Sabrana djela - Katolička akcija

Članak u word dokumentu

VRHBOSNA
Sarajevo, 1927., god. XLI., br. 5., str. 75-80

VLAST CRKVE

I. Uvod

Kod nas se je u zadnje vrijeme govorilo o Katoličkoj akciji i o Katoličkom pokretu. Tom se prilikom s pravom naglašavalo kako Katolička akcija spada u dušobrižničku službu i time dolazi pod vlast Crkve, to jest pape i biskupa.

Poradi važnih razloga se u zadnje vrijeme naglašavala Katolička akcija; Sveti Otac i biskupi nisu prestali preporučivati je te se možda gdjekomu učinilo da osim Katoličke akcije zapravo nema u današnje vrijeme katoličkoga rada svjetovnjaka. A ipak nije tako.

Treba samo proći i proučiti dokumente Svete Stolice tamo od Pia VII. ("Diu satis" od 15. V. 1800; "Post tam diuturnas" od 29. IV. 1814.), Grgura XVI. ("Mirari vos" od 15.VIII. 1832.), Pia IX., Leona XIII., pa sve do današnjega Pape te ćemo se uvjeriti da je papinstvo zacrtalo katolicima smjernice kako će se kao katolici držati na svim poljima privatnoga i javnoga života: u obitelji, na gospodarskom i političkom polju, u školstvu, novinstvu i drugdje.

I zaista! Vidimo kako su se katolici latili raznovrsnih djelatnosti: i ekonomske i političke akcije, i školstva i novinstva. Oni se nisu latili tih akcija radi čisto vremenskih ciljeva, već su ovaj vremeniti cilj sjedinili i povezali s jednim vjersko-moralnim ciljem; prihvatili su se te akcije upravo radi toga vjersko-moralnog cilja. Oni su počeli osnivati ekonomske organizacije ne samo zato da narod ekonomski pridignu, već zato da narodu, koji ekonomski pridižu, istodobno omoguće vršenje krjeposti; vršenje svojih vjerskih dužnosti i da tako postigne svoju konačnu svrhu u Nebu. Ovaj vjersko - ekonomski cilj, ono "vjersko" u tomu cilju je karakteristično za tu ekonomsku akciju. I budući da sve što je vjersko, kako ćemo to pobliže promotriti, potpada pod vlast (jurisdikciju) Crkve, i ta vjersko-ekonomska akcija spada pod vlast i vodstvo pape i biskupa. Ona ne spada pod njihovo vodstvo ukoliko je ekonomska, već ukoliko ima vjerski cilj i značaj. *) Isto možemo reći i o politici. Katolici se ne ujedinjuju u svojim političkim organizacijama samo zato da se brinu za vremenito javno blagostanje građana, nego i da po politici uzmognu postići vjersko-moralni cilj: na primjer, da država uvede obvezatnu obuku vjeronauka, cenzuru nemoralnih plakata, izloga, filmova i knjiga, zabranu nemoralnih plesova, priznavanje samo onog braka među katolicima koji je sakrament. Katolici osnivaju svoje političke organizacije ne samo radi čisto političkoga cilja, već radi vjersko-političkoga cilja. A budući sve što je vjersko potpada pod vlast pape i biskupa, tako i ta politička akcija sa svojim vjerskim dijelom potpada pod njihovu vlast. Ta politička akcija katolika ne potpada pod vlast pape i biskupa ukoliko je politička, već koliko je vezana s vjerskim sastavnim dijelovima. Isto školstvo i novinstvo što ga katolički svjetovnjaci podižu radi odgoja i obavještavanja, potpada pod vlast Crkve, ukoliko su te škole osnovane s ciljem kršćanskoga odgoja i ukoliko se to novinstvo širi radi katoličkoga formiranja savjesti.

Vidimo iz rečenoga da osim organizacija Katoličke akcije ima u javnome životu još mnogo djelatnosti katolika koji, ako i imaju jedan bliži vremeniti (ekonomski, politički, obrazovni, inforamativni itd.) cilj, ipak je s ovima tijesno povezan duhovni cilj, tako da se te akcije s uglavnom vremenitim ciljem poduzimaju da se pomoću njih uzmogne postići jedan daljnji vjersko-moralni cilj. Jasno iz toga slijedi da sve akcije, koje su poduzete radi toga vjersko-moralnog cilja, stoje tim svojim vjersko-moralnim dijelom pod vodstvom i vlašću pape i biskupa.

One djelatnosti katolika koje imaju čisto vjersko-moralni cilj sa svim onim djelatnostima vremenitoga karaktera, poduzetim radi vjersko-moralnoga cilja, obično nazivamo imenom Katoličkoga pokreta. Taj Katolički pokret, ukoliko ide za vjersko-moralnim ciljem (bilo to ekonomska akcija ili politička ili novinstvo itd.) spada pod učiteljsku i pastirsku vlast pape i biskupa.

Pape nam svojim enciklikama jasno kažu kako kao katolici moramo na svim poljima raditi i svagdje nastojati postići koji vjersko-moralni cilj. Pape zahtijevaju takav katolički pokret kojemu oni daju načela i u kojemu oni svojom vlašću provode ta načela. Pape su tom katoličkom pokretu do u tančine zacrtali smjer (ideologiju) i taj katolički pokret stoji prema tome pod vodstvom i vlašću pape i biskupa, kako je gore rečeno.

Crkva se ne zadovoljava samo Katoličkom akcijom; ona upravo poduzima tu Katoličku akciju da pomoću nje - i drugih sredstava - s a v privatni kao i javni život obnovi u Kristu. Crkva naravno hoće katolički pokret, ali onakav kakav je do u tančine zacrtan u dokumentima Sv. Stolice; pokret koji, osim toga, stoji pod vodstvom i pastirskom vlašću uvijek živoga poglavarstva i učiteljstva Crkve.

Danas Crkva odgaja vjernike za katolički pokret i za sav katolički život osobito preko Katoličke akcije. Po tome Katolička akcija po naravi, a redovito u najnižim instancama (župama) i po vremenu, treba doći prije ostalih grana katoličkoga pokreta.

Da uzmognemo posve jasno spoznati vlast što je ima papa i biskup i da točno uočimo razliku u odnosima između Katoličke akcije i crkvene vlasti te između ostalih grana katoličkoga pokreta i katoličke djelatnosti uopće s jedne i crkvene vlasti s druge strane, prikazat ćemo ukratko vlast pape i biskupa, te ćemo onda iznijeti vlast Crkve nad stvarima čisto duhovnim, zatim nad duhovno-vremenitim (mješovitim) i napokon nad čisto vremenitim, kada one imaju duhovne posljedice.

Iz svega toga ćemo posve jasno razabrati da Crkva ne daje samo načela (ideologiju) katoličkome pokretu i cijelome katoličkom životu, već ona u taj katolički pokret i život ulazi sa svom snagom svoje kraljevske vlasti, dajući zakone, odredbe i smjernice kako će se ta duhovna načela provoditi u svim njegovim granama i ograncima, brinući se za izvođenje tih svojih načela, sudeći i kažnjavajući. To je stoga što je Krist Gospodin nerazdruživo povezao u nosiocima crkvenoga autoriteta učiteljsku i pastirsku (kraljevsku) vlast.

II. P a p a

Želimo li shvatiti svu veličinu katoličke nauke o Papinoj vlasti, najbolje je da ukratko analiziramo onaj dokument koji na najveličanstveniji način govori o toj vlasti. To je konstitucija Pastor aeternus (1870.), koja je okrunila rad velikoga Vatikanskog sabora.

Ova konstitucija ponajprije ističe da je Krist ustanovio Crkvu u kojoj su vjernici povezani vezom vjere i ljubavi. "I kao što Apostole, što ih je Krist iz svijeta odabrao, šalje kao što je Otac poslao njega, isto je tako htio da u njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji sve do konca svijeta. A da zaista sam episkopat bude jedan i nerazdijeljen i da po međusobno suvislim svećenicima sve mnoštvo vjernika bude sačuvano u jedinstvu vjere i zajednice, blaženog je Petra stavio iznad ostalih apostola i u njemu je ustanovio trajan princip ovoga jedinstva i vidljivi temelj da se na njegovoj čvrstoći podigne vječni hram i da se na čvrstoći ove vjere podigne veličanstvo Crkve koja se ima do neba izdići. I budući da bi vrata pakla, kada bi to mogla, htjela razoriti Crkvu, te zato protiv njezina božanski ustanovljenoga temelja sa svih strana iz dana u dan sve većom mržnjom napadaju, Mi, radi zaštite, sigurnosti, proširenja katoličkoga stada smatramo potrebnim, uz suglasje svetoga Koncila, da nauku o ustanovi, trajnosti i naravi svetoga apostolskog primata, na kojemu počiva snaga i čvrstoća cijele Crkve, takvom iznesemo te svi vjernici moraju vjerovati i moraju je držati, prema staroj neprestanoj vjeri sveopće Crkve i da zabranimo i osudimo po Gospodnje stado tako kobne zablude.

