ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925., br. 1, str. 5-7 private
LURD U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
(J. K. Huysmans: Les Foules de Lourdes)[1]
Qui elucidant me, vitam aeternam habebunt.
Koji šire moj glas imat će život vječni.
(Ecc I/24,31.)
Uvod
Prošle godine, na dan Ukazanja Gospe Lurdske, predavao sam o temi: Zolin "Lurd". Oni koji su prisustvovali analizi poznatoga Zolinog romana ili su taj referat čitali u sedmome broju lanjske "Hrvatske Prosvjete", sjećat će se jamačno ovih važnih činjenica: Francuski romanopisac Zola je u svome djelu stavio svoj veliki književni dar u službu lažnih pretpostavki. Iznio sam na temelju neoborivih činjenica da je sâm Zola na svoje oči vidio u Lurdu čudesna ozdravljenja, a nije htio pasti na koljena poput nevjernoga Tome i uskliknuti: Gospodin moj i Bog moj! Zola se uvjerio da je Eliza Rouquet (povijesno ime Marie Lemarchand) u tren oka ozdravila od sušice kože lica (lupusa), a u svojemu romanu iznosi da je ozdravljenje bilo posljedica dužega liječenja. Što se tiče same Grivotte (pov. ime M. Lebranchu), djevojke sa sušicom pluća, Zola prikazuje kako je njezino ozdravljenje u Lurdu bilo prividno; u vlaku, na povratku kući, vratila se njezina bolest i ona je opet počela bacati krv. Zola je i ovdje posve svjesno krivotvorio povijesne činjenice: Grivotti se bolest nije nikada vratila i ona je nadživjela Zolu za mnogo godina. Kada su Zolu pitali kako je mogao krivotvoriti tako poznate činjenice, odgovorio je da su ličnosti njegova romana njegovo vlasništvo i on s njima može raspolagati po miloj volji. Ipak, ni on sâm nije vjerovao u ovu lažnu tvrdnju; istodobno ga vidimo, gdje ide Grivotti koja se međutim udala i traži od nje da otputuje u Belgiju, obećavajući joj da će se brinuti za nju i njenoga supruga kroz cijeli život.
Potrebno je bilo u posebnome predavanju iznijeti sve ove potankosti; potrebno
je bilo radi toga da se u hrvatskome javnom mnijenju sruši isprazni idol
Zola i na njegovo mjesto postavi anđeo istine.
Utjecaj prošteništa na srednjovjekovnu francusku književnost
O temi "Lurd u francuskoj književnosti" dao bi se održati cijeli niz zanimljivih i poučnih predavanja. Ovaj puta proučit ćemo potanko djelo Zolinoga učenika Jorisa Karla Huysmansa, koji je u svojim opisima Les Foules de Lourdes - Lurdske množine, ostavio štovateljima ovoga svetišta jedno pravo remek-djelo. No prije negoli počnemo analizirati sâmo njegovo djelo, potrebne su dvije stvari: trebamo se, naime, upitati, jesu li su hodočašća uopće imala ulogu kod stvaranja književnih djela, zatim moramo uočiti koje mjesto zaprema djelo Les Foules de Lourdes u Huysmansovu književnom radu.
Da uzmognemo odgovoriti na prvo pitanje ne moramo znati tako mnogo književnosti. Tko se bavio srednjovjekovnom francuskom poezijom, poznaje teoriju profesora Bédiera o stvaranju i razvoju epskih legendi.[2] Veliki broj srednjovjekovnih francuskih epskih junačkih pjesama - Les Chansons des Gestes, kako ih Francuzi zovu, govore poglavito o junačkim djelima Karla Velikoga, toga uzora kršćanskih vitezova, o životu Vilima Oranskoga i napokon o djelima Ožiera Danca. Književna povijest spominje uglavnom tri ličnosti oko kojih su nastale mnogobrojne pjesme, a sve ove govore o junaštvima srednjovjekovnih vitezova. No, kada temeljitije proučimo ove pjesme, jedna nam činjenica na osobit način udara u oči. Naime, u ovim se pjesamama govori o Rolandu, Vilimu Oranskom, Gormonu i drugima koji u povijesti srednjega vijeka nisu igrali skoro nikakve uloge dok ova narodna poezija druge velike i slavne velikaše ni ne spominje. Razlog je tomu ovaj: junaci, o kojima srednjovjekovna poezija pjeva, bili su dobrim dijelom sahranjeni u crkvama (broj tih crkava je tridesetsedam). Dvanaestorica među njima uživala su glas svetosti. Pobožni narod hodočastio je na njihove grobove, a pjevači su tom prilikom pjevali o njihovu životu. Vidimo poradi toga da su najvažnije i najljepše francuske junačke pjesme u savezu s najvažnijim prošteništima. Koja su bila najznamenitija prošteništa jedanaestoga i dvanaestoga stoljeća? Nabrojit ćemo samo neka: Sv. Jakov od Kompostele u Španjolskoj, Sveti Vilim u Pustinji u južnoj Francuskoj, Sveti Petar u Rimu, Sveti Petar u Kölnu, Sveti Dionizije kod Pariza, Saint Riquier u sjevernoj Francuskoj, St. Géry u Cambrayu, Achen i napokon Sveti Grob u Jeruzalemu.
