Članak u word dokumentu

HRVATSKA PROSVJETA
Zagreb, 25. VII. 1921., god. VIII, br. 9-10, str. 274-287

KATOLIČKA TRAGEDIJA

Paul Claudel: L'Annonce faite a Marie [1]

I.

Francuski narod slavio je dana 8. svibnja o. g. svetkovinu sv. Ivane d'Arc. Po prvi puta se sklapa, nakon užasnih borbi, koje su gotovo iscrple moralnu energiju francuskoga naroda, između Kristove Crkve i skoro bezvjerske vlade Union sacrée. Laička država pod pritiskom većine francuskoga naroda napušta borbu protiv najmoćnije organizacije svijeta i uzima sveticu Katoličke Crkve za zaštitnicu. Kao ono 1429. g., kad je Providnost na čudesan način sudjelovala u povijesti Francuske očuvavši je od potpune propasti, tako je eto bezvjerska Francuska Voltairea i Renana, Zole i drugih predstavnika dekadentnoga čovječanstva na čudesan način ponovno spašena. Današnju Francusku spasili njeni obraćenici.

Providnost se ne obazire mnogo na nacionalističke dokaze o istinitosti kršćanstva - dokaz su tome autoanalize tih obraćenika - već Ona npr. šalje vjeru Renanovu unuku, poručniku Psichariju, kad se nalazio u jednoj pustinji neke francuske kolonije. Isto i francuski diplomat P. Claudel - posve prožet doktrinama materijalizma - dobije Milost vjerovanja kad se nije ni nadao, prisustvujući slučajno božićnome obredu u katedrali Notre-Dame.[2]

Naveo sam samo ovu dvojicu, a isto bi se dalo reći za Huysmansa, Bourgeta, Dumesnila, Bloya, Helloa, Jammesa, Saloméa, Bertranda te za niz drugih aktivnih radnika na području novinarstva, socijalne akcije, ženskoga pokreta itd.

Uz ovaj natprirodni trenutak veliku ulogu igrala je tradicija. Velika revolucija, koja je uništila velik broj crkava, opljačkala kraljevsku grobnicu u St. Denisu,[3] nastojala je uništiti sve što je i malo podsjećalo na ancien régime. U tomu razornom poslu nije posve uspjela jer veliki broj gotičkih katedrala posijan po cijeloj zemlji, mnoštvo francuskih junačkih pjesama, djela sv. Bernarda, primjer Luja Svetoga, sve je to svjedočilo o velikoj nacionalnoj i kršćanskoj prošlosti francuskoga naroda.

Srednji vijek (osobito XIII. st.) je epoha cvata narodne umjetnosti. Dolaskom renesanse umjetnost postaje u Francuskoj nažalost svojina kaste. Svi narodni staleži, od težaka do zanatlije, od vladara do pape, koji su u srednjemu vijeku bili tvorioci civilizacije, moraju se pod silu pokoriti nekolicini literata.[4] Zatim dolazi klasična epoha kad je Louis XIV. okupio oko Louvrea i Versaillea gotovo sve francuske umjetnike onoga doba. Ne možemo poreći ovoj epohi zaseban značaj u povijesti civilizacije uopće. Ovo je doba bilo karakterizirano dvorskim svečanostima, vatrometima i baletima u prirodi, vojničkim paradama, posmrtnim govorima velikih govornika, a s druge strane narod je postajao iz dana u dan sve bjedniji. Ali kad je Louis XIV. okupio oko Louvrea i Veraillesa gotovo sve, stoljeće sv. Marije Margarete Alacoque i sv. Vinka koji postavljaju osnove neumrlih organizacija. Te su institucije učinile za proširenje civilizacije više negoli ukupno sva djela Louisovih dvorjanika, Racinea, Sullya, Corneillea, Poussina itd. Ne možemo, kako rekoh, zanijekati veličine njihovih djela, ali ne smijemo zaboraviti da je bujan vjerski život one epohe inspirirao sve umjetnike. Sv.Vinko je odgojio Bossueta, a Pascal i Racine imaju svu svoju veličinu zahvaliti Port-Royalu.[5]

S pravom se kaže da su glavni Corneilleovi junaci kršćani, pa makar se oni zvali Augustus, Horace ili Britannicus, ali ipak valja ustanoviti da je pojava dekadencije kad katolički umjetnik kao Corneille i Racine ne promatra povijest s katoličkoga stajališta. Mi se kod studija tih umjetnika i njihovih djela još i danas divimo preciznoj analizi različitih ljudskih strasti, formalnoj dotjeranosti njihove kompozicije, ali mi ne možemo aktivno i osobno sudjelovati u radnji. Te drame pisane su za jedan stalež, za dvorjanike Luja XIV., za stalež koji se zanimao za situaciju na Neronovu ili Augustovu dvoru, ali ti nas sujeti ostavljaju danas prilično hladnima jer nisu pisani sub specie aeternitatis. Analizu zavisti, zloće, samilosti, bračne vjernosti i drugih općih ljudskih osobina pratimo sa zanimanjem, ali - kako rekoh - ta djela ostavljaju u našoj duši prazninu.

Kršćanska tradicija zadnjih stoljeća dijelom je izbila tu i tamo na javu i u francuskoj dramskoj umjetnosti,[6] ali junaci francuskih drama, čija se radnja odigrava među kršćanskim narodima, djeluju i misle uglavnom kao da ljudi nisu pribili Boga na križ. Želimo li prema tome studijem umjetnosti prosuditi europsku civilizaciju od renesanse pa do danas, moramo se zgroziti nad ogromnom regresijom u kal poganstva. To je doba karakterizirano laičkim, moralno-autonomnim državama, seksualnom slobodom, socijalnim egoizmom, znanstvenom napuhanosti i nacionalnim ratovima. Na svoju veliku radost možemo ustanoviti da su koncem XIX. stoljeća motori Kristove Crkve započeli kao pomlađeni djelovati: posvuda se osnivaju katoličke organizacije, katoličke tiskare, raspačavaju se u narodu evanđelja i misal. Crkva kao da ponovno počinje preporađati pogansko društvo kao što je to činila u prvim stoljećima nakon dolaska našega Otkupitelja. Nečujno se zatrpava jaz koji nas dijeli od kršćanskoga srednjega vijeka i elita suvremenih katolika već se započela nadovezivati na tradiciji, što ih je renesansa u cvatu uništila. Umjetnički odraz te nove europske kršćanske epohe možemo pratiti u djelima suvremene francuske književnosti od Huysmansa pa do Claudela.

