LUČ
Zagreb, 26. VI. 1922., god. XVII, br. 9-10, str. 259-265
FRANCIS JAMMES:
MONSIEUR LE CURÉ D’ OZERON
Gospodin župnik u Ozeronu[1]
Uvod
Povodom ocjene o "Kršćanskim Georgikama" analizirali smo život i rad katoličkoga književnika Francis Jammesa. U ovome članku ćemo nastojati prikazati književnu struju mističkoga realizma kako se očituje u djelu "Monsieur le Curé d' Ozeron". Da čitači mogu lakše slijediti tok naših izvađanja, na čelo naše rasprave stavljamo sadržaj ovoga romana.
Sadržaj
Već po samome naslovu lako je razabrati da je opisan život i rad jednoga župnika u užoj domovini pjesnika. (Podnožje Pireneja!) Njegov život je posve jednostavan: on je pastir svoje malene župe. Izmiruje protivnike, pohađa bolesnike i skrbi se za nesretnike. U ovaj posve tihi i jednostavni život neku živahnost unosi sudbina jedne plemenitašice koja je povodom svoje ženidbe poklonila predšasniku ozeronskoga župnika biserni đerdan u vrijednosti od kojih dvadeset tisuća franaka. Bog je blagoslovio ovaj milodar i s tom svotom novaca, poslao je abrekavski župnik (tako autor nazivlje toga predšasnika) mlinarevoga sina u Ameriku da tamo stekne imetak. Nakon smrti toga svetog svećenika baštinio je ozeronski župnik taj novac koji se je pomnožio tako da se s njegovim kamatama načelnikov sin, koji je potrošio očevo imanje, uputio u Ameriku nakon što se mlinarev sin vratio. Ovaj je iz zahvalnosti poklonio u fond za siromahe svotu od preko četrdeset tisuća franaka i time je vratio svoj dug. Međutim je žena siromašnoga načelnika umrla, a protivnici Zefirin i Poli, koji su se zavadili radi jednoga pijetla, postadoše posredovanjem župnika najbolji prijatelji.
Ima li što jednostavnijega od ovakvoga seoskog života? Francis Jammes, da ovoj monografiji jednoga župnika poda više interesa, povezao je uz nju jednu socijalnu dramu. (Motiv iz Bourget-ovih romana!)
Ova je u vrlo uskomu savezu sa središnjom radnjom. Već smo vidjeli da je plemenitašica neizravni čimbenik karitativnoga rada ozeronskoga župnika. Njezin milodar (biserni đerdan) urodio je stostrukim plodom. Ali zašto je ona poklonila abrekavskome župniku toliku dragocjenost? Zar je njezin život u tako uskomu savezu s njegovim? To ćemo odmah razjasniti.
Abrekavski župnik bio je oženjen prije negoli je stupio u bogosloviju. Živeći i uživajući u Božjoj prirodi zarana se oženio. Žena mu iza poroda umre ostavivši djevojčicu. Kako je taj župnik bio pjesničke naravi, spjevao je svojoj pokojnoj ženi epos u kojemu je shvatio bračnu ljubav s vrhunaravnoga gledišta. Jedina mu je utjeha bila njegova kćerka Marija na kojoj doskora opazi grbu. Ona umre i nakon što je i njoj spjevao epos, ode u sjemenište, a oba djela pošalje jednome starom znancu da ih sačuva do njegove smrti.
Posjednik obaju djela bio je otac naše plemenitašice. Još dok je ona bila posve malena, slušala je svoga oca kako u blistavoj prirodi čita pred majkom izvatke iz spomenutih djela. Čista poezija koja je izvirala iz ova dva eposa, preobrazila je njezinu djevičansku dušu i ona je počela da sanjariti o idealnoj ljubavi. Doskora se ona zaruči i svu svoju nevinu kršćansku dušu preda zaručniku. Oženivši se, pokloni đerdan abrekavskmu župniku čija su ju djela toliko oduševila.
Jammes nam ne prikazuje život plemenitašice Bénigne. Ona nam ga na koncu sama ispripovjedi, ali ona nikada ne iščezava s pozornice. Tako na primjer, ona jednom zatraži noćište za se i za svoju kćer kod ozeronskoga župnika i kod njega vidi sliku njegovoga pokojnog predšasnika kojemu je darovala đerdan. U Lurdu se ona također sretne sa svojim gostoprimcem. Što se dogodilo? Zašto ona toliko luta sa svojom kćerkom? Gdje joj je muž?
