Sabrana djela - Književna kritika

Članak u word dokumentu

LUČ
Zagreb, 31. X. 1922., god. XVIII, br. 1-2, str. 28-30

FRANCUSKI KATOLIČKI
NATURALISTIČKI ROMAN

Emile Baumann - L'Immole[1]

Donoseći prikaz ovoga djela nipošto ne namjeravamo braniti književnu struju Zole, Goncourta, Ibsena etc... Autor "Immolea", odgojen u generaciji koja je čitala naturaliste, poslužio se samo njihovom metodom, njihovom tehnikom da prikaže sub specio aeternitatis razne socijalne i religiozne probleme. Ukoliko je uspio, razabrat ćemo tijekom analize ovoga romana. No, budući je kod nas ovo djelo još nepoznato, trebamo podati njegov sadržaj u ponajglavnijim crtama.

Sadržaj

U Lyonu živi Daniel Rovere, student prava, s ocem i majkom. Mati boluje od koštane sušice, a otac, pravi birokrat, ne misli mnogo na svoju obitelj. Jednoga dana Daniel i mati dočuju da im se otac utopio. Učinio je samoubojstvo jer nije mogao namaknuti dvadeset i pet tisuća franaka.

Koje li trpljenje za preostale?! Što će biti s dušom njihova oca? Daniel je spreman žrtvovati se za spas očeve duše. Providnost je mogla predvidjeti, to su njegove misli, njegovu svojevoljnu žrtvu i po svome milosrđu spasiti nesretnoga oca. No, mladost i strast zavedu Daniela. Podlegne jednoj strastvenoj djevojci i doskora sazna kako se njegov otac zbog nje ubio. Prekine s njome i zaposli se kao učitelj u jednoj isusovačkoj gimnaziji. Hoće sav svoj život posvetiti kršćanskome preporodu radničke klase. Zalazi među njih i drži im predavanja.

Njegova je mati na umoru. Moli za čudo i bude uslišana. Posve ozdravi na dan Bezgrješnoga Začeća. Ta divna kršćanka posvećuje odsada sav svoj život karitativnoj akciji. Bezbožni učenjak, dr. Lieuvain koji ju je liječio, nije htio povjerovati u čudo. Nakon nekoliko mjeseci njezina se bol povrati i ona umre. Daniel nastavlja svoj apostolski rad. Zalazi u gostionice i kupi oko sebe radnike. Prigodom jedne javne skupštine, koju je sazvao jedan katolički svećenik da raspravlja sa socijalistima, skoro nastrada. Neko vrijeme iza toga rulja navali, pjevajući Internacionalu, na jednu crkvu s namjerom da je sravni sa zemljom. Mladi pravnik je obrani; teško ranjena ga odnesu. Malo se oporavi, ali osta cijeloga života nesposoban za javni rad.

Ideja djela

U rimskome časoslovu čitamo ove riječi svetoga mučenika Ignacija (1. veljače, 6. lekcija): "Ja sam Kristova pšenica, neka me zubi divljih zvijeri samelju, da zaista postanem čisti hljeb". To je geslo Danielovo. Sve svoje želje, sve svoje ambicije zaboravlja i podaje svu svoju dušu Kristu.

Djelo je, dakle, u neku ruku komentar onih molitava o kojima sveukupna Crkva razmišlja na dan prvoga veljače svake godine. Ovo razumijevanje liturgije jedna je od karakteristika današnjih katoličkih književnika.