Zamislite sada jednu oboružanu povorku proštenjara koji idu prema Sv. Jakovu u Komposteli. Oboružani su jer je sveti Jakov u osmome stoljeću bio u neprijateljskoj zemlji, u rukama Muslimana. Hodočasnici koji tri stoljeća kasnije idu od Pariza zaustavljaju se kod Blaye-a. Tu nalaze grob Rolandov i još dvojice vitezova. Hodočasnici hoće znati tko je taj Roland. Monasi i svećenici koji čuvaju taj grob govore im da je to bio kršćanski vitez koji je u Španjolskoj, kod Roncevauxa, poginuo junačkom smrću.
Hodočasnici idu dalje, dolaze do Bordeauxa i u crkvi St. Seurin gledaju Rolandovu trublju olifant koja se raspukla na dvoje kada je taj vitez zvao u pomoć Karla Velikog.
U samom Roncevauxu, u sjevernoj Španjolskoj, proštenike bi obuzela sveta jeza dok bi promatrali mjesto gdje su Roland, biskup Turpin i Oliver, ti oboružani hodočasnici, zadobili krunu mučeništva i na taj način postali zaštitnicima hodočasnika vojujuće Crkve.
Na putu k sv. Jakovu od Kompostele razvio se tako čitav niz lijepih junačkih pjesama. Isto se to dogodilo oko svetišta sv. Vilima Oranskoga, junaka i viteza, koji je na koncu stupio u benediktinski samostan Anianu u južnoj Francuskoj i nakon smrti bio proglašen svecem. O njegovom životu nam govore 24 pjesme u nekih stopedeset tisuća stihova. Sva ova bujna poezija nastala je oko ovoga važnog prošteništa; monasi, hodočasnici i sav kršćanski narod stvarao je svoja remek-djela oko ovih žarišta vjerskoga života u srednjemu vijeku.
Zato s punim pravom kaže francuski učenjak Bédier: "Crkva je bila istodobno kolijevkom misterija, srednjovjekovnoga kazališta kao i junačkih pjesama". (p. 203).
Mogao bi navesti čitav niz drugih primjera i pokazati sve one mnogobrojne
junačke pjesme koje su se razvile oko prošteništa i uslijed tako mnogobrojnih
hodočašća. No to ne činim jer se već iz ovih nekoliko navedenih činjenica
jasno vidi da je uvijek postojala veza između prošteništâ i književnosti.
(Nastavit će se)
ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925., br. 2, str. 25-27
LURD U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
(J.K.Huysmans: Les Foules de Lourdes)1
Utjecaj Lurda na suvremenu francusku književnost
Što smo mogli ustanoviti u srednjemu vijeku možemo opaziti i kasnije. Razumljivo je da je ta veza slabija što je vjerski život u stanovitim razdobljima manje razvijen. Nema sumnje da je najvažnije proštenište devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća Lurd. Sada nam je jasno da se oko ovoga svetišta morao razviti cijeli jedan književni ciklus, analogan onima koji su se u srednjemu vijeku razvili oko Sv. Jakova od Kompostele, sv. Vilima, sv. Riquiera i drugih.
No vremena su se promijenila. Jedanaesto i dvanaesto stoljeće poznavalo je vrlo malo književnih vrsta: to su bile junačke pjesme, lirska poezija, početci drame i romana, te nešto didaktičke, satiričke i građanske poezije. Dodajmo k tomu početke povijesti, govorništva te filozofiju i teologiju te je naša slika o tadašnjoj književnosti potpuna. O znanstvenoj književnosti u današnjemu smislu riječi nema ni govora.
Karakteristika suvremenoga književnog djelovanja je da znanstveni rad zauzima u njemu važno mjesto i uz to je kritički duh današnjih književnika, za razliku od njihovih srednjovjekovnih prethodnika, vrlo izoštren. Vidimo zato kako se oko Lurda koncentrirao jedan cijeli književni ciklus i znanstvena i kritična djela zauzimaju u njemu odlično mjesto.