Odigrala se jedna socijalna drama (Bourget!). Ona je jednoga dana zatekla svoga muža, kako bludno griješi s jednom služavkom. Doskora je on otputovao živeći posve javno s tom bludnicom. Ali zašto ona luta po pirinejskim dolinama, zašto ide u Lurd? Njezina kći je nijema i ona se moli u tim krajevima Blaženoj Gospi Lurdskoj i svetomu župniku abrekavskomu da joj dijete na čudesan način izliječe. Sve je uzalud. Ona povjeri svu svoju bol ozeronskome župniku koji s njom ureče sastanak na grobu svoga svetoga prethodnika. Čudo se tom prilikom ne dogodi.
Iste večeri, sjedeći u mlinarevu vrtu, mala Marija, koja se igrala uz obalu potoka, okliznu se malo i poviče "Mama!" - Majčina molitva je bila uslišana, njezina kći je ozdravila. -
Međutim je njezin muž teško obolio radi razbludnoga života i uslijed te
bolesti pokaje se i obrati se. Bénigna pristane za nj se žrtvovati i njegovati
ga do smrti. Od ozeronskoga župnika dobije dovoljnu svotu novaca - kamate
od njezinoga bisera - i ona se smjesti sa svojim čovjekom u jednomu lurdskom
lječilištu. Nakon njegove smrti, ona blagoslovi zaruke svoje kćeri i time
otvara roman novi vidik u budućnost jedne sretne kršćanske obitelji.
Ruho i motiv
Iz sadržaja se posve jasno vidi da su oko središnjega svijeta - život ozeronskoga
župnika - povezane dvije posve samostalne, sporedne radnje: život abrekavskoga
župnika i Bénigne. Prvi je kronološki anterioran, a drugi anterioran i istodoban
s glavnom radnjom. S formalnoga stajališta g. Francis Jammes nije znao estetski
skladati akord između ova tri sujeta, tako da u tomu pogledu daleko zaostaje
za jednim Flaubertom ili Bourgetom; što više tehnička koncepcija je daleko
lošija od samih kršćanskih Georgika. Bolje je uspio u načinu kako je unutar
glavne radnje upleo život sporednih lica: Polija, Zefirina, Marte, mlinareva
sina, načelnikove obitelji i drugih. U pozadini ovoga akorda čuje se i vidi
glavni motiv koji prati čitav tijek ovoga romana: blagotvorno djelovanje
bisernoga đerdana.[2]
Realistički detalj
Radnja se događa danas i tko je na vlastite oči vidio sve one predjele, taj se može vrlo lako uživiti u cijeli slijed ovoga romana. Francuzi, a osobito Jammesovi zemljaci, silno vole svoga pjesnika i često ne opažaju da je realistički detalj katkada nejasan. Francuzu je dovoljna samo jedna aluzija da zamisli jednu situaciju u Lurdu, ali mi od književnika tražimo strpljivost poput Zole i Huysmansa da nam često znanstvenom točnošću nacrta milje u kojemu se odigrava djelo.
Jammes se često zadržava pri risanju mačkinoga repa (Ch. XIII. p. 238.)
i raznih minijatura, ali u ovome romanu nije nam znao prikazati u velikim
konturama svu pozadinu. Štoviše, mi ne znamo točno kakva je vanjština glavnih
lica.
Psihološki detalj
Naprotiv, mi s osobitim interesom pratimo analizu unutarnjega života ozeronskoga župnika. To je zaista za katoličkoga pjesnika najzanimljiviji, ali i najteži problem. Lako je opisati lošega svećenika, a posve je naravno da psihoanalize dobrih svećenika moraju biti posve neispravne, ako taj posao poduzme nekatolik. Mistični život, koji je u duši svakoga čovjeka u stanju Milosti, jest terra incognita za svakoga onog koji ne živi tim životom. Francis Jammes je nastojao prikazati jednoga idealnog siromašnog svećenika kakvih Francuska danas ima na tisuće. On je uspio skicirati njegovo vanjsko djelovanje, a u analizi njegovoga unutarnjeg života nije potpuno uspio. (Skoro je nemoguće jednomu laiku, koji dnevno ne čita misal i brevijar, reproducirati vjerski život jednoga dobrog svećenika). Naš pjesnik je u dušu ozeronskoga župnika projicirao svoj vlastiti unutarnji život (barem pozitivnu stranu svoga života!) i ove analize su s toga gledišta od velike vrijednosti. Bit ćemo vrlo diskretni u ocjeni toga duševnog života koji je Providnosti mio, ali mi moramo ustanoviti da su nas Joergeseni sa svojim divnim znanstvenim psihoanalizama svetosti i Huysmansi sa svojim analizama liturgije (En Route, l'Oblat) tako razmitili da najradije prebivamo u vrletnim snježnim visinama svetosti i nerado silazimo na brda i brežuljke gdje vidik nije tako dalekosežan.
