LUČ
Zagreb, 15. III. 1922., br. 5, str. 131-136
Rubrika: KATOLIČKA LITERATURA
EGZOTIČNI ROMAN U FRANCUSKOJ
Ernest Psichari - Le Voyage du Centurion
(Put evanđeoskoga satnika)[1]
Suvremeni egzotični roman izražava nemir moderne duše. Najpoznatiji predstavnik te književne vrste je Pierre Loti koji je u djelima kao Desert et Jerusalem i dr. iznio svoje vjerske poteškoće. Najbolji katolički egzotični roman je djelo: Put evanđeoskoga satnika od Ernesta Psicharia.
Život poručnika Psicharia: Rodio se 1873. godine. Njegova je mati kći Ernesta Renana. (Važno nam je to istaknuti). Bilo mu je devet godina kad mu je djed umro. Sjećao ga se dobro i brižljivo je proučavao njegova djela. - Odgojen je dakle u posve ateističkome elegantnom miljeu. U okolini u kojoj je proveo djetinjstvo nitko nije znao za posljedice istočnoga grijeha. - Po naravi je žestok i povjerljiv. Katkada čita De Imitatione. Racinei Baudelaire su mu najdraži pjesnici. Griješio je spolno poput ostale mladeži one generacije. Proživljava grozne krize i stupa u francusku vojsku jer je osjetio olakšicu u akciji. Zavoli vojnički stalež i počne pisati djela u kojima iznosi svoje misli o zadaći vojske. Otputuje u kolonije u Mauretaniju i boraveći 3 pune godine u saharskoj pustinji, daleko od svakoga kontakta s civilizacijom, obraća se na katolicizam. Vrativši se u domovinu, Renanov unuk hoće okajati grijehe svoga djeda.[2] (Tipično za francusko shvaćanje vjere!) Stupa u Treći red svetoga Dominika s namjerom da postane svećenik toga reda. Svjetski rat buknu. Pogine 22. kolovoza 1914. u Belgiji braneći svoje topove; - oko ruke mu je bila ovijena krunica.
Analiza njegova djela. Djelo nema skoro nikakve radnje. Pisac pripovijeda povijest svoje vlastite duše koja iz tmine polako dolazi do svjetla. Morat ćemo se zato zadržati pri analizi psihološke evolucije. Čar i veličina djela leži u tome što je ono jedan istiniti dokument: jedna divna autoanaliza djelovanja Milosti u duši jednoga čovjeka. [3] P. Bourget poradi toga uspoređuje ovu knjigu s najljepšim djelima francuske mističke književnosti (npr. s Pascalovim. - Mystere de Jesus).
Tri glavna problema: Maxence - glavni junak - je satnik. Na čelu jednoga vojničkog odjela polazi iz Senegala i kreće s vojskom na sjever. Lijepo je opisana ova ekspedicija: natovarene deve, pješaci, strojne puške na konjima, kola s opskrbom itd. Kroz mjesece putuju i prodiru u pustinju koja se katkada poput mora pruža pred njima. Katkad opet koja gora uskrsne pred njima. Zamislite si to veliko carstvo gdje susreću nomadska arapska plemena.
Maxence je na čelu jednoga francuskog vojničkog odjela i počinje razmišljati. S kojim on pravom pripaja Francuskoj nove teritorije? Zašto je on uopće vojnik? Svaka akcija mora imati svoje mističko značenje!? Koje je mističko značenje vojske? A domovine koja ga ovamo šalje? On, koji ne vjeruje u ništa, s kojim pravom on kažnjava Muslimane koji mu se opiru? Što ga dijeli od njih? Kršćanstvo?! Njega koji ne vjeruje!? Tri problema ga muče u pustinji: što je vojska, što je domovina, što je Crkva? Zadnji problem je najvažniji. Kada ovaj riješi, nestaje svaka tajna.
Psichari u pustinji nalazi Boga. Autoanaliza je bitni dio ove knjige. Pisana je lakim bistrim stilom u kojemu se zrcali divna duša Psicharia. Razni elementi vode ga k Bogu. Najbitniji su Samoća i Sukob s muslimanskom kulturom.
