Članak u word dokumentu

HRVATSKA PROSVJETA
IX./br. 3-4, Zagreb, 23. II. 1922., str. 81-86

Razmatranja o Rimskome misalu

U povodu prvoga hrvatskog prijevoda[1]

Prvi put izišao je u hrvatskome prijevodu Rimski misal. Iako prijevod nije potpun, ipak na temelju ove knjižice, u obliku molitvenika, lako možemo zaključiti o harmonijskoj ljepoti ovoga djela. Ostali kulturni narodi već su odavna preveli službene liturgijske knjige.[2] U Francuskoj je, štoviše, u XVII. stoljeću bio preveden cijeli časoslov. Najveći književnici, kao Corneille i Racine, preveli su na francuski sve himne i mnoge psalme. Liturgija je oduševila najveće duhove od sv. Augustina (koji je plakao slušajući hvalospjeve sv. Ambrozija) do Dantea. U srednjem vijeku bila je pobornikom civilizacije: gregorijanske melodije, pravi glazbeni odraz katoličkoga unutarnjeg života, sugerirale su kršćanske osjećaje dušama neciviliziranih kršćanskih slušalaca. U XVII. stoljeću, uz katoličanstvo, u Francuskoj se preporodio i liturgijski život u dušama pojedinaca. Na dvoru je svaka gospođa imala svoje "hore" ili "mali časoslov Bl. Djevice Marije", a veliki Pascal je redovito pjevao božanski oficij, poput kakvoga benediktinca. XVIII. stoljeće je u svakome pogledu stoljeće tame i tek 1802. godine, izdanjem Chateaubriandova djela “Genij kršćanstva”, obrazovani se staleži počinju zanimati za poeziju liturgije. No, ona je pobjednički počela osvajati suvremeno društvo tek polovicom XIX. stoljeća, kada je benediktinac don Guéranger (Solesmes, Francuska) sustavno započeo proučavati stare rukopise i rekonstruirati izvornu gregorijansku glazbu. Pod utjecajem te obnovljene crkvene glazbe obratio se (1895.) u Parizu veliki estetik I. K. Huysmans i opisao svoje liturgijsko obraćenje u djelu “En route”. Sva njegova ostala djela (osobito L'Oblat) nisu gotovo ništa drugo doli estetski komentari različitih misa, psalama, himana...

Nekoliko godina nakon Huysmansova obraćenja, nakon dugotrajnoga studija benediktinaca, Pio X. 22. studenoga 1903. izdaje svoj motu proprio u kojem tumači kako je gregorijanska glazba “sveta i formalno dotjerana, iz čega slijedi da je univerzalna”. U Francuskoj se obraća niz intelektualaca. Očarala ih je ljepota liturgije. U Njemačkoj je jedan od centara katoličke renesanse upravo benediktinski samostan (Beuron), o kojem se već i u Hrvatskoj prosvjeti poprilično govorilo.