Naučavamo, dakle, i proglašavamo da je prema svjedočanstvima Evanđelja primat jurisdikcije u sveopćoj Crkvi Božjoj, neposredno i izravno blaženomu Petru bio obećan i podijeljen od Krista Gospoda (Iv.1, 42; Mat.16, 16 ss.)... I jedinome Simonu Petru dade Isus nakon svoga uskrsnuća jurisdikciju najvišega pastira i vladara nad cijelim svojim ovčinjakom govoreći: Pasi janjce moje. Pasi ovce moje (Iv. 21, 15 ss.)" Ovaj odsjek završava kanonom:"Ako bi tko rekao da blaženi Petar nije od Krista Gospoda postavljen za poglavicu s ih apostola i za vidljivu glavu cijele vojujuće Crkve; ili da je on dobio samo primat časti, a da nije od istoga Gospoda našega Isusa Krista izravno i neposredno dobio primat istinite i prave jurisdikcije, neka bude anatematiziran."

Zatim konstitucija dokazuje kako je Krist ustanovio vječnu Crkvu i da je Petar dobio ključeve toga vječnog kraljevstva te stoga on "do u današnje vrijeme i uvijek u svojim nasljednicima, u biskupima svete Rimske Stolice, koju je on osnovao i svojom krvlju posvetio, živi da joj predsjeda i vrši svoju sudačku vlast. Stoga tkogod sjedi na ovoj stolici Petrovoj, taj prema ustanovi samoga Krista dobiva Petrov primat nad cijelom Crkvom...

...Iz toga razloga uvijek je bilo potrebno da se s Rimskom Crkvom, radi njezine moćnije vlasti, cijela Crkva slaže; to jest da se vjernici posvuda slažu da oni u toj Stolici, iz koje se šire prava časne zajednice prema svima, srastu u sklop jednoga tijela, povezani kao udovi u glavi."

Kanon: "Ako bi tko rekao da nije po samoj ustanovi Krista Gospoda ili po božanskomu pravu da blaženi Petar u primatu nad cijelom Crkvom ima trajne nasljednike ili da rimski Papa nije u tomu primatu nasljednik blaženoga Petra: neka bude anatematiziran."

"Stoga pozivajući se na očito svjedočanstvo svetih knjiga i na posve očite i vrlo jasne dekrete bilo Naših predšasnika rimskih Papa, kao i općih sabora, Mi obnavljamo definiciju Općeg sabora u Firenci, prema kojemu svi vjernici moraju vjerovati da Sveta Apostolska Stolica i rimski Papa imaju primat (prvenstvo) nad cijelim svijetom i da je rimski Papa nasljednik blaženoga Petra, prvaka apostola, i da je on pravi namjesnik Isusa Krista, glava cijele Crkve, Otac i Učitelj svih vjernika te da je njemu, u osobi blaženoga Petra, od našeg Gospoda Isusa Krista bila povjerena punina vlasti da pase, vlada i upravlja sveopćom crkvom, kao što je i izraženo u spisima općih sabora i svetih kanona.

"Mi naučavamo, dakle, i proglašavamo da prema odredbi Gospodina, Rimska crkva ima prvenstvo vlasti nad svima drugim koji su s običnom vlašću i da je ova vlast jurisdikcije rimskoga Pape, koja je zaista biskupska i neposredna, takva te su prema njoj svi pastiri i svi vjernici svakoga obreda i svake časti, kako pojedinci tako i svi zajedno, vezani dužnošću hijerarhijske podložnosti i istinite poslušnosti; i to ne samo u stvarima koje se tiču vjere i morala, već također u svima onima koje se tiču discipline i uprave Crkve koja je u cijelomu svijetu rasprostranjena; tako da, pošto je sačuvano jedinstvo i zajednice i ispovijedanja iste vjere s rimskim Papom, Crkva Kristova bude jedno stado pod jednim jedinim vrhovnim Pastirom. To su načela katoličke istine od koje se ne može udaljiti nitko, a da ne izloži opasnosti svoju vjeru i svoje spasenje.

"I jer je po božanskomu pravu apostolskoga primata rimski Papa nad cijelom Crkvom, naučavamo također i proglašavamo da je On vrhovni sudac vjernika i da se u svim stvarima, koje se odnose na crkveno istraživanje, može pozvati na njegovu presudu; i nitko ne može sud Apostolske Stolice, nad kojom nema višega autoriteta, poništiti te nitko ne smije suditi o njezinu sudu..."

Kanon: "Ako bi dakle tko rekao da rimski Papa ima samo dužnost nadgledanja ili upravljanja, a ne potpunu i najvišu vlast jurisdikcije nad cijelom Crkvom, ne samo u stvarima koje se tiču vjere i ćudoređa, već također i onih koje se tiču discipline i upravljanja Crkve koja je rasprostranjena po cijeloj zemlji; ili da on ima tek glavniji dio, a ne potpunu puninu ove vrhovne vlasti; ili da ova njegova vlast nije redovna i neposredna bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima: neka bude anatematiziran."

"Da je u apostolskomu primatu, što ga je rimski Papa, kao nasljednik Petra, prvaka apostola, dobio nad sveopćom Crkvom, uključena istodobno vrhovna učiteljska vlast, ova je Sveta Stolica uvijek držala i to dokazuje trajni običaj Crkve, sami sveopći sabori i to su poglavito naglašavali oni u kojima se Istok sa Zapadom slagao u vjeri i ljubavi... Da udovolje ovoj pastirskoj dužnosti, Naši su predšasnici uvijek neumorno na tome radili da se blagotvorna Kristova nauka k o d s v i h n a r o d a zemlje širi i istom su brigom bdjeli da tamo, gdje je bila primljena, neoskvrnjena i čista, bude sačuvana.. Nije Petrovim nasljednicima Duh Sveti bio obećan da oni po njegovoj objavi otkrivaju novu nauku, već da uz njegovu pomoć od Apostola predajom predanu objavu ili zaklade v j e r e s v e t o č u v a j u i v j e r n o t u m a č e.

"Ova karizma (milost) istine i vjere, koja nikad ne slabi, od Boga je dana Petru i njegovim nasljednicima na Svetoj Stolici da mogu vršiti svoju uzvišenu zadaću na spas svih i da cijelo Kristovo stado po njima bude sačuvano od otrovne hrane zablude i hranjeno hranom nebeske hrane...

"Stoga Mi vjerno slijedeći predaju što je primamo iz početaka kršćanske vjere, na slavu Boga Spasitelja našega, proslavljene katoličke vjere i spas kršćanskih naroda, uz suglasje svetoga sabora, naučavamo i proglašavamo da je od Boga objavljena dogma da, kada rimski Papa govori "ex cathedra", to jest kada vršeći službu Pastira ili Učitelja svih vjernika, na temelju svoje najviše apostolske vlasti, definira da od sveopće Crkve jedna nauka o vjeri ili ćudoređu mora biti vjerovana, on je radi pomoći Božje, koja je obećana osobi sv. Petra, obdaren onom nepogrješivošću koju je Božanski Spasitelj htio da ima njegova Crkva kada proglašava (definira) jednu nauku o vjeri ili ćudoređu i da su prema tome takve definicije rimskoga Pape neopozive same sebi, a ne stoga što bi im Crkva dala privolu."

Nasumice smo donijeli izvatke iz ove konstitucije Vatikanskoga sabora jer je u njoj najvjernije izražena bit katoličkoga nauku o papinstvu koji je osnovica svako m katoličkom radu. Bez temeljitoga poznavanja toga nauka nerazumljiv je svaki katolički rad; nerazumljivo je zašto se sada svagdje u svijetu opet velikom pomnjom naglašava da sav naš rad, privatni i javni, sav katolički pokret i sva Katolička akcija mora poznavati samo jednu normu, a ta je norma: smjernice Namjesnika Kristova; jer što On određuje, određuje Krist preko njega, i to ima zalog blagoslova. Život i djelatnost, ako se ne ravnaju prema smjernicama Svete Stolice, jesu promašen život; jesu možda "veliki koraci", ali "na krivom putu" (Sv. Augustin); na putu koji ne dovodi do konačne svrhe svih ljudskih čina - do Boga.

