Sabrana djela - Liturgija

Članak u word dokumentu

ŽIVOT
Zagreb, kolovoz 1926., god.VII., br. 4., str. 214-220

LJEPOTA CRKVENE GODINE

Iznijet ću sudove nekih književnika o c r k v e n o j g o d i n i te o pojedinim svetkovinama, misama, himnima. Mnogima će se ovi zanosni hvalospjevi liturgije učiniti posve novim; mnogi katolici kod nas ne poznaju riznice crkvene poezije i ne slute da se najveća remek-djela svjetske književnosti ne mogu ni usporediti s djelima koja je stvorio Duh što vodi Crkvu.

1. Liturgija uopće

Evo odmah kako je obraćenik Walcheren sudio o crkvenoj godini:

"U svetoj liturgiji koja izgrađuje godinu poput katedrale himana i molitava, lekcija i psalama, svetaca i žalosnih spomendana, svaki dan ima svoju vlastitu vrijednost, svoju vlastitu ljepotu, svoje vlastito duboko značenje. Sve se baca prema Bogu".[1] Zatim isti pisac veli:

"...Kakva li bi se divna pjesma mogla spjevati o liturgijskoj godini, o ovoj duhovnoj katedrali s oltarima svetkovinâ, sa stupovljem nedjeljâ, s užarenim ružama i prozorima svetih danâ, s lijepim slikama liturgijskih razdobljâ: došašća, božićnoga doba, korizme, Velikoga tjedna Muke, svečanosti uskrsne, s dvama danima Božića, Uskrsnuća, s kapelicom svečanosti Majke Božje gdje svi zabludjeli i svi žalosni nalaze svoje zaklonište. Božanstvena je ljepota godine koja je tako u vremenu slika Vječnosti, gdje je sve istodobno". [2]
Huysmans je na sličan način proslavio umjetničku ljepotu crkvene godine, promatrajući je kako se odsijava u misalu:

"I listajući po svome misalu, vidjevši nečuveni krug služba Božjih, on je pomišljao na onu divnu dragocjenost, na onu krunu kralja Recceswinthe, koja se nalazi u muzeju Cluny. Nije li i liturgijska godina okićena poput te krune kristalima i sjajnim draguljima, svojim predivnim pjesmama, svojim žarkim himnima, urezanim u samo zlato blagoslovâ i večernja...

(Rorate coeli) "ova melankolična pjesma iščekivanja i žalbe, ovaj vrijedni dragulj, plavkast, kojega se voda bistri...

Bila je to korizma kojoj su (ljubičasti) ametisti utonuli u vlažno sive hidrofane i u smećkasto-bijeli bjelutak te divno zazivanje Attende Domine koje se penjalo prema svodovima ... I najednom, na ovoj kruni, nakon sumornoga tijeka sijevnu korizma, vatreni rubin (arcarbouele) Muke ... U ovu su krunu crkvene godine upletene, poput manjih dragulja, proze svetačkih dana koje ispunjaju prazna mjesta i povisuju ciklusu njegov čar. Ponajprije biseri i dragulji, kamenje Blažene Djevice, svijetli dragulji, plavi safiri i ružičasti rubini njezinih antifona". [3]

"Kako li golemu riznicu poezije", nastavlja Huysmans, "kako li neusporedivu baštinu umjetnosti Crkva ne posjeduje, povikne on, zatvarajući svoju knjigu, i dade se u misli nakon ovog izleta po misalu". [4]

O časoslovu slično sudi:
"Priznajte da nema ni u jednoj svjetskoj književnosti tako blistavih, tako divnih stranica". [5]

Pojedini se obredi crkvene godine ističu osobitom ljepotom. Veličanstveno je, na primjer, prisustvovati noćnoj službi u kartuzijanskom samostanu i slušati nebeske melodije gregorijanske glazbe. Sam je nekatolik Maurice Barres bio duboko dirnut tim obredom. Evo kako ga opisuje u svom romanu
La Colline inspiréei:


