ŽIVOT
Zagreb, kolovoz 1926., god.VII., br. 4., str. 214-220
LJEPOTA CRKVENE GODINE
Iznijet ću sudove nekih književnika o c r k v e n o j g o d i n i te
o pojedinim svetkovinama, misama, himnima. Mnogima će se ovi zanosni hvalospjevi
liturgije učiniti posve novim; mnogi katolici kod nas ne poznaju riznice
crkvene poezije i ne slute da se najveća remek-djela svjetske književnosti
ne mogu ni usporediti s djelima koja je stvorio Duh što vodi Crkvu.
1. Liturgija uopće
Evo odmah kako je obraćenik Walcheren sudio o crkvenoj godini:
"U svetoj liturgiji koja izgrađuje godinu poput katedrale himana
i molitava, lekcija i psalama, svetaca i žalosnih spomendana, svaki dan
ima svoju vlastitu vrijednost, svoju vlastitu ljepotu, svoje vlastito
duboko značenje. Sve se baca prema Bogu".[1]
Zatim isti pisac veli:
"...Kakva li bi se divna pjesma mogla spjevati o liturgijskoj godini,
o ovoj duhovnoj katedrali s oltarima svetkovinâ, sa stupovljem nedjeljâ,
s užarenim ružama i prozorima svetih danâ, s lijepim slikama liturgijskih
razdobljâ: došašća, božićnoga doba, korizme, Velikoga tjedna Muke, svečanosti
uskrsne, s dvama danima Božića, Uskrsnuća, s kapelicom svečanosti Majke
Božje gdje svi zabludjeli i svi žalosni nalaze svoje zaklonište. Božanstvena
je ljepota godine koja je tako u vremenu slika Vječnosti, gdje je sve
istodobno". [2]
Huysmans je na sličan način proslavio umjetničku ljepotu crkvene godine,
promatrajući je kako se odsijava u misalu:
"I listajući po svome misalu, vidjevši nečuveni krug služba Božjih,
on je pomišljao na onu divnu dragocjenost, na onu krunu kralja Recceswinthe,
koja se nalazi u muzeju Cluny. Nije li i liturgijska godina okićena poput
te krune kristalima i sjajnim draguljima, svojim predivnim pjesmama, svojim
žarkim himnima, urezanim u samo zlato blagoslovâ i večernja...
(Rorate coeli) "ova melankolična pjesma iščekivanja i žalbe, ovaj
vrijedni dragulj, plavkast, kojega se voda bistri...
Bila je to korizma kojoj su (ljubičasti) ametisti utonuli u vlažno sive
hidrofane i u smećkasto-bijeli bjelutak te divno zazivanje Attende Domine
koje se penjalo prema svodovima ... I najednom, na ovoj kruni, nakon sumornoga
tijeka sijevnu korizma, vatreni rubin (arcarbouele) Muke ... U ovu su
krunu crkvene godine upletene, poput manjih dragulja, proze svetačkih
dana koje ispunjaju prazna mjesta i povisuju ciklusu njegov čar. Ponajprije
biseri i dragulji, kamenje Blažene Djevice, svijetli dragulji, plavi safiri
i ružičasti rubini njezinih antifona".
[3]
"Kako li golemu riznicu poezije", nastavlja Huysmans, "kako
li neusporedivu baštinu umjetnosti Crkva ne posjeduje, povikne on, zatvarajući
svoju knjigu, i dade se u misli nakon ovog izleta po misalu".
