POSESTRIMSTVO
Šk.god. 1922./1923.
Godište I.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, rujan 1922., I./br. 1, str. 7-8
LITURGIJSKI KUTIĆ (1)
Poznavanje liturgije uvjet je za
djelotvornu pobožnost
Naša će pobožnost bit valjana i djelotvorna samo ako je liturgijski točna i ispravna. Neodređeni osjećaji, koji često vode osobito mlade djevojke kod molitve, donose sa sobom mnogo puta različite zablude praznovjerja i krivih vjerskih nazora. Naša nabožnost treba živjeti s Crkvom; ona će biti najčišća i najljepša, ako se drži onih oblika koje je Crkva odredila i posvetila kao oblike molitve i duhovnoga života. Zajednica s tolikim drugim katolicima koji na isti način i u isto vrijeme odaju Bogu čast ili mole od njega milosti, daje takvoj pobožnosti posebnu snagu i osjećaj velike kršćanske zajednice, po kojoj su svi njezini udovi mističnoga Tijela Kristova u kojima neprestano kuca predragocjena i živa Krv Srca Njegova.
Zato ćemo u kratkim crtama podsjećati posestrime na ono što treba znati
iz liturgije, ako hoće da njihova pobožnost bude što bolja i dublja.
Razlikujemo: 1.) svete čine, 2.) sveta vremena, 3.) sveta mjesta.
Najvažniji od svetih čina jest sv. misa. Da možemo pravilno razumjeti sv.
misu, slijediti je kako treba i iz nje crpsti prave plodove, trebamo poznavati:
1.) njezine dijelove i njihovo značenje,
2.) molitve kojima su ti dijelovi popraćeni i koje svatko, ako ikako može,
treba zajedno sa svećenikom moliti. Sve ćete to naći u Rimskome misalu što
ga je u hrvatskome prijevodu priredio i protumačio dr. D. Kniewald, a izdao
dr. Stj. Markulin u nakladi "Knjiga katoličkog života" (Zagreb,
Kurelčeva ul. 9.). Nijedna posestrima ne bi smjela biti bez ove potrebne
knjige koja je ujedno najljepši molitvenik. (Cijena je uvezanom primjerku
je 100 K.)
POSESTRIMSTVO
Zagreb, listopad 1922., I./ br. 2, str. 24-26
LITURGIJSKI KUTIĆ
(2)
Vrijednost liturgijske molitve
Ali, reći će pokoja posestrima, ja sam već naučila pod sv. misom moliti
krunicu ili druge molitve iz svoga molitvenika pa bi mi bilo žao napustiti
taj običaj, jer u tim molitvama izlijevam svu dušu pred Boga, dok, kad po
misalu pratim svećenika za oltarom, moram moliti određenom brzinom da ga
stignem; i osim toga moram moliti samo ono što on moli. A ja i ne obavljam
u isti čas sve ono što on radi pa prema tome nema pravoga smisla da molim
isto što i on. Nije ova posestrima ni prva ni posljednja koja ovako prigovara,
a lakše ju je pobiti, nego što se u prvi mah i čini. Ponajprije, to što
ne uspijevaš izlijevati svu dušu kod liturgijskih molitava, kao kod one
svoje posebne, individualne pobožnosti, jest zato jer se nisi dovoljno zadubila
u ljepotu liturgijskih molitava. Dakako, ako hoćeš držati korak sa svećenikom,
ne možeš se zadržavati kod pojedinih molitava, ali zato trebaš češće za
svoga slobodnog vremena izvan sv. mise čitati liturgijske molitve, o njima
razmišljati i nastojati što dublje ući u njihov smisao. Onda će ti i samo
čitanje ići brže, a i uvjerit ćeš se kako nema tako divnih molitava kao
što su ove. To su sve sami odlomci iz Sv. pisma i to ponajljepših njegovih
dijelova evanđelja, djela i poslanica apostolskih, psalama, Pjesme nad pjesmama,
proročkih knjiga Staroga zavjeta. Uz to su u starinskim kršćanskim molitvama
tisuće i tisuće duša, koje su ih molile kroz tolika stoljeća, nalazile utjehu