Ozeronski župnik je oduševljen prirodom i ovaj entuzijazam ga vodi k Bogu. U slijedećemu izvatku nam g. Fr. Jammes iznosi svu svoju dušu, sve svoje pjesničko-vjersko vjerovanje: "Iz srca Gospodina Ozeronskoga župnika se diže ponajprije pozdrav svima stvorenim stvorovima: ovoj kugli iz koje curi žuto svjetlo; ovim brdima koja kao da su nacrtana olovkom, ovim tekućim brežuljcima, isprepletenim koncima pauka, načičkanim drvljem, bodljavim žuticama, paprati i vrijesom; ovim livadama gdje se poput pare spušta prvi mraz. I evo pozdrava k nevidljivim stvarima u koje vjerujemo poradi našega Gospoda koji u ovaj čas počiva na srcu Gospodina ozeronskoga župnika (Nosi presv. Sakrament bolesniku!) I u našem Gospodu je gospodin ozeronski župnik, s Gospom i svecima, s abrekavskim svećenikom koji tiho govori svome duhovnom djetetu o rajskome veselju i promatra odozgor i najmanje pokrete onih koji ga se sjećaju. I katkada se čini gospodinu ozeronskome župniku da se abrekavski pastir približuje njemu u svojemu siromašnom odijelu koje je nosio na zemlji i da stupa uza nj.* (Ch. IV., p. 69).
Osobito je lijepo analizirana Litanija svih svetih, meditacija Bénigne
pred Propelom, simbolično shvaćeni život Prosjaka (kao u Kršćanskim Georgikama!)
te mnogi trenutci u kojima Krist govori župniku da ne sustane u svome apostolskom
radu (Ch. IV., p. 86-87.).
Psihološki intermezzo
Pri ocjeni psihološke analize moramo dotaknuti jedan mali intermezzo koji unosi svjetovne elemente u ovaj tihi pobožni seoski život. To je ona karika koja ovo djelo povezuje uz one socijalne drame koje je tako često prostudirao P. Bourget. A i psihološka analiza ovoga kratkog dijela često nas podsjeća na Bourgetovu tehniku. Za ilustraciju citiramo najmarkantniji dio ove psihoanalize.
Kada je Benigna zatekla svoga muža u činu preljuba, pjesnik ovako analizira njezino stanje:
"Koji je čovjek, koji je živio na svjetski način, mogao ikada naslutiti užasnu rastrganost u duši jedne kršćanske supruge koja se posve podala, strastveno podala; koja je djevica tijelom i dušom i koju je muž izdao. Nijedan nije vidio ni razumio tu muku. Naš Gospod je pio sam ovu žuč iz svoga kaleža kada je oplakivao preljub na Maslinskoj gori." (Mistički realizam! Jammes, da analizira jedno realno stanje, služi se jednim motivom iz kontemplacije svih kršćana: "Koji se za nas znojio krvavim znojem.")
"Bénigna je radila kao sve njezine sestre u Kristu. Ona je oprostila, ali je ostala skršena. I uvijek je ona u sebi osjećala kao kakav mukli udarac. I ona je imala taj osjećaj da je njezina duša postala nijema ...." (Ch. X., p. 192-XI.).
Vjerojatno je da je ova kratka, ali vrlo uspjela analiza odnosa kršćanke
i muža koji bludno griješi samo element kojim se poslužio Jammes da upotpuni
i zaokruži djelo. Ti ga socijalni problemi ne zanimaju toliko jer se odigravaju
u suptilnim intelektualnim krugovima. Možemo naslutiti da je Francis Jammes
živio velegradskim životom da bi si on brzo prisvojio sve finese modernoga
psihološkog romana.