Spomenimo da je Lurd djelovao i na druge umjetnosti, kao na kiparstvo, slikarstvo itd. i u tome pogledu ne će mnogo zaostajati za srednjovjekovnim prošteništima.1
Lurd je proštenište međunarodnoga značenja i zato vidimo da gotovo nema naroda koji ne bi pisao o lurdskim događajima. Kod Hrvata je izlazio časopis "Naša Gospa Lurdska", a danas "Glasnik Srca Isusova" sustavno šireći među mnogim tisućama čitatelja štovanje Majke Božje Lurdske. Od hrvatskih književnika spomenimo Marina Sabića, obraćenika, koji je pohodio to svetište i pisao o Majci Božjoj Lurdskoj te Milana Pavelića. U engleskoj književnosti gotovo nedostižne stranice posvetio je Lurdu u svome romanu "Nova Zora" (La Nouvelle Aurore; - Perrin) veliki pisac i obraćenik Benson, kod nas poznat po svome djelu "Gospodar Svijeta".
No moja zadaća je govoriti o Lurdu u francuskoj književnosti. Vratimo se zato opet na našu temu.
U francuski književni ciklus spadaju djela svake ruke; pisci raznih struka pisali su o ovome prošteništu i posvetili mu često svoje najbolje sile. Razlikujemo uglavnom deset vrsta književnika čija se djela izravno odnose na Lurd. Prvo mjesto među njima zauzimaju tako zvani povjesničari Lurda, kao Lasserre, Estrade, Bertrin, Bonner i drugi koji su napisali sustavna djela o Lurdu i lurdskim događajima. U drugu grupu valja ubrojiti teološka djela, a u treću liječnička. Posljednja su vrlo mnogobrojna. Jedna su pisana znanstveno, a druga imaju više popularan karakter. Među najznatnije pisce ove ruke spadaju liječnici Boissarie, Grandmaison Le Bec. i dr. Marchand.
Tko će nabrojiti sva beletristička djela koja su pisala o ovome gradu Bl. Djevice Marije. O Zoli ne treba govoriti jer je nažalost i odviše dobro poznat. No drugi veliki književnici kao Huysmans, Fr. Jammes, A. Retté pisali su s oduševljenjem o ovoj temi. Spomenimo još L.Veuillota, jednoga od najvećih polemičara devetnaestoga stoljeća. Henry du Rourea, novinara i pristašu Mair Sangniera, dubokoga kršćanskog filozofa Ernesta Helloa, prvaka suvremenih francuskih govornika dominikanca Janviera, odgojitelja Colasa, arheologa Beaucorpsa i napokon okultista Grillota de Givrya i naša slika o golemom utjecaju Lurda na francusku književnost dobit će jasne obrise2.
J. K. Huysmans
Među mnogobrojnim književnim djelima koja obrađuju Lurd, izabrao sam Huysmansov
opis: Les Foules de Lourdes. Učinio sam to zato da pokažem jednoga prvaka
među francuskim književnicima koji u svakom pogledu daleko nadmašuje zloglasnoga
Zolu, kako pun oduševljenja i vjere piše o ovome suvremenom prošteništu
(Nastavit će se)
ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925., br. 3, str. 34-38
LURD U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
(Nastavak)
Joris - Karl Huysmans rodio se 1848. godine u Parizu. Otac mu je bio slikar i njegov se umjetnički ukus već zarana osobito istančao. Bio je bezvjernik, razbludnik, Zolin učenik. Opisujući vidljivi svijet, uvjerio se da postoji i jedan duševni koji na vidljivome svijetu ostavlja svoje tragove. Bavio se sotanizmom, učenjima o raznim manifestacijama đavla i polako dolazio do uvjerenja da nadnaravni svijet mora postojati.
Premda je njegov život bio bezbožan i razbludan, ipak mu je umjetnički
ukus ostao istančan i zdrav. Slušajući gregorijansku glazbu, mrena mu padne
s očiju. Njegova je umjetnička intuicija, njegovo umjetničko dozrijevanje,
bilo tako živo da je došao do uvjerenja kako jedino Istina može stvarati
tako lijepe melodije. Proučavao je uz to katoličku mistiku i postao katolikom.
Svoje obraćenje opisao je u remek - djelu prve ruke - u svome autobiografskom
romanu En Route - Na putu. Ostala
njegova djela, kao La Cathérale, Oblat, Ste
Lydwine su himni katoličkoj liturgiji, katoličkoj simbolici i umjetnosti,
katoličkoj svetosti.
Lurdske događaje obrađuje djelo: Les Foules
de Lourdes.
U djelu Les Foules de Lourdes(Lurdsko mnoštvo) Huysmans je opisao dojmove svojega boravka u Lurdu u 1904. godini U ovome prikazu citirat ću najljepša mjesta iz ovoga djela, a ispustit ću one nastranosti koje susrećemo i kod ovoga velikoga kršćanskog književnika.
