reci, ali nije isključeno da se nalaze u jednom katekizmu, poput gore navedenih, koji su u katekizmu Poitierske biskupije.

Kardinal Maurin (Croix od 25. IV. 1924.) kaže: "Ne poslužiti se ovim (pravom glasa) bila bi u najviše slučajeva pogrješka. Loše bi glasovati bila još veća pogrješka". - Kolektivna poslanica francuskoga episkopata vjernicima (6. II. 1924.) iznosi istu misao drugim riječima:

"Pozivaju vas na glasovanje, glasujte. Apstinirati bi ste mogli samo u jedinom iznimnom slučaju, kada biste bili prisiljeni vaš glas dati kandidatima koji zastupaju načela nereda, anarhije, bezboštva. Kada vi ne biste glasovali, znači da puštate slobodno polje lošim silama čija bi pobjeda bila istodobno razaranje društva. Nikomu nije dozvoljeno, pisao je Pio X. madridskomu biskupu, ostati neaktivan kada se radi o interesima općega dobra. Glasujte dobro, mi smo vam to rekli već prije 4 godine: O našim će glasovima, kao i o svim našim činima, Bog od nas tražiti račun. Izborna dužnost tim više veže savjest, jer o njenom dobrom ili lošem izvršavanju ovise najviše interesi domovine i vjere".

7. Poželjna bi bila politička stranka na katoličkim temeljima

Francuski su katolici u teoriji svjesni da se pomoću jedne izborne organizacije mogu postići uspjesi u javnom životu. Oni se nisu mogli još organizirati u jednu jedinstvenu stranku jer je s jedne strane jaz između republikanaca i monarhista dosta jak, a s druge strane je još uvijek u većini francuskoga naroda živa predrasuda - ostatak iz onoga vremena kada su katolici svoj vjerski problem vezali uz socijalne protukršćanske reakcionarne sustave - da se vjera ne smije miješati s politikom. Same organizacije Katoličke akcije morat će još mnogo godina djelovati oko rekristijanizacije masa i u narodu proširiti ispravna načela katoličke politike, dok se bude moglo pomišljati na jednu političku stranku (stranke?) koja bi stajala na katoličkim temeljima. Neutralna stranka ne može biti za katolika jer se neutralnost protivi Kristovim riječima. "Tko sa mnom ne sakuplja, taj rasiplje" (Lk. 10, 16); jer iz same naravi stvari proizlazi da svaka organizacija katolika mora posve svjesno imati kao konačni cilj - vječno blaženstvo.

Evo konstatacije pukovnika Relleva, predsjednika glavnog Udruženja za odgoj i poduku, koji žali što francuski katolici nemaju jaku izbornu organizaciju. U idejnoj je vezi s riječima J. Guiranda na koje smo gore naročito upozorili:

"Katolici Francuske još nemaju građansku organizaciju koja bi im dozvolila da brane svoje interese na izbornom i političkom području. Dok im se ova ne će dati - a oni se tome ne bi protivili - bit će osuđeni boriti se s jakim strankama, kao mnoštvo bez kohezije, koje se neodlučno i strašljivo skriva za leđima jačih i vječno je u opasnosti da će ih tu zateći robovanje ili da će oni sami morati platiti odštetu u slučaju poraza...

God. 1919. su se (katolički) zastupnici kandidirali bez određenoga programa, zadovoljni ako njihova osoba bude izabrana i što se ne moraše podvrći neprilici da postave određene uvjete. Sveopće je pravo glasa, dakle, zasvjedočilo da su mu njihove osobe bile simpatične i ono izabra 200 među njima u Palais-Bourbon (Zastupničku kuću)... Zatim smo doživjeli ovu nevjerojatnu situaciju, a moguće i jedinstvenu među parlamentarnim strankama, da se 200 zastupnika, koji su u biti odlučivali o opstanku ministarstva, ali jer nisu bili svjesni svoje snage, nije moglo složiti da nju postave u službu interesa koji su im bili najdraži i da su pognuli šije pred posprdnim zapovijedima predsjednika Savjeta i da ih je zatekla sudbina nametnika u jednoj većini, gdje su mogli postati potpunim gospodarima".

Documentation catholique od 3. - 10. V. 1924., e. 1208. – 1209. Izvedeno iz "Correspondance Hébdomadaire" od 25. III. 1924.