i jakost i najljepši razgovor s Bogom. Za druge ćeš molitve naći vremena
i kod kuće i ako se preko dana navratiš u crkvu, ali sv. misa treba ti biti
poseban čin koji ćeš obaviti zajedno sa svećenikom. Nije li i samo ime liturgija
(grčki leiton ergon), narodna, javna, zajednička stvar pa ako pažljivije
pročitaš misne molitve, vidjet ćeš koliko se puta svećenik obraća puku pozdravljajući
ga, pozivajući ga na molitvu, na sabranje, dajući mu odrješenje i blagoslov
moleći se i za njega i u njegovo ime. Eto, taj si puk i ti, pa ako se tim
činima svjesno pridružiš postaješ sudionikom velikih milosti koje donosi
nekrvna žrtva Tijela Kristova i samo ona. A osobito, ako se pod sv. misom
i pričešćuješ, onda su ti liturgijske molitve najljepša i najbolja priprava
i zahvala.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, studeni 1922., I./ br. 3, str. 43-44
LITURGIJSKI KUTIĆ (3)
Liturgija živi s crkvenom godinom
Vidim jednu posestrimu očajna lica, a nije jedina koja se tuži. Sve je
to lijepo i dobro, ali dok se ja priučim stizati u molitvama svećenika,
izgubit ću svu strpljivost. One molitve koje ne dolaze redovito ne mogu
tako glatko čitati; a k tome još nisam tako vješta u upotrebi misala, pa
dok ja očajnički tražim među "promjenljivim dijelovima" za taj
blagdan, dotle već izgubim čitavu nit sv. mise. - Dakako da tu vježba, a
i priprava o kojoj smo zadnji put govorili, čini mnogo da nam baratanje
misalom s vremenom sve okretnije teče; ali bi bilo pogrješno i to kad bismo
mi mislili kako pošto-poto moramo sve izmoliti pa makar i navrat-nanos,
rastreseno. Često će nam se dogoditi da nas ljepota jedne molitve tako osvoji
da u nju zaronimo i zaostanemo; a dosta ćemo puta mi imati više toga kazati
Bogu nego svećenik, kad se sjećamo na odnosnom mjestu živih i mrtvih. Ali,
ako već moramo ispuštati neke molitve, trebamo imati na umu ovo pravilo:
liturgijski život ne znači samo praćenje čina sv. mise; on osobito znači
život s crkvenom godinom.
Slaveći uspomenu znamenitih dana iz Kristova života, Presvete Djevice i
dr. ili uspomene svetaca, crkva nam svaki put hoće staviti pred oči osobite
istine i upute za kršćanski život, osobite primjere i uzore i posebne molitve
u kojima molimo posebne milosti. Dakle, ako hoćemo živjeti liturgijski,
nipošto ne propuštajmo promjenljive dijelove mise: pristupa, evanđelja,
poslanice i prikazanja i odnosnih molitava. Ako poradi toga nešto zaostanemo,
jer nam njihovo čitanje ne teče još od ruke ili stoga što smo se zadržali
koji čas duže razmišljajući o onome što se u njima, osobito u evanđelju
kaže, dosta je u duhu sjetiti se propuštenih dijelova sv. mise i njihova
značenja i onda mirno i bez uzrujavanja naći dio mise kod kojega je svećenik
upravo sada, i onda nastaviti s molitvom. Život prožet liturgijom, život
s crkvenom godinom donijet će u naše misli sređenost, u naše želje mir,
a u naša srca utisnut će Kristov Božanski Obraz.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, prosinac 1922., I./ br. 4, str. 63-64
LITURGIJSKI KUTIĆ (4)
Duboko značenje liturgije
Tko će ljepše označiti duboko značenje liturgije nego časna Ana Katarina
Emmerich, velika njemačka vizionarka koja je u svojim viđenjima gledala
velike i mnoge milosti što ih Bog dijeli upravo onima koji sudjeluju u sv.