U uvodu govori Huysmans o pirinejskim prošteništima te o ukazanjima Bl. Djevice Marije u La Saleti i u Parizu redovnici sv. Vinka, Katarini Labouré. Posvećuje zatim mnoge stranice simboličnome značenju vode i vatre. Njegovi opisi prirode, lurdskog okoliša, raznih vrsta hodočasnika, procesija, piscina (kupelji), bolnice, samostana, liturgije, prava su remek-djela. Kao informaciju pripovijeda još najznamenitija ozdravljenja koja su se dogodila u Lurdu i u drugim svetištima posvećenima Gospi Lurdskoj. Kod ovih opisa nije on uvijek posve ispravan i ne će nam biti teško naći neke netočnosti. No, mi mu vrlo rado opraštamo jer on i nije imao namjere pisati znanstveno djelo, već je svojim vještim perom htio opisati dojmove jednoga hodočasnika. Ali ne možemo tako lako oprostiti mu pretjeranih nazora o lurdskim likovnim umjetnostima koje često nepravedno napada zbog velike, ali nešto boležljive, umjetničke istančanosti.
Naša analiza Huysmansova romana "Lurdsko mnoštvo" sastoji se zapravo od zgodno poredanih izvadaka iz ovoga djela. Na taj način moći će svako sâm stvoriti sud o književnoj veličini ovoga prvaka među francuskim književnicima.
Realistički detalj
Tu imamo opis bolesnikâ, procesiju s presvetim Sakramentom, procesiju sa svijećama i Ured za liječničke preglede.
Pohodimo odmah s Huysmansom bolnicu Majke Božje od sedam žalosti! Evo pogledajmo koje su sve bolesti u njoj nagomilane i čujmo njegov opis:
"Ovdje se nalaze lavlje i brašnaste gubice za koje bi čovjek pomislio da su nestale već tijekom vjekovâ; ove gube sliče oteklinama vrata koje potječu s visoravni; i to su žene koje, podignuvši crnu koprenu, pokazuju mrtvačke glave lupusom (sušice kože), s dvjema crvenim šupljinama umjesto očiju i jednim asom djeteline umjesto nosa; drugima je obraz izjeden rakom kože te imaju samo polovicu lica. Da tekućina ne iscuri kroz koprenu probušena nepca, nesretnik je prisiljen kada pije natrag zabaciti glavu i začepiti si nos... Ali u ovomu čudotvornom dvorištu vidi se nešto još gore... Neki seljak, kojega je proštenje dovelo iz Coutancea, objeduje posve sam, kao kažnjeno dijete, licem okrenut spram zidu; on se okrene da zaište kruha... Oh!
No nutrina se miče i živi. Obrazi su se spustili sa svojim dlakama, ali gdje mu je podbradak? Kako može gutati? Pa ipak on žvače meso, ali skriveno jer se ovaj jezik, pun ne znam čega, gadi i onima koje je izjela sušica kože!
Ah, Gospode, ipak pomislih da si, želeći nas otkupiti, obukao ljudsku spodobu i sjećajući se barem ovoga bijednog tijela što si ga posvetio uzevši ga na se, smiluj se ovome ovdje. Ozdravi ga!...
Strašan je, reče mi duhovnik i ispripovjedi mi svoju jutarnju nepriliku. Morao je jutros pričestiti toga siromašnog čovjeka, a nije znao u koju bi pukotinu ove spilje položio hostiju." (p.74-75.)
Pođimo sada s ovim bijednim ljudima k procesiji s presvetim Oltarskim Sakramentom. Radi nedostatka prostora citirat ću samo jedan izvadak iz ovoga opisa. Huysmans najprije slika ministrante i svećenstvo u njihovim slikovitim, šarolikim odjelima, a zatim nastavlja:
"Polako počinjemo hodati za njim (za avinjonskim biskupom koji je
nosio sveto Otajstvo), uz niz bolesnikâ i već nam se srce steže. Ah, ta
lica bez duha, zbog boli i nade, ta neuredna lica ovoga časa. Neka plaču
bez buke, pognute glave; druga opet podižu oči pune suza; i glasovi se guše,
posve iznemogli glasovi, već mrtvi glasovi hoće ponavljati živi krik zazivanja
što ih iz dna svojih zdravih prsa izbacuje svećenik što stoji sam samcat,
na polju:
Gospode, onaj koga ljubiš, bolestan je!
Gospode, ako hoćeš, možeš me ozdraviti!
I ruke se dižu spram pokaznice, usnice dršću i tepaju, ruke se sklapaju
te iza toga opet očajne padaju.
Sveti Sakrament prolazi (str.142.).
Svećenik ubrzava svoje zazivanje; mnoštvo ih opetuje u dugome žamoru:
Gospode, daj mi progledati!
Gospode, daj mi čuti!
Gospode, daj mi prohodati!
A zatim se zapjeva "Adoremus in aeternum" - U vijeke ćemo se klanjati...
- Na koljena, svi razapnite ruke!
I golemo mnoštvo sluša; molitve jure, a nijedan se bolesnik ne diže!" (p.144.)
