Što su siromašni trikovi starih i modernih kazališta ako ih usporedimo s ovom zaista božanstvenom dramom koja se odigrava između duše i Boga?
Huysmans, Oblat (str. 225-226).

Prisustvovao sam kod benediktinki u ulici Monsieur, u Parizu, 4. studenog 1923., oblačenju novakinje.[1] Liturgija je veličanstvena; dojam: kao da djevojče ide pod giljotinu - u smrt. Umire svijetu, postaje strunom koja će na vijeke pjevati slavu Božju. Izgarat će kao vatra i ući poput mudre djevice s upaljenom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika.
Kada su u stara vremena žrtvovali ljude božanstvima, ubijajući ih (Ifigenija), prisutnike je prolazila jeza. - Mlada rumena benediktinka ulazi u zatvor da iz njega nikada ne iziđe. Prošla je prvi prag smrti koji vodi u nebo.
Stare su poganske ceremonije naslućivale velike tajne; tek ih je kršćanstvo protumačilo...
Generalova kći, odjevena kao bijela zaručnica, napušta svijet... Post, jesti stojećki, ustajati u tamnoj noći u studenoj sobi; natovariti križ na leđa da se pogani Babilon, tisuće razbludnika, sebičnjaka, slabića... spasi.
Bože, velik si! Slabim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademičare [2], političare, sve one koji sastavljaju velike govore, a nisu spremni žrtvovati ni n a j m a n j e od svoje udobnosti.
Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti ako želi donijeti ploda.
Kraljice Djevice, ulij ulje svetosti u njezinu dušu i njezino tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim parama.

-------------

Danas čovjek mora pročitati knjižnicu, a ne zna da Crkva posjeduje ljepšu dramatsku poeziju od svih Sofoklâ i Shakespearâ...
Ceremonija (oblačenje novakinje), osim ljepote teksta, ima pred svjetovnom dramatskom poezijom tu prednost što posljednja izmišlja nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo s a m o j drami.
O, kako li su velike duše koje se posve odriču svijeta. Adam je zgriješio ne želeći slušati Boga koji je iznad njega i tako je postao robom tijela koje je ispod njega. Jedino poniznost uspostavlja poremećeni poredak. Ne tražeći za sebe ništa, uništavajući u sebi sve što odvaja od Boga, nastojati zaboraviti na samoga sebe - sve je to protuteža Adamovu grijehu po kojemu je čovjek htio postati jednak Bogu.
O, silno je žalostan život. Koliko li je stotina tisuća djevicâ, lijepih, zdravih, mudrih, napustilo život, sreću, roditelje da se uzida u samostan[3] i da im imena posve iščeznu.
I danas, generalova kći ostavi svoga oca, urešena svakakvim medaljama, poput onih stotina tisuća da nikada ne iziđe iz zidina ulice Monsieur.
Što li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela kako je najbolje - jer je ovaj život samo predradnja - što prije započeti, makar s mnogo muke, onaj život koji će vječno trajati.
Kod kuće je jedva čekala da što prije započne s redovitim redovničkim životom; svi mogući poslovi odvraćali su je od njezine jedine misli.
Kada je sudbonosni prag samostana danas prešla, što li je mislila? Jamačno, da će sada zapravo započeti priprava za onaj život. Nije li je obuzeo strah da se ne će moći priviknuti na samostanski život i da joj neće postati navikom? Oh da, morat će svim mogućim sredstvima buditi samu sebe i biti uvijek spremna na dolazak Zaručnika.
Morat će joj ovaj život, u tijesnom i bolnom zatvoru tjelesnosti, postati tako nemio da zaželi onaj čas kada će prijeći preko drugoga praga koji vodi u samostan Neba.
Bože moj, daj da iščezne poganstvo u kojemu živimo!