Je li liturgija zaista tako lijepa da je i najveći umjetnici priznaju? Štoviše, tko se jednom uživio u ljepotu taj se popeo na one vrhunce umjetnosti gdje mu se sva - i najviša - djela čine niska. Odmah ćemo to shvatiti. Uzmimo praktičan primjer. U vrijeme Velikoga tjedna pažnja svih kršćana usmjerena je na duševno gledanje muke Kristove. Gledajući npr. Majku Božju pod križem, pjesnik Jacopone da Todi spjevao je 1306. godine divnu posljednicu (sequentia) "Stabat mater" (Stala mati bola svetog, str. 746.). Ta je pjesma potpuno odgovarala osjećajima sveukupne Crkve te je ušla u liturgiju. Da je u toj pjesmi i najmanja sitnica smetala osjećaju s v i h  kršćana, ona nikada ne bi našla mjesta u katoličkoj liturgiji. Slobodno možemo ustvrditi da je sam Duh Sveti nadahnjivač te pjesme, jer On djeluje u duši Crkve - On je autor liturgije. To je samo mali primjer. Zamislimo si sada da kršćani cijelu godinu razmišljaju o glavnim tajnama svoje svete vjere: o utjelovljenju (o Božiću), o uskrsnuću, o došašću Duha Svetoga. Oko ta tri žarišta (projekcija Presvetoga Trojstva) nižu se ostale činjenice iz Spasiteljeva života: nedjelje došašća, Bogojavljenje i dr. (božićni ciklus), pretkorizmeno i korizmeno javno djelovanje Spasiteljevo, Spasovo i dr. (uskrsni ciklus), Sv. Trojstvo, Tijelovo, nedjelje po Duhovima (duhovski ciklus). Ova crkvena godina kao u kakvome pomičnom zrcalu odražava život Isusov od njegova boravka unutar Presvetoga Trojstva - zemaljski život - pa sve do drugoga dolaska (Sudnji dan). U taj okvir uklopljeni su svetački dani, koji su opet umjetnički odraz djelovanja Zaručnice Kristove na zemlji. U njima Crkva razmišlja o životu prvoboraca čovječanstva i daje nam uzore kako valja u najrazličitijim životnim prigodama, u najčudnijim povijesnim epohama primjenjivati Spasiteljeve ideje na život. U tim danima, u duhu gledamo život apostola, mučenika, priznavalaca, svetih žena ili djevica.

Ima li, dakle, išta ljepše i plodnije od duševnog proživljavanja crkvene godine?! Osobna molitva, koja je jednostrana (jer je također uvjetovana povijesnim miljeom i stupnjem obrazovanja onoga tko moli) postaje socijalna i univerzalna. Neki trenuci u Spasiteljevu životu (koji je apsolutan u svojoj punini), koje pojedinac sam za sebe ne bi mogao nikada shvatiti, postaju jasniji jer su u misalu koncentrirane najvažnije ideje, koje se odnose na onaj dio Spasiteljeva života što se slavi upravo toga dana. Prema tome, liturgija ima veliko odgojno značenje i s punim pravom možemo reći kako je Rimski misal najpedagoškije djelo što ga uopće imamo: on je  p e d a g o g i j a  par exellence.

Svatko tko sustavno u sebi proživljava Kristov život uzvisuje i preporađa svoju dušu i izgrađuje od nje univerzalan tip (jer je Krist univerzalan: uzor svim narodima i svim vjekovima).

  Uzmite i čitajte svaki dan - u zoru po mogućnosti - Rimski misal i uskoro ćete se uvjeriti kako je ta knjiga i s čisto literarnoga stajališta ljepša od svih djela sveukupne svjetske književnosti.[3]

Tom je prigodom dobro udubiti se malo više u ljepotu molitve Katoličke crkve. Uz misal, najljepši je molitvenik časoslov. Ne, on nije samo molitvenik, on je s misalom najljepše književno djelo što ga čovječanstvo posjeduje. Možda će se tkogod nasmiješiti čitajući ovu tvrdnju. Razumljivo! Mi katolici u Jugoslaviji živimo još u takvoj tmini da uglavnom nemamo posve jasne pojmove ni o djelovanju Crkve u čovječanstvu, ni o ljepoti njezina bogoslužja. (Mi nemamo, na žalost, dovoljan broj kontemplativnih redova koji bi činili liturgijsku promidžbu).