[4]
O časoslovu slično sudi:
"Priznajte da nema ni u jednoj svjetskoj književnosti tako blistavih,
tako divnih stranica". [5]
Pojedini se obredi crkvene godine ističu osobitom ljepotom. Veličanstveno
je, na primjer, prisustvovati noćnoj službi u kartuzijanskom samostanu
i slušati nebeske melodije gregorijanske glazbe. Sam je nekatolik Maurice
Barres bio duboko dirnut tim obredom. Evo kako ga opisuje u svom romanu
La Colline inspiréei:
"Strogi se glasovi dižu prema ledenoj noći, a nikakve ih orgulje
ne podupiru. Koral hvali, jeca, zaziva. U satu, kada tmine pokrivaju svijet,
ovi redovnici bdiju i mole se da uzmognu dati zadovoljštinu za zločine
i sve noćne prestupke... Tri sata nije nikakva kretnja prekinula dostojanstvena
tijeka njihovih zazivanja, nikakva kretnja, tek bi katkada sve svjetiljke
ugasli ili skrili i tada je mala luč svetišta sama bacala svoj drhtavi
sjaj prema koru gdje se opažaju bjelkaste utvare. Velika nepomična drama
i baš stoga puno dirljivija, velika drama prezasićena voljama i sanjama
junačke vrste. Ta nas drama vraća nama samima, uvjerava nas kako valja
prezirati sve vanjske moći i tražiti pobjedu u našemu unutarnjem svijetu.
Jakim bojama ona slavi savjest najboljih. Istodobno nas podređuje redu,
oslobađa nas traženja svojega puta i uvodi
nas u božansku harmoniju, kao što svaka nota dolazi u ovome koncertu na
hvalu Svevišnjega ... (Ovo je) velika slika redovničke discipline
..." [6]
Slične je dojmove opisao Leon Bloy u svom romanu Le
Déséspéré.
"Očajnik je proboravio dio svojih noći u kapelici na tribini za strance.
Noćna služba kartuzijanaca malo je utišala njegov očaj... Činilo mu se
kako ponovno zalazi u kolotečinu nekoga uzvišenog života, koja kao da
je za neodređeno vrijeme prekinula njegovu sadašnju užasnu egzistenciju.
Jer kako drukčije protumačiti ovo unutrašnje
podrhtavanje, ovo ushićenje,
ove polete duše, ove vrele
suze do kojih je uvijek došlo kada bi na nj
sjaj ljepote udario s bilo koje strane? "
[7]
"Takav je prizor za mene najsvježiji od svih odmorâ. Kada to vidi,
čovjek mora priznati kako uopće nije poznavao samostanski život. Čovjek
se, štoviše, čudi što je tako slabo poznavao kršćanstvo jer se s njim
upoznao samo preko književnih otpadaka. I Otac nebeski uzima srce u svoju
ruku kao užarena peć komadić leda.
Osamnaest stoljeća kršćanstva ponovno započinje, poput nečuvene pjesme za koju kao da se nije nikada znalo... Dovoljno je sjećati se toga i nikada ne zaboravimo ove noći jer je tada Bog sam govorio". [8]
Léon Bloy je tako zavolio svečanu pjevanu liturgiju da je u bolesti iskreno priznao u jednom listu:
"U ovim svetim danima veliku mi bol zadaje što ne mogu nazočiti
svečanim službama Božjim". [9]
Za obred oblačenja kod redovnica
sv. Benedikta, Huysmans kaže kako je to s čisto umjetničkog stajališta
jedno od najvećih remek-djela književnosti uopće. On je taj obred detaljno
opisao u djelu "En route", a taj opis preveden je i (u Luči)
na hrvatski.[10]
U "Oblatu" ovako sudi o tome izvatku iz Pontifikala:
"Tu se liturgija i umjetnost pokazuju u svome potpunom sjaju. Polaganje
zavjeta redovnica sv. Benedikta! Ima trenutaka kada vam za izvanrednoga
obreda mala jeza božanskoga čara zanjiše dušu i osjećate se ushićeni,
bačeni izvan sebe, tako daleko od ovoga prostog svijeta koji vas okružuje.
Da, u stanovitim časovima spopane vas želja da vičete od ushićenja koje
vas davi. Remek-djelo crkvene umjetnosti
moguće je Pont fikal Djevica. Što su u usporedbi s ovom zaista
božanskom dramom koja se odigrava između duše i Boga, siromašni komadi
izmišljeni od starih i modernih kazališta?!"
[11]
2. Pojedine svetkovine
Prelazimo sada na pojedine svetkovine. Louis Veuillot veli:
"Svaka crkvena svetkovina je pjesma,
istodobno ozbiljna i puna vedre radosti. Vjera, ufanje i ljubav u njoj
jedna s drugom govore. Svaki svetački blagdan pripovijeda život junaka,
njegova trpljenja i njegovu slavu".