Samoća: "O svi vi koje muči jedno nepoznato zlo, koji ste izmučeni i izmoždeni, pobjegnite iz gradova i njihovih laži. Hitajte u neobrađene zemlje koje kao da se još dime jer su netom izišle iz ruku Tvorčevih..." U samoći "duša nije zaglušena svjetskom bukom i može se izmjeriti koliko sama vrijedi. Ona iznemože pod neizmjernom strpljivosti noći..." "Daleko od napretka, Maxence se osjeća u težištu moralnoga sustava i on se podvrgava njegovomu zakonu s istom lakoćom kojom zvijezde u svemiru hite označenim stazama." "I mladić koji u svojoj domovini nije čuo ništa drugo od dokaza da je svemir bez Boga... dođe li u Afričke Tebaide, vraćen k samome sebi, on će posumnjati u sve i tražit će kontrolu i obrazloženje." "Jao onima koji ne poznaju tišinu. Tišina je dio neba koje silazi k čovjeku. Ona dolazi iz silnih nepoznatih daljina, ona dolazi iz ogromnih međuzvjezdanih prostora, iz nepokretnih krajeva hladnoga mjeseca. Ona dolazi iz zadnjih pozadina prostora, tamo s granica gdje vremenitost prestaje, prije negoli su postajali svjetovi i odanle gdje svjetovi više nisu. Oh, tišino, alaj si divna! ..." "I kada je on napustio ovu osamu ... sve kao da je u njemu govorilo: Sve mi potvrđuje da jesi, Oče nebeski. Nema nijednoga sata koji ne potvrđuje tvoj opstanak, nema ni jednoga sata, pa bio on crn kao crna noć, gdje ti nisi prisutan, nema ni jednoga dokaza koji ne bi bio dokaz da jesi.
U samoći ga osjećaj vječnosti neprestano uznemiruje. U ostalom, cijela knjiga je pisana tako da iz nje izlaze tajanstveni traci koji nas svojim čarom obvijaju. Oni ulijevaju u našu dušu te silne osjećaje osame, vječnosti, prolaznosti,... on sluša pobožno kako sati padaju u vječnost koja ih okružuje i on umire svijetu koji ga je razočarao. "Večer je, gdje svaka minuta vrijedi, gdje svaka sekunda daje svoj glas, koga bi čovjek htio ovjekovječiti. Čovjek je u potpunoj vezi sa svemirom, on je kao metalna ploča (gonga) u koju vrijeme udara sitnim udarcima..." "On ćuti život, ćuti da je on ovdje, realan i nipošto umišljotina, već duboka realnost koju on može obuhvatiti i omjeriti." Posljedica ove spoznaje vječnosti, osame, budi u njemu čežnju za nečim nepoznatim, velikim... "on osjeća veliku osamu koja pada, a u sebi samome neku prazninu, jedan val gluhe zabrinutosti..."
Ovi osjećaji su prva etapa našega satnika prema Bogu. Drugi udar koji ga goni da postane katolikom je sraz s jednom civilizacijom koja je sazdana na vjeri u jednoga Boga, ali koja ne može zadovoljiti njegovu dušu. Evo do koje spoznaje dolazi ovaj borac francuske narodne misli, borac koji ne vjeruje ni u Boga ni u Crkvu. "Maxence je poslanik jedne zapadne vlasti..." i "dvadeset stoljeća kršćanstva dijeli njega od Maura. Ova vlast čiji je on sada borac, to je ona koja je povratila pješčare od muslimanskoga polumjeseca, to je ona koja na svojim leđima nosi ogromni križ." On uviđa kako je on nehotice kršćanin jer, što njega dijeli od muslimana, to je dvadeset stoljeća kršćanske prošlosti. I eto taj "kršćanin" koji sav svoj duševni opstanak duguje toj vjeri, nije do sada htio ni znati za nju.
Promatrajući muslimane kako se Bogu mole, kako nastoje oko savršenosti, nehotice kliče: "Oh ne, lažljivi glasi, vi nemate riječi života. Vi imate vašu vjeru, ja imam svoju. Vi imate vašega proroka, ali ja imam svoga Boga koji je Krist Isus..."