Držim kako je bilo potrebno prikazati cijelu povijesnu pozadinu i učvrstiti točku u kojoj je nikao Claudelov Misterij. Bilo je to potrebnije, što promatrač, koji ne živi u vojujućoj Crkvi, ne će možda razumjeti da je misterij u kojemu se događa čudo na pozornici, umjetnička ekspresija XX. stoljeća. Ekspresija je i zato jer je cijelo kršćanstvo danas kao i prije dvadeset stoljeća sazdano na vjerovanju u čudesa. Površni promatrač mogao bi pomisliti da je djelo, jer se radnja događa u doba sv. Ivane d'Arc, posve umjetni proizvod, rezultat studija jedne propale epohe. Dokazat ćemo upravo obratno, to jest, da je radnja samo okvir pjesniku da u nj projicira unutarnji život današnjih katolika i to katolika kakvih danas Francuska broji na stotine tisuća u svojim divnim konfesionalnim organizacijama.

II.

Predradnja[7] je ova: Pierre de Craon htjede u jednome trenutku slabosti silom zavesti Violainu, ali ne uspije radi odlučnosti kojom se oprla. Bog ga kazni. On ogubavi.

Prolog započinje sa scenom kako Pierre dolazi u zoru k Violaine i pripovijeda joj o svojim umjetničkim planovima "jer mu je Bog povjerio da povede u svatove sve ove crkve koje se sada rađaju." (str. 14.) Odmah zatim započne zvonjava jutarnjih zvona i Pierre i Violaine posve spontano mole: Regina Coeli, laetare, Alleluja ... Ovaj intimni kontakt prirode koja se iza sna budi i pojava uskrsloga Spasitelja kojega dočarava ova molitva, prva je ilustracija miljea u kojemu će se radnja odigrati. Osim toga, čuje se jutarnji koral iz jednoga ženskog samostana tako da je konvencionalna impresija srednjega vijeka potpuna. Duboko kršćansko proživljavanje prirode u ovoj sceni podsjeća nas na mnoge psalme i svježinu himana sv. Franje. Promatrajući prve trake zore, Pierre de Craon kliče: "Pax tibi - kako je cijela priroda uronjena s Bogom u duboki misterij! Što je bilo skriveno dolazi na vidjelo s Njime i osjećam na mome licu dah, svjež poput ružice. Hvali svoga Boga, blagoslovljena zemljo, u suzama i u tami ga hvali! - Plod je za čovjeka, ali cvat je za Boga i miomiris i sve što se rađa". (str.18.) Nakon ove ilustracije kršćanskoga odnosa između čovjeka i prirode, Claudel nam u nekoliko crta riše kulturnu pozadinu srednjega vijeka. To je doba kad cijeli narod sudjeluje kod gradnje katedrala, kad cehovi kupe novac u tu svrhu, kada - kako to stari kroničar pripovijeda - jedan engleski đak, nemajući više novaca, skida s vrata zlatni lanac i daje ga za gradnju chartreske katedrale. Riječi Pierra de Craona nam dočaravaju tu epohu: "To je crkva koju mi dadoše cehovi Reimsa da je sagradim ... i to da zahvale Bogu za sedam rodnih godina u doba nesreće u kraljevini ..." (Str. 20.) On gradi Crkvu u čast sv. Justicije čiji su grob nedavno otkrili. "Cijeli Reims je radi toga otkrića zanesen i mnogi znaci i mnoga čudesa pokazuju se". (Str. 22.). Violaina je poput onoga engleskog đaka ushićena za gradnju crkve te skida s prsta zlatni zaručnički prsten i daje ga umjetniku.

Kontrast izbija odmah na javu između naivne, profinjenom senzualnošću protkane Violaine koja je posve sretna i umjetnika koji da se malo uzdigne, mora stvoriti djelo cijele jedne katedrale ... (Str. 29.). Tragika je umjetnika - to se odmah vidi iz prvih razgovora - da mora trpjeti, ako želi stvarati. Za nj nema obiteljske sreće. Toliko zvonika stvaram i njihova sjena opisuje, dok se sunce pomiče, sate po cijelome gradu! Zar ne ću nikada stvarati nacrt za domaće ognjište ili za dječju sobu?" (Str. 32.). "Samo ova crkva će biti moja žena koja će biti izrađena iz moga rebra kao Eva od kamena u snu i u boli". (Str. 32.).

On voli Violainu, a ona njega potpuno razumije iako je vjerna svome zaručniku, Jacques Huryu. Tako se smilovala gubavom umjetniku, koji ju je još nedavno htio obeščastiti, da ga je iz samilosti poljubila u usta. Taj je čin ugledala njezina demonska sestra Mara koja bi željela pridobiti Violaininog zaručnika Jacques Hurya za se. Ova poleti odmah k njemu da mu izda taj čin.

U prvomu činu koji slijedi Claudel je nastojao prikazati svu dubinu i svu poeziju kršćanske obitelji. Gledajući domaćina Anne Vercors kako dijeli ženi i djeci kruh i kako je sav njegov govor protkan aluzijama na liturgijski život, nehotice se sjećamo nazaretskoga tesara.[8]

