Sabrana djela - Katoličke organizacije

Članak u word dokumentu

ORLOVSKA MISAO
Zagreb, 1927./1928. g., br. 3 i 4., str. 33-36

MAHNIĆEVIM PUTEM

(Budući da se original nije mogao naći, ovaj prijepis izvršen je prema prijepisu koji donosi dr. Kniewald u svojoj biografiji o dr. Merzu i to na str. 148-152)

Sekularna pojava biskupa Mahnića ima za nas jedino stoga tu divovsku važnost što je biskup Mahnić bio jeka Rima, trublja papinstva, muž enciklika i silaba. I kada danas, nakon tolikog mučnog, ali vjerojatno veoma plodonosnog bistrenja pojmova, listamo po Mahnićevim spisima, često smo zapanjeni od čuda nad jasnoćom svakoga pojedinog njegovog izraza i nad rješenjem što ga daje teškoćama na koje nailazimo. I kad sustavno uspoređujemo izjave biskupa Mahnića o ulozi katoličkoga laikata, a odredbama i smjernicama Pija XI., dolazimo do uvjerenja kako postoji tako reći potpuno suglasje između oba ova velika muža. Biskup Mahnić nije u tom pogledu zapravo ništa drugo htio negoli Pio XI. Ovo suglasje između Njegove Svetosti Pija XI. i pok. biskupa Mahnića ne smije nas iznenaditi jer Mahnić je bio tek trublja Leona XIII. i Pija X., a Pio XI. nadograđuje na radu svojih prethodnika... Zato su Mahnićeve smjernice tako reći identične s Katoličkom akcijom Pija XI.
Cilj naše djelatnosti

Karakteristika i specifično obilježje naše katoličke djelatnosti nije samo izgrađivanje naravnoga rada u svijetu... Mi vjerujemo da je kršćanin dignut u vrhunaravni red, da ima vrhunaravni cilj u nebu. Stoga cijeli naš red ide za vrhunaravnim ciljem da se među ljudima stvori "katolička kultura" koja je usmjerena prema vrhunaravnomu čovjekovu cilju. Biskup Mahnić to izričito naglašava: "Sav naš pokret ide za jednim ciljem: 'da zadahnemo hrvatski narod vrhunaravnim životom' (K. Ž. 185, 194, 195).

Kako ćemo postići taj vrhunaravni cilj?

U odgovoru na ovo pitanje odskače sva Mahnićeva veličina i tajna njegovih uspjeha. Poslušajmo Mahnića: "Lako ćemo se očuvati svake nezdrave i pogibeljne misli, ako budete vazda svim srcem odani Sv. Stolici, rimskom Papi... Drži se, katolička omladino, ovog ugaonog kamena!

Ne samo u vršenju naloga Sv. Stolice, nego se spremno odazovi uvijek i njezinim naputcima i željama!" (Oporuka, K. Ž. 262). "Htjeti unositi u naše redove kontroverzu, poput izvjesnih struja u Njemačkoj, značilo bi cijepiti našu vojsku... Očeva riječ ujedinjuje... Tko će se učiniti krivcem atentata na naše jedinstvo? Tko je onaj koji će sinove odmetati od Oca? Daleko od nas takav čovjek!... Jedinstvo i sloga u našem narodu nadasve! Za jedinstvo i slogu sve! Protiv jedinstva i sloge ništa! Veza ovog jedinstva neka nam bude riječ našega Oca Pape!" ("Hrvatska Straža" XIII. 192).

Ovu bi rimsku orijentaciju morali imati ne samo organizirani katolici, nego i svi. Biskup Mahnić želi da naročito obrazovani katolički laikat u svojoj apostolskoj djelatnosti bude posvuda nosiocem ove velike rimske orijentacije. Tom katoličkom laikatu namjenjuje Mahnić vrlo velike zadatke. Kad čitamo o tome predmetu njegove izvode, čini nam se da čujemo samoga Pija XI.: "U toj se nuždi katoličko svećenstvo ogledava za saveznicima. Takav saveznik svećenstva u obrani katoličke stvari jest obrazovani katolički laikat. Taj valja priskočiti svećenstvu u pomoć preuzevši različite uloge Katoličke akcije. Otkako postoji Katolička crkva, nikada se možda nije tako živo osjećala potreba suradništva katoličkog laikata sa svećenstvom, kao baš danas. Mnogi predjeli na polju Katoličke akcije ostat će neobrađeni, ne pruži li laik svećeniku ruku pomoćnicu... Katolički obrazovni laikat zapada zadatak da Krista i njegovo Evanđelje opet uvede u znanost i umjetnost, u javni moral i nastavu, u parlament i zakonodavstvo, u državnu upravu, politiku i međunarodne odnose otkuda ga je istjerao racionalizam, jednom riječju: spasiti kršćansku kulturu Europi." ("Luč", 1915/16,7,8). "Tko, dakle, ne uviđa od kako je prijeke nužde da katolički laikat zamijeni u javnomu životu svećenstvo, preuzevši ulogu promicanja katoličkih probitaka?" (K. Ž. 196) uvijek "skladno s propisima Crkve i u dužnoj zavisnosti od crkvene vlasti" ("Luč", 1915/6,11).