Povijesna pozadina
(Nedostatci)
Kod analize romana ne možemo nikada mimoići kontroliranje točnosti povijesnoga miljea. Ma gdjegod se odigravala radnja - pa makar i u najzabitijemu selu, kao što je to u ovome djelu - moramo imati pred sobom jedan karakterističan povijesni događaj. Zaista u jednome trenutku osjećamo da smo u jeku kulturne borbe i rastave Crkve od države (- jedan činovnik dolazi naime u sakristiju ozeronske crkve popisati inventar-), ali mi po ovome romanu nimalo ne zapažamo zamašitost tih događaja. I to je jedan novi dokaz o malome daru g. Francisa Jammesa za koncepciju jednoga tehnički dotjeranoga romana.
Od katoličkoga romanopisca tražili bismo da će biti u pozadini jedan veliki crkveni događaj, kao što je npr. izdanje enciklike "Rerum novarum" ili "Motu proprio" o crkvenoj glazbi koja dva dokumenta su urezala duboke brazde u socijalni, odnosno liturgijski rad svih katolika - pa i onih u Ozeronu. Ništa se o tome ne osjeća u ovome romanu, štoviše, život mlinarevoga i načelnikovoga sina u Americi (koji se tamo obogaćuju) odiše više duhom gospodarskoga liberalizma nego li kršćanskoga solidarizma. Gospodin Francis Jammes nema one široke koncepcije koju mi tražimo od modernoga katoličkog romanopisca. Njegovo značenje ima više regionalistički karakter.
Regionalistička povijesna pozadina
(Ljepote)
Uz nabrajanje ovih nedostataka ne smijemo zaboraviti da ovaj roman nije posve lišen povijesne pozadine. Tu su poklonstva u Lurdu i vjerovanje u lurdska čudesa. To je jedan kulturno-povijesni čimbenik koji je za katoličkoga filozofa od neprocjenjive vrijednosti (Memento Providnosti čovječanstvu koje je otpalo od Krista!). Jammes upire svoje poglede u Lurd kao najpriprostiji poklonik koji vjeruje da ga Majka Božja može izliječiti, ali ne razmišlja o zamašitom značenju samih čudesa.
Kulturno-povijesni dokument je također psihološka analiza onih lica koja su u kontaktu s lurdskim događajima. Benigna moli Bl. Djevicu Mariju da joj na čudesan način ozdravi kćer. Taj psihološki problem je skoro iščezao iz francuske književnosti dolaskom renesanse. (U srednjemu vijeku je drama često na divan način prikazala ove duševne stadije. Ruteboeuf i drugi.) Zola se također bavio tim problemom, ali je u svome Lurdu krivotvorio činjenice, a čini mi se da je i g. Anatole France u svojoj biografiji Jeanne d'Arce slično učinio. Citiramo malu psihološku analizu koja se odnosi na čudo:
"Marija (nijema kći Benigne) dopratila je svoju majku koju je evo već nekoliko dana obuzela teška žalost. Poduzimanje ovoga novog hodočašća na jedan grob da isprosi zdravlje svoje kćeri, bacilo je vojvotkinju u teško duševno stanje: nije više vjerovala da će se čudo dogoditi... Ona je prolazila kroz krizu smalaksalosti koju poznaje i najpobožnija duša. Ima trenutaka kada ruke iznemognu jer su toliko bezuspješno molile. Agonija jedne žene je tako dugo trajala..." Zatim slijedi scena pri procesiji Presv. Oltarskoga Sakramenta u Lurdu: "Toliko puta jao! ona je vidjela Hostiju gdje se udaljuje i toliko puta, držeći malu nijemicu za ruku, ovaj joj je poklik izmakao: On odlazi! Zaista joj se je činilo da se Krist od nje odvratio s užasnom veličanstvenom gestom, a nije ju uslišao iako je On poznavao bol svoje vlastite majke. Ne tražimo od Tebe, Gospode, da nam položiš račun radi toga. Gospode, mi te ljubimo, Gospode mi te obožavamo.[4]