I eto, taj priprosti ratar komu je rad služba Božja i koji sije pšenicu da se upotrijebi za pravljenje presv. euharistije, hoće, pošto je odgojio svoju djecu, raditi za proširenje Kristove Crkve. Ostavit će ženu i djecu i poput ostalih stotina tisuća uputit će se u Jeruzalem. Ovamo ga zove unutarnja sila. "Zove me mukla truba koju svi čuju, truba koja zove sve ljude od vremena do vremena da se svakome dâ njegov udio. Truba iz Jozafata, prije nego je jeknula truba iz Betlehema, kad je August obavljao popis na zemlji. Truba Uzašašća, kad biše sazvani apostoli. Zove me zvuk koji nadomješta Riječ, kad glavara više nema među ljudima ..." (Str. 49.). Osjećaj da valja napokon otići u pravu domovinu, u Raj, tjera ga križu. "Eno ga, kako vuče sve k sebi. Uz križ je točka koja se ne može izbrisati, čvor koji se ne može razriješiti, zajednička baština, unutarnja međa koja se ne da istrgnuti te autor i srž zemlje, središte čovječanstva u komu je sve skopčano zajedno". (Str. 49.-50.). Anne Vercors osjeća u svakomu životnom trenutku svoju poziciju u svemiru i njegov odnos prema Bogu. On ga ljubi franjevačkom ljubavlju: "Kuga cvili usred ružičastoga i pozlaćenoga stabla. Što kaže? Da je noćna kiša vrijedila zemlji poput zlata nakon ovih dugih vrućih dana. Što još kaže? Da je prekrasno na zemlji, da je Bog velik, da će još dva sata proteći dok ne kucne podne. Što još kaže mala ptičica? - Da je vrijeme da starac ode na drugo mjesto i pusti svijet na svome poslu". S kolikim li ponosom govori taj obični ratar o svojoj životnoj misiji! On zaista govori s ponosom Božjega djeteta koje je bilo pomazano za kralja u sakramentu sv. krsta. "Ja nisam sam! Vrlo velik narod prožet je veseljem i odlazi sa mnom u Svetu zemlju: narod svih mrtvih pređa je sa mnom.9 Sve ove generacije duša od kojih preostaju samo kameni grobovi i svi ovi kamenovi, koji su kao i ja pokršteni, traže svoj potporanj! I jer je istina da kršćanin nije sam, već je on u vezi sa svom svojom braćom, sa mnom je cijelo kraljevstvo koje vuče i hiti k Prijestolnici Božjoj i koje svoje osjećaje i svoje biće upravlja k Njemu. I ja sam poslanik toga kraljevstva sa zadaćom da ga ponovno podvrgnem pod vlast vječnoga Gospodara". Žena se napokon uzdiže do te visine da ga pušta u Svetu zemlju, prožeta osjećajem prolaznosti ljudskoga života, jer "naskoro dolazi drugi rastanak", smrt, kako bi to ljudi rekli, a misal bi taj dan nazvao rođendanom.

 

III.

Doskora postaje jedna druga tragična moć motorom radnje. Violaine je ogubavila poljubivši Pierre de Craona. Morat će se po tadašnjem običaju posve izolirati od svijeta i umrijeti od neizlječive bolesti. Posve se nehotice pitamo: "Što bi Sofoklo učinio s tim problemom?" Posve je vjerojatno da bi on smjesta oćutio kobnu moć nekoga fatuma (sudbine), ali problem trpljenja ne bi znao riješiti. I sam se Racine prije obraćenja ne bi snašao u analizi takvoga problema. Badava je tu poznavanje svih prirodnih elemenata ljudske duše budući da postoji još jedan neizmjerni svijet u koji prodire jedino vjera. - Samo kršćaninu vjerniku otvoreno je carstvo Milosti i P. Claudel je jedan od prvih pjesnika koji je, oslanjajući se na srednjovjekovne tradicije, otvorio posve nove putove razvoju kršćanske drame.[10] On je pokazao ovom dramom da je Milost stvaran čimbenik u čovječjem životu koji posve prirodno nadomješta "deusa ex machina" u poganskoj drami. (Nije li deus ex machina poganske drame "tip" Milosti?) Pogledajmo kako je Claudel riješio problem trpljenja. Anne Vercors traži od Violaine da odmah pođe za Jacquesa Hurya, ne znajući da je ogubavila, da mu uzmogne povjeriti kuću i kućište. Violaina je presretna, a Mara je zavidna i želi joj na svaki način preoteti Jacquesa. Ta ista Mara sili svoju vlastitu majku da razbije taj brak jer će se inače objesiti. Njezina zavist unosi razdor u harmonijski tijek radnje. Ona osim toga izda Jacquesu Huryi da je Violaina poljubila graditelja. Jacques dakako ne može povjerovati. U ljubavnoj sceni između Jacques Hurya i Violaine dolazi do potpunoga izražaja sva svježina srednjovjekovne djevojke. Mogli bismo tu scenu nazvati francuskom Pjesmom nad pjesmama. Učinak je potenciran još time što je Violaina u odijelu časne sestre "koje imaju pravo obući žene iz Cambernona dva puta: prvi puta prigodom njihovih zaruka, drugi put kada umru". Kako li iz narednih citata snažno izbija na javu simboličko značenje braka, ljubav Krista i Crkve! "O kako li si lijepa, Violaina! I kako li je lijep ovaj svijet gdje si ti ... Ne, moj lijepi ljiljane, ne mogu se umoriti promatrajući te u tvojoj slavi". Violaina mu na to odgovara poput djevičanske duše Kristu: "To si ti, Jakove, najbolji na cijelome svijetu ... Uvijek će sve što je moje biti i tvoje ... Ne reci ništa. Ja od tebe ništa ne tražim. Ti si ovdje i to mi je dosta ... O kako li je lijep ovaj sat i drugoga ne želim ... O Jakove, reci također da ti se sviđam ... da sam za te najljepša žena i da ostale žene tebi nisu ništa ... Reci da me ti osobito ljubiš kao što najnježniji muž ljubi najsiromašnije biće koje mu se posve predalo ... Ja ne činim nikakvo zlo ljubeći te. To je volja Božja i volja moga oca ... Znaj što činiš uzimajući me za ženu. Dopusti da ti to kažem posve ponizno, gospodaru Jacque, koji ćeš primiti moju dušu i moje tijelo iz ruku Božjih i očevih koji su ih stvorili ... Svjedokom našega braka nije nikakav čovjek već Gospod, od koga samoga smo primili sve u leno, koji se zove Svemogući i Bog Vojski". Jacques ne može posve razumjeti ovu svetu dušu jer "ja niti sam klerik, niti monah niti blažen ... Nitko ne može od mene tražiti da razumijem što je iznad mene i zašto su se ove svete žene (jednoga ženskog samostana) uzidale tamo gore u onome golubinjaku. Neka bude nebo anđelima, a zemlja ljudima. Jer žito posve samo ne raste i zato je potreban dobar ratar". Violaina, uvjerivši se ipak o njegovoj posve prirodnoj i iskrenoj ljubavi, odlučila je s Kristom trpjeti. Bog ju je naime obdario gubom. Bol je posebna Božja milost, tako ona rezonira i odlučuje se primiti poziv trpljenja. "Pusti me! Za nas dvoje ne postoji obveza, već samo vjera i milosrđe. Zašto me hoćeš ženiti? Zašto hoćeš uzeti za ženu onu koja pripada Bogu samome? Božja ruka je na meni i ti mi ne možeš braniti, Jacques! Mi ne ćemo biti muž i žena na ovome svijetu". On upravo ne zna o čemu se radi, ali naslućuje da Violaina ima mnogo viši poziv nego što je materinstvo.[11]"O Violaina, kako li si divna sada", tužno kliče on, a ipak me obuzima neki strah i ja te vidim u ovome odijelu što me straši! Jer to nije nakit žene već odijelo žreca na oltaru onoga koji pomaže svećeniku ... Ah ne okreći k meni to lice koje više ne pripada ovome svijetu. Jao, to nije više moja draga Violaina!" Ona mu napokon otkrije tajnu i on u očaju pomisli da je zgriješila s Pierre de Craonom. Vodi ju na osamljeno mjesto gdje započinje svoj mučenički život. Njezina duša roni u mističko carstvo, a njezino tijelo trune.