"Jest i laici neka svoj dio doprinesu osvjedočenju katoličkih naroda i buđenju vjerskoga duha. Najuspješnije suvremeno sredstvo za ovu svrhu jesu katolički laici kojima pripada glavna uloga u privređivanju katoličkih sastanaka, podrazumijevaju, dakako, da oni rade u sporazumu i uz blagoslov predstavnika crkvene vlasti.

Kao što laici imaju svoje dužnosti prema Crkvi i svećenstvu, tako imaju oni svoja prava što ih svećenstvo ima priznati laikatu, a nipošto ih kršiti ili sebi svojatati prava koja katoličkom laikatu pripadaju uslijed socijalnoga položaja što ga zauzimaju u organizmu katoličke zajednice. Kao prirodno polje laičke djelatnosti prikazuje Apostol (II. Tim. 2,4) područje naravnoga poretka, u javnom i privatnom životu. Premoć laika u upravljanju svjetskih poslova je neporecivo. Što je svjetovno - svjetovnjaku. Napose to vrijedi za politiku. Drugo se polje katoličkoga rada otvara laiku u obitelji gdje vrši dio dušobrižničke misije koju vrši svećenstvo za spašavanje duša, te uopće u svijetu..." (K. Ž. 206,190,191,192,193,197). I katoličku socijalno-ekonomsku akciju vode kao glavni radnici, prema direktivama Crkve, svjetovnjaci, kao gore. A u samoj Katoličkoj akciji treba povjeravati "predsjedništvo društava svjetovnjacima koji čvrsto i nepokolebljivo stoje u kršćanskim načelima" ("Hrv. Straža" II. 327).

No, ne govori biskup Mahnić samo o našemu radu prema van, o našemu apostolskom djelovanju. On nadasve želi, i to često ističe, da je prije svega potrebna, kako je i posve naravno, filozofsko-teološka naobrazba svakoga pojedinca i njegov asketski odgoj. Za to se ima u društvima Katoličke akcije brinuti u prvome redu društveni duhovnik. Taj vjerski rad popunjava Marijina kongregacija, kako je to želio biskup Mahnić: "Po mojem dubokom uvjerenju neophodno je potrebno da je svaki od Vas u kojemu vjerskom društvu, u Marijinoj kongregaciji ili Trećem redu" (Mariborska Poslanica, Čas, 1920. VI. 289.).

Kako se vidi, biskup Mahnić je shvaćao svoj preporodni rad tako da u njemu uzajamno radi i svećenstvo i vjernici, jednim žarom, ali hijerarhijski podijeljeni i podređeni, s različitim funkcijama: "Vrhovni je glavar Katoličke crkve u hijerarhiji i pravi namjesnik Kristov na zemlji rimski Papa. U njega je punina vlasti i jurisdikcije. Po njegovom se poslanju cijelom Crkvom propovijeda evanđelje i dijele sakramenti. Bez rimskoga Pape nema Kristove Crkve... Ona vlast koju ima rimski Papa nad cijelom Crkvom, pripada biskupu i njegovoj biskupiji, razumije se, uz dužnu podložnost Papi. Biskup predstavlja svojim biskupljanima Crkvu..." (I. Synodus Veglensis, 1901, 75, 76). "Valja ustanoviti razliku koja postoji između svećenstva i laikata. Ova se razlika osniva na Božjoj naredbi. Kako se jedino svećenstvo posebnim sakramentom osposobljava za ovu službu (propovijedati Riječ Božju, upravljati Crkvom i dijeliti otajstva Božja), tako njemu pripada isključivo pravo vršiti poslove koji odgovaraju ovoj službi, dok se laikatu nameće dužnost ovu trostruku vlast svećenstva prepoznati i pokoriti mu se u svemu što ono u opsegu i uslijed svoje vlasti naredi. U tome i stoji karakteristično obilježje kojim se razlikuje katolicizam od nekatolicizma..." (K. Ž. 186, 187, 190). "Poricati Papi pravo da o tom (o primjeni vjerskih i moralnih načela na život) govori, te uskraćivati mu posluh, značilo bi isto što i priječiti ili paralizirati utjecaj katoličke vjere na javni život. A kuda to vodi, jasno je" ("Hrv. Straža" XIII, 99).