No ova konstatacija je plod opozicije, posljedica čežnje da se pokaže Maurima superioran i u religioznomu pogledu. Ali koje li razočaranje, kada mora priznati superiornost jednoga priprostog muslimana! Pokaza mu, naime, brzojav bez žica želeći uvjeriti Maure o nadmoći francuske civilizacije, a dobije odgovor: "Da, vi tamo, vi Francuzi, vi posjedujete zemno kraljevstvo, ali mi Mauri, naše je kraljevstvo nebesko..."
Eto krivovjerac uvjeri Maxencea da najpriprostiji čovjek koji vjeruje u nešto, više vrijedi od najciviliziranijega koji ne vjeruje u ništa. Koja li osuda Europe?! (jer Maxence je predstavnik moderne agnostičke civilizacije!). I ipak ukoliko se on divi ovim muslimanima, on osjeća da je u njegovim vlastitim činima nešto, što muslimani nemaju. "Šta imamo dakle više? Ne znam... Nešto što je mnogo bogatije i mnogo istinitije - spoznaju našega dostojanstva i naše nevrijednosti." (Muslimani prvo nemaju).
Spoznaja Crkve. Utjecaj prirode i muslimanske kulture utječu na Maxencevu dušu. Spoznaje, ponajprije opstanak Boga, a zatim božanstvo Kristovo. "Dakle, točno u ovaj čas što li se zbiva tamo gore u nebu u obitavalištu Onoga koji promatra najtajnije porive duše? ..." Iako Maxence nije vidio nikakvo čudo, divni prirodni sklad koji tako silno ćuti u divnim zvjezdanim noćima je za nj dokaz Božjega opstanka. "Prirodni poredak nije bio poremećen pred mojim očima. Ali ja sam prisustvovao tome čudu promatrajući kako se prirodni poredak neprestano obnavlja. Ja vidjeh Boga kako ostavlja svaku stvar na svome mjestu, upravo onako kako je on to uredio svojim prvim naređenjem." Uspomena na domovinu u kojoj ima kršćana, u kojoj je sva civilizacija sazdana na kršćanskim temeljima, tjera ga Kristu. Divne li vizije: "Odvaži li se ova siromašna ljudska misao poletiti na granicu svemirnoga bezdana i ona će vidjeti Tvorca nebrojnih svjetova gdje se je nagnuo nad ovu zemlju koju je želio lijepu i koja ga zadivljuje od vječnosti. Jer, između svih, nju je izabrao i ona Mu se najviše sviđa, draža Mu je od milijardi ostalih zvijezda koje su oko nje. I na njoj se on odmara, na njoj jer je na nju poslao svoga Sina..." A ako Krist nije Bog, je li on, Maxence, može ljubiti svoju domovinu? Ako li Djevica Marija nije majka Božja, nije li sva francuska kršćanska prošlost sazdana na laži? O, bolje bi bilo: "da lađa crkve Notre-Dame bude sravnana sa zemljom ako Marija nije zaista Majka - Božja i naša istinita Carica. Neka ta Francuska propadne, neka tih dvadeset stoljeća kršćanske prošlosti bude izbrisano zauvijek iz povijesti, ako je to kršćanstvo laž. Neka je prokleta ova kršćanska Francuska, ako je ona sazdana na bludnji i nepravdi .… Promatranje Francuske dakle, nije ni izdaleka tako važno kao ekumenska spoznaja."
Do istine kršćanstva dolazi posve naravnom spekulacijom. "Zašto on koji mrzi napredak odbacuje Rim koji je kamen apsolutne vjernosti?" Mora postojati nešto što će mu dati pravu spoznaju jer: "Ti si vezan o ljudske proporcije i veze koje vežu ljude, ti ih poznaješ. Ali veze od ljudi k Bogu, od vidljivoga svijeta k nevidljivome, od naravnoga k nadnaravnome, od vidljivoga akcidenta k nevidljivoj supstanci..." će ga voditi Crkvi. "Jer, istina je, čovjek može težiti svoj moralni život proširiti bez Boga. To su činili stojici i hugenoti. Ali u to se umiješa oholost koja sve pokvari i koja je laž."