Radnja se živahno nastavlja. Prošlo je već osam godina i ona je oslijepila. Pierre de Craon gradi katedralu u Reimsu, a Ivana d'Arc je u povijesnoj pozadini. "Dan je na izmaku. Snijeg je na zemlji i nebo je snježno.-

Badnjak.[12] Claudel nam ponovno dočarava pred očima jednu tipičnu sliku srednjega vijeka prikazujući na pozornici radnike koji sudjeluju kod gradnje katedrale.[13] Ovi priprosti ljudi govore o suvremenoj političkoj situaciji, o pastirici iz Domremya i njezinom crnom konju (Ivana d'Arc), ali među njima se ističe učenjak Pierre de Craona koji iznosi misli svoga učitelja. Evo npr. kako on tumači ulogu šarenih prozora na katedrali: "Njihova šarolika svjetlost pretvara naša blatna tjelesa u tjelesa slave" - kako veli sv. Pavao. Mislite li, o ljudi, da je tijelo bilo indiferentno starcu Noi kad je stvorio svoju lađu? Zar je indiferentan broj koraka od vrata do žrtvenika i visina do koje je oku dopušteno pridići se? Zar je indiferentan broj duša koji može stati u dvije polovine Crkve? Da, zaista, poganski je umjetnik činio sve izvana, njemu su omjeri bili indiferentni, ali mi, kršćanski umjetnici, činimo sve iznutra, kao pčele. Jer kao što duša stvara za tijelo (ništa nije nepomično, sve živi), tako je sve što mi radimo, očitovanje hvale Tvorcu. U blizini ove družine radnika stanuje slijepa Violaina, a Mara, njezina sestra kojoj je umrlo dijete, dolazi, zahtijevajući od sestre da joj ga uskrisi. Ta čemu joj svetost, kad joj ne može pomoći? Violaina se svim silama opire u ovoj vrlo živoj dramskoj sceni gdje joj Mara predbacuje da je Pierre de Craonu žrtvovala tijelo i dušu.

Claudel se ovdje usuđuje uzdići pod vrletne vrhunce analize svetosti. On je pokušao psihološki analizirati djelovanje Milosti i tako motivirati čudo na pozornici (deus ex machina kršćanske drame!) Evo što Violaina govori: "I ja sam poznavala radost prije osam godina (kad je slavila zaruke) i moje je srce bilo zaneseno tako da sam ludo tražila od Boga, jao!, da traje i nikada ne prestane! I Bog me je na čudan način uslišao! Zar će moja guba ozdraviti? Nikada dok bude na meni i komadićak smrtnoga tijela trunuo. Zar će ljubav u moru srca ozdraviti? Nikada dok bude postojala besmrtna duša koja će je hraniti ... Nemoj zaviditi radi ovoga (mističkog) svijeta izgorjelomu tvorenju koje je u nj potpuno utopljeno i po kome ono može u sebe zaroniti ... I da ti provedeš barem jednu noć u mome tijelu, ti ne bi rekla da ova vatra nema topline. - Muž je svećenik, ali ženi nije zabranjeno biti žrtvom. Bog je škrt i ne dopušta, da bude ijedno stvorenje zapaljeno, a da pri tome malo nečistoće ne izgori". (str. 134.-135.). Od svoje vlastite boli prelazi ona na opću bol koja je Crkvu u ono doba snašla. Ona posvećuje svoje trpljenje preporodu čovječanstva." I zaista je nesreća našega doba velika. Kršćani nemaju više oca. Oni gledaju i ne znaju više gdje je kralj, gdje je papa. Evo zašto djeluje tijelo moje raspadajući se za kršćanstvo . Moćno je trpljenje kad je ono isto tako hotimično kao i grijeh.

Dospjeli smo do središta tragedije. Problem boli je posve metafizički shvaćen. - Gdje je grijeh, tamo je i trpljenje, a gdje je hotimično trpljenje jednoga uda u zajednici s glavom mističnoga tijela Isusom Kristom, tamo često Bog poklanja griješnicima Milost oproštenja. Milost na taj način postaje jednim velikim čimbenikom u kršćanskoj drami i time je učinjen velik korak k dubljem shvaćanju umjetnosti.

