ORLOVSKA STRAŽA
Zagreb, 1926. g., br. 3. i 4., str. 16-18
KOLUMBOVI VITEZOVI U RIMU
(Dojmovi s ovogodišnjega putovanja u Rim na kongres katoličkih gimnastičara).
Već se podne primicalo kraju; mi se stoga autom uputimo u glavnu podružnicu Kolumbovih vitezova. Ne nađosmo tamo ni jednoga "viteza". Dočekao nas je jedan mladi Talijan koji nam pokaza veliki broj američkih novina i revija što ih izdaju ti Kolumbovi vitezovi. Zatim nam pokaza tri fotografije igrališta i reče nam da ta igrališta svakako pogledamo jer su Kolumbovi vitezovi došli u Rim na želju svetoga Oca da ovdje, pomoću velikih sportskih igrališta, suzbiju protestantsku propagandu i spase mladež od poganstva koje se dobrano ukorijenilo u Vječnome gradu.
Odjurimo u Circolo San Pietro na Piazzi s. Ufficio koji se nalazi odmah s lijeve strane kolonade sv. Petra. Veliko dvorište s napravama za loptanje i stepenicama za sklizanje. Jedan nam svećenik reče kako su ovdje namještena dva svećenika koji potpadaju izravno pod državno tajništvo. Njihova briga je brinuti se za djecu koja dolaze ovamo na igru poslije škole. Ovdje imaju zabavu svake vrste, ali istodobno moraju na poduku vjere. Tu je i velika dvorana za besplatno kino. Ali, kinematografske karte dijele se samo pod sv. misom. Ako želiš u kino, moraš doći na misu po kartu. Djeca ovdje uče i druge stvari. Talijani to zovu "dopo-scuola" jer tu neka vrsta prefekta daju djeci instrukcije i tako djeca nadopune svoje školsko znanje.
Nakon što smo razgledali ovo igralište pojurimo autom u Campo Gelsomino. Jurimo uzbrdo prema zapadu. Zadnje rumenilo miješalo se s nizom električnih svjetiljaka koje su se nalazile s obje strane tramvajske pruge što je vodila u rimsko predgrađe. Auto naglo zakrene nalijevo i za čas stane. Iskočimo; vojnici, koji su stajali uz željeznu rešetku što je vodila do visoke kuće, rekoše nam da je ovdje igralište Kolumbovih vitezova. Odmah nas dočeka jedan katolički omladinac koji je ovdje učitelj tjelovježbe. Izvede nas na krov kuće i pokaza ogromna igrališta što su ih rasvjetljivale električne žarulje. Prema zapadu je veliki prostor za nogomet i nekoliko igrališta za igre s loptom.
Prema sjeveru i istoku, sve oko kuće na kojoj smo se nalazili, bila su mnoga druga velika igrališta. Sudeći po ovima, igrališta zauzimaju prostor od poldrug četvornih kilometara. To su dolari poklonili Papi; s lirama talijanskih katolika jedva bi se moglo kupiti toliko zemljište.
A čemu sve to? Koja korist za Crkvu od tolikih igrališta? Ta Krist je ustanovio Crkvu da nam dijeli sakramente, a ne da se brine za nogomet!? Iz opisa i pripovijedanja omladinca koji nas je vodio, saznali smo slijedeće: U Rimu ima još jedno veliko igralište što su ga darovali Kolumbovi vitezovi Svetomu Ocu (San Lorenzo). Tako su na raznim stranama Rima velika igrališta u rukama katolika. Pomislite si da u Rimu, u središtu Božje Crkve, imate nekrštene djece. Veliki dio dječjega proletarijata izložen je pogubnom djelovanju ulice. Mnogo tisuća djece izloženo je tuberkulozi jer se nema priliku igrati. Evo, Crkva je priskočila u pomoć; župe se izmjenjuju na ovim igralištima; svaka župa ima određen dan i sat i po nekoliko stotina djece može se istodobno igrati. Ali na igralište ne možeš bez župnika. Ako se djeco hoćete poigrati, pozabaviti, otići besplatno u kino, valja otići gospodinu župniku da vas on sa sobom povede.
I tako, eto, ova športska igrališta Kolumbovih vitezova postala su u Rimu jednim vrlo važnim čimbenikom duhovne pastve među omladinom. Čovjek bi skoro ironično rekao da će nogomet spasiti rimski puk Božjoj Crkvi.
I sve se to događa pod pokroviteljstvom Pape. Velika je to poduka za nas kako se moramo služiti najindiferentnijim, najsvjetovnijim sredstvima samo da pomoću njih što više duša privedemo Kristu. Uzalud je tvrditi da su po sebi druga sredstva mnogo bolja i da su druga sredstva, kao npr. sveti sakramenti upravo zato ustanovljeni da posvećuju, ali što ćete ako su danas vremena takva da ćete pomoću nogometnoga igrališta lakše primamiti omladinu u crkvu, negoli sa sto drugih, ljepših obećanja.
I naše Orlovstvo priznaje kako ima po sebi i drugih vrlo vrijednih organizacija, ali je duh današnje omladine takav da se lako oduševljava za organizacije orlovskoga tipa. Bolje je da dođu k nama i kod nas dobiju katolički odgoj, negoli da je pozivamo, recimo, u sto puta bolje organizacije koje ne odgovaraju njihovim suvremenim duševnim potrebama.
To su misli, koje su nam na povratku iz Campo Gelsomina, strujale glavom. Kako je Crkva posvuda mlada? Kako li pogoduje duhu vremena! Kako li se služi najmodernijim tekovinama samo da spasi što više duša! Opera Cardinala Ferarri i velika sportska igrališta kao da su ona dva divovska apologetska dokumenta o suvremenosti Božje Crkve.
Samo da Vam je bilo čuti našega omladinca iz Campo Gelsomina, s kojim je oduševljenjem govorio o Don Sturzu, o manifestaciji katolicizma na političkome polju. On bi dao sve da skrši fašistički teror.
Dr. Ivo Merz