On se želi sjediniti s vječnošću da utisne u svoje srce žig trajnosti "Čežnja je u njemu za jednim hljebom koji je istinita supstanca, jer hoće da napokon ove opsjene, radi kojih on umire, nestanu, - ne teži on za slatkim sanjama srca, već za ozbiljnim poletom duha k vječnome posjedovanju." Napokon kliče: "Ah! blaženi i preblaženi oni koji su pomoću sakramenata prodrli u vrtove nadnaravne spoznaje, blaženi i preblaženi oni koji počivaju u srcu svoga Boga i koji se ogrijevaju na njegovoj živoj vatri, blaženi, na vijeke blaženi bili svi oni za koje je cijelo nebo u maloj hostiji koja je potpuni Isus Krist !..." (Divnoga li slavospjeva!) Težnja njegove duše da si već na zemlji uklopi svoj život u sustav vječnih moralnih gravitacija je praktična posljedica svih ovih proživljavanja" ... s jedne strane je u meni želja da živim po zakonima koji me čuvaju od grijeha, a k tomu hoću da ovaj zakon odgovara istini i da on nadmašuje ljudske potrebe." "Oh! Kako li čovjek želi biti čist da tako bude posve oslobođen od svega zemnoga." U toj se duši, koja je sada spoznala sve zemno ništavilo, rađa želja za savršenstvom; za aktivnom propagandom. - "Ali, tko su oni koji stupaju prvi, noseći svoja srca pred sobom, kao baklje? To su junačine koje gladuju za krjepošću, koje žeđaju za pravdom."
Maxence spoznaje da su svi ovi osjećaji djelovanje jedne sile, koja je izvan njega i "vojnik, roneći sam u se, sluša glas Gospoda u pustinji." I Gospod neprestano govori u njegovoj duši i mi se divimo ovim velebnim dijalozima između ljudske duše i beskrajnoga Boga. Nema više krzmanja: "Čas je kucnuo, valja navući svadbenu halju i vratiti se u kuću jer ja znam da On jest i da se On ne može prevariti. On jest koji nije ni ja, ni ovaj čovjek, ni onaj tamo i koji je ipak osoba, vječna Osoba, ali drukčija, nevidljiva Osoba, ali ipak realna i jedina zaista koja je realna." Maxence pada na koljena i moli, kao što su molili njegovi pradjedovi "Oče naš, koji jesi..."
Iznijeli smo glavne faze ove divne evolucije. Djelo valja čitati na originalu. Ispustili smo već spomenute mistične dijaloge, zatim divne reminiscence na Lurd koje djeluju na Maxencovu dušu.
Nacionalna evolucija. U srazu s muslimanskom kulturom Maxence je uvidio da je on u očima tih ljudi poslanik kršćanske kulture. Pa makar kakvo stajalište zauzela francuska vlada, ona ne može zanijekati kršćanstvo koje je stvorilo francusku civilizaciju. Crkva i Francuska su dakle tijesno vezane. "Da, kroz duge vjekove, Crkva se prignula nad Francusku i ona plače s njome i veseli se s njome," i "zabaciti kršćanstvo, ne znači li istodobno zabaciti Francusku?" Uviđa da Francuska ima posebnu misiju u Crkvi Kristovoj i ideja nacionalna znači nešto jedino ako je službenica Crkve.