Nimalo oduševljenja, nimalo topline u duši, već samo pusta suhoća i upit za što napokon da se molim - sve to ukoči i najpobožnija srca... Nije li ona dovoljno molila Blaženu Gospu? ... Nebo je bilo gluho... Ne valja tvrdoglavo nešto tražiti od Boga što on valjda ne će dati. ... U svojoj duši ni izvan mene nemam nikakav predosjećaj da bi se čudo moglo zbiti" (Ch. XII., p. 219-220.). Iz ovoga malog izvatka se vidi da je ona remek-djelo koje štoviše u svojoj preciznosti nadmašuje sličan slučaj u P. Claudelovoj drami: L'Annonce faite a Marie (Ova analiza ima za nas također apologetsku vrijednost: zar su lurdska čudesa "klerikalna izmišljotina" ako već književnost s njima računa kao sa svakom drugom povijesnom istinom?!) Osim toga je g. Francis Jammes fiksirao u ovome romanu jedan misteriozni fenomen koji je na sebi vjerojatno osjetio svatko tko je došao u blizinu Lurda. [5]
"Napokon, nakon jednosatne (željezničke) vožnje, Milost se spusti u dolinu. Kao daleki snijeg, prisutnost Gospe uli u njih neku studenu jezu. Duša je zadržala jecaj. Nebo kao da je letilo po brdu. Vjetar je orao oblake. Ništa više nije bilo smiješno; nije bilo više govora ni o tatu ni o razbludniku. Vladalo je samo milosrđe. Sve se smiri. Pjesme umukoše. Tamo dolje! Ona je bila tamo dolje, tamo dolje gdje se je razabirao gorući grm svijeća i gdje stoji u svome nepromjenjivom blistavilu: Ona!" (Ch.VII., p. 125.). [6]
Ideja.
Prije negoli postavimo ovaj roman na ono mjesto kojemu spada u francuskoj književnosti, nastojat ćemo izlučiti dvije temeljne ideje koje svome djelu daju veliku moralnu vrijednost. Prvu misao smo nabacili kada smo govorili o motivu: biseri su omogućili ozeronskome župniku i njegovome prethodniku utažiti mnoge suze i učiniti mnogo dobra. Cijela radnja je zapravo komentar onome liturgijskom stihu iz Himne triju mladića (Dan III.178., u brevijaru "Laudes" nedjelje) koji glasi: "Mora i rijeke, blagoslovite Gospoda." Mora su zaista izlučila biser koji je učinio toliko dobra. Druga ideja, koja daje djelu moralno značenje, je realizacija Kristove propovijedi gdje on govori svojim učenicima "Vi ste sol zemlje" (Mat. 5. 113.). Pokojni abrekavski župnik je svojim epovima odgojio mladu Benignu tako da je ona poklonila biserni đerdan koji je zatim spasio od propasti nekoliko obitelji. Ozeronski župnik učinio je s kamatama toga milodara mnogo dobra i osim toga je od moralne i materijalne katastrofe spasio Benigninoga muža, svojom je molitvom posredovao kod ozdravljenja njezine kćeri i omogućio je time njezin brak. Na koncu djela, kada se Marija raduje svojim zarukama, naš pjesnik može pun optimizma i pun vjere u navedene Kristove riječi završiti:
"I kroz ... suzu koja je još močila njezino oko, ona opazi gdje pastirska obitelj sjedi na rubu budućih žetvi, puna radosne snage, i ona vidi gdje iza budućih ratova i usprkos njima onaj evanđeoski život raste koji je propovijedao veliki abrekavski svećenik i časni ozeronski župnik."
Da, zaista, ti sveti svećenici usrećili su svoje suvremenike na ovome svijetu, osigurali su im Nebo i ojačali su kršćansku obitelj koja je sjeme budućih članova Neba.
Opća karakteristika F. Jammesa.