8. Sav se narod po uputi pastira mora moliti za dobar uspjeh izbora

Jer su izbori tako važan čin u životu naroda i jer o njima često, skoro uvijek, ovisi uspjeh raširenja kraljevstva Božjeg na zemlji, razumljivo je da su francuski biskupi naredili javne molitve za dobar uspjeh izbora. Msgr Binet, biskup u Soinonsu, piše (25. III. 1924.):

"Mi dobro znamo da je zaštita prava čovjeka, obitelji i društva u bitnoj vezi s poštovanjem prava Božjih; kada je ovaj temelj socijalnoga poretka poremećen, sva je zgrada u opasnosti. Da se spase francuski interesi, treba, dakle, spasiti interese Božje. Svemogući bi mogao učiniti svoje i naše djelo, posve sâm, čudesima; On to ne će; Njegova nam mudrost čini veću čast. On hoće da mi, koji smo tako maleni i slabi, budemo radnici Njegova kraljevstva u svijetu i prva snaga, koja se ima dići iz krila naše slabosti, jest moć molitve. Ona ima u evanđelju obećanja uspjeha koja zapanjuju razum kada se ona ravna prema uvjetima koje traži Naš Gospod. To je ta junačka, pouzdana, bogata i djelotvorna (prodigieusement influente) molitva koja se od sada sve do 11. svibnja mora čuti na nebu. Sve, staro i mlado, g. župnici, kapelani, duhovnici, upravitelji moraju podsjetiti opportune, importune na hitnu dužnost da se mole za Francusku i za njene vjerske interese".

Žarko preporučujemo da se sjedinite s devetnicom "Majke Božje od Spasa".

Evo izvatka iz poslanice msgr Ginistya, biskupa verdenskog (23. IV. 1924.):
"Stranke se umnožavaju i miču.

Ali iznad njih i izvan njihovih agitacija Katolička crkva čuva neovisnost i vedrinu svoga učiteljstva. Ona zna da ako se čovjek giba, to ga Bog vodi; da molitve i zasluge njegove najbolje djece teže u tezulji božanskih milosrđa?...

U ovoj sveopćoj i miroljubivoj mobilizaciji pravednih duša na zemlji i Moći nebeskih, ostanimo mirni i puni pouzdanja... Si Deus pro nobis, quis contra nos."

Da, za vrijeme izbora sav katolički narod sudjeluje u tomu velikom činu: svi, veliki i maleni, starci i djeca, žena i služavka, svi se oni mole za dobar uspjeh.

Kard. Maurin, zato piše (25. IV. 1924.):

"Ako svi izbornici imaju dužnost dobro izvršiti ovaj veliki građanski čin, zar vjernici, koji sami ne sudjeluju kod glasovanja, nemaju pravo zanimati se za jednu stvar o kojoj ovisi dobrobit vjere i spas domovine? Oni će se pridružiti molitvom".

Završimo još riječima nadbiskupa tuluškog, Mons. Germaina ? (23. IV. 1924.): "Također se valja moliti za pomoć Božju da se udostoji prosvijetliti one koji će svojim utjecajem i glasovima doskora odlučiti o socijalnoj i vjerskoj budućnosti Francuske", te s uputom kardinala Maurina (Croix od 24. IV. 1924.): "Zadovoljavam se zatražiti u svih vjernika da ujedine svoje molitve s mojima za uspjeh onih kandidatura koje će najbolje odgovarati interesima Crkve i Francuske".

(Nastavit će se)

KATOLIČKI LIST
Zagreb, 7. 8. 1924., br. 32., str. 383-385

KATOLIČKA AKCIJA

(Nastavak)

C. Za kojega kandidata možemo, a za kojega ne
smijemo glasovati?

1. Najprije se valja obazirati na interes Boga i Crkve, a zatim na vremenit interes domovine.

Msgr de Cormont, biskup aireski poručuje svojim vjernicima (17. IV. 14.): "Budimo izričiti katolici; - Ponajprije Bog... a zatim Francuska;
Crkva svijetlo svijeta i element sreće...

Jednoga smo vas dana na to podsjetili: Vaši će glasovi imati blagotvoran utjecaj, štoviše, za vaše interese, privatne, obiteljske, za Domovinu, ako tražite

p r i j e s v e g a kraljevstvo Božje i njegovu pravednost; jer će vam se sve ostalo nadodati. Sam Vam to Bog obećaje".1)

2. Kandidati moraju biti ljudi vjere i krjeposti.

Želimo li u političkomu polju "obnovu svega u Kristu" (Ef. 1, 10.), valja nam dati u prvome redu svoj glas ljudima koji u svojoj duši proživljavaju to obnovljenje u Kristu. Dakle, jedino praktični i naobraženi katolici moći će i u javnome životu blagotvorno djelovati za kršćanski poredak. Jean Guirand zato kaže izbornicima u već navedenomu uvodniku francuskoga dnevnika "La Croix":

"Oni moraju dobro glasovati", kaže im opet Leon XIII., "da u zakonodavne skupštine budu izabrani ljudi iskušane vjere i krjeposti, nadareni velikom ustrajnošću, uvijek spremni zastupati prava Crkve" (List mađarskim biskupima) i Pio X. obraćajući se ne samo na episkopat jedne određene zemlje, već na katolike cijeloga svijeta, pisao im je u svojoj Enciklici

Intercatholicos:

"Potrebno je da katolici ostave po strani stranačke interese i rade sa žarom za spas vjere i domovine. Njihovo će glavno nastojanje biti da pošalju bilo u općine, bilo u zakonodavna tijela ljude koji, uzevši u obzir osebujnosti svakoga izbora, daju više garancija za zaštitu interesa vjere i domovine u upravljanju javnih poslova".