Zaustavimo se malo na brevijaru: svaki dan podijeljen je u sedam dijelova: matutin[4] poziva vjernike da još prije zore junački ustanu te hvale Bogu za san, laudes (jutarnja) podsjeća na Spasiteljev izlazak iz groba i poziva na molitvu za blagoslov u danu koji otpočinje; prima (prvi čas - 6 sati izjutra) utire ideal kršćanskoga života (moli za umjerenost u govoru, u gledanju, u hrani i dr.); tercija (treći čas - 9 sati) je spomen na silaženje Duha Svetoga, seksta (podne – šesti čas) podsjećanje je na smrt Kristovu na križu (ili na viziju svetoga Petra o pozivu pogana), nona (devet čas - 15 sati) poziva na razmišljanje o smrti Spasiteljevoj (ili silaženje u pretpakao ili na izlječenje šepavca); na večernjoj kršćanin zahvaljuje na proteklom danu i Crkva moli za vječni odmor, koji će doći nakon zemaljskih muka. Prije sna (kompletorij) traži se od Boga milosrđe, da odstrani zloduha i udijeli ugodan počinak.

Ti su sati uklopljeni u dane, a svaki dan posebice podsjeća na jednu epohu u stvaranju svijeta: nedjelja slavi fiat lux, ponedjeljak dijeljenje voda, srijeda stvaranje cvijeća, voćaka itd. K tomu valja znati da svi ti misteriji imaju preneseno značenje, koje se odnosi na unutarnji život čovjeka, i u čudu se pitamo kako li je moguće da jedna duša u se upije te bujice ljepote.

Apeliram malo na maštu čitalaca. Zamislite na primjer subotu 24. prosinca 1921., jedan sat poslije pola noći u nekom kulturnom gradu. Redovnici ili redovnice svetoga Benedikta dižu se iz svojih postelja i počinju pjevati gregorijanske melodije (matutin). Podsjećaju Stvoritelja kako su se zbog njega rano digli i mole Ga za vječni spas. U to su uklopljene reminiscencije na sutrašnji dolazak Spasiteljev. Laudes mole da im sunce Kristovo sine, kao što će sinuti sunce zemaljsko. Zatim misa skicira Josipov san, u kojemu mu anđeo naviješta rođenje Kristovo. Ostale hore iznose teme koje smo već spomenuli, a osim toga, budući da je subota (to jest spomen na sedmi dan), slavi se mir u Bogu, koji se sedmoga dana odmarao. Popodne, na večernjoj, pjevaju se velike antiennes (antifone): On je proslavljen, čije lice želi da promatra sva zemlja itd., himna koja govori o Stvoriteljevu rođenju i dr. K tome, ne smijemo zaboraviti da je svih 150 psalama raspoređeno na cijeli tjedan, tako da je u navedene molitve dnevno uključeno oko dvadeset psalama.

Sa zemlje se, eto, neprestano dižu molitve k nebu. Među katoličkim pukom (na žalost, kod nas to još nije provedeno) nema sata ni časa da redovnici ili svećenici ne mole Bogu. Tako je to raspoređeno; čim jedni prestanu, drugi nastave i kontinuitet se ne prekida. I kako se sunce kreće od istoka prema zapadu, tako se sati i molitve kreću od istoka prema zapadu i nikada ne prestaju. O divne li Crkve, koja bez prestanka u zajednici s nebeskim vojskama pjeva hvalu Stvoritelju!

Usporedimo jedno djelo svjetske literature s liturgijom! Uzmimo Fausta! To je umjetnički odraz ljudske duše koja traži istinu. Za deset-petnaest stoljeća Faust će služiti, među ostalim, kao okamina one epohe Goetheove duše (koja je bila tip za cijelo jedno razdoblje) kada je pisao Fausta. Čitamo li to djelo, uskrisit će u našoj duši kao u kakvome kinematografu život i kretanje pjesnikove duše. Bacimo li knjigu u zakutak, njezin je sadržaj mrtav. Posve je drukčije s liturgijom. Gospod Bog je život, kretanje; ljudske duše su zrcalo u kojemu se to kretanje Božje zrcali. E da, umjetnički odraz unutarnjega Božjeg života naša je sveta liturgija. Ona bez prestanka, dan i noć, zimi i ljeti, od generacije do generacije svira poput kakvoga divovskog orkestra i šalje svoje raznolike zvukove i melodije natrag svome začetniku.