Čarobnu večernju procesiju sa svijećama Huysmans opisuje vrlo zorno. Evo posljednjega dijela ovoga opisa u kojemu nam prikazuje tisuće hodočasnika kako drže u rukama upaljene svijeće i pjevaju na latinskome jeziku Credo - Vjerujem:
"Nesređena buka se utišala i iz užarene bačve podiže se gregorijanski Credo (Vjerovanje). Razmata se, pjeva ga više tisuća glasova i diže se usred plamenova, dostojanstveno i polagano spram tminâ obzorja.
To je zemaljsko ispovijedanje vjere koje je napokon izišlo iz mješavine jezika da se izrazi liturgijskim (latinskim) jezikom; to je spoj pojedinačnih molitava dana ujedinjenih u klas zajedničke molitve; to se prikazuje Gospodinu pred kojim do ovoga trena slavljena Djevica iščezava - taj zvučni miomiris, ovo apostolsko vjerovanje, ovaj tamjan što ga sama Crkva pjeva..." (str.191.)
Nakon dovršene čarobne procesije sa svijećama, kad su se svjetla ugasila, nastavlja Huysmans: "Ovaj je put zaista svršeno, ne znam ... dolazi mi misao da je ova predivna čarobna priča nezavisna o nama, mi u njoj nemamo nikakva udjela, ova vizija je samo alegorija, ima preneseno značenje... čini se da je zbilja, skrivena pod ljudskim spodobama, posve drukčija...
Čini mi se da Djevica, nakon što je za dana ponizno radila u sobicama kupelji na liječenju tjelesa i spašavanju živih stvorova, sada radi u noći, liječi duše i spašava mrtvace.
Ona, zaista Ona, okretala je ovu vatrenu preslicu i molitvama prela ovaj vatreni lan da tako izveze proslavljena odijela ovih duša koje još samo čekaju svoje vjersko odijelo da izađu iz Čistilišta." (str.192.)
Važno mjesto u životu Lurda ima tako zvani Bureau des Constatations médicales - Zavod za liječničke preglede. Huysmans nam ga zorno opisuje. Svećenici, liječnici, novinari vrve u njemu. Ulaze ozdravljenici koji su lani ozdravili. Tako i Virginija Durand (p. 94.) koja je ozdravila od sušice u tren oka. Zatim prikazuje gospođicu Rozaliju Monier. Slušajmo samoga poznatog liječnika Boissariea gdje nam pripovijeda o njezinome ozdravljenju: "Kad joj je bilo petnaest godina, kaže on, spopala ju je bolest iznemoglosti, a pravi razlog tomu nije se znao. Nije se više razvijala, a uz to joj se njena bolest pogoršala, tome je već devetnaest godina, radi loše i bolne probave (dispepsije), tako da se moraju hraniti samo mlijekom, no u tako maloj mjeri da joj nije dostiglo, a da ga ne ispovraća; morala ga je piti pomoću gumene cijevi.
Liječnici, čije su nam svjedodžbe u rukama, ne htjedoše je više liječiti; neprestano je bila u sobi i nije mogla podnositi ni svijetla ni buke. Nakon nekog vremena, zbog preslaboga prehranjivanja, tako je oslabila da su svi držali kako će uskoro umrijeti, dadoše joj već i posljednju pomast.
No, poput svojih zemljaka, ona je odavala visoko štovanje blaženome Chanelu, pa napuštena od znanosti koja je uvjeravala da joj ne može niti pomoći, baci se u njegov naručaj i pošto mu se žarko pomolila, dođe joj pomisao da će joj on od Djevice pribaviti ozdravljenje ako krene u Lurd. Ona otputova 6. rujna, i ova je duga dvadesetšestsatna vožnja bila silno naporna; povraćala je sve do Lyona i na tašte je stigla slijedećega dana u Lurd gdje su je smjestili u bolnicu Naše Gospe od sedam žalosti. Ujutro 8. dovuče se do kapelice ove zgrade, pomoli se Blaženomu te je odnesoše do Spilje gdje se pričesti. U isti joj se mah učini da joj netko para želudac – netko joj ga otvara tako, govoraše ona, kao knjigu - i od toga časa više ne trpi i s tekom jede što joj se donese. Još je ponešto blijeda, ali posve se jasno vidi kako se oporavlja...
Što se tiče same bolesti gđice Monnier, upozoravam gospodu kolege, nastavlja Dr. Brinarie, na uvjete pod kojima se ovo izlječenje dogodilo. Je li ova djevojka, bolesna već devetnaest godina, mogla ozdraviti samo po naporima prirode? Da, zaista, u teoriji se to da ustvrditi, ali ne u roku jedne minute, za vrijeme jedne pričesti; kao što priroda ne može zacijeliti jednu ranu za jednu sekundu, isto tako ne može ona obnoviti cijeli jedan sustav koji je potkopalo devetnaest godina iscrpljenosti. Ova brzina u postizanju rezultatâ mora svratiti našu pažnju osobito na to, jer i sami znate da ne možemo ukinuti oporavljanja (konvalescenciju) i prijeći najednom od teške bolesti k zdravlju.