U vrlo živahnomu dijalogu Mara narine Violaini leš svoga djeteta, no ubrzo ih prekine zvonjava ponoćke. Mara čita Violaini božićni oficij, a ona zaroni u kontemplaciju i začuje kako anđeli pjevaju božićne korove: "Hodie nobis de coelo pax vera descendit, hodie per totum mundum melliflui facti sunt coeli..." Pomoću liturgije zaroni ona tako u Isusa Krista da joj On usliša molitvu i Marino dijete oživi. "Oči djeteta bijahu crne, a sada postadoše plave kao što su tvoje, Violaina." (Str. 155.). Mara opazi, osim toga, kap mlijeka na usnama oživjelog djeteta. "Bog sâm, a s Bogom vjera i očaj majke" oživjeli su dijete i osim toga pomisao da je to dijete dijete njezinoga nesuđenog zaručnika, njezino vlastito nesuđeno dijete. Da čovjek stvori sebi sliku ove scene, valja je proživjeti u cjelini. Evo kako Violaina retrospektivno analizira proces čuda. "O Jacques, samo tebi ću ispripovjediti ovaj veliki misterij. Istina je da se moje srce zgrčilo kad sam osjetila ovo mrtvo tijelo na mome tijelu - dijete tvoga tijela... Kao da je željezo probolo moju dušu! Evo dakle, što držim u svome naručju kao dar Badnjaka i sve što je preostalo od našega koljena: jedno mrtvo dijete! I ja sam slušala Maru kako čita Oficij ove svete noći. I mišljah na malo Djetešce što nam bi dano, mišljah na evanđelje Radosti. Ah, ne reci da ne poznajem ništa što je tvoje! Ne reci da ja ne znam što znači trpjeti radi tebe! Ni da ja ne poznajem nastojanje i podjelu žene koja daje život. - Ja znam da je ono bilo mrtvo i najednom osjetih glavu kako se miče. I život je poletio iz mene najedanput u jednome mahu i moje je usmrćeno tijelo procvalo! – Ah, ja znam što su ona mala slijepa usta koja traže i ovi nemilosrdni zubići". (Str.173.). Claudel nam se eto, usudio sugerirati akciju čuda i morali bismo upitati kakvoga čudotvorca je li unutarnji proces toga akta ispravan. Možemo ustvrditi da stanje Violainine duše posve odgovara Kristovim riječima: "Ako ostanete u meni i riječi moje u vama ostaju: štogod zaželite, ištite i dat će vam se". (Iv. XV. 7.). Osobito potpuno proživljavanje božićne liturgije ima tu sugestivnu moć ucijepiti nam u dušu djelomičnu spoznaju unutarnjega života Isusa Krista. Prema tome, Claudel je upotrijebio najbolje sredstvo da na pozornici opravda čudo. -

Približavamo se kraju misterija. Jacques, koji je kroz osam godina bračnoga života s Marom neprestano mislio na Violainu, nije ništa dočuo o tome čudu. Marina se zavist nije utišala i ona mora uništiti suparnicu, Violainu. Došulja se do njezinoga skloništa i strmoglavi je u jedan pješčanik, potpuno uvjerena kako ju je usmrtila. Pierre de Craon, koji je na čudesan način ozdravio, nalazi je tamo i donosi u očev dom da ondje umre. Jacques se uvjeri da je Violaina nevina žrtva[14] koja je okajala njegovu zasljepljenost. Odsada će moći posve ispuniti svoju ratarsku misiju i živjeti s Marom "jer to je sve, što se od tebe traži ... tebi nitko nije obećao sreću ... Ti moraš posjedovati snagu i stvarati djela, tebi potrebna određena dužnost i uzvišen čin". (str.175.). Da je Violaina ostala na životu, on bi se uvijek kolebao između bračne dužnosti i ljubavi Violaine i nikada ne bi izvršio zadaću koja mu je dana na ovoj zemlji. Ona umire radosna, poput svetice govoreći: "Kako li je divno živjeti! I kako li je svesilna slava Božja! Ali kako li je također dobro umrijeti! I sve je sasvim svršeno i nas malo pomalo pokriva tama, kao kakva mračna sjena". (str. 178.). Otac Anne Vercors se vraća te osim majke, koja je također umrla i Violaine, svi su na okupu i sve je preporodila Milost što ju je Violaina zaslužila. Štoviše i demonska Mara se obratila. "O Jacques, ja nisam više ista. U meni kao da je nešto prestalo. Ne boj se! Prema svemu tome sam ravnodušna. Nešto je slomljeno u meni i ja ostajem bez snage, kao udovica bez djece." Anne Vercors, koji je iz kršćanskoga idealizma otišao u Palestinu, osjeća moralnu nadmoć svoje kćeri: "Ali moja je mala kćerka Violaina bila mudrija. - Zar je svrha života da se živi? Zar će noge djece Božje biti uvijek privezane uz ovu jadnu zemlju? Ne radi se o tome da se živi, već da se umre i ne da se teše križ, već da se na nj popnemo i damo smiješeći se, sve što posjedujemo". (str. 195.). Što vrijedi cijeli svijet s obzirom na život? I što vrijedi život, osim da se pokloni? I zašto razbijati glavu, kad je lako slušati? - I tako je Violaina bila u isti mah spremna slijediti ruku koja je prihvatila njezinu".[15] (str.196.). Svi su preporođeni. Res publica christiana je uspostavljena! Izabran je novi papa, a francuski kralj je okrunjen u Reimsu. Pierre de Craon nema više putenih napasti, a Jacques Hury može svjesno nastaviti s Marom teški ratarski život. Stari Anne Vercors ostat će na njihovome ognjištu i spremat će se na put u vječni život. Djelo završava zvonjavom koja poziva vjernike na sv. pričest.

IV.