[12]
Božićne obrede, to jest pjevanje matutina i mise prema benediktinskome
obredniku, Walcheren je opisao na ovaj način:
"Božić! Cijelu sam noć probdio
u kapelici benediktinki; prisustvovao sam jutarnjoj (matutinu), polnoćki,
laudima, a poslije, u cik zore, zornici. Još
sav drhćem od ushićenja natprirodnom ljepotom obreda. Vanjština
je divotna; pjevanje, riječi, svečana misa kod koje su posluživala tri
svećenika! Ali poglavito sam do dna duše ganut radi svega onoga što osjećam
iza ove sjajne vanjštine; svaka kretnja, svaka riječ, svaki čin skriva
jedan smisao; sve je vidljivi plamen nevidljivoga ognja, opipna zbilja
nevidljivoga otajstva, daleko spoznavanje božanskih peripetija ... "
[13]
Ljepotu korizmenoga vremena Huysmans karakterizira kratkim, ali značajnim
potezima.
"...ovo vrijeme četrdesetnice bijaše s liturgijskoga gledišta predivno;
žalost je danomice sve više rasla, prije negoli će gorko zakucati u bijednim
improperijima, u bolnim jecajima Velikoga tjedna..."
[14]
Demokratski pisac Fraçois Coppée ovako razmatra o obredu Pepelnice:
"Obred čiji je simbolizam divan, kao što su u ostalom svi crkveni.
Njegova zadaća nije samo sjetiti nas kako je život kratak, a smrt blizu
i da će ono malo što će od nas preostati, bili mi slavni osvajači i moćni
vladaoci, možda služiti da se začepi pukotina jednoga zida ili rupa jedne
bačve; pa makar bilo uvijek korisno ponavljati i spasonosno razmatrati
ovu običnu istinu. Pepeo posut iznad glave kršćanima ima drugo značenje"...
(On mu svjetuje) "neka bude ponizan,
pomišljajući na zasluge koje je možda stekao, na makar kako važno mjesto
koje zauzima u svijetu, na dobra djela koja je možda učinio. On mu također
zapovijeda da popravi zlo koje je
učinio i barem gorko i sa svim silama svoje duše zažali zbog pogrješke,
ako se ona više ne da popraviti... K tome, u ovome obredu Pepelnice pokazuje
se i duboki smisao: on podsjeća čovjeka da smrt bez prestanka vreba na
nj i sâm sebe mora ispitivati i suditi, ponizno, strogo, s duhom pokore
i dajući zadovoljštinu". [15]
Tragično značenje Gluhoga tjedna Walcheren prikazuje slikovito ovim riječima:
"U tjednu smo Muke... Grozna noć polako pade na dane, tmine bivaju
sve gušće. I Kralj se primiče pod crkvenim kaputom svoje krvi, slomljen
ispod tereta".[16]
Ljepota poznatih Jeremijinih lamentacija, koja još i u naše neliturgijsko
vrijeme privlači tolike rasipne sinove, kad dođe Veliki tjedan u katoličke
hramove, prema riječima filozofa Helloa ima ovo, duboko značenje:
"Ova je (Jeremijina) lamentacija osobito svečana jer se ponavlja
ista tužaljka. Ovaj izljev suza sliči Oceanu. More i nebo dotiču se na
obzorju da se stope. Poput voda oceanskih, Jeremijine suze mogu napuniti
naše poglede, a da ih ne umori. Moglo bi se pomisliti kako ovaj Ocean
duboke vode zbog svoje veličine prouzrokuje monotoniju. Zbiva se protivno.
U oceanskim vodama je kao i u suzama Jeremijinim skrivena tajna da se
pomlađuju kao krila orla i njihova druga mladost dolazi iz njihove dubine.
Ta mladost izlazi iz bezdana, opojena je solima i miomirisima. I ovi miomirisi
okrjepljuju. Ono što probija kroz Jeremijinu lamentaciju jest nada jer
ove dolaze od Boga: u dubini ovih očajavanja
bljeskaju odsjevi Slavlja".