Što je do mene, nadovezuje na te riječi Huyamans, mislim da se ozdravljenje,
ako ostane trajno, dogodilo bez kupelji, bez čaše vode, bez svjetine, bez
buke, bez blagoslova sa svetim Sakramentom, nego nakon jedne jednostavne
pričesti. To dokazuje kako su neistinite sve one pretpostavke (mnijenja)
koje pripisuju lurdska ozdravljenja učincima hladne vode i sugestiji bučnoga
mnoštva" (str. 98-99).
(Nastavak slijedi)
ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925., br. 4, str. 70-73
LURD U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
(Nastavak)
Huysmans dobro znade da su mnogi ljudi posve neupućeni o radu ove lurdske klinike. On ih upozorava da su tamošnji liječnici vrlo nepovjerljivi i tek nakon temeljitih istraživanja izriču svoj sud. Evo pjesnikovih riječi:
"Istina je, pa makar se to ne svidjelo ljudima koji za lurdsku kliniku znaju samo po čuvenju, da su ova dva praktična liječnika vrlo nepovjerljiva u zadržavanju za svoje anale (spise) samo maloga broja izvanrednih slučajeva, koji se nižu pred njima..." (p.68.)
"... Zaista se može ustvrditi da Ured za liječničke preglede ne traži
čuda silom; jer svaka bolest, koja bi mogla biti uvjetovana poremećajem
živčanoga sustava, smjesta se otkloni..." (str. 87.)
Čuda
(Paralizirana djevojka. Padavica. Redovnica Justinijana, klarisa. Duševna
ozdravljenja. Trajno lurdsko čudo.)
Huysmans je na vlastite oči gledao čudesna ozdravljenja. On ih nije zanijekao i izobličio poput Zole, već je nastojao što vjernije opisati što je doživio. Evo jednoga karakterističnog trenutka prigodom čudotvorne procesije:
"Sveti Sakramenat prolazi po običaju pokraj kolicâ. Preda mnom se glave miču: ljudi se dižu na nožne prste da uzmognu bolje vidjeti; djeca se popela na ramena svojih tatâ, gospođe su stale na klupe i stolice; stube su pune fotografâ. Čovjek bi rekao kako masa iščekuje masnu govedinu. Tu i tamo ipak sa strane svećenici čitaju svoje brevijare; ali najedanput jeza prođe svjetinu. Začuju se uzvici: Čudo! Jedna žena se podiže! Magnificat! Vidim nosače (brencardjere), kako hitro lete k praznome krugu. Najpametnije da žurno odem na kliniku prije negoli se tamo svjetina nagruva i da budem ondje kada dovedu ovu ženu.
Kad sam prispio, već nađem dr. Boissairea gdje govori s jednom drugom djevojkom koja pred njim sjedi u fotelji.
Ona pripovijeda da joj je cijela desna ruka bila paralizirana (ukočena) i nije ozdravila niti u kupelji, a ni za vrijeme procesije premda je u Lurdu već cijelih osam dana. Ovoga jutra, naglo je ozdravila na brdu Kalvariji kamo se bila uputila izmoliti posljednji križni put, prije nego što se ove večeri otputovati
Ozdravljenje se dogodilo kada na nj više nije ni pomišljala i to upravo u trenutku odlaska dok je križajući se na kraju molila svoje molitve i izgovorila riječ Amen.
I mala okrene ruku na sve strane i nasmije se promatrajući s uživanjem pozlaćeni prsten s lažnim dragim kamenom, povlačeći ga gore i dolje po prstu.
- Ali, reče liječnik, nasmiješivši se, vi niste imali ovaj lijepi prsten kad su vam prsti bili urinuti unutra prema ruci?
- Oh ne! Samo čim sam ozdravila, bila sam tako zadovoljna te sam odmah poletjela kupiti se jedan!
I kao da se bojala da će je osuditi radi taštine, nadoda porumenjevši
malo pri tom:
- Dala sam ga blagosloviti!
Svi se smiju, a ja pomislim da je ova mala prilično prefrigana jer je napokon našla sredstvo da umiri svoju savjest i da se za svaki slučaj zaštiti pred Djevicom, pretvorivši tašti predmet u predmet pobožnosti: prave li žene!
Vrata se otvore naglo poput vjetra, a bura glasova se začuje; ured je začas pun. U brzini turaju po podu nosila, a nosači se tiskaju za njima kroz gustu svjetinu. Treba im pomoći potisnuti navalnike natrag i zatvoriti vrata.
Ovaj se ured doima kao sobica na parobrodu koga valovi tuku sa svih strana. I zaista se vani čuje koturanje mora: na esplanadi (polju), gdje se mnoštvo, iščekujući izlazak ozdravljenja, giba poput valova.