misi. Evo kako je ona govorila: "Ovim blagom namiruje se pravednost
Božja i otplaćuje se za potrebne i slabe u ovome, a i za bijedne duše u
drugome životu, što oni sami ne mogu isplatiti. Svaki sat ima svoje milosti;
tko ga prezre, mora skapati. Kao što postoji zemaljska godina sa svojim
vremenima, kao što postoji zemaljska priroda sa svojim stvorovima, plodovima
i svojstvima, tako postoji i jedan viši red da se pali rod ljudski podigne
nebrojenim milostima i sredstvima vječnoga spasa, vezanima za duhovnu godinu
i njezina vremena. Svake godine, dana, sata zriju u tom redu plodovi koji
su nam pruženi za naš spas. Djeca Katoličke crkve, koja pobožno slave ovu
duhovnu godinu s njezinim svetkovinama i službom Božjom te uređuju svoj
život prema njezinim zahtjevima, samo su ona slična vjernim graditeljima
i radnicima u vinogradu i dobivaju preobilno njezine blagoslove. Vrlo je
žalosno što tek tako malo ljudi spoznaje ovaj red milosti i po njemu živi,
ali s užasom će se jednom vidjeti što je crkvena godina, što su njezini
blagdani, što su sveta vremena, što su crkvene molitve i pobožnosti, što
su duhovna doba dana i brevijarske molitve svećenika i redovnika! Božanski
Spasitelj sam živi s nama u tomu redu i u svako vrijeme daje Se nama za
žrtvu i za hranu da postanemo jedno s Njime. Zato se po ustanovi Boga -
čovjeka ova najsvetija žrtva dnevno obnavlja i ponavlja, dok ne prestane
brojenje i vremeniti svijet se ne svrši, te se on sâm po rukama valjano
zaređenih, iako možda i nedostojnih svećenika, pod likom Kruha i Vina svomu
nebeskom Ocu žrtvuje za pomirenje."
POSESTRIMSTVO
Zagreb, siječanj 1923., I./ br. 5, str. 84-86
LITURGIJSKI KUTIĆ (5)
Važnost crkvenoga pjevanja
Možda je već koja posestrima požalila za onim što ju je vrlo veselilo u crkvi: za pjevanjem. Ako mora slijediti čin i molitve sv. mise po misalu i ako je to najplodonosniji način da iskoristimo nekrvnu žrtvu, onda više ne će moći pjevati pod misom što je dosad možda s tolikim oduševljenjem činila. Nipošto! Crkveno pjevanje je osobito zaslužan način podizanja vjerničkih duša u visine molitve, i ako je pjevanje dobro, ono svakako samo slijedi sv. misu i uživljava nas u nju. Ne mislimo kako je pjevanje dobro samo ako se pjeva muzikalno, tj. bez pogrješaka i lijepim glasovima, nego ono mora biti liturgijski točno. Duh crkvenoga pjevanja, njegov stil i njegov sadržaj mora biti točan u smislu crkvenih propisa i mora se podudarati s liturgijom. Duh će biti točan onda ako je pjesma lako shvatljiva svim vjernicima i takva karaktera da budi zaista religiozne misli i osjećaje, a ne ako nas sjeća možda na poznate melodije iz opera, na motive iz