Zadaću klera u Katoličkoj akciji, socijalno-ekonomskoj akciji i politici biskup Mahnić ovako je opredijelio: "Laiku se, koji nije dovoljno obrazovan u filozofskoj i teološkoj struci, nameće dužnost da u pitanjima načelne naravi, napose ukoliko se odnose na vjeru, traži savjet onih koji su teološku struku ex professo učili i koji su pozvani autoritativno tumačiti riječ objavljenoga Božjeg nauka. Kod svih važnijih pothvata i poslova, u koje zasijeca koje vjersko ili ćudoredno pitanje, bilo to u saboru, u uredništvu političkih novina i inih časopisa, kod socijalne i stručne organizacije i drugdje: katolički će laik uz sebe drage volje vidjeti predstavnika katoličkoga nauka... Tu se radi o stvari što se sama po sebi razumije". (K. Ž. 208). Ukoliko je govor o Katoličkoj akciji, to je ono što zovemo "duhovnikom" ili "duhovnim savjetnikom". A pogledom na socijalno-ekonomsku akciju, biskup Mahnić "veoma hvali nastojanje oko socijalno-(ekonomske) akcije. No i tu su neke određene granice unutar kojih treba svećenik razvijati svoj rad da bude u skladu s njegovim dostojanstvom" (Poslanica biskupa ilirske provincije 29. XI. 1911). Pozivajući se na encikliku Pija X. "Pieni l' animo" od 28. VII. 1906. biskup Mahnić naglašava kako u toj stvari nema "nove orijentacije kršćanskoga života, novih smjernica Crkve, novoga socijalnog poziva modernoga klera itd. Svećenici neka u čitavome svome i socijalnome radu djeluju s dužnom poslušnošću prema crkvenim poglavarima i neka uvijek imaju pred očima da moraju uvijek, i usred puka, čuvati dostojanstvo i značaj službenika Božjega koji je postavljen na čelo svoje braće animarum causa. Treba pokuditi svako djelovanje među pukom koje bi nanosilo štetu dužnostima, crkvenoj disciplini i svećeničkom dostojanstvu" (II. Synodus Veglensis, 1911,77/8). U smislu odredbe Sv. Stolice od 18. XI. 1910. dozvoljava da tamo gdje nema sposobnih svjetovnjaka koji bi vršili službu predsjednika, tajnika, blagajnika itd. socijalno-ekonomskih ustanova, smije privremeno taj posao obavljati svećenik, ali to je izuzetak od pravila te se u svakom slučaju po mogućnosti mora pobrinuti da se sposobni svjetovnjaci nađu i izobraze (Ib. 82). – No, dok svećenike smatra pozvanima da "svršivši svoje dužnosti, svojim savjetom i naukom pomognu puku u socijalno-ekonomskom smjeru" (I. Synodus Veglenssis, 1901,142), istodobno i često naglašava: "Ne spada na svećenika, kao takvog, kao službenika Isusa Krista, da se bavi politikom (stranačkom), upravlja političkim strankama, bude politički vođa. To spada na katoličke svjetovnjake" (Ib. 112). "Premda svećenik kao građanin ima politička prava i može slobodno misliti u onim stvarima koje se odnose na državnu upravu, ipak se ne može odobriti da se svećenik u političkoj akciji suviše ističe, osim ako se možda radi o obrani crkvenih ili Božjih prava. I nikad neka svećenik ne bude tako žestok pristaša jedne političke stranke da vjerske stvari time štete, ukoliko bi, naime, vjernici koji pristaju uz druge stranke, radi javno istaknutih političkih svećenikovih težnja, mogli svećenika izbjegavati i protiviti mu se onda i u duhovnim stvarima... Bez prethodne biskupove dozvole i blagoslova neka se svećenik ne usudi što mu drago poduzeti u politici". (Posl. II. prov. 29. XI. 1911.). "Svećenik bi morao tri puta promisliti prije negoli ostavi hram kojemu ga je Bog postavio čuvarom, pa istupi na političko polje... U svjetske poslove, u političke poslove neka se svećenik upleće samo ukoliko to iziskuju probitci katoličke vjere i dok nema svjetovnjaka koji bi te probitke branili i promicali". (K. Ž. 192,202).