3. Kandidati moraju biti praktični katolici i to ne samo u privatnom, već i u javnom životu. Jer je politika u tako uskoj vezi s religijom, samo se po sebi razumije da vjernici ne će biti u političkom polju vjerski "neutralci" i birati ljude koji se ne zanimaju za vjerska pitanja ili su njihovi protivnici.

Evo što nam o tome veli msgr de Cormont, biskup aireski (17. IV. 24.):

"Budimo izričiti katolici u privatnomu životu, izričiti katolici u javnomu životu. Budući je Leon XIII. odredio u koliko se uloga, funkcija i vlast Crkve razlikuje od države, on izričito kaže (u enciklici I m m o r t a l e D e i): ‘Nije dozvoljeno ponašati se na dva načina: drukčije privatno, drukčije javno, tako da se sluša crkveni autoritet u svom privatnome životu i zabacuje u javnome: to bi značilo spojiti dobro sa zlim i staviti čovjeka u borbu sa samim sobom, kada bi, naprotiv, on uvijek morao biti dosljedan i u nikakvoj stvari, nikakvoj vrsti života ne udaljiti se od kršćanske krjeposti.’

Koji djeluju tako da su oni loši narodni zastupnici, koji žele sekularizirati, laicizirati društvo, izbacivši iz zakona sve što podsjeća na Boga i na njegovu vječnu ćudorednost; pa makar ti ljudi bili osobno katolici, Leon XIII. ih je osudio jer, govori u svojoj Enciklici Immortale Dei, ‘nije dozvoljeno ponašati se na dva posebna načina tako da se poštuje vlast Crkve u svom privatnom životu i da se ova odbaci u javnom životu’".

5. Kandidati moraju tražiti nezavisnost i slobodu Crkve te raditi za vremenito dobro domovine

Kardinal Maurin ovako odgovara na upit: "Kako i za koga valja glasovati?":

"Jer čini moraju usporedno stupati s uvjerenjem, obično katolik može glasati samo za kandidate koji su spremni poštivati i braniti prava Boga, vjere, savjesti, interese domovine, čast obitelji i koji se ne će sustavno ponašati, kao da ne postoji Crkva i njezin Poglavica.

"Ja sam republikanac, kažete vi, i pridržavam si pravo dati svoj glas ljudima za koje ću znati da se ne će morati staviti u opoziciju protiv jednoga vladavinskog oblika (régime) čiji sam ja pristaša.

U pravu ste, ali pod izričitim uvjetom da ovi ljudi ne će poistovjetiti Republiku s tako zvanim nepromjenljivim zakonima (bezbožnim) koji ne spadaju samo u njenu bit, već su u protuslovlju s načelima na kojima ona tvrdi da počiva, kao na svojoj najčvršćoj osnovici: Sloboda , jednakost, bratstvo.

"Prava sloboda i jednakost osuđuje sve iznimne zakone. Zar znači poštivati slobodu, kada se ponovno sile na izgon redovnici koji hoće provoditi život prema svom idealu, redovnici koji su se na poziv Francuske povratili iz progonstva i čije je držanje bilo tako lijepo na bojnim poljanama? Zar znači poštivati slobodu kada se nanovo zabranjuje podučavanje ljudima jer su vezani zavjetima koji se sami po sebi ne tiču građanskoga zakonodavstva (dont la législation civile n' a pas, en soi, a connaitre) i koji imaju sve svjedodžbe što ih traže zakoni; koji su prolili svoju krv i koji su za domovinu dobili najslavnije rane?"

U zemlji koja je poput naše podijeljena po idejama, sveta sloga (union sacrée) traži da zakonodavstvo zajamči priznanje svih prava i k tomu poštivanje svih sloboština koje nemaju ništa što bi se protivilo naravnomu pravu i javnome redu.

Dragi katolički izbornici, ako se nalazite pred ozbiljnom listom kandidata koji bi bili spremni potpuno udovoljiti (intégralement) idealu pravednosti i socijalnoga napretka, kako ga iznosi katolički nauk, oklijevanje nije moguće ". 2)

6. Kandidati moraju osuditi "laicizam"

Kolektivni list episkopata toulonskog, montaubanskog i Clermonta donosi slijedeći stavak:

"Pio XI. nam piše: "Neka se nitko ne usudi iskrenuti našu sadašnju izjavu u smislu koji je vrlo udaljen od naše misli, kao da bismo mi htjeli ukinuti, što je izrekao naš prethodnik, svete uspomene Pia X. ili da bi se željeli pomiriti s laičkim zakonima; jer što je osudio Pio X., Mi to također osuđujemo..." To jasno kaže, naša predraga braćo, kako mi možemo, ukoliko to do nas stoji, dati naše glasove samo kandidatima koji su spremni osuditi taj "laicizam" koji je papa definirao kao "osjećaj ili nakana protivna ili strana (dakle ne samo protivna nego i strana - dakle osuda vjerske neutralnosti u politici) Bogu i Vjeri". Radeći po ovim odredbama, vi ćete povjeriti vlast ljudima koji će braniti opće dobro protiv svih protukršćanskih i protudruštvenih urota, zaštitom zdravih sloboština, suradnjom i izmirenjem slojeva, suradnjom i izmirenjem koje će koristiti siromasima i radnicima isto kao bogatašima i gospodarima".