Stoga promotrimo još potanje glavne misli ove velebne Vatikanske konstitucije.

Kada, kako vidjesmo, govorimo o vlasti Crkve (tj. pape i biskupa), razlikujemo trostruku vlast: naučavanja, upravljanja i posvećivanja. Za temu koju obrađujemo ne dolazi u obzir vlast posvećivanja, već samo vlast naučavati i vlast upravljati. Vidjeli smo, da papa ima vlast naučavanja: njegova je dužnost, prema tome, širiti kršćanski nauk među narode i čuvati ga čista i neporočna. Kada, dakle, vidimo kako želimo raditi prema katoličkim načelima u Katoličkoj akciji, u katoličkome pokretu ili uopće u životu, ta čista i neporočna kršćanska načela dobivamo od papen i od drugih izvora, ali u suglasju s njime. Ova kršćanska načela papa objavljuje raznim bulama, brevima, enciklikama, pismima, govorima itd. Ako, dakle, želimo raditi kao katolici prema ispravnim načelima bilo gdje, potrebno je da proučavamo nauk Kristov na vrelu: u bulama, enciklikama, govorima Sv. Oca itd.

Štoviše ovi dokumenti živoga učiteljstva imaju za pretežni dio katolika veće značenje od samoga Svetog pisma, jer nam Sv. pismo ne govori uvijek jezikom našega vijeka i jer neupućeni laik nema uvijek dovoljnu naobrazbu da bi bio u stanju taj nauk Sv. pisma uvijek primijeniti na današnje životne prilike koje znaju biti vrlo komplicirane. A eto to čine dokumenti Sv. Stolice koji nam govore današnjim jezikom i rješavaju nam na temelju filozofije i Objave današnje poteškoće i daju siguran pravac našoj djelatnosti.

Pio XI. naglašava u svojoj enciklici Ubi arcano Dei da omladini, a poglavito bogoslovima, valja sustavno tumačiti nauk, koji se nalazi u enciklikama, poglavito u enciklikama Leona XIII., Pia X. i Benedikta XV. Upozorava da neznanje nauka sadržana u tim enciklikama neminovno i logičnom nuždom dovodi do moralnog, pravnog i socijalnog modernizma. U današnje vrijeme tako reći jedino sredstvo da se svih ovih vrsta modernizma očuvamo, jest proučavanje tih enciklika. Pio XI. posve izričito kaže: "Mi hoćemo da se ova obuka daje poglavito omladini u školi, ali osobito mladićima koji se odgajaju za svećenički stalež jer inače usred tolikih revolucija i tolike razuzdanosti duhova oklijevajuća omladina mora postati onakva da ju "ljulja vjetar nauke po prijevari ljudi, po lukavštini da nas zavede u bludnju." (Ef. IV, 14.). I ovi isti ljudi se ne ponašaju drukčije u svojim govorima, u svojim spisima i u svim izričajima svoje djelatnosti, nego kao da su naučavanje i smjernice, koje su toliko puta proglasili Pape, poglavito Leon XIII., Pio X. i Benedikt XV., izgubili svoju stvarnu snagu ili nisu više uporabljive. U tome je jedna vrsta moralnog, pravnog i socijalnog modernizma, koji osuđujemo svom energijom, isto kao i bolje poznati dogmatski modernizam." (Ubi arcano Dei).

Nije stoga čudo što se danas više nego ikada naglašava da u bitni dio radnoga programa Katoličke akcije spada upravo to proučavanje i primjenjivanje dokumenata Sv. Stolice i to poglavito onih koji imaju sociološki karakter jer je specifični cilj Katoličke akcije socijalna kristijanizacija. *

S vlašću naučavanja nerazdruživo je vezana vladalačka vlast. Po volji Kristovoj, Papa ima također i vlast vladanja. Naime, Papina vlast po toj volji Kristovoj ne bi bila potpuna kada bi Papa imao dužnost širiti ispravan nauk da objavljuje načela, a ne bi imao vlasti i provoditi ih. Stoga Papa posjeduje i vladalačku vlast i sve što je s time u vezi: vlast izdavanja zakona (pravo izdavati odredbe na opće dobro Crkve koje vjernike vežu u savjesti), sudačku vlast (pravo urediti sudišta za čine vjernika i o njima izreći svoj sud), vlast kazniti prekršitelje (pravo upotrijebiti materijalnu i duhovnu silu u izvedbi zakona ili presuda). I što je važno, kraljevska Papina vlast jest neposredna. Papa je duhovni član svakoga naroda i svake države i ni jednoj državi nije tuđinac. Papa je biskup svake biskupije; on je biskup svakoga vjernika: "on je", kako veli strasburški biskup, "prvi duhovni vođa svakomu vjerniku, njegov istiniti župnik, njegov vlastiti biskup, zastavnik vjere, duša njegove duše i otac njegove savjesti". (Croix, 23. II. 1927.). Stoga u provođenju Papinih smjernica u raznim narodima bilo u privatnom životu, bilo u katoličkomu pokretu i u Katoličkoj akciji, Papa nije samo neposredni učitelj, već je također i neposredni zapovjednik toga katoličkog života; izdaje zakone, sudi i kazni.

U dušama nekih Hrvata laika je iščeznuo uopće svaki smisao za ovu neposrednu Papinu vlast. Papa je daleko u Rimu, on je Talijan. Još kako tako se u ograničenom krugu u katoličkim redovima govori o njegovim smjernicama, ali da bi on vršio kakvu vlast nad svakom župom, da on i njegove smjernice moraju biti nazočne u svim našim katoličkim nastojanjima; da je Papa blizu i da je on naš neposredni gospodar i Otac naših duša, na to skoro nitko ne misli.


(Nastavit će se.)

 

VRHBOSNA

Sarajevo, 1927., god. XLI., br. 6., str. 94-96

VLAST CRKVE

(Nastavak)

I eto, dužnost je Katoličke akcije opet nam Papu približiti i poučiti nas kako se sva naša nastojanja moraju ravnati prema smjernicama toga našeg neposrednog učitelja i pod vlašću toga našeg neposrednog zapovjednika.

Time smo istaknuli jednu bitnu i to najvažniju osnovicu katoličke djelatnosti. Ona bi bila nepotpuna kada ne bismo odmah nadovezali prikaz o vlasti mjesnog biskupa preko kojega se redovito, prema volji Isusovoj, širi n a u k Božji u duše vjernika i koji je također neposredni vladar nad s v a k o m katoličkom djelatnošću u svojoj biskupiji.

III. Mjesni biskup

Nije posve točno kada se govori da je ovaj ili onaj biskup vođa katoličkoga pokreta u svim biskupijama jednoga naroda. Isto tako katolički pokreti ne poznaju umrle vođe. Idejni vođa svakog katoličkog pokreta jest Sv. Otac u cijeloj Crkvi, a mjesni biskup u svojoj biskupiji zato jer Crkva ima svoje ž i v o učiteljstvo. Ovaj ili onaj biskup je možda među ostalim biskupima stručno najvještiji da vodi onaj dio katoličkoga rada koji se naziva Katolički pokret te tako možda utječe i na razvoj istoga rada u drugim biskupijama; stvarno je ipak svaki biskup uz Papu uvijek i posvuda bio vođa svakog pokreta u svojoj biskupiji. On tome pokretu daje načela i ima i vlast ta načela u tomu pokretu provoditi; uvijek prema smjernicama Sv. Stolice i neovisno od drugih biskupa. To je njegovo pravo kojega se on nikada ne može odreći. Ovo, naravno, nimalo ne smeta da biskupi jedne pokrajine solidarno nastupaju.

I kao što smo vidjeli da smjer za cijeli katolički rad daje Sv. Stolica, isto tako smjernice za cijeli katolički rad, ukoliko je on katolički (bio on i ekonomski, politički) daje mjesni biskup za svoju biskupiju; to jest ukoliko u njemu ima stvari koje spadaju u vjerski i nadnaravni rad. Mjesni je biskup u svojoj biskupiji vrhovni vođa Katoličke akcije, isto tako je on vrhovni vođa cijeloga katoličkog pokreta u koliko taj ide za vjersko-moralnim ciljem. Iz toga slijedi da je bitno za svaki katolički rad biti u bitnoj vezi s mjesnim biskupom. Jasno je kako ni jedan biskup nema pravo zadirati u katolički rad u drugoj biskupiji mimo volje dotičnoga biskupa. To je načelo došlo do izražaja već u prvo kršćansko doba. Sv. Augustin već ističe kako na njega ne spada "da se posebno bavi osim hiponskom Crkvom... U drugim ali krajevima toliko djelujemo, što se Crkve tiče, koliko ili nama dozvoljavaju ili od nas zahtijevaju biskupi dotičnih krajeva." (Ep. 34, n. 5.).