Cijela tragedija koncentrično je grupirana oko glavnoga lica, Violaine. Već 1892. napisao je g. Claudel dramu "La Jeune Fille Violaine" i tek dvadeset godina nakon toga dobila je ona današnji oblik. Violaina je heroj evanđeoske poslušnosti. Ona je nosilac glavne ideje. Otac Tonquedec kaže u svojoj studiji o Claudelu da je autor uspio analizirati "psihologiju potpune žrtve". Što nam on ovdje prikazuje, nije neutralna žrtva koju je ona podnijela da zadovolji nekoj apstraktnoj dužnosti. To je kršćanska žrtva uzvišena pred Križem i u imitaciji Isusa Krista". (str. 55.). Iako je psihologija svetosti jedan od najtežih problema za kršćanskoga umjetnika jer se od njega traži svetost da je uzmogne razumjeti, ipak je Claudel u ovomu slučaju ispunio svoju zadaću. Geslo Violainine svetosti kao da su Marijine riječi: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Riječi tvojoj" i od početka pa do kraja ona ostaje posve vjerna ovoj misiji. Claudel je zasigurno i pomišljao na odgovor Bl. Djevice Marije nazvavši i sam ovaj misterij "annonce faite a Marie".[16] To je shvaćanje većine francuskih kritičara.[17] - Ona trpi, jer to Bog od nje traži. Ona živi u epohi dekadencije. To je doba triju papa i nesreće Francuske i "zato evo, moje tijelo, raspadajući se, djeluje za kršćanstvo. Moćno je trpljenje kad je hotimično kao i grijeh". Ona je svojom žrtvom obratila Maru i Pierre de Craona i u zajednici s mnogima pridonijela je obnovi kršćanstva. "Ali kralj i papa ponovno su dani Francuskoj i čovječanstvu. Shizme nestaje i ponovno se izdiže nad sve ljude Prijestolja" (str.194.) i narodi cijeloga svijeta poštuju autoritet rimskoga pape koji je u znak opće radosti odredio "ukidanje svih dugova, oslobođenje zarobljenika, obustavu rata ..." (str. 194.). Time je ova tragedija dignuta na viši stupanj te postaje predstavnicom jedne velike epohe. Osim toga, ona je prva uspjela umjetnička i dramska ilustracija dogme o Općinstvu svetih.[18] Žrtvama pojedinaca (Violaine, njezinoga oca, križara i poklonika) uspjelo je uspostaviti poremećen crkvenopolitički poredak čovječanstva i uništiti zloću pojedinaca. Tragična krivnja nije u tomu slučaju na Violaini već na njezinoj okolini koja - ne izuzevši ni Jacquesa - ju je voljela "kaošto se voli slatka zvijer, lijepi cvijet" (motiv Ibsenove Nore!), ali koja nije cijenila njezinu veliku dušu.

Konvencionalna shema tragedije je kristijanizirana. Nosilac tragične krivnje ne mora u tragediji stradati, već nevina žrtva može na natprirodan način uništiti posljedice grijeha. (Dalekih li perspektiva što ih ovo djelo otvara za razvoj umjetnosti!).

I ako možemo u djelu ustanoviti utjecaj Maeterlincka (izrabljivanje podsvijesti, aluzije na Plavu pticu, Slijepac na pozornici!), Ibsena, a možda i G. Hauptmanna, ipak je cijelo djelo lirska ekspresija Claudelove duše. Upozorili smo već na analogiju unutarnjega života Violaine i Claudela. Anne Vercors personificira pjesnikov osjećaj Božje prisutnosti i njegovu franjevačku ljubav prema prirodi. Pierre de Craon i njegov naučnik iznose naprotiv njegov umjetnički kredo. "Ja radim iznutra i vidim sa svih strana, kako se sve u isti mah diže! ... Ništa nije za me preduboko. Moji bunari prodiru do vodenih žila. Ništa nije previsoko tornju koji se diže pod nebo i otimlje Bogu grom! Pierre de Craon će umrijeti, ali će deset djevica, njegovih kćeri, ostati poput lađe udovice u kojoj se bez prestanka obnavlja brašno i sveta mjera ulja i vina. O kako li je teret njegovoga sveukupnog djela nešto pravedno i lijepo! Kako li je vjeran i kako čuva ideju ..." (str.198.) Genij inspiracije je za nj bila djevojka (Violaina) i zato će njezin kip postaviti na vrh jedne crkve: "Tako ću na vrh, usred neba postaviti drugu Justiciju, Violainu gubavu i glorificiranu, Violainu slijepu na koju svi upraviše poglede. - I ja ću je prikazati povezanih očiju s prekriženim rukama na prsima, kao klas napola obavit košuljicom."[19] Umjetnik ima nadalje znatnu ulogu u društvu, ali on mora djelovati u skladu s ostalim staležima. Po pjesnikovomu shvaćanju svi zanati su proširena liturgija, a napose znatan položaj zauzima ratar jer on daje brašno za presv. euharistiju. Ali što je ratar bez graditelja? "O rataru, tvoj je posao dovršen. Vidi prazno polje, vidi obranu žetvu i već plug ponovno zalazi u strnište! A što si ti započeo, moram ja dovršiti. - Kao što ti otvaraš brazdu, ja dubem kamen, ja pripravljam svetohranište. I kao što ti ne možeš učiniti da sazrije žetva, već sunce, isto čini i Milost. I ništa ne će postati klasom, ako ne iziđe iz sjemena. I zaista, Justicija je lijepa. Ali koliko li je ljepše plodno drvo čovječanstva, kojemu snagu ulijeva euharistijski sok". (str. 201.). Važno je spomenuti da su glavne ličnosti kroz cijelu radnju prožete osjećajem da su na zemlji samo putnici i valja im napokon otići. Taj ugođaj, ta utrnulost u more misterija i taj osjećaj neprestane ovisnosti od Providnosti koja ravna i najsitnijim činima i slučajevima, posve prirodno zamjenjuje i nadmašuje fatum grčke drame.

V.

Ova drama otvara, kako evo vidimo, posve nove vidike u razvoju kršćanske drame. Ona se osim toga nadovezuje na tradiciju srednjovjekovnih misterija i popravlja što su francuski klasici pod dojmom renesanse pokvarili. Valja samo usporediti ovo djelo s Corneillovim Polyeuctom da se uvjerimo kako je katolički pjesnik 17. stoljeća posve racionalistički vjerovao. I mučeništvo Polyeucta na natprirodan obraća način grješnike, ali mi to vidimo, a ne osjećamo. Sedamnaesto stoljeće udaljilo se od liturgije i nije htjelo aplicirati kršćanstvo na cijeli život i radi toga nije moglo osjetiti djelovanje Milosti u ljudima i djelovanje Boga u cijelomu stvorenom svijetu. Claudel je svladao poganski racionalizam svoga prethodnika jer njegov katolicizam ima mnoge oznake svetosti. Osim toga je imao na raspolaganje i umjetnička sredstva, kako to već naglasismo, koje klasici ne poznavahu.