[17]
3. Razno
O psalmima ovako sudi Joseph de Maistre:
"David, naprotiv, pobjeđuje vrijeme i prostor... on je pjevao samo
o Bogu i o istini, vječnoj kao On... (psalmi), generaliziraju... i u njima
nema ni jednoga poteza koji ne bi bio vlasništvom
svih vremena i svih ljudi". [18]"David
je uslišan jer je pjevao samo o Vječnomu; njegove su pjesme dionici vječnosti;
užareni akcenti, koji su bili povjereni strunama njegove božanske lire,
odzvanjaju još nakon trideset stoljeća u svim dijelovima svemira. Sinagoga
čuva psalme; pjesništvo svih kršćanskih naroda za njih se otimlje; i već
trideset stoljeća sunce ne prestaje rasvjetljavati neke hramove čiji svodovi
odzvanjaju od ovih svetih hvalospjeva. Pjevaju ih u Rimu, u Ženevi, u
Madridu, u Londonu, u Quebecu, u Moskvi, u Pekingu, Botany-Bayu; šapuću
se u Japanu". [19]
Dalo bi se navesti mnogo književnika koji su veličali pjesničke ljepote
psalama (Taine i dr.). Tako već spomenuti Louis Bestrand u svojemu romanu
"Sanguis martyrum" prikazuje što su bili psalmi u životu prvih
kršćana koji su ih pjevali svakom prigodom: kod službe Božje ili u radionici,
na putovanju, u lijepoj prirodi ili na svojim javnim manifestacijama.
Poznati hvalospjev Tebe Boga hvalimo
također se dojmio mnogih književnika. Joseph de Maistre o njemu kaže:
"Držim kako nije moguće zahvaliti Bogu za dane pobjede koji dolaze
samo od njega, ljepšom molitvom... to je ognjena pjesma, lišena svih umjetnih
nakita. Sumnjam da je vjeru, ljubav, zahvalu ikada izrekao istinitiji
i dirljiviji jezik".
[20]
Chateaubriand istu misao izriče još plastičnije:
"Napokon je sam zanos inspirirao pjev Tebe
Boga hvalimo. Kad je francuska vojska na ravnici kod Lensa ili
kod Tontenaya sred krvi i prašine, izbrazdana ratnom vatrom, prigibala
koljena i započinjala himnu Bogu bitaka ili kad su sred svjetiljaka, zlata,
baklji i miomirisa, uz zvuk orgulja, uz njihanje zvona, uz trublje i gudala
od te himne odzvanjali vitraji, podzemlje i svodovi bazilike, tada ne
bijaše čovjeka koji se ne bi osjećao zanesen, koji ne bi osjećao neko
gibanje onoga zanosa koji je tresao Pindara u šumama olimpskim ili Davida
na potoku Cedronu." [21]
Posljedica Dies irae koju Crkva pjeva na Dušni dan kod zadušnica, duboko
se dojmila i mnogih nekatoličkih pjesnika. Tako živo prikazuje strahote
posljednjega dana te vrlo lako djeluje na čovječju svijest. Goethe je
u Faustu prikazao kako je ova pjesma tako uzbudila Margaretinu dušu te
nije više mogla izdržati grižnju savjesti i pala je u nesvijest usred
crkve, kada su se pjevale zadušnice njezinoj majci koju je nehotično otrovala.
Huysmans ovako uspoređuje Dies irae sa pokajničkim psalmom De profundis:
“Diesirae žalobni i strahoviti
himan srednjega vijeka, nije De profundis ponizno moljenje, trpljenje
koje sluti da ga netko čuje, koje zapaža u mraku svijetlu stazu; to više
nije bila molitva koja je sačuvala dosta nade te ne mora drhtati; to je
bio krik očaja i straha".
[22]
Sve ove liturgijske analize nisu samo usputne pojave u životu raznih
funkcija književnika. Oni su, otkako je benediktinac Don Gueranger u Francuskoj
pokrenuo silan liturgijski pokret, postali prvim pristašama liturgije.