Bila je Spasiteljeva volja da rimski papa ne može po sebi niti po svojim delegatima vladati Crkvom bez redovitih biskupa (cjelokupnoga episkopata). Volja je dakle Spasiteljeva da se redovito ništa što nosi na sebi biljeg katolicizma, ne zbiva bez pape i biskupa. Dokaz da je volja Spasitelja da se katolički život redovito razvija preko biskupa jest što je s jedne strane Krist utemeljio Crkvu i dao joj ustav, a s druge strane Crkva nikada nije bila bez biskupa. Da nije bila Kristova volja da Crkvom vladaju biskupi, ne bi se moglo razumjeti zašto je Crkva već od prvoga stoljeća svagdje imala biskupsku ustanovu i smatrala je kako je ta ustanova božanskoga podrijetla: "Nad kojim vas Duh Sveti postavi biskupima da upravljate Crkvom Božjom." (Dj. ap. 20, 28.). K r i s t s a m "je dao jedne za apostole, a jedne za pastire i učitelje." (Ef., 4. II.). Tako je, eto, Krist odabrao apostole i njihove pomoćnike (proroke i evanđeliste) da osnuju crkve, a da se te već osnovane crkve pasu (upravljaju), dade im pastire i učitelje. Ta dvostruka dužnost (pasti i naučavati) spada u prvomu redu i ponajprije na biskupa. A u Otkrivenju sv. Ivana ukazuje se Krist imajući "u desnoj ruci sedam zvijezda... Sedam zvijezda jesu anđeli (biskupi) sedam crkava." (Apc. 1, 16. 20.).

Time je, dakle, jasno označeno kako je volja Kristova da u Crkvi budu biskupi koji će voditi brigu za pojedine crkve. Dakle ništa se specijalno katoličkoga ne može dogoditi, po volji i odredbi Kristovoj, u nijednoj biskupiji bez ni mimo biskupa.

Biskupi su u svojoj biskupiji službeni (autentični) učitelji. Stoga mi ne slušamo biskupa što je on silne učenosti ili što su njegovi dokazi snažni, već jer on nauk Crkve naučava s autoritetom i jer je radi toga neposredno poslan od Sv. Oca, a posredno od samoga Krista da nas svojom vlašću, danoj mu od Krista i Pape, uči i upravlja u cijelomu katoličkom životu i radu.

O otajstvu svete Hijerarhije osobito lijepo govori sv. Ignacije (+107.), biskup i mučenik, u svojim pismima. U pismu Efežanima kaže među ostalim ovo: "a vi (Crkva Efeza), trebate se sjediniti s mišlju biskupa; što činite; jer vaše svećenstvo vrijedno Boga jest sjedinjeno i usklađeno s biskupom kao žice s lirom; i tako u vašemu jedinstvu i suglasju vaše ljubavi Isus Krist je pjevan bez prestanka". (S. Ign. Epist. ad. Eph. n. 3. 4.). "Smatram vas blaženim, vas, koji ste sjedinjeni s vašim biskupom, kao što je Isus Krist s Ocem, tako da sve stvari budu u suglasju jedinstva." (Ibid. n. 5. 4.). "Ako molitva jednoga pojedinca ili dvojice, kada su složni, ima toliku moć, koliku tek ima glas biskupa i cijele Crkve". (Ibid.). "Nastojmo se ne opirati biskupu i biti podložni biskupu". (n. 5.). "Koga otac obitelji (Krist) pošalje da vlada svojom obitelji, njega treba tako primiti kao samoga onoga koji posla. Jasno je, dakle, da biskupa valja smatrati kao samoga Gospoda." (n. 6.). "Kao što Gospod nije ništa učinio bez svoga Oca, ostavši s njim sjedinjen, ni sam po sebi, ni po svojim apostolima, tako ne činite ništa bez biskupa i svećenika." (S. Ign. Epist. ad Magn. n. 7.). "Budite podložni biskupu, kao što su apostoli Kristu." (n. 13.). "Neka svi vide u biskupu Isusa Krista, Sina Očeva, a u svećenstvu savjet Božji i zbor apostola. Odijeljeno od biskupa i svećenstva ime Crkve ne može postojati." (Epist. ad Trall. n. 3.).

Ovo je odnos prvih vjernika i cijele njihove katoličke djelatnosti prema biskupu. To je nepromjenljiva volja Kristova za svaku katoličku djelatnost u svim vjekovima.

Ali koji je odnos između Papine i biskupske pastirske vlasti prema katoličkoj djelatnosti? To nam na kratak i precizan način tumači spomenuta konstitucija "Pastor aeternus". U njoj stoji doslovno ovo: "Daleko je od toga, da bi ova vlast Vrhovnoga svećenika (Pape) ometala redovnu i neovisnu vlast biskupske jurisdikcije na temelju koje biskupi - koji su kao nasljednici apostola postavljeni od Duha Svetoga - pasu i upravljaju sebi doznačena stada kao prvi pastiri, tako da ova (biskupska vlast) štoviše po najvišem i sveopćem pastiru dolazi do izražaja, koji je učvršćuje i brani, prema riječima sv. Grgura Velikoga: "Moja je čast, čast sveopće Crkve. Moja je čast čvrsta krepčina moje braće. Tada sam istinito čašćen, kada se ni jednom od njih ne uskrati dužna čast."

Leon XIII. ove misli ponavlja u slijedeća dva dokumenta: "Na njemu (Papi) nije samo da ravna Crkvom u njezinoj cjelini, već također da tako upravlja činima vjernika da ovi postignu vječno spasenje. Po tome se vidi kako je neophodno nužno da, osim savršene sloge koja mora vladati u njihovoj misli i njihovim činima, vjernici uvijek smatraju svetim pravilom ravnati se prema političkoj mudrosti (politicam... sapientiam) crkvenoga autoriteta. No, neposredno iza rimskoga Pape i pod njegovim vodstvom uprava vjerskih interesa kršćanstva pripada biskupima. Isto tako, kao što u vršenju svoje biskupske vlasti biskupi moraju biti sjedinjeni s Apostolskom Stolicom, isto tako članovi klera i svjetovnjaci moraju živjeti u tijesnoj vezi sa svojim biskupima. Ako bi koji među njima dao povoda kritici ili svojim djelima ili idejama koje zastupa, ne pripada nijednomu privatniku da si obzirom na nj prisvoji službu suca koja je po Našemu Gospodu povjerena jedinomu Pastiru koga je postavio nad janjce i ovce." (Leon XIII. Sapientiae christianae, II. 288-280.). "Po nekim znakovima koji se opažaju nije teško zapaziti da među katolicima, zasigurno radi nesretnih vremena, ima ih koji nisu baš zadovoljni položajem podređenih što ga imaju u Crkvi i misle da mogu imati neki udio u upravljanju Crkve ili barem drže da im je dozvoljeno ocjenjivati i suditi čine autoriteta. Ako bi to mišljenje pobijedilo, bila bi velika šteta u Crkvi Božjoj, u kojoj se po jasnoj volji njezinoga božanskog Utemeljitelja mogu razlikovati na najočitiji način dvije strane: podučavana i podučavajuća, stado i pastiri, među kojima je jedan koji je vođa i najviši Pastir svih; jednim Pastirima je dano naučavati i suditi i upravljati; vjernicima je stavljeno u dužnost slijediti nauk, učtivo se podložiti presudama i dati se upravljati, popravljati i voditi k spasu. Tako je neophodno nužno da se jednostavni vjernici duhom i srcem podvrgnu svojim vlastitim pastirima, a ovi s njima vrhovnomu Pastiru; i u takvoj podređenosti i ovisnosti leži red i život Crkve i na njoj se temelji neotklonjivi uvjet dobroga djelovanja, i da se sve povoljno dovede u luku. Naprotiv, dogodi li se da si jednostavni vjernici hoće prisvojiti autoritet kao suci i učitelji; ako podređeni hoće u vladanju nad sveukupnom Crkvom dovesti do pobjede jedan smjer koji se razlikuje od onoga što ga zastupa najviši autoritet, to znači preokrenuti poredak: tako se u mnoge duhove unosi zbrka i izlazi iz prave kolotečine." (Leon XIII. Epistola tua, VII, 62.).

Papa i mjesni biskup daju načela svakom katoličkom gibanju; Papa i biskup posjeduju vlast nad tim katoličkim gibanjem. Kako oni tu vlast posjeduju u Katoličkoj akciji, cijelom katoličkom pokretu i nad svim ljudskim djelatnostima uopće, sada ćemo je pobliže promotriti.