plesova itd., što se na žalost kod nas često čuje, osobito u preludiranju. Crkvena glazba ne smije u nama buditi nikakve burne i strastvene osjećaje, makar nam se ona i činila kao nekakav polet Bogu jer se mi u tome samo varamo i padamo u nezdravu teatralnost, u afektivnu sladunjavost koja se brzo raspline u nekakav nejasan i neodređen osjećaj koji mnogo može naštetiti mladim dušama. Crkvena glazba ne smije pogodovati nečijoj taštini pa se zato treba kloniti kojekakvih sola i tehničkih bravura; ako koga u crkvi pjevanje rastresa, tomu će mnogo puta biti razlogom i što se ta glazba nije riješila svjetskih elemenata. Kao liturgijska molitva, tako i crkvena pjesma mora biti općenita da je svatko može razumjeti i da odgovara svim vjerničkim dušama; ozbiljna jer prati jedan uzvišen čin i sveta jer podiže duše Bogu. Zatim, treba točno odgovarati činu sv. mise i crkvenomu dobu: dijelu crkvene godine u kojem se pjeva i svetkovini koja se slavi. To se, kako se čini, samo po sebi razumije, ali se ipak protiv toga mnogo griješi. Zato treba i opet točno proučavati misal kako bismo dobro znali kakav tekst odgovara kojemu dijelu sv. mise i kojemu dobu, koji se blagdan slavi, a sadržaj toga dvoga treba nam biti stalno na umu kada pjevamo. Nadalje, crkveno pjevanje ne smije biti dosadno, ne samo da moramo uliti svu dušu u pjevanje kako pjesma ne bi bila suha i beživotna nego se i pjesme moraju mijenjati, jer pjevanje uvijek istih pjesama više smeta, nego što pomaže. Zato će se dobre pjevačice, ako im je ikako moguće, pretplatiti na "Sv. Ceciliju" koja uvijek donosi nove pjesme u dobrome crkvenom stilu; a da ne moraju same snositi trošak za taj časopis, može ga držati njihov pjevački zbor, crkva ili bilo koje drugo društvo. Znamo kako nas već mnogo posestrima nestrpljivo hoće prekinuti u riječi: Pa ja nisam u tome mjerodavna, ja samo sudjelujem kod pjevanja i ne mogu određivati što će se pjevati. Znamo mi to vrlo dobro, ali ipak može i pojedinac vrlo mnogo učiniti, malo-pomalo pridobivajući ostale za svoje namjere. U tome i jest smisao Posestrimstva; svim sredstvima unositi pravi duh i donositi nove inicijative. Ako dobro pjevamo, sve više se približavamo onoj najuzvišenijoj liturgiji koja je praizvor čitave liturgije i koja se od vjekova obavlja u nebu, gdje anđeoski zborovi slave Boga, gledajući ga licem u lice i pjevajući: "Svet, svet, svet Gospod Bog Sabaot!"
POSESTRIMSTVO
Zagreb, veljača 1923., I./ br. 6, str. 108-110
LITURGIJSKI KUTIĆ (6)
Oprema oltara
Muškarci imaju tu prednost što mogu na poseban način slijediti misnu liturgiju
i s njom biti u najužoj vezi, poslužujući (ministrirajući) kod sv. mise.