Francuska u doba kulturne borbe

Iz kratkoga sadržaja može se razabrati da se radnja odigrava u burno doba. Mi smo usred kulturne borbe, uoči rastave Crkve od države. Iako sama radnja nije nikakav povijesni dokument, ona ipak vrlo zorno prikazuje onu epohu.[1] Roman nam iznosi psihu raznih miljea, a što nas napose zanima, on donosi vrlo živ prikaz Katoličke akcije u Lyonu. Tu se upoznajemo s takozvanim "katoličkim" kapitalistima koji žive u izobilju i nemoralu. Radujemo se kad nas pisac uvodi u jednu isusovačku gimnaziju ili u jedan dominikanski samostan ili kad gledamo kako jedan župnik svoje nove cipele daje jednoj siromašnoj babi. U salonu jedne požrtvovne katolkinje također se upoznajemo s jednim elegantnim svećenikom koji je izgubio sav smisao za asketski život i baveći se estetikom, želi igrati ulogu u društvu. Slika tadašnje Francuske ne bi bila potpuna da nam g. Baumann nije prikazao u dr. Lieuvainu tip modernoga znanstvenika, koji svu svoju egzistenciju posvećuje znanosti, a ne vjeruje pak u ništa. Kao svjedok čuda, ne će se poniziti i povjerovati, a na smrtnoj postelji traži revolver da si skrati trenutke trpljenja. On je predstavnik intelektualnoga ateizma. Njegov pandan su bešćutne socijalističke mase koje, opojene lažnim frazama, poput kakve bijesne rijeke, sve ruše pred sobom. U središtu je jedna divna katolička obitelj koja sve svoje trpljenje prinosi na Božji oltar. Njihov religiozni mentalitet je tipičan za francusku vjersku dušu.

Francuska vjerska duša

Ne ćemo analizirati one elemente francuskoga vjerskog mentaliteta koji odgovaraju našemu (npr. karitativno!). Zadržat ćemo se pri onima koji su jače razvijeni kod Francuza i koje susrećemo u novoj francuskoj književnosti. Tri elementa katoličke psihe kao tri dragulja krase dušu Madame Rovere i njezinoga sina Daniela.

Nakon očeve smrti - već smo to istaknuli - čistilište i pakao postaju za njih stvarnost. Njihove misli su neprestano kod onoga kojega su voljeli dok je boravio na zemlji. Koliko li trpi njihov otac! Mati i sin trpe s njim; oni realno osjećaju njegove boli i u mašti im lebde najužasnije scene iz onozemnoga života. To proživljavanje čistilišta nije za njih samo intelektualno, ono prouzrokuje stvarne boli.[3] Daniel i njegova mati nalaze utjehu u tome što mogu spasiti dušu svoga hranitelja. Radosno žrtvuju svoj život, ne samo za njegov spas, nego za sve duše koje su u tmini. Čitatelji "Hrvatske Prosvjete" će se sjetiti da je ovaj motiv "substitucije" središnji čimbenik u Claudelovoj "Annonce faite a Marie", a Huysmans mu se u "En Route" ne može nadiviti.[4] S tim je u uskoj vezi dublje shvaćanje kontemplativnoga života i veliko štovanje kontemplativnih redova.

Ali što stranca najviše dira, to je mnoštvo javnih i privatnih čudesa koja se neprestano zbivaju u Francuskoj. Teško je naći kakvo moderno književno djelo u kojemu ne bi bilo govora o Lurdu. Osim drastičnoga Huysmansovog opisa "Lurdske gomile", govori o Lurdu Francis Jammes, Psichari i drugi. Madame de Rovere obavlja devetnicu i moli blaženu Gospu da je usliša i ona zaista ozdravi. Mi prisustvujemo toj sceni koja je opisana na vrlo realističan način. Baumann je prilično uspio - kao i Jammes u "Ozeronškom župniku" – sugerirati nam taj dolazak vječne, velike, dobre Bl. Djevice Marije među sićušne ljude koji su duboko dirnuti tim posredovanjem vječne sile među prolaznim crvićima. Osim toga se ovo ozdravljenje zbilo na jednu svetkovinu Bl. Djevice Marije; ono je dakle liturgično. (Ovi razni opisi čudesa u francuskoj književnosti imaju veliku apologetsku vrijednost: oni dokazuju da se čudesa zaista zbivaju!).