IV. Preceptivna (zapovjedna) i direktivna vlast Crkve

Iz svega dosadašnjeg se uvjerismo da Crkva, to jest Sv. Stolica i biskupi daju - prema Isusovoj božanskoj ustanovi - načela svakomu katoličkom radu, svakomu katoličkom pokretu. Mi običavamo reći da nam oni daju ideologiju. Jedino oni; nitko drugi ne može dati tu ideologiju. Drugi mogu tu ideologiju propagirati, mogu je u životu ostvarivati, ali je ne mogu stvarati. Ideologija se katoličkoga pokreta zapravo ne stvara; pogotovu je ne stvaraju svjetovnjaci, ma kako sposobni i zaslužni bili; ona je pohranjena čista i neporočna u zakladu Crkve, a Papa i biskupi je vade iz te zaklade i tumače prema suvremenim potrebama.

Stoga svaki katolički pokret u svim svojim granama i ograncima dobiva svoju ideologiju jedino od Pape i biskupa. Učeni filozofi i bogoslovi i drugi stručnjaci tek pomažu Papu i biskupe, ali bez Pape i biskupa se ne može zamisliti nikakav katolički pokret.

Taj katolički pokret u svom je najširem značenju - kako vidjesmo - djelatnost po katoličkim načelima u ljudskome društvu s izričitim vjersko-moralnim ciljem među pojedincima, u obiteljima, staležima, novinstvu, školstvu, odgojnim organizacijama, ekonomskom životu, politici itd.

Sve ove djelatnosti nemaju isti specifični cilj. Među svima ovima moramo razlikovati tri vrste. Jednu koja isključivo i neposredno ide za duhovnim i vječnim ciljem. To je npr. djelatnost redovite duhovne pastve, vjerskih društava, Katoličke akcije.

Sve ove djelatnosti, jer imaju neposredni vjersko-moralni, to jest duhovni cilj, spadaju pod zapovjednu i direktnu (neposrednu) vlast Crkve, pod izravnu vlast Pape i biskupa. Pape i biskupi su gospodari tih djelatnosti sve do njihovih posljednjih pojedinosti; one spadaju neposredno u duhovnu pastvu i Crkva nad tim djelatnostima posjeduje vlast na temelju Spasiteljevih riječi: "Idite dakle i naučavajte sve narode". (Matej 28, 20.).

Ima velik dio ljudskih djelatnosti koje nisu čisto vremenite naravi, već je s vremenitim stvarima ili po naravi ili slučajno spojeno i duhovno dobro. Takve stvari zovemo mješovitim. I one spadaju pod zapovjednu vlast Crkve; u tom se slučaju vlast Crkve nad takvim vremenitim stvarima zove indirektnom (posrednom).

Napokon u treću grupu spadaju sve one djelatnosti s kojima nije svezan nijedan duhovni problem i koje su čisto vremenitoga karaktera. Naravno je da takve čisto vremenite stvari ne potpadaju ni pod direktnu ni indirektnu vlast Crkve, već pod njenu direktivnu (savjetodavnu) vlast. U tom čisto vremenitom djelokrugu npr. država razvija svoju posebnu djelatnost, brinući se za javno i vremenito blagostanje građana, stvarajući financijske zakone, podižući agrarne institucije, umnažajući željezničku mrežu i slično.

Iz svega dosadašnjega proizlazi da u svijetu postoje tri vrste ovisnosti od javne vlasti: a) ovisnost jedino od Crkve, b) ovisnost i od Crkve i od svjetovne vlasti (države), te c) ovisnost jedino od svjetovne vlasti (države).

Crkva vrši nad svima ovim trima grupama svoju vlast. Nad prvom (čisto vjerske stvari) i drugom grupom (mješovite stvari) ona posjeduje zapovjednu vlast; Nad čisto vjerskim stvarima (nad prvom grupom) ona posjeduje direktnu zapovjednu vlast, a nad drugom grupom (mješovitim, duhovno-vremenitim stvarima) indirektnu zapovjednu vlast. Vjernik se mora pokoravati Crkvi, kada ona vrši svoju vlast nad ovim dvjema grupama, nad duhovnim i mješovitim stvarima, jer ga na to obvezuje krjepost poslušnosti. Ali Crkva vrši svoju vlast i nad čisto svjetovnim stvarima: u koliko s njima nije tijesno povezan jedan duhovni problem, ali koje mogu imati duhovne posljedice, ta je vlast tek direktivna, savjetodavna. Vjernik se pokorava i ovoj vlasti, ne radi poslušnosti, već jer ga na to potiče krjepost razboritosti. Pobliže ćemo promotriti svaku pojedinu skupinu i osvijetlit ćemo je primjerima.

VRHBOSNA

Sarajevo, 1927., god. XLI., br. 7., str. 105-108

VLAST CRKVE

(Svršetak)

1. PRECEPTIVNA VLAST CRKVE

A. Direktna vlast Crkve

O njoj ne treba mnogo govoriti. To je ona vlast, koju smo podrobno promotrili govoreći o Papi i mjesnome biskupu. Na temelju te su Papa i biskupi u svom djelokrugu u pravom smislu kraljevi. Ovamo spada sav čisto crkveni život, izdavanje zakona, njihovo provođenje, tumačenje, ukidanje, suđenje, propovijedanje, podizanje škola itd. U ovu direktnu vlast danas po odredbi Svetoga Oca Pape spada i Katolička akcija kao dio dušobrižničke službe klera.


B. Indirektna vlast

Može se dogoditi da se razne svjetovne stvari tiču vjere ili ćudoređa i da su s njima ili tijesno ili slučajno povezane. Takvi su npr. državni zakoni koji koriste ili škode vjeri, odgoj djece u školi, brak sa svojim građanskim posljedicama (pravo baštine), svetkovanje zapovijedanih blagdana, pobožne zaklade, sprovodi, vojna služba svećenika, podizanje župa. Budući da vjera i ćudoređe svih kršćana potpada pod vlast Crkve, slijedi da spomenute stvari potpadaju istodobno pod crkvenu i državnu vlast. Ako dakle dođe do sukoba između obje vlasti? Ispravnom se poretku protivi da bi vlast čiji je cilj niži, nepravedno nadvladala onu koja ima uzvišeniji cilj. Iz toga slijedi da crkvena vlast nadmašuje građansku i da svjetovne (građanske) stvari u tome obziru potpadaju pod tu crkvenu vlast. Vlast Crkve na tim svjetovnim stvarima jest indirektna jer se ona na ove svjetovne stvari ne odnosi stoga jer su svjetovne i jer imaju svjetovni cilj, već što imaju sveti cilj. Prema tome i država u svojim građanskim stvarima neizravno ovisi o crkvenoj vlasti, ukoliko se naime nešto odnosi na vjeru i ćudoređe ili na crkvenu disciplinu.*)

Isto i cijeli katolički pokret, osim gore spomenutoga što potpada pod direktnu vlast, spada pod tu indirektnu vlast Crkve. U njemu se radi i ekonomski i politički. Ove ekonomske i političke i druge organizacije ne potpadaju pod vlast Crkve ukoliko one imaju čisto politički ili čisto ekonomski cilj, već ukoliko one idu (kako to i moraju činiti, ako rade prema smjernicama Sv. Stolice) za promicanjem kraljevstva Kristova na zemlji.

Neizravna ovisnost svjetovnih stvari od crkvene vlasti može biti dvojaka: negativna i pozitivna.

a) Negativna indirektna ovisnost

Tako država ne smije ništa poduzeti što bi Crkva smatrala štetnim ili nedozvoljenim; npr. država hoće radi ekonomskih razloga dokinuti nedjeljni počinak; to je mješovito pitanje jer država je dužna brinuti se za ekonomski napredak državljana; ali ovdje prijeti opasnost da će građani biti spriječeni vršiti svoje vjerske dužnosti. Crkva u tom slučaju ima pravo spriječiti taj državni zakon; ne zato što je to državni zakon i što ide za ekonomskim napretkom građana, već što se u tomu zakonu nalazi jedno vjersko pitanje, koje jedino Crkva može rješavati. Prema tome nad mješovitim stvarima ima Crkva i n d i r e k t n u, u tom slučaju indirektnu negativnu vlast. Ta "indirektna" vlast jest tek ime, ali ona je prava i potpuna vlast kao i ona direktna što je Crkva ima nad duhovnom pastvom.