Crkva je na najstroži način zabranila ženama ministriranje pa i u slučaju
da nema ni jednoga muškog pri ruci. One jedino mogu pripraviti sve potrebne
stvari i staviti ih svećeniku na dohvat te je na taj način bar indirektno
poslužen. Ali, ako ne mogu posluživati kod sv. čina, posestrime mogu mnogo
pridonijeti svetosti, ljepoti i dostojanstvu svetih mjesta. Onaj liturgijski
stih (iz Prikazanja): "Gospodine, zamilovao sam ljepotu doma tvojega
i mjesto naselja slave tvoje," (Ps. 25.) posestrime trebaju uzeti sebi
za devizu. Dakako, one si ne će moći uzeti dužnost da se brinu za ljepotu
i opremu crkve i oltara; ali svakako, osobito po selima i u malim mjestima
u tom pogledu mogu mnogo činiti. Ako ima već netko tko se stalno brine za
to, trebaju ga u tomu izdašno podupirati i živo utjecati na ukus u opremi
oltara koji nažalost često ne odgovara pravomu pojmu ljepote. Neukusne papirnate
cvjetove koji se tako brzo zapraše i izblijede treba što više istisnuti
živim cvijećem, složenim u diskretnim bojama, u simetrijskome obliku, ali
ipak ne suviše ukočeno. S oltara nam dolazi vječni život pa bi bilo vrlo
žalosno kad bi on sam odavao mrtvilo i ukočenost. Oltar ne smije biti pretrpan
ni svijećama ni cvijećem. Srce koje će voljeti oltar svoje crkve lako će
tu pogoditi pravu mjeru bez posebnih pravila, uzevši, dakako, u obzir i
crkvene propise glede osvjetljenja. Ako ima u crkvi, a osobito na oltaru
kakav neukusan kip ili slika bez posebne povijesne vrijednosti, neka posestrima
nastoji da tkogod daruje novi kip ili sliku ili da se skupe prilozi pa se
zajednički nadoknadi ljepšim. A gdje opet ima u crkvi kakva povijesna uspomena,
treba je nastojati dostojno čuvati, ne zapustiti je i ne oštetiti. Ali ima
ovdje jedno posebno polje ženskoga rada: oltarsko rublje i misno ruho. Kad
se jednom moćno razgrana Posestrimstvo, moći ćemo organizirati rad posestrima
u tome pogledu: davati uzorke i krojeve, nabavljati materijal i osobito
nastojati primijeniti naše narodne motive u ovoj grani aplicirane umjetnosti
i s vremenom stvoriti naš narodni stil za opremu crkvi. U većim učeničkim
organizacijama moglo bi se u narodnim odjeljenjima pomalo već početi s ovakvim
poslom, a posestrime koje imaju dara za to mogle bi dati pobudu za rad,
ako je potrebno, rukovoditi njime. Ali prije toga treba uzeti u ruku liturgiju
i dobro se uputiti u karakter, značenje i oblik misnoga ruha. Svaki će svećenik
također lako i rado dati potrebna razjašnjenja. No ovaj će rad biti najuspješniji
ako se dobro organizira pa ćemo se za to na nj u zgodnoj prigodi vratiti.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, ožujak 1923., I./ br. 7, str. 127-129
LITURGIJSKI KUTIĆ (7)
Vladanje u crkvi
Kad smo već kod crkvene zgrade i njezine unutrašnjosti, ne će biti nezgodno
donijeti nekoliko praktičnih pravila što smo ih odnekud ispisali, o tome
kako se u crkvi vladati. Možemo, doduše, mirno pretpostavljati kako su naše
posestrime tako odgojene te će sve ove stvari dobro znati i već održavati:
no dobro je imati sve to na okupu u ovako kratkim pravilima; prvo da sami
možemo pregledati ne ogrješujemo li se možda ipak o njih u kojoj prigodi
- iz slabosti ili ljudskih obzira, a drugo da ih možemo drugima dati u ruke;
našoj okolini koja eventualno u tome treba biti bolja. Savjeti glase:
1. Spomeni se uvijek: crkva nije svjetsko sastajalište, nije lokal za zabavu
niti kazalište, nego kuća Božja! Prema tome se i vladaj u njoj.
2. Kad ideš u crkvu, idi u čistu, pristojnu odijelu i prije svega sa sobom
ponesi čisto srce.
3. Nikad ne dolazi prekasno na službu Božju i ne odlazi prije nego što je
ona završena; ne kradi Gospodinu Bogu još koju minutu od ono malo vremena
što mu u tjednu trebaš posvetiti i nastoj da i svi tvoji ukućani dođu u
crkvu.
4. Kad stupiš u crkvu saberi svoje misli, poškropi se blagoslovljenom vodom,
čestito poklekni pred Svetotajstvom, ne zaustavi se odmah kod crkvenih vrata,
nego idi u prvu praznu klupu, klekni i za pozdrav izmoli kratak poklon.
5. Kad svećenik pođe k oltaru ili se vraća s njega, ustani u znak poštovanja.
6. Za službe Božje ne ogledaj se, ne govori s drugima, nego moli; pred Božjim
si licem.