Liturgija je, dakle, umjetnost par exellence jer je živa kao što je i naš Gospod živ. (Svjetska literatura je muzej okamina raznih stadija ljudskih duša koje su boravile na zemlji.)

Vratimo se na naš prijevod Rimskoga misala. Iz ovoga razlaganja lako je zaključiti kako je prijevod ovako fundamentalnoga djela epohalna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo, štoviše, reći da je to najvrjednija knjiga koju uopće imamo na hrvatskome jeziku. (Stariji prijevod evanđelja ne može doći u obzir jer mu je jezik odviše zastario). Preporučujemo, dakle, svakomu, a osobito članovima našega pokreta, da tu knjigu nabave i prema njoj urede svoj život.  Uvjereni smo da će ona odgojiti niz solidnih, požrtvovnih, katoličkih radnika i osobito  molimo  Boga da u mnogim čitaocima probudi želju da se priključi svećeničkom odnosno redovničkom redu.

Kod ovoga izdanja ne smije se ostati! Najteže je učinjeno, a u nadi da će se uskoro prirediti potpuno izdanje i da bi bilo dobro već pomišljati na prevođenje brevijara, koji među kulturnim narodima i laici mole, uzet ćemo si slobodu da malo kritiziramo novoizišlu knjigu.

Držimo, naime, da su se izdavači morali više obazreti na značenje crkvene glazbe. Originalna sveta misa, kako ju je Gospodin osnovao za Veliki četvrtak, bila je pjevana misa. Svim kršćanima je, dakle, ideal misa u kojoj se pjeva, a ne tiha misa. Gregorijanske melodije " čuvaju nam melodije čiji su zvuci posve analogni onima, koje je pjevao Krist i apostoli i koji su se rabili već u prvim stoljećima kršćanstva". (Dom. G. Lefebvre, Liturgia, Saint André par Lophem les-Bruges, Belgija; str. 250.) Glazba naglašava značenje i smisao teksta tako što nam ga ona tumači i s osjećajne strane. Osim toga, kada više ljudi pobožno pjeva religiozne pjesme, svaka pojedina duša ulijeva u zvuke, koji izlaze iz njezina grla, sav svoj unutarnji život i priopćuje ga drugima. Ovo međusobno obogaćivanje, koje se postiže zajedničkim pjevanjem, od velike je važnosti. Mislili smo stoga da bi bilo dobro u predgovoru sljedećega izdanja iznijeti osnovne ideje motu proprio od 22. studenoga 1903. To nas dovodi, dakako, posve teoretski, do vrlo osjetljivog problema. Predgovornik ga nije dovoljno iscrpio, zasigurno zbog ograničenog prostora, koji mu je bio stavljen na raspolaganje. To je problem narodnih jezika u katoličkoj liturgiji. Mišljenje bogoslova u tome se razilazi. Budući da je to pitanje od velike važnosti za nas, moramo ga također teoretski obraditi. Navedeni Motu proprio od 22. studenoga 1903. polazi sa stajališta da ekspresija univerzalnih ideja jednoga univerzalnoga (kršćanskoga!) naroda mora biti i jedan univerzalni jezik. (Jedna vjera, jedan jezik, jedno pjevanje.)  Pribiranju jezika uvijek valja pomišljati na obrede pjevane gregorijanskim melodijama. Jasno je da nije uvijek lako prilagoditi prijevod tim melodijama jer je sama ova glazba utjecala na kompoziciju tekstova. (Francuzima je npr. nemoguće uvesti narodni jezik jer je njihova metrika kvantitativna i ne podudara se s latinskom ili s našom). S teoretskoga se stajališta čini kako je latinska liturgija onaj idealan stupanj kojemu teže sve narodne liturgije. Kršćanski narod je samo jedan na cijelome svijetu i latinski jezik je narodni jezik svih kršćana, onih koji su bili prije nas, koji sada žive i koji će nakon nas doći. Narodne liturgije su više taktičkoga značenja: one su kao poluga, koja nacionalne elemente diže k univerzalnome rimskome svijetu. (Nacionalni jezik ne može biti ekspresija nadnacionalne vjere!) Vjerojatno je, dakle, da ne smijemo koordinirati grčki, staroslavenski i druge narodne jezike s latinskim, već latinštinu valja postaviti u središte, oko kojega se narodni jezici moraju grupirati.