Isto ni katolički pokret sa svim svojim materijalnim (ekonomskim, političkim i dr.) poduzećima ne smije ništa poduzeti što bi nanijelo štetu Crkvi ili što bi Crkva smatrala nedozvoljenim. Tako npr. radi te negativne indirektne ovisnosti političke novine ne smiju napadati svećenstvo i tako kvariti ugled svećenstvu uopće; ne smiju napadati duhovnu pastvu, ne smiju zastupati drugi crkveno-politički program nego li hijerarhija; naprotiv one su u svom čisto političkom programu neovisne: mogu zastupati monarhiju ili republiku, federaciju ili autonomiju.

Izađe li npr. u jednim političkim novinama katolika jedan takav napad, koji krnji opći autoritet biskupa, ruši ugled Crkve, organizacija Katoličke akcije i slično, biskup može takve napade zabraniti. Kojim pravom on zapovijeda političkim novinama? Na temelju te indirektne negativne vlasti. Kada on tu vlast ne bi imao nad vremenitim stvarima, u tom slučaju bi on nad tim stranačkim novinama morao mirno gledati kako se ruši Crkva. A jer je Spasitelj Crkvi dao sva ona sredstva obrane koja su joj potrebna da postigne svoj cilj, dao je i biskupu vlast da spriječi pisanje političkih novina koje bi priječile Crkvu u postignuću svoga cilja. Biskup tim novinama ne brani ništa ukoliko su one političke, već ukoliko su se dotakle vjere nad kojom on, kao biskup, ima vlast ako se ta vlast u tom slučaju, jer je to mješovito pitanje, i zove "indirektnom negativnom" vlašću. Poznat je slučaj iz sadašnjosti: Sv. Stolica i francuski episkopat osudili su političku školu i političko glasilo "Action Française" i to ne radi njegova čisto političkoga programa, već jer je s tim programom povezana jedna protukršćanska filozofija i sociologija.

Isto ako bi koja "katolička" ekonomska institucija izrabljivala radne sile, priječila namještenicima vršiti svoje vjerske dužnosti, nepravedno snižavala plaće, udarila odviše velike kamate, davala lošiju robu negoli je ugovorom sklopljeno i time se ogriješila o pravednost i o ljubav, crkveni autoritet ima pravo to zabraniti na temelju svoje indirektne vlasti nad mješovitim stvarima; štoviše suditi krivcima i kazniti ih.

Često se je u posljednje vrijeme događalo da su biskupi propisivali koliko dugi moraju biti rukavi i suknje ženske odjeće. Čuli su se i sa strane nekih katolika prigovori što biskupi centimetrom mjere dužinu rukava. Zar je Krist poslao biskupe da oni propisuju žensku modu i da se brinu za toaletu? Jasno da nije! To po sebi spada u djelokrug vremenitih stvari i neovisno je od Crkve. Ali se događa da odjeća može biti sablažnjiva i povod grijehu. A o grijehu sudi Crkva. U tome slučaju takva odjeća spada među mješovita pitanja i nad ovim Crkva posjeduje i te kako indirektnu vlast. Pape i biskupi osuđuju i zabranjuju nečednu žensku odjeću na temelju svoje preceptivne indirektne negativne vlasti što je imaju nad svjetovnim stvarima.

C. Pozitivna indirektna ovisnost

Pozitivna se indirektna ovisnost sastoji u tome što je npr. država dužna pomagati dobro Crkvu kada ona to traži npr. da onemogući vjerske buntovnike. Crkva je dobila ovu vlast koja joj je potrebna da postigne svoj cilj, to jest vlast da zahtijeva od kršćanskih vladara, koji su njezini članovi, da joj daju ono što ona treba radi svoga cilja. Isto tako Crkva prosuđuje na koji način joj država ima pomagati jer ona sama ima pravo prosuditi na koji način će ona postići svoj cilj. Tako je država dužna Crkvi na tome području staviti na raspolaganje svoj vremeniti mač.

Crkva se u povijesti vrlo mnogo služila ovom svojom pozitivnom indirektnom vlašću koju posjeduje nad vremenitim stvarima. Kada se Europa u srednjemu vijeku postavljala na posve nove društvene temelje, onda je sav društveni poredak valjalo tako organizirati da on računa s konačnom vrhunaravnom svrhom čovjeka. Državu je valjalo tako urediti da pojedinci i obitelji u njoj dođu do stanovitoga materijalnog blagostanja i da im se tako omogući krjepostan život. Time što se država imala brinuti da pojedinci uzmognu provoditi život dostojan čovjeka, život krjepostan, građanima koji su istodobno kršćani - bilo je olakšano da u sebi množe posvećujuću milost i tako dođu u Nebo. To su načela o bližim i daljim ciljevima države kako ih iznosi kršćanstvo. Naravno, poganski poredak imao je o tome posve druge nazore; kako je kršćanstvo u srednjemu vijeku počelo na posve nove temelje postavljati sav državni poredak, jasno je da je ono u svojoj reformnoj djelatnosti uvijek naglašavalo vrhunaravne ciljeve građanima - kršćanima. Kada su dakle kršćanski zakonodavci i političari srednjega vijeka htjeli državni poredak postaviti na ove nove temelje i sazdati državnu zgradu koja preseže zemaljski život i ulazi u sfere vrhunaravnosti, jasno je da su se oni obratili na Crkvu da im ona u ovomu pozitivnom konstruktivnom radu pomogne. Crkva je to rado učinila; ona je kroz dugo vremena podučavala državnike kako trebaju organizirati svoju državu i kako trebaju vladati da država zaista postigne opće ljudsko dobro (bonum commune humanum); Crkva je na temelju svoje indirektne pozitivne djelatnosti, kada je to bilo potrebno, davala naputke kako valja organizirati svjetovnu i vremenitu djelatnost države, ali Crkva to nije činila da se time postigne samo vremenito dobro, već da se po tome vremenitom dobru građanima-kršćanima omogući da postignu svoju konačnu svrhu. A to je bilo uvelike potrebno, kako rekosmo, osobito na početku srednjega vijeka kada je sav državni poredak valjalo staviti na nove, kršćanske temelje; kada je valjalo državu urediti u skladu s vrhunaravnim ciljem čovjeka. Nije stoga čudno da, na primjer, sadašnji francuski povjesničari ističu kako su biskupi stvorili Francusku; nije čudno da u povijesti srednjega vijeka vidimo kako vladari imaju uza se učene bogoslove koji ih savjetuju i u čisto vremenitim pitanjima, kako valja državom upravljati; oni to čine uvijek u vidu duhovnih i vrhunaravnih interesa građana; jer država ne smije ništa učiniti što bi pojedincu otežalo da dođe u nebo, naprotiv ga ona mora u tomu pomagati. Nije li sam sveti Toma, taj sveopći i anđeoski crkveni naučitelj, napisao najdublju raspravu o zadatku države i o zadatku što ga ima kršćanski vladar? Zar ne čitamo još danas s najvećim užitkom njegovu raspravu "De regimine principum" napisanu za ciparskoga kralja?

Cijeli katolički pokret zapravo na poseban način potpada (osim spomenutoga što spada pod direktnu ovisnost) pod ovu pozitivnu indirektnu ovisnost o Crkvi. On je zapravo pokrenut da pomaže Crkvi: on svoja vremenita politička sredstva upotrebljava da Crkvi isposluje zakone koji pogoduju vjeri i ćudoređu; on svoje ekonomske organizacije osniva da time materijalno pomogne siromašnim slojevima koji će zavoljeti Krista jer će upoznati da kršćanstvu imaju zahvaliti za ovu materijalnu pomoć.

Sve te organizacije katoličkoga pokreta i sa svojim vremenitim ciljevima spadaju pod tu pozitivnu indirektnu ovisnost o Crkvi; i ako Crkva od njih nešto traži na tome području (a Crkva traži samo onda ako se radi o tome da se postigne jedno duhovno vjersko-moralno dobro), te organizacije su dužne u granicama svoje mogućnosti poslušati. Političke novine u tome slučaju pišu prema želji Crkve, a ekonomske organizacije posluju u ekonomskim institucijama prema njezinim duhovnim naputcima. Time Crkva nimalo ne dira u njihovu čisto političku, čisto ekonomsku, čisto vremenitu autonomiju jer ona traži poslušnost samo u stvarima koje imaju donijeti duhovno dobro.