Jammes zna s posve jednostavnim sredstvima prikazati djelovanje Milosti u priprostim ljudskim dušama. U Kršćanskim Georgikama u formi dijaloga pokazuje zašto seljanka ide u časne sestre, a ovdje vidimo kako se jedan seoski geđo obraća na katolicizam. «Poli, zar te nije strah da ćeš u pakao? Ja mu odgovorim: To ti je glupost, pakao ni ne postoji. On (njegov prijatelj Zefirin) ne prestaje: Da, da, Poli, on postoji. A gdje si ti to našao? Bome u katekizmu. Ah katekizmi ti lažu. Tada se Zefirin podiže i reče mi: Poli, zar je gospodin ozeronski župnik lažac? A ja mu odmah odgovorim: ja na to nisam pomišljao; svakomu tko mi to kaže, smrskat ću gubicu. Tada će Zefirin: Zaista, gospodin ozeronski župnik podučava djecu u katekizmu. Mi malo šutimo, a zatim ja upitam Zefirina: Šta li je ono pakao? Vatra gdje se uvijek gori. Do vraga! Je li lako onamo doći? Da se onamo ne ode, valja se pokrstiti i o Uskrsu primiti pričest. E da! Gospodine župniče, to me je zabezeknulo i prestrašilo. Ja sam pomišljao: To će proći, to je umor.» (Ch.VI., p.112).
Zatim opazivši svoje nekršteno nezakonito dijete, srce mu se zgrči pomišljajući da bi ono moralo u pakao. On obrati svoju priležnicu, oženi se s njome i župnik mu pokrsti dijete.
Iako je ovaj opis humorističan, duboko nas se doima ova intuitivna snaga našega pjesnika. Obrađivanjem motiva obraćenja on jasno dokazuje da je član one iste pjesničke generacije koja je u En Route-u (Huysmans) ovjekovječila svoj Credo - Huysmans analizira obraćenje intelektualca, a g. Jammes tvrdi kako "nije potrebno da se jedno obraćenje svidi Nebu, da ono bude povezano uz ime kakvoga slavnog pjesnika ili učenjaka". (Ch. IX., p.157). Time Jammes izriče svoj umjetnički Credo: on hoće biti katolički pjesnik priprostih ljudi, kao što su njegovi pariški drugovi katolički pjesnici intelektualaca.
Evolucija k mističnomu realizmu
Budući da je ovo djelo pisano vrlo zanimljivim tonom, niz nedostataka, koje kritičar mora registrirati, gotovo se ni ne opaža.[7] Ipak možemo već ovdje posve zapaziti daljnju fazu u evoluciji francuskoga katoličkog romana. Dovoljno nam je poradi toga usporediti ozeronškoga župnika s djelima jednoga Bourgeta i uvjeriti se o nepobitnoj činjenici da razvoj katoličkoga romana ide usporedno s religioznom evolucijom cijeloga naroda.
Bourget na posve znanstven način secira dušu svojih junaka i poput najnemilosrdnijega naturaliste daje sintezu njihovoga duševnog života
Kada čitate Discipla (Učenik) koji je karakterističan za ovu objektivnu
i znanstvenu metodu, ne ćete naći ni jednu aluziju koja bi mogla otkriti
pjesnikovo subjektivno shvaćanje. On analizira život onako kakav ovaj jest
i on je sam po sebi najbolja apologija kršćanskoga svjetonazora. Mi takvo
pisanje razumijemo kod Bourgeta koji je na posve intelektualan način spoznao
istinitost katolicizma. On predstavlja prvo razdoblje kršćanske epohe (njegov
prethodnik je Stendhal koji je još poganin!). Bourgetova generacija je tako
reći osvojila kršćanstvo. Iako je Francis Jammes bio u svojoj mladosti nekatolik,
ipak je kroz dvadeset godina koje su protekle od Bourgeta do Jammesa uznapredovala
religiozna spoznaja francuskih katolika. Za njih su duša, zlo, dobro, pakao,
nebo, Bog, Milost, Krist postali isto tako realni tehnički čimbenici kao
što je za generaciju osamdesetih godina bila bol, mržnja, slučaj. Vidimo,
prema tome, da Francis Jammes posve naravno govori o Milosti koja potiče
čovjeka na obraćenje. On govori s anđelima te o stvarnome kontaktu čovjeka
s Bogom u molitvi i o svim sitnim trenutcima koji nisu nipošto slučajevi,
već djela Božje mudrosti. Pjesnik živi euharistijskim životom i prema tome
sav život promatra s vrhunaravnoga stajališta. Kada njegov ozeronski župnik
promatra cjepanicu, dolazi mu pomisao "da ona ponizno pjeva himnu prije
negoli će se pretvoriti u divnu žaru koja će onda moći ispeći pečenicu,
rastaliti tamjan, osušiti mokre cipele kakvoga siromaha. O tajno drveta!
