NEDJELJA
Zagreb, 17. 7. 1938., br. 29., str. 2-3
INTERKONFESIONALIZAM
Smije li katolik biti u društvu kojemu su "sve vjere dobre"
"Svaki katolik kao pojedinac mora u javnome životu zauzeti stajalište uvjerenoga borbenog katolika. Ali ne samo pojedinac, nego i svako društvo u kojemu se nalaze katolici. Evo kako npr. veliki Leon XIII. govori o najvećemu naravnom društvu i naučava da i ono mora javno ispovijedati katoličku vjeru:
"Jer se političko društvo (država) osniva na ovim načelima (poštivanje autoriteta koji je prema Rimlj. XIII, 1-2 božanska ustanova), jasno je da ovo svakako mora javnim ispovijedanjem vjere zadovoljiti i važnim dužnostima koje ga vežu s Bogom. - Ako priroda i razum svakome pojedincu zapovijedaju da poštiva Boga na svet i vjerski način, jer smo u njegovoj vlasti i jer smo izišli iz njega te se moramo povratiti k njemu, to one (priroda i razum) podređuju istomu zakonu građansko društvo (civilem communitatem). Ljudi, zaista povezani vezama zajedničkoga društva, ne ovise ni malo manje od Boga, negoli kao pojedinci: društvo se mora barem u istoj mjeri kao pojedinci zahvaliti Bogu od kojega dobiva svoj opstanak koji ga uzdržava; od kojega dobiva bezbrojno mnoštvo svojih dobara. Isto tako, kao što nije nikomu dopušteno zanemariti svoje dužnosti prema Bogu i jer je najveća od svih dužnosti da duhom i životom (moribus) prigrlimo vjeru i to ne onu koja bi se nekomu bolje svidjela, već onu koju je Bog odredio i za koju nam je dao sigurne nedvojbene dokaze da je jedina istinita među svima, isto tako se države (civitates) ne mogu bez zločina ponašati kao da Bog uopće ne bi postojao ili odbaciti brigu za vjeru, kao da je ova strana i ne donosi nikakve koristi ili da indiferentno prema simpatijama pripuste jednu među njima; poštivaju Boga, države moraju točno slijediti pravila i način po kojemu Bog hoće biti čašćen i koji je on sam pokazao.
Vladaocima, dakle, mora biti sveto ime Božje; moraju staviti među svoje najglavnije dužnosti promicati vjeru; štititi ju svojom dobrohotnošću, staviti ju pod okrilje autoriteta i vlasti zakona i ne smiju ništa ustanoviti ili odrediti što bi se protivilo njegovoj neporočnosti. To duguju i građanima čiji su poglavice. Rođeni smo zaista i podignuti, svi mi ljudi, radi jednoga najvišeg i konačnog cilja prema kojemu valja upraviti sve odluke i koji se nalazi u nebu izvan krhkoće i kratkoće života. I jer od toga posvuda ovisi potpuna i savršena sreća ljudi, od najvećega interesa za svakoga je polučiti taj naznačeni cilj. Jer je, dakle, građansko društvo bilo ustanovljeno radi zajedničke koristi, ono se mora brinuti, štiteći opće blagostanje, za dobrobit građana na taj način da ono, ne samo da ne donosi ništa što bi vjeri bilo na štetu, već joj mora priteći u pomoć sa svim olakšicama kojima raspolaže da građani zadobiju i steknu ono najviše i nepromjenjivo dobro za kojim svi po naravi teže. Prva od ovih dužnosti je da svojim utjecajem djeluju da se sveto i neporočno služi vjeri čije dužnosti povezuju čovjeka s Bogom."
Kada to sv. Crkva traži od države, toga najvećeg društva, ona traži isto tako javno poštivanje i priznavanje katoličke vjere i od svakog pojedinog društva u kojemu se nalaze katolici.
Konfesionalnost organizacije
Iz gore navedenog razloga Crkva od katolika traži da osnivaju katolička udruženja. Ona to traži iz drugog razloga: velika je opasnost za vjersko osvjedočenje katolika ako se redovito druže s nekatolicima. Crkva zato hoće da i sami sindikati, dakle udruženja koja se brinu za materijalno blagostanje - budu čisto katolički:
"Što se tiče radničkih društava, premda idu za tim da članovima steknu probitke ovoga života, ipak treba najviše odobriti te kao najpodesnijima za pravu i solidnu korist smatrati takva društva koja su osnovana na temeljima katoličke vjere i koja otvoreno slijede Crkvu kao svoju voditeljicu. To je ono što smo već i mi izjavili više puta kada se kod raznih naroda za to pružila prigoda. Odatle slijedi kako treba ustanovljavati i svim silama pomagati ovakva udruženja, kako kažu katoličke konfesije, stalno u katoličkim krajevima i uz to i u svima drugima gdje se vidi da se preko njih može pomoći raznim potrebama članova. Niti bi se, - ako se radi o onim udruženjima koja se tiču direktno vjere i ćudoređa, - ikako moglo odobriti u onim istim krajevima koje sad spomenusmo, kada bi se njegovala i širila mješovita udruženja, tj. koja se sastoje od katolika i nekatolika. Jer se, da drugo ne kažemo, cjelovitost vjere naših katolika i njihov pravedni posluh prema zakonima i zapovijedima Katoličke Crkve nalaze u pogibelji poradi društava te vrste ili bi se radi njih mogli naći u pogibelji. Stoga preradosno svakom hvalom obasipljemo čisto katolička radnička udruženja koliko god ih ima u Njemačkoj; i na srcu nam je da uspiju u tome što poduzimaju za dobrobit radničkih masa, želeći im sve bolji porast".