Dvije su važne grane u koje trebaju načelno biti upućeni naši akademičari. To su kršćanska načela političkog i ekonomskog života. I tu oni mogu mirne duše slijediti Mahnićeve načelne upute i mogu prema njima raditi.

Potrebu političke djelatnosti katolika-svjetovnjaka biskup Mahnić često naglašava: "Na polju političkoga rada pozvan je katolički laik istupiti i svoje sile uložiti ne bi li i u politici izvojevao priznanje i pobjedu načelima Kristova evanđelja" (K. Ž. 192). On želi da katolički svjetovnjaci rade na katoličko-kulturnom, socijalno-ekonomskom i političkom polju (Ib. 115), ali i ovaj katoličko-kulturni i socijalno-ekonomski rad ima se razvijati izvan i iznad svake političke stranke, mora biti sasvim neovisan od svake stranačke politike.

Politički odgoj morat će naravno imati kao podlogu velike načelne smjernice Svete Stolice, kao enciklike: "Immortale Dei" (o kršćanskom ustavu država), "Humanum genus" (o framasonima), "Diuturnum illud" (o autoritetu), mnoge poslanice Leona XIII. francuskim biskupima i dr. Bez temeljitoga poznavanja tih dokumenata nije uopće moguće zamisliti temeljitu načelnu političku izobrazbu jednoga katoličkog intelektualca. I kad biskup Mahnić tako često govori o enciklikama i poziva katolike da ostanu ljudi enciklika i silaba (K. Ž. 108-111), tada on ne misli samo na poslušnost tim izjavama i papinskim smjernicama, nego i to u prvomu redu on hoće i želi da ih upoznamo, već stoga jer ne možemo biti poslušni onomu što ne poznamo. Mahnićev je katolički pokret bio hrvatski katolički izvanstranački pokret u smjeru Katoličke akcije Pija X. i kršćanske demokracije te je takav trebao i ostati.

Jedinstvo se Mahnićeva katoličkoga pokreta nije sastojalo u uskoj međusobnoj povezanosti katoličke prosvjetne i socijalno-ekonomske akcije s djelatnošću koje mu drago stranke niti je ta veza morala biti u kojoj mu drago osnovnoj zajedničkoj ideji, osim jedinstva u stvarima vjere i morala, "jer u ovima moraju svi katolici biti jednodušni" ("Luč" 1914/5,14). Veza je ovog jedinstva rimski Papa ("Hrv. Straža" XIII., 102), kao i u svim ostalim stvarima koje Papa odredi (Ib. 190, 87). U ostalim stvarima koje su katolicima slobodne, u pitanjima tehničke administracije i taktike, želi biskup Mahnić da se manjina pokori većini ("Luč" 1914/5.,14), jer u organizacijskomu radu "nema mjesta diktatorstvu" (Ib. K. Ž. 220).

Dvije su slobode koje biskup Mahnić napose naglašava: sloboda čisto političkoga naziranja i sloboda izbora organizacijskoga tipa koji pojedincu najviše prija. "Daleko bilo od nas da bismo nadležnost duhovne vlasti protezali na čisto političko polje, nametnuvši vjernicima jaram što ni Bog ne će da ga nose!... Ako crkveni poglavar kao takav svoj ugled upotrebljava za to da vjernicima daje propise ili naputke za politički rad, dužni su vjernici samo toliko uvažiti glas svojih crkvenih glavara u politici koliko načela vjerske ili etičke naravi zasijecaju u politiku, dok imaju slobodne ruke, gdjegod se radi o političkim pitanjima bez ikakva odnosa na vjeru i moral... Nitko nije u ovom slučaju dužan žrtvovati ovome pritisku svoje političko uvjerenje..." (K. Ž. 188/9):

"Ljudske se prilike neprestano mijenjaju, a s novim se prilikama nameću i nove potrebe... Obazirati se valja i na različitost ljudske ćudi i na druge individualne osebujnosti. Nije svaka organizacija za sve. Organizacijski se rad razgranjuje prema dobi, spolu, staležu, nagnućima i sklonostima. I tako niču na crkvenome tlu raznolične duhovne organizacije... kojima se religijski život svestrano razvija i razgranjuje. Ta šarolika bujnost podaje Katoličkoj crkvi neki vrhunaravni sjaj i ljepotu..." (Luč, 1915./6.,6).