O drvlje koje si vidjelo kako zori plod grijeha i plod spasa!" (Ch.VI.,
p.115). Tako osjeća ozeronski župnik, a i misli g. Francis Jammesa se mogu
poistovjetiti s ovima. Evo kako on tumači "slučajni" susret Benigne
i župnika u Lurdu. "Jedini interes što smo napomenuli ovaj susret je
taj da je on mogao služiti namjerama Providnosti, čije mnoge detalje ne
možemo shvatiti" (Ch.VII., p.128.). Objektivni način prikazivanja nije
time nipošto ponižen, već naprotiv, time je tehnika romana obogaćena. Čimbenici
nadnaravnoga života smatraju se isto tako stvarnima kao i oni iz naravnoga
života. Time smo karakterizirali bit Mističkoga Realizma. [8]
Literarno povijesno mjesto
Francis Jammesa.
Francis Jammes spada prema našoj analizi u generaciju modernih katoličkih književnika koje međusobno povezuje integralni katolicizam, interes za problem obraćenja i za kobne posljedice seksualne slobode. Ovaj roman nadalje predstavlja daljnji stupanj evolucije od katoličkoga realističkog romana k mističnome realizmu, a njegovo značenje je u toliko regionalističkoga karaktera, što on život svoga sela promatra sa stajališta jednoga dobrog i pobožnog seoskog intelektualca, a nema pretenzije da poput književnika koji žive u središtima katoličke akcije i misli, promatra i najsitnije seoske događaje pod spektrom univerzalnih perspektiva Crkve u njezinome srcu - Rimu. [9]
Kraj
Francuzi osobito cijene g. Francisa Jammesa. Radi toga smo mu posvetili ovako opsežnu studiju koja je na nemilosrdan način istaknula mnoge nedostatke u njegovome djelu. Pošto katolička kritika promatra sva umjetnička djela sub specie aeternitatis, naravno da ona i na najvećim književnim djelima - pa makar se ona zvala Divina Commedia ili Sagesse - nalazi pogrješke. Upravo zato što su naši ideali neizmjerni, mi se teško zadovoljavamo s malima. Jedino katolička liturgija može posve zadovoljiti naše umjetničke zahtjeve - jer je njen autor sam Duh Sveti.
Ivo Merz
[1] Paris, Mercure de France, 1918.
[2] Svaka tisuća predstavlja ovdje jedan biser koji je Ocean izlučio poput suze, po dobroti Božjoj, da priskrbi svagdanji kruh siromahu. (Ch.III., p.56.).
[3] Poznato je da Francuzi silno štuju mrtve. Skoro su u svima crkvama u zlato urezana imena poginulih ratnika tako da ih se svatko može sjetiti molitvom. Ne bi li se mi mogli u njih ugledati?
[4] Zadnja rečenica je izvadak iz teksta molitve koju svećenik glasno moli za vrijeme procesije.
[5]* Autor ovoga članka priznaje kako nije imao prilike da o tome intervjuira nekatolike, ali svi koji su s njim hodočastili u Lurd, potvrdili su mu tu nepobitnu činjenicu.
[6]** Sjetimo se ovom prilikom onoga što je rečeno o realističkome detalju koji je odviše površno obrađen. Tko nije bio u Lurdu ne može si predstaviti "grm svijeća" itd. Ova aluzija uskrisuje u duši Francuza cijeli kompleks asocijacija, ali romanopisac ne smije računati samo s Francuzima koji detalje o Lurdu poznaju već po pripovijednju onih koji su ondje bili.
[7] Nedostatci su nedotjerana kompozicija, površan realistički detalj, nejasna kulturno-povijesna pozadina, nesocijalna i neliturgijska orijentacija, transpozicija autorove duše u Ozeronskoga župnika.
[8] Citirali smo, kada smo govorili o P. Bourgetu, kao ilustraciju za ovu struju, tumačenje jednoga duševnog fakta s agonijom Našega Spasitelja na Maslinskoj gori.
[9] Time nimalo ne smijemo podcjenjivati vrijednost Jammesovoga književnog rada. Kao što u duši svakoga pojedinog čovjeka nastaje umjetnički odraz života koji je oko njega (seljak ima seoske reflekse, radnik radničke...), tako mora postojati cijela pjesnička hijerarhija: od seoskih, gradskih, staleških, pokrajinskih, narodnih pjesnika - pa sve do katoličke liturgije, koja je l'art par eccellence.