Socijalni problem

Komunikacija s dušama u čistilištu, zamjena i vjerovanje u čudesa su tri vrline francuske duše. Ali glavni junak ovoga djela, Daniel Rovere je praktični socijalni radnik. On zalazi u gostionice među radnike i kupi ih oko sebe. Ne boji se suprotstaviti se sam samcat velikoj rulji bijesnih socijalista. Djelo se zbiva početkom dvadesetoga stoljeća, a već je 15. svibnja 1891. Leon XIII. izdao encikliku "Rerum novarum". Mi očekujemo od Daniela da će on na temelju ovoga fundamentalnog djela započeti svoj socijalni rad. Ne, on kao da ni ne zna za veliku socijalnu struju koja teče u žilama Crkve; on posve individualno hoće obnoviti društvo, a zapravo ne zna kako. Sličan je Nježdanovima i Ruđinima, taj sin Katoličke crkve. Time smo takli u živac nesocijalni francuski karakter; čemu plemenita požrtvovnost, kada je konačan rezultat minimalan. Ako još k tomu uzmemo u obzir da je u godinama u kojima se odigrava ovo djelo, Association Catholique de la Jeunesse Francaise razvila po cijeloj zemlji vrlo živahnu akciju da ostvari leonske ideje, snebivamo se pri pomisli da Daniel ni ne zna za opstanak ove divne organizacije (Kao što ni g. Baumann ne zna način kojim se socijalno preporađa jedan narod).

Opća karakteristika Baumannovoga djela

Razabrali smo iz naših izvoda da roman Immole prikazuje jedan dio francuskoga života u doba kulturne borbe i u svojim analizama donosi posve nehotice prikaz francuske vjerske duše. Nismo se zadržali kod mnogih detalja radnje, kao kod obraćenja Danielovoga prijatelja Hermesa i kod analize njegova prijatelja Andre Marca. Zanimljivije nam je obazreti se na tehniku samoga djela. Valja nam naime u nekoliko poteza pokazati zašto smo uvrstili E. Baumanna među katoličke naturaliste. Što ga veže uz naturaliste? Što ga od njih dijeli?

Ovo je djelo isječak iz života. Pisac, iako katolik, posve hladnokrvno prikazuje grješne nagone, pad u moralno blato i zatim opisuje najsuptilnije scene iz religioznoga života. Na naturalizam nas podsjeća također velika uloga koju u djelu igra nasljednost, Daniel je, poput glavne osobe u Ibsenovim "Sablastima" nasljedno abnormalan. Njegov spolni život se vrlo lako uzbudi i jedino nadnaravni život svladava sve napasti. Kao zadnju naturalističku karakteristiku ovoga djela navodimo manjak poezije. Iako ga s velikim zanimanjem čitamo, ne osjećamo u njemu nikakvu pjesničku dušu. Neprestano smo u buci velikoga grada, krećemo se među svjetiljkama, a blistavo sunce ne vidimo skoro nikada.

Pisac se poslužio svim tehničkim sredstvima naturalističkoga romana i prikazao nam je u mutnome, bučnome i proziačkome miljeu jednoga velikog grada djelovanja Milosti u ljudskim dušama. Baumann je tako reći oteo naturalistima njihovo oruđe kojim su htjeli prikazati ljudsku zvijer; on je na isto tako živ način dokazao da usprkos dekadenciji koja vlada u velikim gradovima, nitko ne može zanijekati - a ni lažljivi naturalisti - da Milost djeluje i u industrijskim središtima.

Ivo Merz


[1] Grasset, 1911.

[2] Huysmansov "Oblat" se odigrava u isto doba.

[3] Upozoriti valja da je ova komunikacija s dušama koje trpe u čistilištu neiscrpno vrelo inspiracije za svakog kršćanskog pjesnika. (Lirske teme!) Da je ovo duboko shvaćanje kršćanske dogme o opstanku čistilišta zaista karakteristično za francusku vjersku dušu, dokaz su neki ženski redovi kojima je misija vojevati ovdje na zemlji za otkup duša u čistilištu. Osim toga Francuzi poštuju mrtve kao rijetko koji narod.

[4] In eo vero summa Dei bonitas et clementia maximis laudibus et gratiorium actionibus praedicanda est, qui humanae imbecillitati hoc condonavit, ut unus posset pro altero satisfacere...ita qui divina gratia praediti sunt, alterius nomine possunt, quod Deo debetur persolvere. (Cat, de Trente: De Symb.cap, XXIV., &4.) Poznato je da se na ovome principu osnivaju kontemplativni redovi (trapisti, benediktinci etc.) Najljepši umjetnički izraz ove vjerske istine je liturgija oblačenja (časnih sestara)(V. Pontifikal). Vjerojatno je da je taj obred nadahnuo spomenuto Claudelovo djelo.