Sabrana djela - Književna kritika

Članak u word dokumentu

HRVATSKA PROSVJETA
Zagreb, 1920., br. 4-5, str. 118-120

OBJEKTIVNA KRITIKA

Neke misli povodom Grgčevoga članka «Pjesnici, čitaoci i kritici» [1]

U svojoj vrlo oštroumnoj raspravi P. Grgec dokazuje da je vrijednost umjetničkih djela dosta relativna jer je uvjetovana duševnim horizontom epohe, pjesnika i čitatelja. Umjetnina nam se sviđa ako duševni horizont umjetnika nije uži od našega. Zato se događa da mali ljudi uživaju isto toliko u neznatnome umjetniku, kao čovjek širokoga shvaćanja u Danteu, dok će se čitatelju Dantea činiti npr. stihovi Harambašića pustim stihoklepnjama...

Primijenimo tu teoriju na slavljenu njemačku pripovijest "Der Heilige" od C. F. Meyera. Glavne ličnosti u ovoj pripovijesti su Henrik II. (engleski kralj) i sv. Toma, nadbiskup Canterburyski. Tko je imalo upućen u povijest, zna da je sv. Toma bio zaista velik čovjek, svetac u potpunome smislu. Takvo je naše mnijenje o tome čovjeku prije nego što uzmemo u ruke pripovijest "Der Heilige". Mi imamo stanovit horizont i čitajući ovo djelo sve se više uvjeravamo da autor ne poznaje istinu, iskrivljuje istinu, mi se borimo s njime i svladavamo ga. Čitatelj kojemu povijest nije poznata ili koji je prožet autorovim predrasudama (Los von Rom!), uživat će u svomu djelu; - mi u umjetnosti tražimo sklad između istine i ljepote. Ovo djelo je napisano 1880. Objektivni čitatelj osamdesetih godina koji, recimo, još nije potanko poznavao to povijesno razdoblje, slutio je da ovo djelo nije umjetnina, slutio je, naime, da sve moguće životne faze (od borbe protiv pape do isposnika i mučenika koji prezire svoga neprijatelja), koje proživljuje sv. Toma, ne mogu biti u skladu s istinom. U svakome čitatelju je naime težnja za istinitošću. Pa, ako mu se daje jedan povijesni roman, pa ma kako on bio dobar, i uz to jedan umjetnički dotjeran kulturno-povijesni prikaz onoga istog doba u kojemu se odigrava radnja romana, čitatelj će radije posegnuti za povijesnim djelom. Jedan povijesni roman, pripovijest i dr. koji se kruto ogrješuje o povijesni duh, ne možemo pročitati bez ogromnih poteškoća. Zato i vidimo da ova tendencija za istinom stvara loše povijesne pripovijesti (kao što je spomenuta Meyerova novela "Der Heilige"). Zasebnu pjesničku tvorevinu koja je na granici između monografije i povijesne pripovijesti. Začetnik ove vrste je Voltaire (Karlo XII., etc.). U tome smjeru su klasični predstavnici A. Stolz (sv. Elizabeta), Joergensen (sv. Franjo Asiški, a osobito sv. Katarina Sienska). U umjetnosti princip istine i vjerojatnosti (pa i u bajci) mora dominirati nad svim. Autori ovih djela zato ozbiljno proučavaju povijest, sve moguće rukopise, pohađaju one krajeve gdje su njihovi junaci živjeli i daju nam maximum vjerojatnosti.[2] I ako povijest ili koja druga znanost za nekoliko godina uznapreduje, mi ta djela ne ćemo čitati jer ćemo znati da ne odgovaraju više sasvim istini. Čitatelj dakle traži maximum istine. U ovome slučaju se to odnosilo na objektivno prosuđivanje couleur localea. Tu je povijest kritičaru pokazala istinu. Iste znanstvene metode moramo se držati i kod objektivnoga prosuđivanja etičkih umjetničkih vrjednota u pitanju je li ono "dobro", ono što prikazuje umjetnost. Za kritičara je to vrlo važno jer se upravo na ovome temelji svaka relativno najobjektivnija kritika.