Teško je sada već prosuditi, hoće li se ovo djelo u današnjemu obliku održati na pozornici, jer uza svu veličinu možemo opaziti i mnoge nedostatke. Tako radnja mjestimice zaostaje i jedino nas divni zborovi i lijep scenarij donekle privlače da to ne opazimo. Najveći je nedostatak u načinu upotrebe čuda. Iako je Francuska zemlja čudesa, ipak je motivacija čuda u ovoj tragediji donekle u protuslovlju s karakterom Violaine. Claudel nije htio u Violaini prikazati svetački tip par excellence koji se posve otkida od svijeta i poput sv. Franje Ksaverskoga ili drugih uskrisuje mrtvace tako reći posve prirodno. Ona još na samrti ljubi senzualnom ljubavi Jacquesa. Mi bismo nakon čuda koje pretpostavlja (barem ja tako mislim) dosta visok stupanj svetosti, očekivali da će ljubav prema Jacquesu stupiti posve u pozadinu. S potpunim pravom veli g. M. de Mondadon (Etudes 1913.): "Ako je ona sveta, čovjek bi mislio da Violaina s tih visina ne će više ni za čime žaliti. Kad se duša jednom riješila i predala, samoljublje je, ako nije posve nestalo, nazočno samo u najmanjoj mjeri. Kako je moguće da je uoči smrti ova herojska žena još tako puna ženske slabosti, srce još ispunjeno jadnom ljubavlju iz prošlosti da traži užitak zadnjega očitovanja ljubavi. M i l o s t n e t r p i k o m p r o m i s. Da je psihologija g. Claudela bila pažljivija, bila bi izmakla tomu slomu u ovoj osobi". Držim da Violaina nije zatražila na samrti očitovanje ljubavi i da se boja očiju uskrsla djeteta nije promijenila, dramatski proces bi bio posve prirodan. Iz ove pogrješke, a i nekih drugih, vidimo kako Claudel svim silama nastoji istrgnuti se ispod jarma suvremene dramatske tradicije i nadovezati se na misterije srednjega vijeka. Kasniji kršćanski pjesnik će po svoj prilici tu teškoću prebroditi i udovoljiti našim zahtjevima u tome pogledu. I ako dubina Claudelovoga unutarnjeg života daje djelu svu veličinu, ipak ni stil ni ritam nemaju onu sugestivnu moć francuskih klasika i simbolika. Uza sve ove nedostatke ovaj misterij ostavlja trajan dojam u gledatelju". U trenutcima beznadnoga trpljenja stane nam u duši drhtati lik Violaine mučenice. U svako doba možemo otvoriti tu knjigu i naći ćemo nešto što odgovara našemu unutarnjem životu. U tome i jest umjetnina! Katolicizam je od prosječnoga pjesnika, što je bio Claudel prije obraćenja, stvorio velikoga umjetnika! Zato s punim pravom ocjenjuje g. Tonqudec Claudelova djela ovako: "Mi u njima nalazimo nešto od našega vlastitog iskustva i jedan duševni život koji u našim dobrim časovima u nama rađa moguće i neke drhtave odlomke iz našega vlastitog života ili iz duše koja je bliza našoj".

 

VI.

 

"Annonce faite a Marie" se po prvi puta prikazivala 1912. g., a zatim je djelo prošlo sve veće pozornice svijeta. Naredne godine je Francuska akademija nagradila pisca. Ove godine, u mjesecu Svibanjske Kraljice, kad je radosna Francuska posvuda slavila sv. Ivanu d'Arc, narod je hrlio u Comedie Montaigne da prisustvuje tragediji u kojoj se govori o "Djevojci koja je protjerala Engleze ispod Orleansa što su ga opsjedali i koja će ih sve protjerati iz cijele zemlje."[20]

Pri koncu ćemo se ukratko osvrnuti na sud francuske kritike koja je ovo djelo zanosno pozdravila. Evo npr. što čitamo u "Matinu" od 29. prosinca 1912. "Čudno je da je takvo djelo moglo niknuti u naše doba. Ovo kao da pripada jednoj davno zaboravljenoj umjetnosti, kao npr. onoj što je rađala katedrale... To je zaista misterij koji pokazuje, s posve jednostavnom radnjom, sukob ljudskih sila. Ovo djelo uzima od drame samo simbolizam da tako uzmogne prikazati nevinu samilost, žrtvu, svetost i čudo te Milost koja je posve nejednako podijeljena među ljudima; i napokon ono pokazuje veze ljubavi kojima su povezani vjernici". (Communio sanctorum). Dnevnik "Figaro" (24. prosinca 1912.) uspoređuje ovu dramu sa šarenim gotičkim prozorom što ga je stvorio i ukrasio istinski svetac. Poznati kritičar g. Henri Massy bio je tako ushićen (Opinion 29. prosinca 1912.) da je za vrijeme predstave posve nehotice uvijek pomišljao na Eshila i Shakespearea. Svoju kritiku završava riječima: "Zaista, unutarnja sila ovoga pjesnika osvojila je i one gledatelje koji ne zamjećuju odnose između principa katoličke vjere i divote ovoga kompleksa lirske umjetnosti. U ovoj ih je drami osvojilo čovječanstvo koje trpi, sva patetska veličina, a i sama forma ukoliko je dramatska. Neizreciva emocija gušila je cijelu dvoranu i posvuda je vladao pobožni mir. Ova tragedija ljubavi ispunila je dušu gledaoca s neizrecivo mnogo velikih i dubokih problema".

Ivan Merz

[1] Paul Claudel: L Annonce faite a Marie; Mystere en quatre actes et un prologue (Paris, Edit. de la Nouvelle Revue Francaise; 35 & 37, rue Madame; 1919.).
Bibliografija: Joseph de Tonquedec: L Oeuvre de P.Claudel (Beauchesne).
Romans-Revue od 15.I.1913. pag 55-59.
La revue critique od 10.I.1913.
La vie Catholique dans la France Contemporaine (Fort. Strowsky, Edit. Bloud et Gay).
Revue des Jeunes od 10.V.921.
U navedenim djelima citirane su ostale vrlo brojne studije o ovome Claudelovom djelu.