Msgr Marty, biskup montaubanški još osim toga piše posebice (22. III. 24.):

"Da budu sigurni kako u ničemu sa svojim glasom ne sudjeluju kod uvrede koju laički zakoni nanose Bogu i zlo što ga čine Francuskoj, katolici imaju dužnost i pravo znati da kandidati, koje im nude, ne prihvaćaju i u principu ni ne toleriraju ove bezbožne i kobne zakone…"

Bordeauxski nadbiskup zabranjuje glasovati za one "koji nisu spremni brisati iz našega zakonodavstva laičke zakone koji dezorganiziraju obitelj, domovinu i Crkvu i koji (zakoni) smetaju onima ustanovama kojima je prvotni cilj voditi ljude božanskoj ljubavi, jedinoj što ih može učiniti sretnim na ovom i onom svijetu". (7. III. 24.). Kandidati, dakle, koje će narod izabrati, "branit će sve sloboštine koje Crkva ima pravo tražiti i nastojati da se postupno poprave (laički) zakoni koji kljaštre ove sloboštine".3)

Prilike su u Francuskoj takve da ne će biti mnogo kandidata koji će uvijek odgovarati svim gore navedenim zahtjevima. Zato nadbiskup bordeauxski traži da ovi moraju barem donekle odgovarati tomu idealu.

7. Kandidati moraju biti protivnici

a) rastave braka; b) revolucionaraca; d) framasona; e) pristaše od države priznate nerazrješivosti braka; f) pobornici obuke vjeronauka u državnim školama i g) državnih potpora za konfesionalne katoličke škole.

Zakon o rastavi braka uništava Francusku. Depopulizacija zauzima ogromne mjere; sam je opstanak francuskoga naroda uslijed ovoga ugrožen. Crkva zato traži od svojih vjernika da se bore protiv liberalne individualističke politike koja za volju pojedinca žrtvuje zajednicu. Nadbiskup Richard iz Aucha (20. IV. 24.) traži od izbornih kandidata da "će s porodičnoga gledišta raditi da pročiste sva naša ognjišta od svih njegovih neprijatelja, poglavito od rastave braka koja ih uništava, i pospješivat će sve što će ovim ognjištima moći dati bujniji život..." Zatim će on "znati braniti domovinu protiv unutarnjih agitatora, koji snivaju samo o neradu i revoluciji, te protiv vanjskoga neprijatelja".

Također se valja odlučno boriti protiv framasona i svih onih koji rade pod njihovim utjecajem. Evo izričitoga stavka J. Guiranda:

"Pape su uvijek znali izmiriti zahtjeve vječne istine i vječnoga ćudoređa sa slučajnostima vladavine ljudi i oni su pristali na pravedne i poštene sporazume, štoviše, sa svim poštenim ljudima. Ali su nas uvijek upozoravali da se čuvamo izričitih ili skrivenih neprijatelja Crkve... "Neka se svaki kloni", pisao je Leon XIII. talijanskome narodu, "svake veze, svakog udruženja s ljudima za koje se sluti da pripadaju framasoneriji ili pripojenim društvima", pa makar oni "hinili sveopću snošljivost (tolérance), poštivanje prema svim vjerama, žar da pomire načela Evanđelja s načelima Revolucije, Krista s Belijalom; Crkvu Božju s Državom bez Boga."

Protiv ove sekte "nije dovoljno zauzeti samo obrambeni (defénsive) stav, već treba junački sići u arenu i boriti se s njima licem u lice... Sekta nastoji zavladati Crkvom i da ova postane službenicom, položena na nogu Države. Vi ne ćete nikada prestati tražiti i na legalan način zahtijevati slobodu i neovisnost koja joj zapada".4)

Zatim upozorava isti novinar da se narodni zastupnici moraju pokoriti zahtjevima biskupa te raditi za uspostavu kršćanskoga braka i naučavanje vjeronauka u državnim školama, podjeljivanje državnih potpora konfesionalnim školama:

"Na ovaj je minimum slobode i neovisnosti podsjetio francuski episkopat nakon papinskih enciklika Leona XIII., Pia X., Benedikta XV, i Pia XI. On je žigosao zlotvornost rastave braka i tražio uspostavu obitelji na nepokolebljivoj osnovici nerazrješivoga kršćanskog braka. On je tražio uspostavu obuke vjere u javnim školama i državne potpore za konfesionalne škole". (9. V. 24.).