"Strogi se glasovi dižu prema ledenoj noći, a nikakve ih orgulje ne podupiru. Koral hvali, jeca, zaziva. U satu, kada tmine pokrivaju svijet, ovi redovnici bdiju i mole se da uzmognu dati zadovoljštinu za zločine i sve noćne prestupke... Tri sata nije nikakva kretnja prekinula dostojanstvena tijeka njihovih zazivanja, nikakva kretnja, tek bi katkada sve svjetiljke ugasli ili skrili i tada je mala luč svetišta sama bacala svoj drhtavi sjaj prema koru gdje se opažaju bjelkaste utvare. Velika nepomična drama i baš stoga puno dirljivija, velika drama prezasićena voljama i sanjama junačke vrste. Ta nas drama vraća nama samima, uvjerava nas kako valja prezirati sve vanjske moći i tražiti pobjedu u našemu unutarnjem svijetu. Jakim bojama ona slavi savjest najboljih. Istodobno nas podređuje redu, oslobađa nas traženja svojega puta i uvodi nas u božansku harmoniju, kao što svaka nota dolazi u ovome koncertu na hvalu Svevišnjega ... (Ovo je) velika slika redovničke discipline ..." [6]


Slične je dojmove opisao Leon Bloy u svom romanu Le Déséspéré.
"Očajnik je proboravio dio svojih noći u kapelici na tribini za strance. Noćna služba kartuzijanaca malo je utišala njegov očaj... Činilo mu se kako ponovno zalazi u kolotečinu nekoga uzvišenog života, koja kao da je za neodređeno vrijeme prekinula njegovu sadašnju užasnu egzistenciju. Jer kako drukčije protumačiti ovo unutrašnje podrhtavanje, ovo ushićenje, ove polete duše, ove vrele suze do kojih je uvijek došlo kada bi na nj sjaj ljepote udario s bilo koje strane? " [7]

"Takav je prizor za mene najsvježiji od svih odmorâ. Kada to vidi, čovjek mora priznati kako uopće nije poznavao samostanski život. Čovjek se, štoviše, čudi što je tako slabo poznavao kršćanstvo jer se s njim upoznao samo preko književnih otpadaka. I Otac nebeski uzima srce u svoju ruku kao užarena peć komadić leda.

Osamnaest stoljeća kršćanstva ponovno započinje, poput nečuvene pjesme za koju kao da se nije nikada znalo... Dovoljno je sjećati se toga i nikada ne zaboravimo ove noći jer je tada Bog sam govorio". [8]

Léon Bloy je tako zavolio svečanu pjevanu liturgiju da je u bolesti iskreno priznao u jednom listu:

"U ovim svetim danima veliku mi bol zadaje što ne mogu nazočiti svečanim službama Božjim". [9]

Za obred oblačenja kod redovnica sv. Benedikta, Huysmans kaže kako je to s čisto umjetničkog stajališta jedno od najvećih remek-djela književnosti uopće. On je taj obred detaljno opisao u djelu "En route", a taj opis preveden je i (u Luči) na hrvatski.[10] U "Oblatu" ovako sudi o tome izvatku iz Pontifikala:
"Tu se liturgija i umjetnost pokazuju u svome potpunom sjaju. Polaganje zavjeta redovnica sv. Benedikta! Ima trenutaka kada vam za izvanrednoga obreda mala jeza božanskoga čara zanjiše dušu i osjećate se ushićeni, bačeni izvan sebe, tako daleko od ovoga prostog svijeta koji vas okružuje. Da, u stanovitim časovima spopane vas želja da vičete od ushićenja koje vas davi. Remek-djelo crkvene umjetnosti moguće je Pont fikal Djevica. Što su u usporedbi s ovom zaista božanskom dramom koja se odigrava između duše i Boga, siromašni komadi izmišljeni od starih i modernih kazališta?!" [11]

2. Pojedine svetkovine

Prelazimo sada na pojedine svetkovine. Louis Veuillot veli:
"Svaka crkvena svetkovina je pjesma, istodobno ozbiljna i puna vedre radosti. Vjera, ufanje i ljubav u njoj jedna s drugom govore. Svaki svetački blagdan pripovijeda život junaka, njegova trpljenja i njegovu slavu". [12]