Objektivni kritičari mogu bit jedino veliki ljudi (u kršćanskome smislu) jer kršćanstvo stavlja zahtjeve na njihov život, koji su u roku od 2000 godina dokazali da odgovaraju najidealnijem životu u svakoj epohi. Evo jednoga, na oko nešto neobičnoga dokaza: promotrit ćemo, naime, ukoliko ideja o postu može poslužiti kritičaru da objektivno prosudi mnoge životne i umjetničke vrjednote.

Još prije rata, u doba sveopće europske sitosti većina je intelektualaca smatrala pôst ludim apsurdom, kojim se religija miješa u osobni život pojedinca. A i mnogi prosječni, uvjereni kršćanin je nešto skeptički promatrao ovaj zahtjev pozitivnih religija. Nadošlo je doba europskoga gladovanja; mnoge predrasude su propale i mnoge istine su ponovno zaokupile ljudstvo. Oni koji su gladovali stali su se diviti ljudima koji su se dragovoljno odricali hrane iz ljubavi prema bližnjemu. Tako je jedna povijesna epoha ljudstvu realno pokazala da je post veličajna ustanova. No ti ljudi i ne naslućuju da su shvatili samo jednu - možda najneznatniju stranu - te etičke vrjednote (abstinentia christianorum refectio pauperum). Promotrimo jedno drugo povijesno doba npr. doba Fichteovoga idealizma, kada je mladež, zadojena narodnim oduševljenjem, htjela spartanskim metodama odgojiti otporno tijelo da se spremi za veliko narodno djelo, jačajući svoju volju. Zar nije jedno od najuspjelijih sredstava za to (naravno uz mnoga druga) dragovoljno odricanje od jela - post?! Zar nije ondašnjoj oduševljenoj generaciji ili, što više, zar nije samim Spartancima imponirao svaki onaj koji je stegnuo svoje tjelesne potrebe na minimum? Time su dvije epohe dokazale da je postulat pozitivnih religija u tome pravcu upravo veličanstven. - Kritičari koji ne razmišljaju, promatraju sve s današnjeg stajališta i radi toga ne mogu objektivno prosuditi ni život ni umjetnost. Njihova mjera je odviše uska: u mjerilu njihovoga prolaznog svjetonazora je trun istine opkoljen šikarom modernih laži. No, s obzirom na etičko prosuđivanje umjetnosti (to jest da je samo lijepo ono što je ujedno i dobro), postoji jedna znanost, jedan svjetonazor koji kroz vjekove niže u jednu harmoničnu cjelinu čestice svoga kritičkog suda o svim pojavama života koje se neprestano mijenjaju. Taj organizirani kritički nazor je shvaćanje Crkve koja se kao gorušično zrno razvila do velikoga stabla. Kritika će prema tome biti relativno najobjektivnija tada kada promatra djela primijenivši na njih kršćanske istine; istine o kojima svjedoče vjekovi da su istinite. Uzmimo jedan primjer: Tko ne poznaje Shakespearovog Falstafa? Literarna kritika tvrdi da je Falstaf jedna od najuspjelijih komičnih figura svjetske književnosti. Dovedite u kazalište od gladi i trpljenja izmorenoga intelektualca - jednoga tipičnog Srednjoeuropejca. - Dovedite ga da gleda proždrljivoga debeljaka, to veliko bure koje misli samo na jelo i piće i na druge tjelesne užitke. Izgladnjeli gledatelj se ne će nasmijati i diviti Falstafu jer je glad istančala njegovu socijalnu svijest. On, kako u životu, tako i u umjetnosti, ne može uživati u čovjeku koji preko mjere jede dok druge tisuće u najvećoj bijedi gladni trpe. Ali literarni kritičari, koji su do sada izražavali o tome poglavlju svoj sud, živjeli su u istoj atmosferi Falstafa i nisu opazili da je on gadan čovjek koji nam se ne može svidjeti, ma kako on majstorski bio prikazan. Falstafa uzeh samo kao drastičan primjer i ne poričem mu svaku vrijednost: tvrdim samo kako u njemu ne možemo potpuno uživati (umjetničko djelo potpuno doživjeti ). (Pitanje kada i kako se "zlo" smije prikazivati je zaseban problem koji mimoilazim). Da smo se prema tome odmah kod procjenjivanja Falstafovog tipa poslužili kršćanskom normom da je neumjerenost u jelu i piću grijeh, naš bi sud bio ispravan. Ili, zamislimo da je prošlo milijun godina kulturnoga života. Zar mi ne bi onda prosuđivali jedno tisućljeće, kao što danas procjenjujemo jedno stoljeće? Možda će onda kritika reći da je karakteristika prve epohe čovječanstva i umjetnosti - od početka kulturnoga života uopće, pa recimo do 2000. godine iza Krista - vladavina Erosa jer će po svoj prilici konstatirati da je ljubav u ovomu razdoblju igrala veću ulogu, negoli u narednim epohama. Rijetke su umjetnine što danas niču, a da ne bi ljubav bila u njima važan čimbenik, a ipak ne bi bilo opravdano ako bismo ustvrdili da će ona uvijek biti u umjetnosti tako važan čimbenik, kao što je do danas bila. Prema tome, smijemo zaključiti da je i kritično iskustvo od skoro tri tisuće godina što ga danas imamo vrlo relativna podloga da stvorimo posve objektivni kritični sud o umjetničkim djelima. U razvoju kritičkoga shvaćanja opažamo tendenciju koja nastoji da relativne primjese što više odstrani i učvrsti što objektivniji sud; jednom riječju, sve teži za apsolutno objektivnim prosuđivanjem umjetnosti - objektivna kritika zahtijeva egzistenciju Boga. Prema tome se obistinjuju Grgčeve riječi: "Isto je tako teško odsjeći najviši stupanj pjesničke stvaralačke snage za sve ljude i sva vremena. Neke smo pjesnike uvrstili u red genija, označivši time najviši stupanj dosadašnjega pjesničkog dara. Ali tko može reći da se u budućnosti ne će naći tkogod tko će nadmašiti i te genije? Mi možemo barem zamisliti takve ljude prema kojima će npr. Shakespeare iščezavati kao Ivo Vojnović ili D'Annunzio prema Shakespearu".