Kada je Crkva tako stroga prema radničkim društvima koja nemaju poglavito odgojno značenje, razumljivo je da ona nikako ne odobrava interkonfesionalna (međuvjerska) odgojna omladinska društva.
E. Interkonfesionalizam
a) Interkonfesionalizam je u službi framasona
Svima je poznato da je Crkva osudila tako zvane framasone koji vode borbu
protiv Kristove Crkve. Leon XIII.: Enc."Humanum genus") Katolik,
koji bi stupio među te ljude, izopćen je iz Crkve, svećenik mu ne dolazi
na pokop itd. I zato, svako društvo koje se postavilo na stajalište "interkonfesionalizma",
stavilo se, svjesno ili nesvjesno, u službu framasona:
"Štoviše, (framasoni) otvarajući svoje redove svim mogućim ljudima, došli oni iz bilo iz koje mu drago vjere, iz toga slijedi kako oni samim djelom preporučuju (suadent) veliku zabludu našega vremena, da treba brigu za vjeru staviti među indiferentne stvari (in mediis) i nema razlike između raznih vjera. Već je samo ovo načelo dovoljno da uništi sve vjere i poglavito katoličku jer, budući da je ona jedina istinita, bez krajnje nepravde ne može biti izjednačena s ostalima."
Evo, katolici koji se nalaze u interkonfesionlanim društvima, služe framasonima; vuku jaram s nevjernicima. Duh interkonfesionalne organizacije protivnik je duhu Isusa Krista.
Na temelju interkonfesionalizma ne može se dobro odgajati narod
"Vi sasvim ispravno hoćete - kaže jedan drugi dokument Svete Stolice, da svi načini rada koji su, bavivši se ekonomskim pitanjima i odgojem elita, zaista sposobni postići veliko dobro i odlučno se udaljiti od kobnoga načela vjerske neutralnosti i u disciplinarnoj slozi poprimiti katolički karakter pun točnosti i jasnoće.
Zaista se uzalud pomišlja da se obnovi društvo i istinski poboljša sudbina naroda ako se istodobno izbjegava položiti kao temelj socijalnoj akciji duh vjere i kršćanske ljubavi".
Katoličku omladinu dopušteno je odgajati samo u katoličkome duhu
Vjerski odgoj omladine
Obitelj u prvome redu ima za zadaću brinuti se za odgoj djece. Obitelj je prva stanica naravnoga ljudskog poretka, ona je bila prije naroda i prije države i zato ima više prava nego li narod i država. Roditelji su u prvome redu odgovorni za odgoj svoje djece. Škola i organizacija imaju nam samo nadopuniti roditeljski odgoj. A jer katolički roditelji moraju svoju djecu odgajati u katoličkome duhu, škola i društvo moraju nastaviti s tim katoličkim odgojem. Evo što papa Leon XIII. piše o tome predmetu mađarskim biskupima:
"Ne će biti od manje koristi za narod ako se ljudi iskreno i mudro pobrinu za odgoj omladine od prvih dana djetinje mladosti. Danas je takav tijek vremena i običaja da velik broj ljudi svim silama nastoji otrgnuti mladost koja uči pod nadzorom i najblagotvornijom krjepošću Crkve. Žele se i traže sa svih strana škole koje se zovu neutralnima, mješovitim, laičkim, s nakanom da učenici odrastu u potpunome neznanju najsvetijih stvari i bez najmanje brige za vjeru. Jer ovo zlo je daleko raširenije i veće, negoli lijekovi; vidi se gdje se množi jedan naraštaj koji se ne brine za dobro duša, koji ne poznaje vjeru, a često je bezbožan. Uklonite tako veliku nesreću od vaše Ugarske, časna braćo, i posvetite tomu svu vašu brigu, svu vašu gorljivost. Valja odgajati omladinu od djetinjstva u ćudoređu i kršćanskoj mudrosti; to je jedna stvar koja se tiče dandanas, više negoli koja druga, ne samo Crkve, već i Države. To je ono što potpuno razumiju svi oni koji imaju zdrave ideje; također se na mnogim mjestima vidi velik dio katolika kako se živo brine za dobar odgoj omladine i kako ovi posvećuju ovomu djelu najglavniji i neprekidni udio svoga djelovanja i ne daju se zastrašiti od veličine žrtve i posla..."
To što veliki papa kaže o školama, dade se doslovno primijeniti na druga odgojna društva. Društvo koje priznaje da su mu sve vjere jednake i da se ne brine za vjerski i ćudoredni odgoj svojih članova; ono spada, dakle, pod Papinu osudu.
+ Dr. Ivan Merz