Jedan od prvaka suvremene glazbe je g. Vincent d'Indy. Njegovo djelo "St. Christophe" davalo se na velikoj francuskoj operi. Time je on dokazao kako se već u gregorijanskoj glazbi nalaze svi temeljni glazbeni oblici moderne glazbe.[1] Svjedočanstva Walcherena, Claudela, Huysmansa, koji su nam opisali svoja liturgijska obraćenja, već su dovoljno predočila moć ove svete umjetnosti koja posvećuje duše. Prije negoli pokažemo neke umjetničke vrline ove glazbe, citirat ćemo mjesta u djelima Huysmansa (a moglo se naći i sličnih protesta kod drugih književnika, kao kod Veiuillota), koja u ime svetosti umjetnosti zahtijevaju da se iz Crkve izbaci sve ono što podsjeća na svjetovnu kazališnu umjetnost. Tako Huysmans protestira protiv "pjesama izvađenih iz talijanskih opera i odurnih melodija (cavatina), nepristojnih kadrila" [2] što su se pjevale u crkvi mjesto remek-djela korala.

Malo dalje nastavlja: "Upravo je neverojatno što se sada čuje u pariškim crkvama. Pod izlikom da se pjevačima ne želi oduzeti zarada, ispušta se polovica kitica pobožnih pjesama... Muče se T a n t u m e r g o prema austrijskoj nacionalnoj melodiji i što je još gore, ova se kiti šuštanjem (flon-flon) opereta i gluktanjem birtija... Međutim, pape su izričito u raznim bulama zabranili prljanje svetišta nakaznim pjevanjem (fredon). Ivan XXII. je izričito zabranio svjetovnu glazbu i takve glasove u hramovima. On je istodobno zabranio službenim pjevačima (maitrises) da kićenjem mijenjaju koral." [3]

Ove su riječi tim značajnije jer su bile napisane prije motu proprio Pia X. o svetosti crkvene glazbe i vrlo dobro pokazuju kako je Huysmans bio u francuskim umjetničkim krugovima prethodnik reforme velikoga glazbenika pape. Evo još jedne crtice protiv obeščašćenja hramova Božjih:

"Litanije su bile napudrane mrazom i parfimirane bergamotskim narančama i ambrom... Jasno je kako ovo nije sličilo religioznoj glazbi... (Toj skupini pripadaju i "mistične golotinje pokojnoga Gounauda, rapsodije staroga Thomasa, saltomortala bijednih nazovi-glazbenika”.) Ta su djela iz katoličkih crkvi izbacila tradicionalna remek-djela gregorijanske glazbe". [4]

Srednji vijek osobito je volio gregorijansku glazbu; on ju je zapravo usavršio i najljepši dijelovi božanskoga oficija ostavština su toga liturgijskog vijeka. Sveta Hildegarda ovako sudi o pjevanome božanskom oficiju:

"Kao što se je tijelo Isusa Krista porodilo po Duhu Svetom iz neoskvrnjenosti Djevice Marije, isto tako su pjevane hvale Božje (canticum laudum), po uzoru na nebeske melodije, nikle u Crkvi po Duhu Svetomu." [5]

Od kojeg li su golemog značenja riječi ove svetice! Gregorijanska glazba nastala je po uzoru na nebeske melodije i ne možemo si zamisliti drugog nebeskog glazbenog ugođaja. Sama Treća božanska osoba, Duh Sveti, djelovao je na razvoj ove umjetnosti. Zato je mi katolici moramo njegovati i voljeti više negoli bilo koju drugu glazbu. Ona nam dočarava nebeske ugođaje i na taj nas način popravlja.

Kada je Chateaubriand jednom bio u šetnji s jednim prijateljem i iznenada začuo takvo pjevanje, učinilo mu se kako čuje zvukove s neba: "Noć se primicala. Kako smo prolazili između ograde zidova u jednoj pustoj ulici, iznenada glas orgulja dospije do naših ušiju i iz dubine susjedne crkve začule su se riječi kantika. Laudate Dominum omnes gentes... Ne možemo opisati emocije koje su probudili u nama ti vjerski pjevi. Činilo nam se da čujemo glas s neba". [6]

Isto ustanovljuje i obraćenik Walcheren: "Ovoga jutra bio sam u kapelici benediktinki u ulici Monsieur. To je uzvišeno. Ove ženske glasove - samo se gregorijansko pjevanje izvodi ovdje - čujem uvijek. Netvarna je ova glazba... Prvi put osjetio sam da se zaista nešto neizrecivo odigravalo... " [7]

Gregorijanska glazba je službenica liturgije. Ona tvori harmoničnu cjelinu s ostalim umjetnostima koje se natječu da urese sa što više čara hvalu Božju čije je središte sv. misa. Evo kako se ta glazba prilagođava arhitekturi:

"Gregorijanska glazba je vječno pjevana molitva, modulirana prema ushitima duše ... beskonačni himan koji se kroz stoljeća šalje Svevišnjemu... Ona se jedina sa svojim moćnim jednoglasjem, svojim svečanim i masivnim harmonijama mogla složiti poput građevnoga kamena s romaničkim svodovima i čini nam se kako je ona iz ovoga izišla i sâm je njegov glas.[8] Nadalje: "Što se tiče gregorijanske glazbe, također je jasno kako se melodija posve slaže s arhitekturom, katkada se ona sagiblje kao tamni romanički lukovi, pridiže mrko i zamišljeno, kao potpuni polulukovi. D e P r o f u n d i s se sagiba poput onih velikih lukova koji tvore udimljenu okosnicu svodova; on je polagan i mračan kao ovi svodovi; on se ispruža samo u tmini i umire samo u tužnoj polusjeni kripti”.[9]"Katkada, naprotiv, gregorijansko pjevanje kao da p o s u đ u j e o d g o t i k e svoje cvjetne lučiće, svoje izrezuckane strijele, svoje prozirne kolutove, svoje iščipkane pukotine (trémie), svoje lagane čipke... Gregorijansko pjevanje je zračna i pomična parafraza nepomične strukture katedrala". [10]

A i sa slikarstvom se ono može usporediti, i to s remek-djelima takozvanih Primitiva, Memlinga i drugih koji su slikali na slavu Božju, a ne kao poslije renesansa koja je velikim dijelom prožeta poganskim duhom: "... ova je svisvetska epistola prije svega idealna slika umjetničkoga smjera Primitiva i posve je vjerojatno da su stari flamanski slikari prikazali ovaj tekst svetoga Ivana, gdje se rađaju Anđeli, Starci, Sveci..." [11] Nisu li responzoriji Vittorijeve Noćnice (Tenebres) prožeti istim nadahnućem, istim umijećem kao Quentin Metsysovo remek-djelo Pokop Kristov... [12]  Gregorijansko pjevanje je nematerijalna i tekuća interpretacija slika umjetničkoga smjera Primitiva." [13]

Za ljude koji rade u aktivnome životu, osobito za članove takozvane Katoličke akcije, gregorijansko pjevanje je potrebno: ono im umiruje njihovu izmorenu dušu. Novinar Louis Veuillot je to iskusio na sebi:

"Moram udisati samostanski zrak (pisao je on jednoga dana don Guérangeru) i za nekoliko dana postaviti svoj siromašni duh u propuh čistoga zraka, između pjevanja redovnika i pjevanja ptica." [14]

Mnogima se gregorijanska glazba čini odviše primitivnom. Ipak je nepobitna činjenica kako je umjetničko djelo tim veće i vrjednije što s manje sredstava zna polučiti veći učinak. Zatim Huysmans tvrdi kako je gregorijanska glazba ljepša što je jednostavnija: "Čim je gregorijansko pjevanje jednostavnije i bezazlenije, ono više djeluje i bolje iznosi zaista jedinstvenim jezikom radost i tugu koje su
uglavnom one dvije teme kojima se bave crkvene službe...”[15]

I Pjevajmo!

I u našim je krajevima nekada bilo drukčije. I u doba hrvatskoga kraljevstva bilo je mnogo benediktinskih samostana iz kojih se neprestano dizala hvala Božja prema nebeskim visinama. Gotovo sve je nestalo i mi pitamo nije li s tim samostanima nestalo i vremenito blagostanje hrvatskoga naroda; nisu li ti kontemplativni bedemi bili prvi bedemi od kojih su se odbijale navale neprijatelja narodne duše i koji su oboružani teškim topništvom svojih pjevanih molitava i trapnja prolomili brane nebeske milosti koja je u doba Tomislava bujno tekla hrvatskim dušama? Gotovo sve je iščezlo? Ali na nama je da pripravimo narod na gregorijansku obnovu i na dolazak benediktinaca i ostalih kontemplativnih redova u naše opustjele krajeve.

Vjerska društva, organizacije Katoličke akcije zapada, časna zadaća liturgijskoga apostolata. Želja je to Svete stolice, a želja je Oca svih kršćana zapovijed pravoj djeci. Pio XI. šalje Ligi talijanskih katoličkih djevojaka poseban blagoslov jer su one za tisuće svojih članica izdale poseban "gregorijanski“ molitvenik i jer su si uzele za zadaću biti apostolima gregorijanske obnove u svojim župama. Pio XI. hvali "njihov žar za crkvene obrede i za širenje svete i posvećujuće umjetnosti svete glazbe, crpljene u čistim liturgijskim vrelima". [16]

I zaista je svet apostolat, liturgijski apostolat, gregorijanski apostolat. To je apostolat mirenja i ljubavi. Tek kada upozna ljepotu gregorijanske glazbe, čovjek može razumjeti riječi jednoga svetog redovnika koji je rekao da se ljudi više ne mogu mrziti kad su ujedinili svoje glasove u pjesmama Crkve". [17]