Sjetimo se ovom zgodom spomenutoga primjera u kojem smo osvijetlili kako Crkva, kada to iziskuju ćudoredni zakoni, zahvaća i u područje mode. Na temelju svoje indirektne negativne vlasti ona zabranjuje nečednu odjeću, a na temelju svoje pozitivne vlasti ona može tražiti - često to izričito i čini - da npr. rukavi sežu ispod lakata, da suknja pokriva list noge, da odjeća seže do vrata itd. U tim slučajevima valja slušati Crkvu jer ona to ne određuje poradi mode, već radi duhovnoga dobra koje time želi postići.

Ova nauka o indirektnoj zapovjednoj vlasti Crkve nad svjetovnim stvarima jasno je izrečena u enciklici Leona XIII. "Immortale Dei": "Štogod je u ljudskim stvarima na koji mu drago način sveto, što god se tiče spasa duša i štovanja Božjeg, bilo po svojoj naravi ili smatralo se ono takvo radi uzroka na koje se odnosi, sve to spada pod vlast i sud Crkve; a ostalo što obuhvaća građanski i politički djelokrug, pravo je da potpada građanskoj vlasti."

Ponavljamo ukratko iznesene misli: U svim stvarima katoličkoga pokreta, i uopće u svim ljudskim djelatnostima koje imaju neposredni duhovni cilj, Papa i biskupi imaju direktnu vlast. U stvarima katoličkoga pokreta koje su vremenite naravi, ali je s njima vezan jedan duhovni interes (mješovite stvari), Papa i biskupi imaju indirektnu vlast (zapovjednu, preceptivnu: potestas iurisdictionis); vlast koja je vlast u punome smislu riječi. Ova je indirektna vlast Pape i biskupa nad mješovitim stvarima katoličkoga pokreta i svih ljudskih djelatnosti, kako vidjesmo, dvostruka: pozitivna i negativna.

2. DIREKTIVNA (SAVJETODAVNA) VLAST CRKVE

Osim ove direktne i indirektne (pozitivne i negativne) vlasti koje su zapovjedne i vežu se u savjesti pod poslušnost, dolazi još direktivna (savjetodavna) vlast Crkve u vremenitim pitanjima. Ovoj vlasti se katolici pokoravaju jer ih na to potiče krjepost razboritosti.

U tome se slučaju vremenite stvari radi okolnosti dotiču mješovitih pitanja, ali tu vjersko-moralno pitanje nije tako tijesno povezano s vremenitim, kao u gore spomenutim slučajevima. Jedan vrlo često citirani primjer najbolje će osvijetliti ovu direktivnu vlast Crkve. Bilo je to godine 1887. Papa Leon XIII. izrazio je želju da politička stranka njemačkih katolika u njemačkome parlamentu, Centrum, glasuje za vojničke kredite na sedam godina. Time je Leon XIII. očekivao, na izričito obećanje njemačkoga kancelara Bismarcka, da će ovaj dokinuti zakone koji su skučivali vjersku slobodu njemačkih katolika. Njemački Centrum otklonio j e tu želju Leona XIII. Centrum je imao to pravo otkloniti jer u činu glasovanja za vojne kredite po sebi nije upleteno nijedno vjersko pitanje. Crkva tu nije mogla tražiti posluh na temelju svoje indirektne pozitivne vlasti. To je jedno čisto vremenito pitanje i u tomu su katolici neovisni od Crkve. Ali valja uzeti u obzir da ovaj zakon može imati vjerskih posljedica. Ako se primi taj zakon o kreditima, katolici će možda dobiti za uzvrat i kao protuuslugu slobodu; a ako centrumaški zastupnici za nj ne glasuju, ta će se vjerska sloboda, koja je ovisila o Bismarcku, vjerojatno teže postići.

U tomu vremenitom pitanju dolazi dakle u obzir, po svojim daljnjim posljedicama i indirektno, jedno vjersko pitanje. A na to se vjersko pitanje proteže vlast Crkve. U tome slučaju je vlast Crkve direktivna (savjetodavna). Jesu li centrumaški zastupnici dobro učinili što nisu radili po toj direktivi Leona XIII.? Ne može se kod njih govoriti o činu neposluha, ali neki ugledni bogoslovi drže da su se ipak ogriješili o krjepost razboritosti koja je od njih tražila da rade prema uputi one vlasti koja ima vječan cilj i koja sve promatra s međunarodnog i daleko uzvišenijega stajališta, nego li jedna ograničena narodna politička stranka.

I sav katolički pokret će raditi prema smjernicama direktivne vlasti nadležnih crkvenih poglavara jer je uvjeren da će mu ti poglavari tek onda savjetovati da svoja čisto-vremenita dobra stavi na raspolaganje (ili da se odreče nekih čisto vremenitih pogodnosti), ako se time mogu postići posljedice koje donose jedno duhovno dobro.

Pokojni biskup Mahnić bio je velik pobornik ove direktivne vlasti Crkve. Tako on piše: "Da su francuski katolici uvažili naputke Leona XIII., ma kako bili više političke no vjerske naravi, Crkvu u Francuskoj ne bi zasigurno bila zadesila tako sramotna kob te je postala podnožjem framasonskoj sekti." (Knjiga života, str. 111). Biskup Mahnić sâm zna kako poslušnost nije vezala francuske katolike da rade prema direktivama Leona XIII. kojima je savjetovao da priznaju republiku. Po katastrofalnim se posljedicama danas jasno razabire da su se ogriješili o krjepost razboritosti jer se nisu podvrgli direktivnoj vlasti Crkve. Pa da nadležna crkvena vlast i pogriješi zapovijedajući ili savjetujući, bolje je slušati i zajedno s njome pogriješiti, prema onome "u sumnji više vrijedi poglavarova" (in dubio praesumptio stat prosuperiore), sa zakonitim poglavarom, jer poseban blagoslov Božji prati svaki čin posluha. To naravno iziskuje vrhunaravno poimanje poslušnosti koje se pretpostavlja kod istaknutih katolika.

V. ZAKLJUČAK

Promotrili smo vlast Pape i biskupa. Oni su živo učiteljstvo u Katoličkoj crkvi. Oni daju načela (ideologiju) svakoj katoličkoj djelatnosti, svom katoličkom gibanju. Ne samo načela, već to katoličko gibanje potpada i pod vlast toga živog učiteljstva.

Ta je ovisnost od živoga učiteljstva i od vlasti Pape realna: Katolička akcija je izravno ovisna od crkvene vlasti; ostali dijelovi katoličkoga pokreta su u indirektnoj ovisnosti. Ta indirektna ovisnost jest stvarna. I vremenite djelatnosti katoličkoga pokreta spadaju pod tu indirektnu vlast Crkve; tko se toj vlasti ne bi pokorio, ogriješio bi se o krjepost poslušnosti. Ali Crkva nad tim katoličkim pokretom ima i svoju direktivnu vlast, ukoliko u njemu uopće ima stvari s kojima nije povezan ni jedan duhovni interes. Tom direktivnom vlašću se Crkva služi da djeluje na po sebi čisto vremenite operacije, ako bi ove indirektno mogle imati duhovne posljedice. Katolici će poslušati i u tome slučaju jer ih na to potiče krjepost kršćanske razboritosti.

Tako, eto, Crkva ne ulazi u Katoličku akciju, u katolički pokret i u sve manifestacije katoličkoga života samo sa svojim načelima, svojim čistim i neporočnim naukom, već ona istodobno i nerazdjeljivo u sve one djelatnosti ulazi s puninom svoje vlasti (direktne, indirektne i direktivne). Ona izdaje zakone i odredbe, sudi i brine se da se te njezine odluke u svim tim djelatnostima i provedu. Tako, eto, nema nijedne katoličke djelatnosti koja bi se smjela ili mogla izmaći učiteljstvu Crkve i njezinoj trostrukoj kraljevskoj vlasti koja je s tim učiteljstvom nerazdruživo povezana.

Dr. Ivan Merz



VII. BIBLIOGRAFIJA

Th. Granderath S. J.: Geschichte des Vatikanischen Konzils (1906); Band III.; p. 503-516.

Chr. Pesch S.J.: Compendium Theologiae Dogmaticae (1918); T. I.; p. 184-198.

Tanquerey: Brevior Synopsis Theologiae Dogmaticae (1925); p.131-140.

J. Donat: Ethica specialis (1921); p. 199-207.
É t u d e s od 20. I. 1927. (članak od P. De la Briera).

Dom Gréa: De l' Eglise et de sa divine constitution (Bonne Presse); T. I.; p. 265-268.