Potkrijepit ćemo tvrdnju da je latinska liturgija viši tip od svih ostalih, ne samo da je treba staviti u središte već joj moramo pripisati posebnu božansku misiju. Pročitajmo samo list spomenutog don Guèrangera, jednog od najvećih liturgičara prošloga stoljeća, što ga je poslao rimskomu nadbiskupu. Među ostalim kaže i ovo: "Kratko će vrijeme proteći i bič pomutnje jezikâ, koji nas je bio, nestat će i Crkva će vidjeti zemlju (to je želja, što ju je više puta izrekla), koju joj je njezin božanski Zaručnik dao, gdje govori na ista usta i istim jezikom kao u prastara vremena: Erat terra labii unius et sermonum e orundem..." (V. Croix, 29. prosinca 1921.).

Nije li, dakle, providencijalna misija crkvene latinštine prema nauku najvećih bogoslova uspostava jezičnoga jedinstva, koje je čovječanstvo izgubilo povodom gradnje kule babilonske?

S čisto praktičnoga stajališta treba dobro promisliti hoćemo li napustiti latinštinu jer je s nacionalnim jezikom svaki misionarski rad među drugim narodima isključen, a to bi bilo štetno za Crkvu, kada bismo, misleći samo na sebe, zaboravili na one stotine milijuna neslavenskih, nekatoličkih besmrtnih duša. K tome, neki redovi - npr. benediktinci - uopće ne mogu napustiti latinsku liturgiju, a da ne iznevjere svoju misiju.

Praktična posljedica ovih izvođenja bila bi ta što bismo u sljedećem izdanju morali tiskati latinski tekst nepromjenjivih dijelova mise (to je važno i za ministrante!) i onih promjenjivih, koji se glasno pjevaju. Tek upućeni mogu pratiti pjevanu misu sa sadašnjim prijevodom, a puk će se jedva moći orijentirati samo s hrvatskim priručnikom.

Prijevodi slavospjeva i posljednica upravo su uzorna djela. Neki su dosegnuli ljepotu samoga originala. No, poželjno bi bilo da se u napomeni spomene  autor i prva rečenica latinskoga teksta. Osim toga, valjalo bi uvrstiti psalme 109., 111., 112. i 113., kako bi se pobudio interes za ljepotu večernjeg obreda. K tome bi dobro bilo kada bi pjesnik slavospjeva "Nebeski Kralju vječiti" (str. 342.) ispravio osmi redak (Povratit vijenac izgubljen) koji nije posve točno preveden jer je plural Reddas coronas perditas ovdje bitan. Sv. Ambrozije ovdje misli na t r o s t r u k u  krunu, koju smo zbog grijeha izgubili: krunu prirode, krunu milosti i krunu slave.[5] Iako je druga kitica na strani 427. pjesnička zamisao od velike ljepote, ipak bi bilo zgodnije prilagoditi je originalu (kod prevođenja ovako svetih tekstova prevodilac mora upravo besprijekornom točnošću reproducirati svaki simbol i svaku misao, ako već ne može svaku riječ!). Na str. 246. trebalo bi u treću kiticu umetnuti prijevod acetuma, arunda, sputa. To su sve sitnice, na koje se obaziremo samo zato jer su ovi prijevodi himana i posljednica prave umjetnine. Bili  bismo zahvalni prevodiocu kad bi ih objavio u posebnome izdanju (po mogućnosti bi ih valjalo sustavno poredati po shemi časoslova i pridodati im latinski original).[6]