Gotovo svaki među njima ima mali misal i po njemu razmatra. Neki mole,
štoviše i sam brevijar. Donosimo za dokaz kratki izvadak vrlo duga i lijepa
razmatranja o Prudencovu himnu Salvete flores martyrum (Zdravo da ste
cvjetovi mučenika), koji se nalazi u Peguyovu djelu Mystere
des Saints Innocents:
"Ali Crkva ide dalje. Crkva prelazi granicu. Crkva prestiže apostola.
Crkva ne kaže samo da su ovi prvijenci Božji i Jaganjčevi. Crkva ih zaziva
i naziva cvjetovima Mučenika, doslovno
razumijevajući pod tim da su drugi mučenici plodovi, a da su ovi među
mučenicima sami cvjetovi.
Salvete flores Martyrum
Zdravo cvjetovi Mučenika
Položeni na mučilo, povezani na mučilo,
Kao na plot povezani plodovi,
Drugi mučenici, dvadeset vjekova mučenika,
Vjekovi vjekovâ mučenika
Doslovno su plodovi godišnjeg doba
I poglavito plodovi jeseni
I sam je moj sin bio ubran
U svojoj trideset i trećoj dobi. Ali ovi, ova jednostavna
nevinčad.
Ovi su prije samih plodova, ovi su obećanje plodova.
Salvete flores martyrum, ova su dječica i mlađa od dvije godine
cvatovi svih ostalih mučenika,
To jest cvatovi koji daju ostale mučenike...
Ovi su cvatovi svih ovih biljaka i svih ovih ružinih stabala.
Navještavanje tolikih mučenika, oni su pupoljci ruže.
Onog krvavog mraza...
[23]
Ovo Péguyovo razmatranje himna (koji potječe iz VI. stoljeća) nije jedino
u njegovim spisima. On također opisuje svoje dojmove prigodom svečanoga
sprovoda nevinoga djeteta, kada Crkva odijeva svećenika u bijelo ruho,
jer se raduje što se rodio novi anđelak.
Kod Huysmansa nalazimo seriju analiza misa, himana, psalama. On se uvijek
služi metodama koje se primjenjuju na svjetsku umjetnost. Čitajući na
primjer ovu glazbenu analizu "Introita" iz mise Svih Svetih,
ne čini li nam se kako analizira neki motiv iz koje simfonije? Čujmo ga:
"Ova melodija Gaudeamusa, koja
pleše i koja se od radosti više ne može zadržati i koja se ipak zaustavlja
prije kraja fraze Gaudentangeli,
kao da ne može više i kao da ju je spopao neki nepoznat strah da nije
dosta uljudna, zatim ponovno skupi svoje sile jer ju je unatoč tomu obuzelo
ushićenje te završava bacivši se ničice..."
[24]
Dr. I. Merz
[1] Walcheren, Journal d'un Converti, str. 267.
[2] Walcheren, Journal d'un Converti, 184. - 185.
[3] Huysmans, En route, str. 406. - 411.
[4] Huysmans, En toute, str. 411.
[5] Ibid., str. 411.
[6] M. Barre, La Colline inspiree, str. 60- - 62.
[7] Léon Bloy, Le Desespere, str. 122. - 124.
[8] Léon Bloy, Le Desespere, str. 131.
[9] Martineau, Léon Bloy; Lettre du 6 avril 1917.
[10] Luč, 1923., 9. - 10.
[11] Huysmans, Oblat, str. 255. - 256.
[12] Veuillot, Parfum de Rome, H. str. 244.
[13] Walcheren, Journal d'un Converti, ste. 185. - 186.
[14] Huysmans, Oblat, str. 267. - 268.
[15] Coppée, Bonne Souffrance, str. 213.
[16] Walcheren, Journal d'un Converti, str. 271.
[17] Hello, Paroles de Dieu, p. 352-353.
[18] J. de Maistre, Soirees de Saint Petersbourg, Vlle Entr., str. 55. - 57.
[19] Ibid., II. str. 77.
[20] Joseph de Maistre, Ibid., Vlle Entretien; II, str. 48. - 48.
[21] V: Kat. List od 20. IX. 1923., str. 460. - 461.
[22] Huysmans, En route, str. 14.- 17.
[23] Péguy, Mystere des Saints-Innocents, str. 232. - 234.
[24] Huysmans, Oblat, p.90.