*) Tako npr. katoličke ekonomske institucije ne samo da svojim namještenicima moraju omogućiti da vrše svoje vjerske dužnosti (to mora učiniti svako poduzeće, koje je osnovano i radi samo lukrativne svrhe), već u poslovanju mora biti tako da se odmah na prvi pogled uoči da je to jedno katoličko poduzeće. Katolička ekonomska poduzeća moraju biti dobrotvorna akcija u korist puka i to poglavito u korist slojeva koji trpe. Od tih poduzeća niži slojevi imaju korist; ako je zadruga ona daje bolju robu i jeftiniju i tako uopće unosi duh Kristove pravednosti i ljubavi u ekonomski život. A niži slojevi, koji uživaju blagodat takvih institucija, zavole Kristovo socijalno evanđelje koje im olakšava njihovu borbu za opstanak. One na taj način također pomažu svoje istomišljenike. Katoličke ekonomske organizacije osnivaju se radi toga vjersko-moralnog cilja. To je ono posebno obilježje tih institucija po kojemu se one razlikuju od čisto lukrativnih poduzeća. Stoga osim ekonomske bilance, što ih ta poduzeća stvaraju svake godine, ona trebaju činiti i vjersko-moralnu bilancu. K tomu, budući da je to dobrotvorna akcija u korist puka koji trpi, slijedi da ta akcija mora biti izvan svake političke stranke: mora činiti dobro svima bez razlike na stranačku pripadnost, a prihode opet upotrijebiti za sve, a ne samo za pripadnike ili potrebe jedne stranke. U enciklici "Graves de communi" koja je obvezatna za sve biskupije svijeta i u drugim dokumentima Sv. Stolice, ističe se da ta akcija mora biti neovisna od svake političke stranke. Nadalje: budući da ona ide za vjersko-moralnim ciljem, Crkva u vjersko-moralni dio te akcije ne ulazi samo svojom naukom, već ulazi unutra i svojom trostrukom vlašću: zakonodavnom, sudačkom, egzekutivnom (Crkveni nauk i vlast nerazdvojivo su svezani!), i stoga npr. u inozemstvu mjesni biskup ("ordinarius loci") službeno šalje u te institucije "moralnoga konzultora". Katoličke ekonomske institucije, koje bi se izmicale toj vlasti Crkve, bile bi lukrativna poduzeća s poštenom svrhom, ali ne bi bila sastavni dio katoličkoga pokreta jer za ovaj vrijede norme što ih za ekonomsku akciju poglavito iznose enciklike Rerum novarum i Graves de communi. Naravno da i lukrativna poduzeća, kao uopće i svi vremeniti ciljevi u svijetu, ako se dotaknu nečega što spada u nadnaravni red, spadaju pod neizravnu i direktivnu vlast Crkve, kako ćemo to promotriti. (Pio X., motu proporio od 18. XII. 1903; Leon XIII. Graves de communi, VI, 212; Pio X. Svampa II. 58)

* Što je zapravo socijalna kristijanizacija koja se toliko ističe kada se govori o Katoličkoj akciji? Kada čitamo poslanice svetoga Pavla, vidimo da ih on obično završava cijelom litanijom pozdrava. Imena, koja sveti Pavao spominje u tim pozdravima, bila su velikim dijelom imena svjetovnjaka. On je njih smatrao svojim suradnicima i pomagačima i pomoću njih, pomoću te manjine je Crkva obratila ogromno Rimsko Carstvo. Da su ti prvi kršćani ostali u katakombama, nikada kršćanstvo ne bi iznijelo pobjede nad cijelim državnim poretkom. Ti su svjetovnjaci pretkonstantinova doba, svaki u svome zvanju, širili kršćanstvo. Stoga i veli Tertulijan: "Mi smo tek od jučer i već napunjamo cijelo rimsko društvo, od robova pa sve do palača careva, vojsku, poljodjelska poduzeća i činovnički stalež".

Isto u sadašnje novopogansko doba jedna manjina mora preporoditi cijelo moderno pogansko društvo. "S kim ću usporediti kraljevstvo Božje? Ono je kao kvasac koji uze žena i pomiješa u tri mjere brašna dok sve ne uskisne." Prema riječima Spasiteljevim manjine su oni koji nose preporod u cijelo ljudsko društvo. I kao što su u prvo kršćansko doba svjetovnjaci unosili u sva svoja zvanja kršćanstvo, isto tako danas valja pomoću radnika osvajati radnike, pomoću seljaka seljački stalež. "I treba priznati bez okolišanja, ako želimo osvojiti svijet rada za Krista, osvojit će ga radnici i poslodavci; ako valja rekristijanizirati vojsku, to će postići vojnici i časnici; ako književnost i umjetnost valja izliječiti i približiti ih katoličkomu idealu, tu će uspjeti književnici i umjetnici. Isto se može reći o svim poduzećima koja tvore prostranu društvenu organizaciju." (CHANOINE PICARD, L' Action Catholique; Liege 1927.) Crkva izravno ne može preko svojih svećenika doprijeti do svih onih društvenih slojeva i staleža; zato ona povjerava svakome staležu da kristijanizira svoj vlastiti stalež i one staleže koji su mu bliži. A za ovaj posao socijalne kristijanizacije treba priprave. Za ovu se pripravu za socijalnu kristijanizaciju brine Katolička akcija u kojoj se svećenici brinu za katoličko formiranje onih svjetovnjaka koji imaju u životu vršiti zadatak socijalnih kristijanizatora. I tada u ljudskomu društvu i u svojim staležima i zvanjima svjetovnjaci vrše one zadatke za koje su oni zgodniji od svećenika; do kojih svećenik izravno vrlo rijetko dopire jer se u najviše slučajeva te stvari tiču posebnoga svjetovnjačkog života. "Citirajmo nekoliko primjera. Borba protiv nećudoređa. Borba protiv laicizma. Rat framasoneriji. Borbe za školu. Propaganda za kršćansko shvaćanje države, zanata, obitelji. Propaganda da se prizna kraljevska vlast Kristu, poglavito da je priznaju vođe i zastupnici socijalnih i političkih institucija. Kampanje da se priznaju Crkvi njezina prava i protiv povreda tih prava. Izmjena općih vladajućih ideja o radu, izboru zvanja, poslovima, zabavama, čuvstvenomu životu, braku, odgoju itd." (PICARD, str.19.) Crkva je ovaj zadatak socijalne kristijanizacije po laicima smatrala uvijek vrlo važnim. Bez te aktivne suradnje svjetovnjaka nije moguće rekristijanizirati sav društveni poredak: ljude i institucije. Ne čudimo se što Kristov Namjesnik kliče omladini cijeloga svijeta: "Mladići, vi ste naši suradnici; Mi od Vas tražimo, Namjesnik Isusa Krista od Vas traži Vašu suradnju." Na ove riječi Svetoga Oca vrlo poznati duhovnik belgijske omladine, kanonik Picard, nadovezuje: "Zar čovjek ne bi rekao da su ove riječi upravljene biskupima? Slušači bijahu mladići, zastupnici svih mladih katolika, koji su organizirani u Katoličkoj akciji." (Ibid. 6.) To je bilo u rujnu 1925; među slušateljima bilo je 120 hrvatskih Orlova.

*) Već u petom stoljeću je Crkva isticala da u svijetu postoje dvije vlasti koje ravnaju ljudima. Papa Gelazije naučava: "Postoje dvije vlasti koje si podjeliše upravu svijeta: posvećena vlast biskupa i vlast kraljeva". (REVUE DES JEUNES, 10-25, III. 1927, p. 510). "Jedan je mač pod drugim (BONIFACIJE VIII. Bulla "Unam Sanctam"), duhovni može i mora zapovijedati vremenitom ratione peccati (u vezi s grijehom), ne stoga što bi on imao postići vremenito dobro, već radi grijeha na koji valja upozoriti ili komu valja izbjeći radi dobra duša, slobode Crkve i viših interesa koji spadaju u duhovni rad za koji se ona brine... U Kristu je ova vlast zahvaćanja u vremenito područje ne radi vremenitog, već radi duhovnoga, jedno s duhovnim kraljevstvom, jer je ono (vremenito) u njegovoj službi (duhovnoj) i tako reći njegovo oruđe. Ubi est unum propter alterum, govoraše već Aristotel, ibi tantum unum esse videtur. (Gdje je jedno poradi drugoga, tamo kao da je samo jedno). Stoga nije bez razloga što su stari bogoslovi ovoj vlasti (indirektnoj) dali ime instrumenatalne. Christus secundum quod homo, pisao je Bennez, habet instrumentalem potestatem dominii universalis circa omnia temporalia: Krist kao čovjek ima instrumentalnu vlast sveopćega gospodstva nad svim vremenitim stvarima." (MARITAIN, Pie XI. et le Christ-Roi, u Revue des Junes od 10-25. III. 1927., p. 586.)