O katoličkoj ekonomskoj akciji, koju on s Pijom X. zove "kršćanskom demokracijom", kaže biskup Mahnić ovo: "Promicat će socijalnu (ekonomsku) organizaciju u smislu naputaka što ih je dao Leon XIII. te ih odobrila Njegova Svetost Pio X. poznatim Motu propriem" (Hrv. Straža II. 328). "U svojem motu proprio od dana 18. prosinca 1903. uglavio je Pio X. u 19 točaka temeljne zakone kršćanske narodne akcije, a katolici su dužni u savjesti ove zakone opsluživati i držati se unutar granica koje je Crkva zasjekla kršćanko-demokratskom pokretu" (Temeljni zakoni naše organizacije, listopad 1918, 64). "Odatle proizlazi za "kršćanske demokrate dužnost da se pokoravaju crkvenoj vlasti: "Razvijajući svoje djelovanje, kršćanska je demokracija najstrože dužna pokoriti se duhovnoj oblasti iskazujući biskupima i njihovim zamjenicima potpunu pokornost i ne smije činiti makar po sebi lijepe i dobre stvari, ako ih vlastiti pastir nije odobrio" (Čl. XIV, Ib. 65). U tom motu propriu određuje Pio X.: "Kršćanska demokracija (kat. soc. ekonomska akcija) ne smije se miješati u politiku niti smije kada služiti političkim strankama i u političke ciljeve, nije to njezino polje".

I opet nije moguće zamisliti katoličkoga stručnjaka za ekonomske poslove koji nije temeljito proučio taj glasoviti "motu proprio" Pija X. od 18. XII. 1903. što ga biskup Mahnić toliko naglašava. Uz to još valja dodati studij enciklike "Rerum novarum", "Graves de communi", encikliku Pija X. "Singulari quadam" i pisma Benedikta XV. o tom predmetu.

Uz akademski Orao "Mahnić" postoje i druge katoličke i akademske organizacije. Vidjeli smo što biskup Mahnić misli o raznolikosti katoličkih organizacija, koje su znak krepkoga nutarnjeg života katolicizma u jednome narodu. Međutim, samo onda kad te organizacije žive u bratskoj slozi. Njihov rad treba se međusobno nadopunjavati. Bezuvjetno članovi tih raznovrsnih organizacija moraju imati u općim stvarima jedinstveni mentalitet, tako da harmoničan i složen nastup svih katolika bude u budućnosti u javnome životu osiguran. Jedino je doktrina Katoličke akcije kadra stvoriti taj jedinstveni mentalitet. Budu li se u svim organizacijama proučavala smjernica Crkve u svim životnim pitanjima, budu li članovi svih organizacija odgajani i oduševljeni za svima zajedničku Katoličku akciju pod vodstvom Pape i biskupa, kako je to i Mahnić naučavao, sloga će svih katolika, logičnom nužnošću, biti plod toga jedinstvenog rada. Ne može tu biti, upravo u duhu biskupa Mahnića, nikakvih okvira koji bi ovaj katolički rad ograničavali uskim vidokruzima i interesima ma koje političke stranke ili struje. U Mahnićevu katoličkom pokretu ima mjesta samo za katolički, vjerski rad, za kršćansku demokraciju i za narodnu ideju. Politička stranka, ma kojeg pravca, ne može biti obvezatnim dijelom toga pokreta. Studirajte Mahnića i uvjerit ćete se o tome! Pod konac je svoga života biskup Mahnić objelodanio veliki članak "Temeljni zakoni naše organizacije" gdje je, kako sâm kaže, "sve pregledao i sustavno sredio, ne bi li time podao nekakav zakonik naše katoličke kršćansko-demokratske organizacije". Mahnić svoj pokret zove jednom katoličkim pokretom, drugi put kršćanskom demokracijom, treći put naprosto katoličkom akcijom: sve su to kod njega izrazi za jednu te istu stvar gledanu s raznih gledišta. Ali taj je njegov pokret iz temelja religiozan, vjerski, s vrhunaravnim ciljem te isključuje u sebi svaku stranačku političku djelatnost ili notu. To poručuje biskup Mahnić malo pred smrt u mariborskoj poslanici svemu katoličkom đaštvu, svome ljubimcu i srčiki svoga katoličkog pokreta: "Upravo činjenica da niste nikada bili politička skupina niti ovisni od koje mu drago političke stranke, jest glavna moć i tajna Vaših uspjeha. Uvjeren sam da se JKĐL, kao dosad, tako ni u buduće ne će upuštati u politiku" (K. Ž. 259). Tko drukčije shvaća katolički pokret, ne shvaća ga u Mahnićevu duhu."

I. M.