- Dijete, reče liječnik, promatrajući ženu kojoj nosači pomažu pridići
se s ležaja, što se dogodilo?
Svi, koji su za njom nahrupili u ured, govore istodobno.
- Smirite se malo, gospodo!, povikne liječnik, neka gospođa protumači.
Ali ona ništa ne tumači; smetena je i samo ponavlja: ozdravila sam! ozdravila
sam!
- Od kojega ste hodočašća? Imate li liječničku svjedodžbu?
Ona ništa ne zna; napokon se sazna da joj je ostala u bolnici.
Napokon je prepozna neki svećenik i kaže da ima padavicu. Napadaji joj dolaze s vremena na vrijeme.
- Dobro je, odgovara dr. Boissaire, kasnije ćemo istražiti ovaj slučaj.
I slegne ramenima.
- Mršavog li plijena!, rekoh mu odlazeći.
On se nasmiješi. - E, dakle -, odgovori mi, - uvjerili ste se, držim, da se usprkos mnijenja nekih novina, ovdje čudo ne naručuje na zapovijed! (str.181-184.).
Huysmans dakle, pokazuje da liječnici ne uzimaju ozdravljenja živčanoga podrijetla ni malo u obzir. U ovome slučaju ne znamo je li ozdravljenje bilo prividno ili činjenično.
Drugo čudo s kojim vas Huysmans upoznaje jest ozdravljenje jedne redovnice koju nam prikazuje prije i poslije ozdravljenja. Radnja se odigrava u bolnici Majke Božje sedam žalosti među drugim bolesnicima.
"... Druga neka mlada redovnica bolnice Saint - Brieue leži u košari od prutova; lijepa je i čini se da je mrtva; obrazi su izvanredno blijedi, trepavice spuštene, a usne imaju boju kamena plavca. Jedan svećenik-nosač govori s redovnicom koja ju čuva; on me uplete u razgovor i ja saznajem da je sestri Justiniji 26 godina, a budući je oboljela od upale porebrice i bacala krv, već je godinu dana nepomična zbog tuberkulozne kostobolje u bedrima te što su joj ukočeni zglobovi, a noga izobličena. Noga joj je zatvorena u spravu od sadre, a ona tako iznemogla te je čudno da još može živjeti" (str. 81-82.).
Ova redovnica ozdravila je slijedećega dana. Huysmans je opisuje u Uredu
za liječničke preglede. "E dobro, pravovremeno dolazite", poviče
liječnik! (Boissarie).- Pripovijedate, sestro, što ste osjetili kada su
vas umočili u vodu.
Huysmans na ove liječnikove riječi nadodaje:
"To mi je zadalo udarac usred srca: je li moguće? Na stolici sjedi mala blijeda časna sestra iz Saint - Brieuea; obrazi su joj rumeni od groznice, a oči, koje vidim po prvi puta otvorene, gore joj kao dva plava plamena. Na zemlji leži njezina košara od pruća, jedan razlupani stroj, komadići sadre i rublje poprskano svježom vlagom.
Promuklim glasom sestra Justinijana reče veselo i hitro: Ah! Jako sam trpjela, cijelo mi je desno bedro pucalo; izvukoše me iz vode, ali budući sam još trpjela, zamolila sam da me opet stave unutra i tada je bol prestala; osjetim da mi se noga ispružila i ustala sam.
- A kako ste dugo bili nepomični u ovoj spravi -, nastavi liječnik koji se hoće uvjeriti o navedenim iskazima liječničkih svjedodžbi što ih drži u ruci.
Godinu dana, ali sam ležala još prije negoli su me stavili u sadru i,
govoreći sama sebi, nastavi: "O, što će naša majka (poglavarica) biti
zadovoljna!" (str. 158.).
Huysmans zatim nastavlja:
"Mala bijela redovnica može se služiti svojim nogama; koljeno je nakon nekoliko novih kupelji splasnulo i zglob se popravio, posve je gibak; ona je radosno otputovala hodajući bez ikakve pomoći. Mogu se pouzdati da ću se posve zdrava povratiti u svoj samostan". Huysmans dodaje pod crtom: "Dvije godine su prošle otkada su napisani ovi redci. Sestra Justinijana sa zahvalnim hodočašćem se vratila u Lurd. Ponovno je pretražiše i nije ostao nikakav trag tuberkulozne upale zgloba (coealgie) od koje je bolovala. Može se, dakle, ustvrditi da uvjeti pod kojima se dogodilo ovo ozdravljenje dokazuju kako je ono zaista bilo čudesno" (str. 197.).
Treće nam važno ozdravljenje, o kojemu se govori u ovome djelu, pripovijeda sama ozdravljenica. Ovaj opis je također zanimljiv jer nam prikazuje duboki vjerski duh koji vlada među francuskim redovnicama. Huysmans je pohodio u Lurdu poglavaricu klarisa i ova mu eto, pripovijeda o svojemu vlastitom ozdravljenju:
"Oh! To je tako daleko, gospodine, već je tome dvadeset i pet godina:
pomislite dakle!"