Evolucija kritičnoga nazora dokazala nam je da Shakespeare više nije u svemu apsolutni uzor; dokazala je da u Falštafu ne možemo nikako larpurlartistički uživati u njemu samome bez obzira na njegovu okolinu i na ideju radi koje ga je Shakespeare prikazao. (O felix culpa: Zlo dakle i u umjetnosti mora igrati veliku ulogu, kao i u cijelomu makrokozmosu). Na taj način se najsigurnije može odrediti umjetnička vrijednost djela. Mogli bismo zaći u područje glazbe, slikarstva i uvjerili bismo se o tome.

Istine vjere su dakle jedini umjetnički kriterij da se objektivno shvati život i umjetnost. Ovome bi se dalo prigovoriti kako po tome svaki čovjek može o svemu izreći svoj objektivni sud, samo ako promisli kako Crkva o tome misli. U mnogomu zaista i može pa ako se on i ne razumije u umjetnost. Može, ako je uvjeren da je autor npr. naslikao akt bluda i da dotični umjetnik u prikazivanju ovoga uživa. Slobodno je ustvrditi da to djelo nije umjetnina jer dobro i lijepo nisu u skladu. Od izrazitoga kršćanskog kritičara traži se mnogo više. On mora proživjeti sve faze umjetnine i on će granicu dobra i zla, sve nijanse nedosljednosti intuitivno spoznati zato jer u sebi dnevno proživljava ili barem teži za objektivno najvrjednijim životom – kršćanskim životom. On dosta lako opaža kada se logički psihički razvitak umjetnika stane kidati iz kolotečine objektivnih kršćanskih istina. Time zaključujemo da savjestan kritičar mora živjeti što intenzivnijim životom (euharistijskim, pokorničkim i društvenim), mora nastojati postati što veći čovjek - postati svet jer istom takav će u životu i u umjetnosti moći na intelektualan i intuitivan način naći i razlučiti neizmjerno fine niti koje od carstva Istine, Dobrote i Ljepote stvaraju jednu čvrstu nerazdruživu cjelinu

Ivan Merz.


[1] Hrvatska prosvjeta. VI. god.; 1919.; Br. 11. – 12.
[2] Vidi prikaz Joergensenove Sv. Katarine Sienske u ovomu broju "Hrvatske Prosvjete"