Država je, naime, dužna to učiniti jer sam naravni zakon traži od države da ona izdržava katoličke škole jer je država obvezana imati onakve škole koje će nadopunjavati obiteljski odgoj, a jer to država ne čini, to ona katolike, ravnopravne državljane, ne smije siliti da šalju svoju djecu u ateističke škole, kao što ne bi bilo pravo da sili djecu ateističkih roditelja da idu u konfesionalnu školu. Već poznati kardinal Maurin, pun svetoga žara, kliče: "Zar znači poštivati jednakost i tražiti od očeva obitelji da dva puta plaćaju školski porez istodobno za školu koja ne udovoljava zahtjevima njihove savjesti i za onu koja odgovara njihovom uvjerenju!..." Katolički kandidat mora dakle biti pristaša tzv. Répartition proportionelle scolaire - Proporcionalne školske prosvjete (Izdržavanje katoličkih škola prema broju zavoda i đaka).
(Nastavit će se)

KATOLIČKI LIST
Zagreb, 14. 8. 1924., br. 33., str. 400-403

KATOLIČKA AKCIJA

(Svršetak)

8. Opreznost izbornika

a) Dati valja svoj glas kandidatu, koji je već bio zastupnik, ako je u Parlamentu izričito radio za vjeru i domovinu; b) ako ne poznajemo kandidata, moramo se raspitati kako je odgojen, s kakvim se ljudima druži, kakve novine čita, koji ga ljudi, grupe potpomažu; c) ako među kandidatima nema katolika koji bi htio unijeti u državni život evanđeoski duh, valja glasovati za manje lošega; d) nema li u našemu izbornom kotaru katoličkoga kandidata, od nekatoličkoga kandidata moramo tražiti potrebite garancije za zaštitu Crkve i ćudoređa.

U ovom je pogledu msgr Richard, nadbiskup iz Aucha dao svojim vjernicima posve konkretne upute (10. IV. 1924.):

"Nemamo pravo, na žalost (!) odviše birati u prilikama u kojima se nalazimo; ne preostaje nam nego računati s mjesnim i sa suvremenim mogućnostima. I to bi značilo nemati ni rodoljubnog ni kršćanskog smisla, kada bi se ljutili na kandidate pod izlikom da nisu ideal o kojemu se snilo.

Ali postoji jedan minimum koji barem mora umiriti naše povjerenje i platiti naš glas".

(To vrijedi, razumije se, za Francusku gdje katolici nemaju izbornu organizaciju; u zemljama gdje ona postoji, bilo bi loše kada bi se izbornici zadovoljavali s minimumom kršćanskih načela, gdje uz te kandidate imaju stranke i ljude koji u načelnim pitanjima u svojoj punini odgovaraju političkim zahtjevima sv. Crkve.

No, gdje su prilike takve da nema izričitih katoličkih izbornih organizacija), "ako, naprotiv, nijedna lista tomu (idealu) potpuno ne odgovara, vi ćete ipak glasovati i vršiti ono što se obično naziva "gorom politikom" (pratiquer la politique du pire): vi ćete birati, osigurajući se pri tome posebnim garancijama, onu listu čiji je program najbliži vašemu". (Kard. Maurin). - To znači da katolici koji pod silom prilika glasuju za nekatolike ili tako zvane neutralce moraju od njih tražiti formalne garancije da će štititi slobodu Crkve i kršćansko ćudoređe."
Dalje nastavlja msgr Richard:

"Ako imate pod sobom ljude koji su već bili zastupnici, gledajte za što su glasovali; to Vam je dosta da ih prosudite. Glasovati za ljude čiji su glasovi (u Parlamentu) protivni onome što traže interesi vjere i domovine, bio bi zločin protiv vjere i protiv domovine...

Ako su to novi ljudi, nemojte mnogo gledati na njihove riječi, već na okolicu u kojoj žive, na utjecaje kojima se podvrgavaju, na novine koje se za njih zauzimaju, na zaštitu u koju se upiru".

D. Prava i dužnosti biskupa

1. Biskup ima pravo imenično osuditi loše stranke ili kandidate

Da, biskupi mogu, štoviše, imenično osuditi one stranke čiji program stoji na izričitim protukatoličkim načelima i mogu zabraniti vjernicima, da za njih glasuju:

"Dužnost je, dakle, katolika da ne daju svoj glas", veli msgr Marty biskup iz Montaubana (22. III. 24.):

a) ponajprije i poglavito radikalnim socijalistima ili drugima koji bučno naglašavaju da će nepokolebljivo braniti laičke zakone;

b) ali također onim kandidatima što mu drago bili oni koji bi priznali načelo ili štoviše samo tolerirati kao gotovu činjenicu laičke zakone: koji bi na primjer bili spremni odglasati dnevni red u kome bi se pokazivalo samo poštivanje prema laičkim zakonima, dok se ovi ne mogu nikako poštivati jer su (ti zakoni) neprijatelji Boga i domovine.