Kršćanski vojnik. Psichari je svom energijom tražio istinu. On je čovjek akcije, satnik. Na čelu je jedne vojne ekspedicije. Može li katolik biti vojnik? Nije li Krist bio antimilitarist? Moto knjige je evanđeoski tekst (Mat.VIII. 18-9.)[4]"Krist, koji reče bogatašu: "Napusti svoje bogatstvo" ne reče satniku: "Napusti vojnu službu." (Predgovor P. Bourgeta) "Vojnik bi proglašen prvim uzorom u kršćanskome poretku,[5] a jedan drugi vojnik stajao je pod križem i reče, otkrivši se pred jadnim Licem: "Ovaj čovjek je zaista sin Božji": "Cezarov satnik, ako zapovijeda svojim vojnicima, on sluša Cezara. I zaista, on posjeduje moć zapovijesti i on može izmisliti što je korisno u zgodan čas... Ali je on u isti mah sluga koga gledaju oči njegova gospodara", on je pravi i istiniti rob." Krist je dakle između svih ljudi izabrao vojnika da istodobno veličina i ropstvo vojnika budu zemni simbol veličine i ropstva kršćanina." Evo, Maxence se raduje što je vojnik. Taj tip će dakle opstati do konca svijeta već iz ovoga transcendentalnoga razloga. Kršćanin radi u nakanama Božjega zakona, on je rob etičkih principa, ali posve svjesno i svojevoljno širi kraljevstvo Božje na zemlji. (Vojnik, koji ne kritizira zapovijesti svojih vođa i sve svoje energije ulaže da ih dobro ispuni, zemni su simbol duševnoga djelovanja svakoga kršćanina.)
Moderno društvo. Udaljen od velegradske buke, moderna civilizacija dobiva u Mexencovoj duši posve druge konture: "Ja sam ovdje, pruživši svoj vrat spram neusporedive večeri, dok se ljudi lažljivci, prignuti nad komentarima i zadaćama, tamo daleko vesele radi duhovitosti Sotone koji je u njima."Moderni čovjek" bježi! On bježi pred svojom vlastitom dušom, besmrtnom i božanstvenom dušom koja je u njemu, on bježi pred svojom dušom koja je stvorena da ljubi svoju dušu, koja je ljepša od sedmoga nebeskog svoda (empirija)!
Opća karakteristika djela. U uvodu rekosmo kako djelo spada među egzotične romane. To je egzotični roman par "excellence" jer on ne iznosi samo nemir moderne duše, već i nalazi uzrok tomu nemiru. Problem obraćenja ga idejno nadovezuje u struju obraćeničke literature koja je jedna od karakteristika suvremene francuske književnosti (Svršetak posve odgovara Bourgetovom Disciplu). Napokon je ovo vojnički roman koji analizira unutarnji život jednoga kršćanskog satnika: spada u niz francuskoga vojničkog romana (Pretšamik mu je Vignyev: Servitude et Grandeur).
"A što to dokazuje?" Kada je jednom veliki matematičar d'Alembert, (1717.-1783.) osnivač bezbožne Enciklopedije, izišao iz kazališta gdje se prikazivala jedna Racinova drama, zapitao se: "A što to dokazuje?" [6] Zaista, i mi si često postavljamo to pitanje kada smo pročitali kakvo književno djelo. Što ono dokazuje?! Ne bi li bilo bolje da mnoga djela nisu napisana?! Što koristi najbolja tehnička obrada, divan stil, arhitektonska kompozicija kada u knjizi nismo otkrili jednu istinu koju do sada ne poznasmo? A što nam dokazuje Psicharijeva knjiga? Samoća je veliki odgojni čimbenik, ona nas vodi k spoznaji vlastite duše i zatim Boga. Ovo je djelo velebna afirmacija kontemplativnoga života, predivni savjet svima nama da Boga tražimo u samoći.
Ivan Merz
[1] Paris 1916., L.Conard. - A. M. Goichon. E. Psichari (Reone des Jeunes, 1922).
[2] Psichari je bio posve uvjeren da se je Renan prije smrti pokajao, samo što nije imao odvažnost to javno priznati.
[3] Djelo je napisano iza Maritainove knjige: Psihologija obraćenja u kojoj učeni pisac dokazuje da je svako obraćenje plod neposrednoga nadnaravnog djelovanja koje je dosta lako analizirati.
[4] A satnik odgovori i reče: Gospode! Nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj jer i ja sam čovjek pod vlašću: imam pod sobom vojnike pa rečem jednomu: idi, i ide; i drugomu: Dođi, i dođe; i služi svojemu: Učini to i učini.
[5] Aluzija na Kristove riječi: "Zaista vam kažem, ne nađoh tolike vjere u Izraelu."
[6] Odgovorio
si je: "Pa to ništa ne dokazuje."