[2] Mainage: Introduction a la Psychologie des convertis - La Psychologie de la Conversion

[3] Divna gotička crkva iz XII. stoljeća u kojoj su pokopani franc. kraljevi od Dagoberta I. dalje.

[4] Poznato je npr. da je franc. parlament zabranio prikazivanje misterija.

[5] Bernardinski samostan, kulturni centar XVII. st.

[6] Corneille: Polyeucte, Musset: Barberine i dr.

[7] Da čitatelj uzmogne lakše pratiti detaljniju analizu cijele drame, evo intrige u njenim najglavnijim potezima. Graditelj katedrale, Pierre de Craon, ljubi Violainu, kćer ratara Anne Vercors i njegove žene Elizabete. Ona je zaručena za Jacques Hurya koga ljubi, ali ujedno posve intuitivno shvaća genij graditelja. Kad je ovaj htjede jednom prilikom zavesti, ona ga svlada i doskora mu oprosti. Radi toga grijeha dođe na nj guba, a ona ga jednom iz samilosti poljubi. Guba prijeđe na nju, ona ostavi zaručnika koji drži da je zgriješila i ode na osamljeno mjesto da trpi i umre. Njezin se otac
uputio u svetu zemlju, a zaručnik se oženio njezinom sestrom Marom koja rodi dijete. Ovo naskoro umre, a Violaina ga uskrisi. Mara usmrti Violainu jer je njezin muž Jacques mislio neprestano na svoju bivšu zaručnicu. Otac se povrati iz Sv. zemlje, a Violainina smrt preporodi Marinu dušu.

[8]"O dobrog li rada rataru, gdje svijetlo sunce poput našeg vola i kiša naš bankar i Bog svakog dana naš pratilac u poslu čineći od svega najbolje! - Drugi iščekuju blagostanje od ljudi, ali ga mi dobivamo izravno od samoga neba, sto po sto, klas za jedno zrno i drvo za jednu košticu. Takva je Božja pravda s nama i ovo je njegova mjera, kojom nas plaća. - Zemlja je vezana za nebo, tijelo je vezano za dušu, sve stvari, koje je stvorio, u vezi su, sve su u isti mah potrebne jedna drugoj". "Drži drške pluga mjesto mene", savjetuje on Jacquesu, "oslobodi iz zemlje hljeb, što ga je sam Bog želio (Presv. Euharistija!). Daj hranu svim stvorenjima, ljudima i životinjama, duhovima i tjelesima i besmrtnim dušama". (Str. 62.)

[9] Dogma o Općinstvu svetih!

[10] Prethodnik Claudelov je Corneilleov "Polyeucte" gdje također Milost na čudesan način obraća nevjernike. Razlika je u tome što Corneille ne posjeduje umjetnička sredstva 19. stoljeća (dramski impresionizam, Maeterlinckova podsvijest) i što nije participirao na unutarnjem životu Isusa Krista (pomoću liturgije) kao Claudel.

[11] Posve je obratan slučaj u malome francuskom epu iz XII. vijeka "Vie de Saint Alexis", što ga je nedavno dramatizirao g. Henri Gheon ("Le Pauvre sous l’ escalier", daje se u Théâtre du Vieux Colombier u Parizu).

[12] Ovo je povijesno netočno jer je sv. Ivana d'Arc okrunila Karla VII. već 17. VII. 1429, a ne o Božiću, kako to čini Claudel s namjerom da potencira efekt čuda podavši mu pozadinu božićne liturgije.

[13] Stare kronike govore o radnicima kako nisu bili prepušteni tomu svetom poslu, ako se ne bi barem jednom nedjeljno ispovjedili i javno jedan drugome oprostili uvrede, jer je bila posebna sreća sudjelovati kod gradnje Božjega stana. Isto tako stare francuske junačke pjesme često spominju kako su veliki vojskovođe ostavljali sve časti da mogu obavljati najpriprostije pokore kod gradnje katedrala.

[14] Motiv Parsifala.

[15] Ovih nekoliko riječi markantno izražava pjesnikov unutarnji život koji se dotiče sfera svetosti!

[16] Jedan francuski kritičar (v. Revue critique od 10. siječnja 1913.) drži da naslov Annonse faite a Marie označuje novi poredak u čovječanstvu koji je nastao Kristovim dolaskom i koji je prema tome stvorio Violainu i druge slične heroje (L’ Annonce faite a Marie, c’ est l’Angelus, et c’ est aussi la redemption, l’ entrée du Sauveur chez les hommes, le point du jour de la grace, le premier rayon duquel partent tous les autres dans la suite de siecles").

[17] Nedavno je pisao o tome g. René Salomé u "Revue des Jeunes": "Violaini Gospod daje moć i život ljubeći je kao pokorno i ponizno dijete jer, kao što Marija koja blago odgovara izvanrednomu navještenju anđela: "Ecce ancilla Domini", isto tako Violaina, blago, bez mrmljanja, bez oklijevanja, drage volje i radosno izvršava ono što Bog traži od njezine ljubavi".

[18] Podsjećam na ove dvije stavke katekizma: Stavak o općinstvu svetih (Communio sanctorum poučava nas da su duhovna dobra Crkve zajednička svim njezinim članovima koji su međusobno povezani kao članovi jednoga te istoga tijela. Zatim vjernici, koji su na zemlji, povezani su međusobno (sont en communion entre eux), jer milosti što ih svaki vjernik dobiva i dobra djela što ih čini, koristi svim ostalima. (Violaina!)

[19] Dokaz kako sveci djeluju na razvoj likovne umjetnosti!

[20] Govorilo se da zagrebačko kazalište kani prikazati ovo djelo. Mi to od srca želimo jer smo uvjereni kako djela prožeta vjerskom inspiracijom najbolje odgovaraju duhu hrvatskoga naroda.