2. Dužnost je bila biskupa podučiti vjernike o načelima katoličke politike i to poglavito prigodom izbora; dužnost je bila vjernika slušati ih

Iz svega smo vidjeli da je crkvena hijerarhija u Francuskoj udovoljila svojoj dužnosti i da se je ona posve konkretno upletala u unutarnje političke prilike svoje domovine. Zato i piše msgr Rumeau, biskup iz Angersa (20. IV. 1924.): "Niti je naša misija niti naša misao da se miješamo u stranačke prepirke. Naše nam sveto zvanje nalaže da budemo iznad njih i da nastavimo u vrednijim predjelima. Ali je naša dužnost rasvijetliti vaše katoličke savjesti". Biskupi Toulousea, Montaubana i Clermonda slično pišu svojim vjernicima, pošto su oštro osudili tzv. laicizam: "Isticanje nas ovih načela visoko diže iznad ljudskih strasti (factions humaines): mi u njima iznosimo nepromjenljive istine koje moraju ravnati pojedincima bez obzira na njihov oblik (c. 1210.). Nadbiskup tuluški kaže (23. IV.) da su biskupi "prema vjernicima, očevi njihovih duša" i zato ih "podsjećaju na dužnost da glasaju i poglavito da dobro glasaju", a kardinal Maurin, nadbiskup lionski, obnovio je svoje pastirsko pismo od 1919. godine u kojemu ovako završava: "D u ž n o s t mi j e b i l a podsjetiti svoje katolike na njihovu izbornu dužnost. Pošto sam udovoljio svojoj z a d a ć i i želeći s najvećom pomnjom izbjeći tomu da se spustim na političko poprište..." (La Croix od 24. IV. 24.). Tako su eto francuski biskupi upozorili vjernike na njihovu izbornu dužnost i dali im načelne smjernice za njihov politički rad. Dužnost je bila vjernika poslušati naučavanje svojih pastira i usprotiviti mu se. Jer protiviti se značilo bi presezati u djelokrug crkvenoga učiteljstva koje ima dati političke smjernice u pogledu vjere i ćudoređa.

Evo što o tome veli bordeauxski kardinal: "Što se tiče katolika koji govorom ili novinstvom savjetuju izbornicima da ne glasuju za listu pristaša bitnih sloboština Crkve i obitelji ili da pod ispraznim izlikama prakticiraju neka isključenja, oni počinjaju još veću pogrješku jer odvraćaju svoje sugrađane od izvršavanja jedne dužnosti i jer kljaštre prava biskupskoga autoriteta, koji je jedini kompetentan vjernicima pokazati smjer, kojim valja kročiti, štoviše, i na samom izbornom polju kada vršenje prava glasa zanima, kao u sadašnjim prilikama, vjeru i moral, t.j. temeljna načela na kojima počiva svako ljudsko društvo.

Zaista je Papi i biskupima, a ne laicima, božanski Učitelj rekao u osobi Petrovoj i dvaju apostola: "Idite i naučavajte sve narode i učite ih ne samo dogmatske istine već i moralne istine koje sam vam povjerio na čuvanje".

Neograničena (ekskluzivna) je kompetencija biskupa, u stvari koja nas zanima, potvrđena mnogim dokumentima Svete Stolice, a napose ovim izvatkom iz enciklike Leona XIII. o glavnim dužnostima kršćana: "Iz ovoga se vidi koliko je potrebno da će vjernici, osim savršene sloge koja mora vladati u njihovim mislima i njihovim činima, uvijek raditi prema političkoj mudrosti crkvenoga autoriteta".

U velevažnom Listu koji je pisao francuskomu kleru 8. rujna 1899., uzvišeni je Papa podsjetio ovim riječima istu istinu: "Ako želite da u užasnoj borbi, što protukršćanske sekte i sotonina država vode protiv Crkve, pobjeda bude na strani Božjoj i njegove Crkve, od krajnje je potrebe da svi zajedno vojujete u točnoj disciplini, pod zapovjedništvom vaših hijerarhijskih poglavara. Ne slušajte one kobne (néfastes) ljude koji, unatoč tomu što govore da su kršćani i katolici, bacaju kukolj u njivu Gospodnju i siju neslogu u njegovu Crkvu".

Jer se novinari koji nisu iz Bordeauxa bave izborima u Bordeauxu, nije ih nezgodno podsjetiti na opomene pape Leona XIII. u enciklici Nobilissima Gallorum gens od 8. veljače 1884.: "Neka novinari pripravna srca slušaju biskupe koje je Duh Sveti postavio da ravnaju Crkvom Božjom i poštivaju njihovu vlast, neka ništa ne poduzimaju bez njihove volje jer kada se vojuje za vjeru, valja ih slijediti kao vođe".

"Iz ovoga valja zaključiti da se izbornici ne trebaju nimalo obazirati na savjete što ih daju katolici koji su bez mandata, a ponašaju se kao propovjednici morala i upravitelji savjesti. Umjesto što tako krše pravice duhovnoga učiteljstva, bolje bi bilo da se sjete kako spadaju pod Crkvu koja sluša (Eccleria audiens) i d a

samo Crkva koja naučava (E. docens) ima pravo opredijeliti izbornu dužnost da se tako uzmogne dati zakonodavna vlast izobraženim, savjesnim ljudima koji su slobodni svake demagoške krilatice (libres de tout mot d'ordre) i nepokolebljivo vjerni staromu francuskom načelu: "Bog i domovina". (List kard. Andrieu-a, nadbiskup Bordeauxskog od 7. V. 1914.; Doc. cath. od 14. VI. 1914.; c, 1490.-1492.)