7. Sjediti možeš od početka sv. mise do evanđelja. Iza ovoga (ili iza Creda!
do Sanctusa i iza Pričesti do misnikova blagoslova. Kod evanđelja trebaš
stajati.
8. Klečati treba od Sanctusa do iza Pričesti, a najmanje bar za vrijeme
sv. Pretvorbe i čitave sv. Pričesti i kod misnikova blagoslova kao i kod
blagoslova sa Svetotajstvom. Pred izloženim Svetotajstvom treba klečati
i stajati. (Dakako da je ljepše kad netko, ako ima mjesto u klupi, kleči
za čitave sv. mise, osim ondje gdje treba stajati; ali ako nam je duže klečanje
tegotno, osobito onomu tko je star, može sjediti kako je rečeno i ne trebamo
zato misliti da je premalo revan ili sami sebi predbacivati ako bismo sjedile
kada je to dopušteno.)
9. U košaru za novac daj koliko možeš za službu Božju i za potrebe crkve
i ne budi najškrtija baš prema Bogu od kojega imaš sve.
10. Ne odlazi za vrijeme propovijedi, ne pravi buku ni štropot, nego pažljivo
slušaj. Ma kako "monotona" i jednostavna bila propovijed, uvijek
ćeš iz nje mnogo naučiti ako je pažljivo saslušaš.
11. Vrlo je loš običaj odmah iza Pričesti odlaziti iz crkve. Zar ti se toliko
žuri uteći od Boga i zar ti ne treba blagoslova na kraju? Kod posljednjih
molitava moli glasno zajedno s drugima, ne istrkuj ispred njih, niti ne
zaostaj moleći.
12. Ostavljajući crkvu, oprosti se najprije s Božanskim Spasiteljem, pristojno
poklekni, poškropi se svetom vodom i počni govoriti tek tada kad si sasvim
izišla iz crkve.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, travanj 1923., I./ br. 8, str. 144-145
LITURGIJSKI KUTIĆ (8)
Crkva je sveto mjesto
Možda smo često od "mudrih" ljudi čuli prigovor kako je najljepši
Božji hram priroda te ne treba crkvi kad nam je Bog svagdje jednako blizu;
a i mnogi pobožni katolici će nam reći da se vole moliti u prirodi, za šutljivih
jutara ili za tihih ljetnih večeri. Sasvim je točno da mjesto nije mjerodavno
za vrijednost molitve; nije li Isus upravo izričito rekao Samaritanki: "Ženo,
vjeruj mi, doći će čas kad se ne ćete klanjati Ocu ni na ovom brdu ni u
Jeruzalemu. Dolazi čas i on je već tu, kada će se pravi poklonici klanjati
Ocu u duhu i istini jer takve poklonike i hoće Otac. Bog je duh i koji se
Njemu klanjaju, trebaju mu se klanjati u duhu istine." (Iv. 4.,20.)
Nije li se On sam povukao u pustinju da posti i da se moli? Nije li se pripravljao
na smrt molitvom na Maslinskoj gori? Nije li, po njegovu primjeru, sv. Pavao
otišao na tri godine u samoću u arapsku pustinju? Pustinjaci, pa sv. Benedikt
i sv. Franjo toliko vole osamu neprolaznih vrhunaca ili zabitnih špilja.