--------------------------

Huysmans je u svome autobiografskom romanu E n r o u t e opisao oblačenje jedne novakinje reda sv. Benedikta te je tom prigodom upozorio na ljepotu ove ceremonije. U "Luči" od 20. lipnja 1923. izišao je opis tog prizora u cjelini i upotpunjuje ovaj kratki predgovor. I u kasnijim se djelima Huysmans s oduševljenjem sjećao toga obreda i nije našao dovoljno izraza kako bi mu se nadivio. U motto smo stavili rečenicu koja se odnosi na tu ceremoniju, a radi potpunosti citirat ćemo još jedno slično mjesto iz "Oblata".
"Tu se pokazuje liturgija upravo kakva jest... Ima trenutaka kada, za vrijeme izvanrednoga obreda, mali srsi nebeskoga čara vam zadršću dušom i vi se osjetite ushićeni, bačeni izvan sebe i tako daleko od svjetske banalnosti koja vas okružuje. Da, u nekim biste časovima vikali od udivljenja koje vas guši. Remek-djelo crkvene umjetnosti možda je upravo „Pontifikal Djevica..."
Iz "Pontifikala djevica" preveli smo samo Obred oblačenja koji čini cjelinu za sebe. On je mnogo kraći od "Obreda polaganja zavjeta". Ako nam se pruži prigoda, prevest ćemo i posljednji. Taj svojom ljepotom nadmašuje sam Obred oblačenja. Osobito pri onome mjestu gdje se govori o svetoj čistoć[4].
Sva ljepota prevedenoga obreda može se razumjeti tek kada joj se prisustvuje. Ona nas se duboko doima; znatno dublje negoli ikoja drama koju gledamo u kazalištu. Razlog tomu jest taj što znamo da se u kazalištu ništa istinski ne zbiva, dok kod ovoga obreda nemamo pred sobom glumce već prave osobe koje polažu svoj život u ruke vremenite smrti. Mi znamo da nakon ovoga čina novakinja vjerojatno ne će nikada izaći iz ovih zidova i u njima će i umrijeti. Ona će u njima morati živjeti kao mudra djevica koja će, pjevajući dan i noć božanstvene molitve, čekati na dolazak božanskoga Zaručnika.
U ovome samostanu bit će ona, prema riječima Huysmana, "mistični gromobran", trapljenjem oblačeći na sebe mržnju Božju koja bi inače uništila čovječanstvo ogrezlo u grijehu. Ona će se u ovome samostanu pridružiti četi anđela, pjevajući hvalospjeve Gospodinu i živjet će, unatoč mnogih trapnji, novim i blistavim životom. Psalam 15., koji se pjeva u ovome obredu, posve jasno slika nadnaravnu radost katoličkih pokornika.
I ostali biblijski tekstovi u ovome obredu dobivaju svoj posebni reljef. Dok rod novakinje plače za "izgubljenom", "umrlom" djevicom, sva njezina duša klikće poput proroka Izaije.
Sâm obred simbolizira zaruke ljudske duše s Isusom. Ostalo, kao pojas, škapular, veo, na vidljiv način tumače ono što se u duši nevidljivo, ali posve realno zbiva.
Tko je prisustvovao obredu uvjerit će vas kako ga nikada ne će zaboraviti. On se tako duboko usiječe u našu dušu da upravo instinktivno osjetimo stvarnost nevidljivoga, vrhunaravnoga svijeta. Jer, čemu da se tolike tisuće elitnih duša, toliki redovnici i redovnice odriču svih radosti ovoga svijeta - već dvadeset stoljeća - i počinju svojevoljno oskudijevati, patiti, bdjeti, moliti... [5]! Nije moguće da su svi oni lude, žrtve puke varke, iluzije...

---

[1] To je u onoj istoj tamnoj gotskoj kapelici, koju je opisao Huysmans u «En route» (Vidi "Luč", 20. lipnja 1923.) Tekst samoga obreda tiskan je u "Za Vjeru i Dom", 1925., broj 9. i 10.
[2] Tu se misli na onih 40 besmrtnika, članove Francuske akademije.

[3] Benediktinke rue Monsieur zatvorene su u svojim zidinama, iz kojih nikada ne izilaze (Claustratae).
[4] «Tako se ni jedna zabrana ne odnosi na čast ženidbe i bračni blagoslov silazi na ovu svetu vezu. Ti si htio (Bože) da postoje još uzvišenije duše koje, odričući se bračne veze, ipak teže za onom tajnom koju ova samo (simbolično) predstavlja i traže jedan simbol za čiju realnost one ne će znati. Blaženo djevičanstvo prepoznalo je svojega Tvorca; ono je takmac neporočnosti anđela, ono se posvetilo bračnoj postelji Onoga koji hoće biti zaručnikom vječnoga djevičanstva, kao što je On bio i njegovim sinom...» I sve ljepše i ljepše. Evo gdje katolički književnici moraju tražiti inspiraciju. Proučavajući liturgiju uvjerit će se kako je ljepota odraz istine i u m j e t n i č k o d j e l o m o r a b u d i t i r a d o s t u n a š o j d u š i.
[5] Vidi "Luč" od 20. lipnja 1923., str.204. - 209.