Ista je misao izražena u poslanici msgra Richarda nadbiskupa iz Aucha (10. IV. 24.):

"On (vaš nadbiskup) bi se iznevjerio svojoj dužnosti, šuteći: o n i š č e k u j e o d v a s d a v i s l i j e d i t e ove savjete s tom učtivošću kršćanina koji zna da svojega Pastira biskupije, kada govori, potiče samo briga za duše...

A Jean Guirand tumači u ime vjernika ove načelno-političke želje crkvenih pastira na slijedeći način:

"Papa i biskupi nam nisu dali ove smjernice i ovaj nauk da ih žrtvujemo stranačkim interesima i izbornim kombinacijama, već da nam u zbrci ideja i sukoba ambicija donesu svijetlo i to poglavito u času kada ih najviše trebamo, i to u izborno doba.

Tko će o ovima razmišljati pun iskrenosti, neće biti u neprilici pri glasovanju. On će u najviše slučajeva naći listu vjernu nauku Crkve ili približujući mu se i on će glasovati za nju. I ako, na nesreću, ne nađe ni jednu koja bi potpuno odgovarala njegovim težnjama, on će znati otkriti, uzmanjka li lista, kandidate koji odgovaraju upozorenju Leona XIII. i Pia X. i koji, stavljajući u suglasje svoj javni život sa svojim privatnim životom, će biti uvijek spremni zastupati prava Crkve protiv onih koji za ovu ne znaju ili koji ju progone".

Bila je, dakle, dužnost francuskoga episkopata uputiti vjernike o n a č e l i m a katoličke politke i primijeniti ih na suvremene konkretne prilike; dužnost je to bila jer djelokrug Crkve ne prestaje ni tamo gdje se neizravno radi o interesima vjere i ćudoređa, a u rješavanju političkih pitanja ovisi često posve izravno i sama sloboda sv. Crkve. Naravno da se francuski episkopat nije izravno zauzimao niti za jednu političku stranku, ali logično zaključivanje je moglo dovesti svakog izbornika do uvjerenja da Crkva predlaže onu stranku ili one kandidate čiji je program najbliži vjerskim i ćudorednim načelima katoličke vjere.

E. Predanje u volju Božju

Svi su nam navedeni izvadci pokazali da je francuski episkopat u zadnjoj izbornoj borbi zajednički istupio poput "acies bene ordinata" i da su oni, unatoč ovomu vrhunaravnom duhu koji prožima francuske katolike, ipak doživjeli, prema njihovom vlastitom priznanju, znatan poraz.

Putovi su Božji tajanstveni. Francuski katolici nisu klonuli duhom i puni su pouzdanja da će Bog uštediti njihovu domovinu od nesreće vjerskih borbi. Evo što čitamo u La Croix od 20. V. 1924.:

"Naše katoličko i francusko srce nema zasigurno razloga veseliti se rezultatu zadnjih izbora. Međutim ne valja odviše tragično uzeti položaj...

Pa makar kako bilo, u danima kao što ih sada proživljavamo, osjeća se osobito sreća biti katolikom. Mi znamo da smo u rukama Providnosti i možemo si reći, da se Bog upleće najčešće onda kada bi se reklo da se On od nas udaljuje.

Izbori su se vršili za svetkovine sv. Ivane od Arka, druge zaštitnice Francuske, i u mjesecu svibnju koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji koju rado pozdravljamo kao našu svemoćnu kraljicu.

Mi smo se, osim toga, mnogo molili svetom Mihaelu (kojemu Francuzi sada grade ex-vota svetište) – (Vidi Kat. list od 5. VI. 24. str. 278) zaštitniku naše zemlje. Možemo posve mirno reći kako ne će ostati neplodna tolika nastojanja plemenitosti i prošnje.

Nanovo započnimo raditi s pouzdanjem iščekujući od Boga određeni sat. Naša je sudbina rad i Providnost iz ovoga vadi uspjehe koji joj se svide i čiju dobrohotnost ni jedna majka ne će nikada nadmašiti. - Paul Feron-Vran. (Vidi također uvodnik u "La Croix" od 18. VI. 24. gdje francuski katolici izražavaju svoje veliko ufanje u Presv. Srce).

I još u istome tjednu i nekoliko dana iza toga, kada su Francuzi doživjeli politički poraz, četiri su Francuza u Lurdu na čudesan način ozdravila.

F. Zaključak.

Unatoč uzronom držanju francuskoga episkopata, francuski su katolici ipak doživjeli veliki poraz kod zadnjih izbora i zaista im prijeti prema zadnjim vijestima velika opasnost da će sadašnja vlada opet započeti s progonom redova i da će se prekinuti veze sa Sv. Stolicom.

Događaji koji su se odigrali u Francuskoj vrlo su poučni za katolike ostalih naroda. Svi se, naime, pitaju kako je došlo do toga totalnog poraza upravo u Francuskoj o kojoj nakon rata kolaju utješni glasovi. Neprestano se govori o katoličkoj obnovi Francuske, o njihovoj književnosti, organizacijama, tisku...