Sv. Ignacije dobiva nadahnuća od Boga u špilji kod Manreze. Ali priroda
nam nije uvijek povoljna niti je uvijek prikladna za molitvu, osobito ako
u njoj nema mira i osame. Crkva nam, i sred najbučnijega velegrada, pruža
kutić tišine i mira; svojom gradnjom, unutarnjim uređajem, ljepotom i osvjetljenjem
ona sabire dušu, budi pobožne misli, podiže nas Bogu. Ove psihološke činjenice
već bi bile dostatne da opravdaju crkvu kao posebno mjesto molitve; da pokažu
kako to nije ludo trčkaranje iz običaja ili da se pokažemo, kao što to često
rade nevjernici ili lakoumni kršćani. Ali za katolike postoji još jedan
poseban razlog koji je jači od svih: mistična Kristova nazočnost u svetohraništu,
njegova posebna blizina koja molitvi daje veću iskrenost, veću intimnost,
jači žar i bistriju dubinu. Ona nas neodoljivo privlači, daje nam želju
za molitvom i onda kada je inače možda ne bismo osjetili i čini da naši
pohodi crkvi nisu samo časovi molitve, nego i djela najviše mistične dobrotvornosti,
obilaženje sužnja Ljubavi i nastojanje da bilo čime uzvratimo na njegovu
neprestanu i neprocjenjivu žrtvu. Na svakom su oltaru, osim toga moći svetaca;
crkva nije nikada obeščašćena grješnim djelima kao tolika i najljepša mjesta
u prirodi; ona je, recimo to tako, natopljena molitvama, zaista sveto mjesto.
Zato je sasvim opravdano, ako i svoju privatnu pobožnost obavljamo osobito
rado u crkvi - i ako to nipošto ne mora uvijek biti - i ako svoj boravak
u crkvi nazivamo pohodom Svetotajstvu, a ne samo običnom molitvom. Ovi su
pohodi upravo ono što Katoličkoj crkvi daje onu posebnu toplinu prema svima
ostalim bogomoljama, pa ako mi napose ističemo važnost liturgijske pobožnosti,
točnoga i redovitoga prisustvovanja obredima i življenju s njima, crkva
je upravo ono sveto mjesto koje može spojiti našu osobnu, privatnu pobožnost
s crkvenim obredima i da čitavoj našoj pobožnosti dâ pravi smisao i unutarnju
ravnotežu.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, svibanj 1923., I./ br. 9, str. 161-162
LITURGIJSKI KUTIĆ (9)
Priprema za prvi Euharistijski kongres
Prihvaćamo prigode da na vrijeme upozorimo i pozovemo posestrime na prvi
Jugoslavenski euharistijski kongres u Zagrebu, 18. i 19. kolovoza o. g.
Budući da je ovaj kongres za sve katolike u Jugoslaviji, on će zasigurno
biti dosad kod nas neviđeno slavlje euharistijskoga Kralja i velika manifestacija
katoličkoga vjerovanja. Posebna je vrijednost ovoga javnog ispovijedanja
žive i djelotvorne vjere u istinsku nazočnost Krista u Presvetoj Euharistiji;
ono je golema pobuda za mlake i zapuštene duše, okrjepa za bojažljive, a
i za same one koji neustrašivo ispovijedaju svoju vjeru, velik porast unutarnje
snage i snažna utjeha u borbama. Kao što je uvijek u liturgiji zajedničko
moljenje i poklonstvo vjernika izvor osobitih milosti i uvijek nove i jače
svijesti svete Katoličke crkve i općinstva svetih, kako molimo u Vjerovanju,
kako li tek ovdje gdje su udružene tolike mase svijeta, gdje će po svim
crkvama zagrebačkim biti izloženo Svetotajstvo, služene sv. mise i držane
propovijedi o euharistijskome Kristu kao središtu čitavoga našeg života;
gdje će se čitavim gradom razviti veličanstvena procesija kao viteška pratnja
Kralja svih kraljeva koji svečano ulazi u srca svoga naroda.