Talijanski katolici počeli su to vrlo uspješno provoditi i evo o tome izvatka iz jednoga izvještaja njihova glasila ženske mladeži: "U svakome društvu valja osnovati tečaj za liturgijsko pjevanje ... i sve će naše članice morati pjevati i to ne kao schola cantorum, već kao narod čistim gregorijanskim načinom za vrijeme liturgijskih obreda. I nemojte reći: gregorijansko pjevanje je dosadno, monotono! Nemojte to reći. Spremne su vas u plač utjerati tisuće i tisuće osoba koje su 11. rujna (1923.) u Vicenzi prisustvovale kratkoj misi koju su otpjevali svi vjernici (2500 glasova) i koje su bile ushićene, dirnute i oduševljene.

Uz našu glavnu tajnicu stajao je jedan vojnik i ovo mrmljao: "Hoću si spasiti dušu i otići u nebo jer ako ovako pjevaju ljudi, tko zna kako će pjevati anđeli. I onda mora biti lijepo u raju!" [18]

I u ovome pogledu ni mi ne smijemo zaostati za našom braćom iz drugih zemalja. Veliki je Mahnić kod nas počeo kršiti u katoličkim redovima duh liberalizma. No, nije li glazbena orijentacija hrvatskih katolika još u predmahnićevu periodu? Nije li na nama skršiti glazbeni liberalizam kod nas i započeti voljeti i njegovati gregorijansku glazbu? Pio X., koji si je stavio zadaću omnia instaurare in Christo (sve obnoviti u Kristu) i koji je sa svojom enciklikom Il termo proposito od 11.VI.1905. ujedinio smjernice svojih prethodnika i posve jasno odredio program te takozvane Katoličke akcije, uzeo je za podlogu toj obnovi svoj euharistijski i gregorijanski program. Euharistijski program, Bogu hvala, već smo počeli provoditi s mnogo uspjeha; došao je trenutak da postanemo apostolima njegova liturgijskoga programa. Ostvarimo zato ponajprije na sebi samima, a onda na drugima, smjernice koje nam je ostavio u svom motu proprio od 22. XI. 1903. i iz kojih citiramo jedan od najznačajnijih stavaka: "Naša je najživlja želja vidjeti da pravi kršćanski duh procvate u svakome obliku i uzdrži se među vjernicima. Stoga je prije svega potrebno ono što se odnosi na svetost i dostojanstvo hrama pa zato neka se bdije nad time da vjernici, kada su sakupljeni, crpe ovaj duh u prvome i nenadomjestivome izvoru, to jest da s u d j e l u j u k o d presvetih o t a j s t a v a i javnih svečanih molitvi Crkve. Uzalud je nadati se da će u tu svrhu obilno na nas sići blagoslov neba, ako naše iskazivanje časti Svevišnjemu, koje mora uzlaziti mirisom ugodnosti, ostavlja u rukama Gospoda bičeve s kojima je nekada Božanski Otkupitelj iz hrama istjerao nevrijedne oskvrnitelje". [19]

Dr. I. Merz

---

[1] Vinced d'Indy chant gregorien et Art moderne (Revue des Jeunes. 25. V. 1922.).
[2] Huysmans, A Rebours, str. 270. - 271.
[3] Huysmans, En route, str. 389. - 390.
[4] Huysmans, En route, str. 120.
[5] Katolički list, od 16. kolovoza 1923. str. 394.
[6] Chateaubriand, Genie du Christianisme, III. s/p. 111. - V: Kat. list od 20. IX. 1923., str. 459.
[7] Walcheren, Journal d'un Concerti,str..181.
[8] Huysmans, A Rebours, str. 268. - 269.
[9] Huysmans, En route, str. 12. - 13.
[10] Huysmans, En route, str. 13.
[11]"I svi anđeli stajahu oko prijestolja" i oko starješina i oko četiri životinje; i padoše na lice pred prijestoljem, i poklonište se Bogu govoreći..." (Apoc. 7, 2 - 12).
[12] Huysmans, Oblat, str. 90. i En route, str. 12.
[13] Huysmans, En route,str.. 13.
[14] J. Delporte, Croix od 16. IX. 1923.
[15] Huysmans, En route, str.13.
[16] Prof. D. R. Malaspina. Il bello liturgico nel Poema di Dante, Firenze; str. 43.
[17] Lodiamo ili Signore (Milano, 4. Via S. Anese; G. F. C. I.) str. 5.
[18] Squilli di Rissurrezione, Milano, 1. ottobre 1923.str.. 2. Ove nas riječi nehotice sjećaju na kralja Klodviga i na citirane riječi sv. Hildegarde "po uzoru nebeskih melodija."

[19] Pijo X., Motu proprio od 22. XI. 1903.