Zaista su svi glasovi o katoličkoj obnovi posve istiniti; samo valja razlikovati: elita suvremene Francuske i to književnici, umjetnici, đaci srednjih i visokih škola vraćaju se u krilo sv. Crkve i poput većine obraćenika, njihova je vjera vrlo duboka, puna mističkog zanosa i apostolske revnosti. No, elita ne odlučuje kod izbora. Široki su slojevi naroda - oni koji u demokratskim državama odlučuju o sudbini države - na onoj vjerskoj razini na kojoj se nalazio Renan u prošlome stoljeću. Široki su slojevi francuskoga naroda poganski; oko samoga Pariza imate mnoga tisuća nekrštenih ljudi, pravu "terra missionum". Što odlučuje kod izbora da Male sestre Asumpcije (novi red) idu u zapuštene radničke kuće da tamo vode kućanstvo za odsutnosti bezvjerskih supruga i prije posla, usred te obitelji na veliko čuđenje prisutnika, pokleknu i obave svoju molitvu? Što koriste za sada tolika kontemplativna zvanja, toliki poleti svetosti? Što koristi da su Pasteuri, Castelnaui, Claudeli katolici kada današnji izborni sustav broji glasove, a ne gleda na njihovu vrijednost?

No sav nam ovaj vrhunaravni duh svjedoči da Francuska u sebi krije zalog obnove; da je vjerojatno je da će se francuski katolici dočepati političke moći.
A kako?

Držimo da je to dan danas jedino moguće pomoću jedne političke stranke. I zaista se već čuju u tom smjeru potajne želje. Naveli smo članak pukovnika Kellera i aluziju Jean Guirand na Nizozemsku, Belgiju, Njemačku i Austriju. Iz članka pukovnika Kellera također izbija na javu da je složni rad katolika, raštrkanih po raznim strankama, u svrhu zastupanja katoličkih interesa, u praksi obično neprovediv. I sama "Hrvatska Straža", koja je prije kod nas (neko doba) zastupala to načelo, odustala je od njega jer se je uvjerila da su u praksi pojedine stranke odviše moćne, a da bi dozvolile da njeni članovi na svoju ruku rade s članovima drugih stranaka. Preostaje dakle samo da se katolici ujedine u jednu političku stranku: da poradi velikih interesa vjere i ćudoređa i za volju uspješnijeg i složenog nastupa žrtvuju često svoje osobne interese pri primjenjivanju vječnih načela na vremenite slučajnosti dana i mjesta; da se, jednom riječi, podrede disciplini jedne političke stranke. Praksa je zadnjih godina pokazala da su katolici Nizozemske, Belgije, Njemačke, Austrije i Italije pomoću političkih stranka izvojevale mnoge pobjede koje su koristile samoj Crkvi koja je sama po sebi bila i ostaje svagdje izvan i iznad stranaka.

Pod današnjim prilikama narodne reprezentacije, općega izbornog prava glasa zaista ne vidimo drugoga izlaza kako bi se katolici domogli državne uprave i pročistili sve one kanale državnoga života kroz koje teče okuženi duh protukršćanskih načela.

Francuska nam pokazuje kako episkopat mora podučiti vjernike o političkim dužnostima, kako ga svećenstvo u svome radu mora potpomagati, pokazavši pri tome mnogo opreznosti i razboritosti, ne miješajući se izravno u stranačku politiku.8) Dužnost je samih katolika da se kao građani živo zanimaju za politički život i da se kao katolici politički organiziraju.9) Po sebi se razumije da Crkva ne uzima na se odgovornost za politički rad stranke, već samo nazire njezino vjersko-moralno djelovanje.

I. M.

 



[1]

1) "Action populaire", središte francuske katoličke socijalne ideologije, koju vode oci isusovci, izdao je 25. III. 1924. u svojim "Svescima" (Dorssiers 30 - Etat) jedan list o izbornome pravu u kojemu se razlaže da je naša dužnost glasovati i to dobro glasovati i griješimo ako ne glasujemo prema savjesti. Pri glasovanju moramo često zatajiti naše interese vremenito–političkoga karaktera i potpomagati, raditi i agitirati za kandidate koji daju najviše garancija da će djelovati na dobro vjere i ćudoređa. Pred ovim dvjema stvarima sve ostalo mora iščeznuti.

2) Također mons. Marty, biskup Ninesa od 28. IV. 24.

3) Vidi još osudu laicizma kod kardinala Andrieuxa, nadbiskupa bordeauxskog od 30. IV., kod mons. Martya, biskupa Montubana od 22. III., kod mons. Martya, biskupa Nimesa od 28. IV. i kod mons. Caillota, biskupa Grenoblea od 30. IV. 24

4) G. Jean Guiraud izvadio je ove citate iz Papinih enciklika koje se nalaze skupljene u izvrsnoj zbirci pod naslovom "La Cité chrétienne par Hevi Brun, Bonne Presse, Paris, 10 fr", koju je Katolički list preporučio.
Vrlo je oštro napao framasone kardinal Andrieu, nadbiskup bordeauxski (Doc. cath, od 14. VI. 1924. c. 1489-1490.).