Da pokaže svoju veliku radost nad ovom prvom svečanom manifestacijom katoličke
Jugoslavije, Jugoslavenska katolička đačka liga saziva uoči sastanka (16.
i 17. kolovoza) opći ženski đački sastanak, a vodstvo Posestrimstva sa svoje
strane poziva posestrime na zborovanje Posestrimstva 17. kolovoza jer se
ne može zamisliti ljepši završetak obaju sastanaka, nego da sve sudionice
zajedno sudjeluju općem euharistijskom sastanku. Potanje upute za sve sastanke
bit će iznesene na drugome mjestu, a mi bismo ovdje samo pozvali posestrime:
1.) da prikažu koju sv. Pričest i molitvu za što bolji uspjeh naših sastanaka,
osobito euharistijskog;
2.) da se za euharistijski sastanak pažljivo pripravljaju molitvom (ako
je moguće duhovnim vježbama) i primanjem svetih sakramenata kao i time da
što više ljudi iz svoje okoline pridobiju za sudjelovanje na euharistijskome
sastanku.
Otkidajte od svojih usta da omogućite što veličanstveniju euharistijsku
slavu koja će izliti obilje blagoslova na katoličku Jugoslaviju i na naš
pokret.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, lipanj 1923., I./ br. 10, str. 185-187
LITURGIJSKI KUTIĆ (10)
Liturgija je Božje umjetničko djelo
Završavajući ovo godište Posestrimstva, možemo ukratko pregledati što smo
u njemu u dosadašnjim člancima naglasili. Ponajprije smo istaknuli smisao
i potrebu liturgijskoga života koji stoji u tome:
1.) da svoju pobožnost ujedinimo sa činima i smislom obreda nastojeći što
bolje proučiti same obrede;
2.) da se služimo kod toga obrednim molitvama koje jedine mogu udovoljiti
potrebama svih, a ujedno su najljepši i najdublji izričaj kršćanske vjerničke
zajednice, općinstvo živih i mrtvih;
3.) da mijenjamo molitve prema crkvenim vremenima u sklopu stalnih molitvenih
modela Crkve; po tome se stalno obnavljamo, proživljujući neprestano život
našega Spasitelja i njegovih svetaca, a to je proživljavanje ujedno u vezi
sa stalnim mijenama u ljudskom životu, s mijenama godišnjih doba i prirodnih
pojava, s mijenama djetinjstva, mladosti, starosti po kojima uvijek nešto
novo ulazi u naš život koji treba biti bistra i zdrava voda tekućica, a
ne ustajala bara koja se brzo usmrdi;
4.) da proučavamo liturgiju jer ćemo na taj način steći obilje praktičnoga
teološkog znanja i doći do uvjerenja kako je liturgija u svojoj veličanstvenoj
i raznolikoj cjelini najdivnije umjetničko djelo, prožeto i vođeno Duhom
Svetim, posvećeno vjekovima svetoga života u Crkvi i vječito puno neusporedivoga
čara.
Mi smo se za ovu godinu zadovoljili time što smo posestrime posebno upozorili
na najvažniji liturgijski čin, sv. misu i što smo govorili o najvažnijem
svetom mjestu, crkvi. U sljedećem ćemo godištu, ako Bog da, donositi sustavne
bilješke o svetim vremenima, prateći crkvenu godinu, a osim toga ćemo nastojati
od vremena do vremena progovoriti nešto i o drugim svetim činima i mjestima.
Jer će se, na primjer, mnogo posestrima uvjeriti, ako su slučajno pozvane
za krsnu ili krizmanu kumu, kako su im malo poznati ti tako obični obredi
i kako su slabo upućene u njihov duh, njihove molitve i značenje dijelova
od kojih su sastavljeni.
Sve su ovo tek prigodne bilješke kojima je svrha da svaku posestrimu potaknu
na pravi rad; zato ćemo ovom prigodom preporučiti zgodne knjige pomoću kojih
će posestrima moći sustavno proširivati svoje znanje o liturgiji; a svakako
će tomu u prvome redu pridonijeti što življe prisustvovanje posestrima samoj
liturgiji i što dublji euharistijski život koji će nas ispuniti dubokim
uvjerenjem da ono što proživljavamo u liturgiji nije tek lijepa predstava
ili ceremonija, pa makar i najkrasnija, nego je Božje djelo i zemaljski
lik vječnoga života.