Božićne obrede, to jest pjevanje matutina i mise prema benediktinskome obredniku, Walcheren je opisao na ovaj način:

"Božić! Cijelu sam noć probdio u kapelici benediktinki; prisustvovao sam jutarnjoj (matutinu), polnoćki, laudima, a poslije, u cik zore, zornici. Još sav drhćem od ushićenja natprirodnom ljepotom obreda. Vanjština je divotna; pjevanje, riječi, svečana misa kod koje su posluživala tri svećenika! Ali poglavito sam do dna duše ganut radi svega onoga što osjećam iza ove sjajne vanjštine; svaka kretnja, svaka riječ, svaki čin skriva jedan smisao; sve je vidljivi plamen nevidljivoga ognja, opipna zbilja nevidljivoga otajstva, daleko spoznavanje božanskih peripetija ... " [13]

Ljepotu korizmenoga vremena Huysmans karakterizira kratkim, ali značajnim potezima.

"...ovo vrijeme četrdesetnice bijaše s liturgijskoga gledišta predivno; žalost je danomice sve više rasla, prije negoli će gorko zakucati u bijednim improperijima, u bolnim jecajima Velikoga tjedna..." [14]

Demokratski pisac Fraçois Coppée ovako razmatra o obredu Pepelnice:

"Obred čiji je simbolizam divan, kao što su u ostalom svi crkveni. Njegova zadaća nije samo sjetiti nas kako je život kratak, a smrt blizu i da će ono malo što će od nas preostati, bili mi slavni osvajači i moćni vladaoci, možda služiti da se začepi pukotina jednoga zida ili rupa jedne bačve; pa makar bilo uvijek korisno ponavljati i spasonosno razmatrati ovu običnu istinu. Pepeo posut iznad glave kršćanima ima drugo značenje"... (On mu svjetuje) "neka bude ponizan, pomišljajući na zasluge koje je možda stekao, na makar kako važno mjesto koje zauzima u svijetu, na dobra djela koja je možda učinio. On mu također zapovijeda da popravi zlo koje je učinio i barem gorko i sa svim silama svoje duše zažali zbog pogrješke, ako se ona više ne da popraviti... K tome, u ovome obredu Pepelnice pokazuje se i duboki smisao: on podsjeća čovjeka da smrt bez prestanka vreba na nj i sâm sebe mora ispitivati i suditi, ponizno, strogo, s duhom pokore i dajući zadovoljštinu". [15]

Tragično značenje Gluhoga tjedna Walcheren prikazuje slikovito ovim riječima:

"U tjednu smo Muke... Grozna noć polako pade na dane, tmine bivaju sve gušće. I Kralj se primiče pod crkvenim kaputom svoje krvi, slomljen ispod tereta".[16]

Ljepota poznatih Jeremijinih lamentacija, koja još i u naše neliturgijsko vrijeme privlači tolike rasipne sinove, kad dođe Veliki tjedan u katoličke hramove, prema riječima filozofa Helloa ima ovo, duboko značenje:

"Ova je (Jeremijina) lamentacija osobito svečana jer se ponavlja ista tužaljka. Ovaj izljev suza sliči Oceanu. More i nebo dotiču se na obzorju da se stope. Poput voda oceanskih, Jeremijine suze mogu napuniti naše poglede, a da ih ne umori. Moglo bi se pomisliti kako ovaj Ocean duboke vode zbog svoje veličine prouzrokuje monotoniju. Zbiva se protivno. U oceanskim vodama je kao i u suzama Jeremijinim skrivena tajna da se pomlađuju kao krila orla i njihova druga mladost dolazi iz njihove dubine. Ta mladost izlazi iz bezdana, opojena je solima i miomirisima. I ovi miomirisi okrjepljuju. Ono što probija kroz Jeremijinu lamentaciju jest nada jer ove dolaze od Boga: u dubini ovih očajavanja bljeskaju odsjevi Slavlja". [17]

3. Razno

O psalmima ovako sudi Joseph de Maistre:

"David, naprotiv, pobjeđuje vrijeme i prostor... on je pjevao samo o Bogu i o istini, vječnoj kao On... (psalmi), generaliziraju... i u njima nema ni jednoga poteza koji ne bi bio vlasništvom svih vremena i svih ljudi". [18]"David je uslišan jer je pjevao samo o Vječnomu; njegove su pjesme dionici vječnosti; užareni akcenti, koji su bili povjereni strunama njegove božanske lire, odzvanjaju još nakon trideset stoljeća u svim dijelovima svemira. Sinagoga čuva psalme; pjesništvo svih kršćanskih naroda za njih se otimlje; i već trideset stoljeća sunce ne prestaje rasvjetljavati neke hramove čiji svodovi odzvanjaju od ovih svetih hvalospjeva. Pjevaju ih u Rimu, u Ženevi, u Madridu, u Londonu, u Quebecu, u Moskvi, u Pekingu, Botany-Bayu; šapuću se u Japanu". [19]

Dalo bi se navesti mnogo književnika koji su veličali pjesničke ljepote psalama (Taine i dr.). Tako već spomenuti Louis Bestrand u svojemu romanu "Sanguis martyrum" prikazuje što su bili psalmi u životu prvih kršćana koji su ih pjevali svakom prigodom: kod službe Božje ili u radionici, na putovanju, u lijepoj prirodi ili na svojim javnim manifestacijama.

Poznati hvalospjev Tebe Boga hvalimo također se dojmio mnogih književnika. Joseph de Maistre o njemu kaže: "Držim kako nije moguće zahvaliti Bogu za dane pobjede koji dolaze samo od njega, ljepšom molitvom... to je ognjena pjesma, lišena svih umjetnih nakita. Sumnjam da je vjeru, ljubav, zahvalu ikada izrekao istinitiji i dirljiviji jezik". [20]

Chateaubriand istu misao izriče još plastičnije:

"Napokon je sam zanos inspirirao pjev Tebe Boga hvalimo. Kad je francuska vojska na ravnici kod Lensa ili kod Tontenaya sred krvi i prašine, izbrazdana ratnom vatrom, prigibala koljena i započinjala himnu Bogu bitaka ili kad su sred svjetiljaka, zlata, baklji i miomirisa, uz zvuk orgulja, uz njihanje zvona, uz trublje i gudala od te himne odzvanjali vitraji, podzemlje i svodovi bazilike, tada ne bijaše čovjeka koji se ne bi osjećao zanesen, koji ne bi osjećao neko gibanje onoga zanosa koji je tresao Pindara u šumama olimpskim ili Davida na potoku Cedronu." [21]

Posljedica Dies irae koju Crkva pjeva na Dušni dan kod zadušnica, duboko se dojmila i mnogih nekatoličkih pjesnika. Tako živo prikazuje strahote posljednjega dana te vrlo lako djeluje na čovječju svijest. Goethe je u Faustu prikazao kako je ova pjesma tako uzbudila Margaretinu dušu te nije više mogla izdržati grižnju savjesti i pala je u nesvijest usred crkve, kada su se pjevale zadušnice njezinoj majci koju je nehotično otrovala.

Huysmans ovako uspoređuje Dies irae sa pokajničkim psalmom De profundis:

Diesirae žalobni i strahoviti himan srednjega vijeka, nije De profundis ponizno moljenje, trpljenje koje sluti da ga netko čuje, koje zapaža u mraku svijetlu stazu; to više nije bila molitva koja je sačuvala dosta nade te ne mora drhtati; to je bio krik očaja i straha". [22]

Sve ove liturgijske analize nisu samo usputne pojave u životu raznih funkcija književnika. Oni su, otkako je benediktinac Don Gueranger u Francuskoj pokrenuo silan liturgijski pokret, postali prvim pristašama liturgije. Gotovo svaki među njima ima mali misal i po njemu razmatra. Neki mole, štoviše i sam brevijar. Donosimo za dokaz kratki izvadak vrlo duga i lijepa razmatranja o Prudencovu himnu Salvete flores martyrum (Zdravo da ste cvjetovi mučenika), koji se nalazi u Peguyovu djelu Mystere des Saints Innocents:

"Ali Crkva ide dalje. Crkva prelazi granicu. Crkva prestiže apostola. Crkva ne kaže samo da su ovi prvijenci Božji i Jaganjčevi. Crkva ih zaziva i naziva cvjetovima Mučenika, doslovno razumijevajući pod tim da su drugi mučenici plodovi, a da su ovi među mučenicima sami cvjetovi.
Salvete flores Martyrum
Zdravo cvjetovi Mučenika
Položeni na mučilo, povezani na mučilo,
Kao na plot povezani plodovi,
Drugi mučenici, dvadeset vjekova mučenika,
Vjekovi vjekovâ mučenika
Doslovno su plodovi godišnjeg doba
I poglavito plodovi jeseni
I sam je moj sin bio ubran
U svojoj trideset i trećoj dobi. Ali ovi, ova jednostavna
nevinčad.
Ovi su prije samih plodova, ovi su obećanje plodova.
Salvete flores martyrum, ova su dječica i mlađa od dvije godine
cvatovi svih ostalih mučenika,
To jest cvatovi koji daju ostale mučenike...
Ovi su cvatovi svih ovih biljaka i svih ovih ružinih stabala.
Navještavanje tolikih mučenika, oni su pupoljci ruže.
Onog krvavog mraza... [23]
Ovo Péguyovo razmatranje himna (koji potječe iz VI. stoljeća) nije jedino u njegovim spisima. On također opisuje svoje dojmove prigodom svečanoga sprovoda nevinoga djeteta, kada Crkva odijeva svećenika u bijelo ruho, jer se raduje što se rodio novi anđelak.
Kod Huysmansa nalazimo seriju analiza misa, himana, psalama. On se uvijek služi metodama koje se primjenjuju na svjetsku umjetnost. Čitajući na primjer ovu glazbenu analizu "Introita" iz mise Svih Svetih, ne čini li nam se kako analizira neki motiv iz koje simfonije? Čujmo ga:
"Ova melodija Gaudeamusa, koja pleše i koja se od radosti više ne može zadržati i koja se ipak zaustavlja prije kraja fraze Gaudentangeli, kao da ne može više i kao da ju je spopao neki nepoznat strah da nije dosta uljudna, zatim ponovno skupi svoje sile jer ju je unatoč tomu obuzelo ushićenje te završava bacivši se ničice..." [24]

Dr. I. Merz


[1] Walcheren, Journal d'un Converti, str. 267.

[2] Walcheren, Journal d'un Converti, 184. - 185.

[3] Huysmans, En route, str. 406. - 411.
[4] Huysmans, En toute, str. 411.
[5] Ibid., str. 411.
[6] M. Barre, La Colline inspiree, str. 60- - 62.

[7] Léon Bloy, Le Desespere, str. 122. - 124.
[8] Léon Bloy, Le Desespere, str. 131.
[9] Martineau, Léon Bloy; Lettre du 6 avril 1917.

[10] Luč, 1923., 9. - 10.
[11] Huysmans, Oblat, str. 255. - 256.
[12] Veuillot, Parfum de Rome, H. str. 244.

[13] Walcheren, Journal d'un Converti, ste. 185. - 186.
[14] Huysmans, Oblat, str. 267. - 268.
[15] Coppée, Bonne Souffrance, str. 213.

[16] Walcheren, Journal d'un Converti, str. 271.
[17] Hello, Paroles de Dieu, p. 352-353.

[18] J. de Maistre, Soirees de Saint Petersbourg, Vlle Entr., str. 55. - 57.
[19] Ibid., II. str. 77.
[20] Joseph de Maistre, Ibid., Vlle Entretien; II, str. 48. - 48.
[21] V: Kat. List od 20. IX. 1923., str. 460. - 461.
[22] Huysmans, En route, str. 14.- 17.

[23] Péguy, Mystere des Saints-Innocents, str. 232. - 234.
[24] Huysmans, Oblat, p.90.