Napokon, nisam ju ni molio, a ona mi ispripovjedi ovo:
- Bila je redovnica, zvala se Marija od Anđela, a stanovala je u kući klarisa - koletinki u Lyonu u ulici Sale. Godine 1867., kratko vrijeme nakon pobožnih zavjeta, kad joj je bilo 25 godina, dobi rak na lijevoj strani jetara; bila je tri godine bolesna i posluživala u sobi za bolesnike, zatim je morala leći te je odležala sedam godina; nije se mogla hraniti i već je tako oslabila da su iz dana u dan iščekivali njezinu smrt. U to je vrijeme pisala časna majka Tereza, koja je prije dvije godine bila poslana u Lurd da ovdje osnuje savršeniji samostan s nekoliko lionskih redovnica, kući matici u ulici Sale molbu da joj daju sestru Mariju od Anđela. Od dvije stvari jedna će se dogoditi, govoraše ona, ili će ona ozdraviti i to će biti dokaz da Djevica odobrava osnutak našega samostana ili ona ne će ozdraviti, ali će tako osnovati odjel za bolesnike, bit će naša prva bolesnica i kao trpeći ud Kristov donosit će sreću zajednici.
Naša lionska časna majka odgovori poglavarica nakon šutnje, nije znala na što se odlučiti; držala je, - i to je bilo jednodušno mnijenje liječnika- da sam odviše bolesna, a da bi mogla podnijeti umor putovanja u Lurd; ona me pitala za savjet, ali ja nisam imala mišljenje; bijah vezana svojim zavjetom poslušnosti, spremna ostati ili otići, kamogod se htjelo. Naša majka uvijek je oklijevala. Tada kardinal Chaverot, lyonski nadbiskup, pohodi samostan. Naša majka mu preda mnom protumači slučaj. Njegova Uzoritost je držala da bi trebala otputovati, ali kad sam ga upitala, kao svoga poglavara, bih li se molila Bl. Djevici za ozdravljenje, odgovori mi on doslovno ove riječi: Kćeri, unutarnji mi glas ništa ne savjetuje.
Došla je u Lurd i dovedoše je pred špilju. Plakala je i predala se Božjoj volji. Nato dođe jedan biskup, iza kojega je išao neki gospodin iz Lyona kojega sam poznavala. Ovaj me gospodin pokaza biskupu koji me stao ispitivati: tumačila sam mu što sam bolje mogla zašto sam ovdje; jedva sam govorila, tako sam bila slaba. Zatim, držeći da je ovaj gospodin tarbski biskup moj novi poglavar, rekoh mu: Presvijetli, vi ste sada moj poglavar: ja vas moram slušati: hoćete li mi zapovjediti da ozdravim?
On se začudi i odgovori: "Dijete moje, naravno da hoću ako to Djevica hoće!"
Jedva sam dospjela izreći svoju molitvu kad me velika drhtavica potrese i baci na noge. Presvijetli Fonteneau koji me je ispitivao, i kako sam kasnije saznala nije bio tarbski biskup, već iz Anžana (Angen), bio je zadovoljan i blagoslovio me. Hodočasnici se sjatiše sa svih strana i htjedoše me odvesti u Ured za liječničke preglede, ali otac Sempé koji je tada bio poglavarom misionara Spilje i odmah saznao za čudo, usprotivi se.- Ona je izvan svoje klauzure, reče on, neka se povrati unutra i to brže!
ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925., br.5, str. 108-110
LURD U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
(Nastavak)
I to je sve što vam mogu ispripovjediti; dvadeset i pet godina je prošlo:
od tada nisam bila bolesna...
- I vi se niste nikada vratili Spilji da se barem zahvalite?
- Ne, jer ne mogu izići iz klauzure ... kažu mi kako se špilja dobrano promijenila, da su tamo stavili radi naroda rešetke ...
Razmišljam o svemu ovome budući sam se rastao od poglavarice. Još mislim o onoj teoriji sugestije koja je odlučila protumačiti sva lurdska ozdravljenja, ali evo, tu imate redovnicu koja nije ni malo željela ozdravljenje i koja je ozdravila, u neku ruku, protiv svoje volje! Da si je ona štogod sugerirala, dogodilo bi se upravo obratno; ona bi, kao što je to željela, umrla! ...
Ali naprotiv, divnog li dokaza koji daje Djevica o moći redovničkih zavjeta! Jer ovo čudo, to je čudo poslušnosti; i ja se sjetim male, bijele časne sestre od Svetoga Duha iz Bretagne (sestre Justinijane o kojoj smo prije govorili); tko zna je li i ona nije ozdravila iz istih razloga? Zar je ona bila tako sretna što živi? Dozivam si u pamet njezin povik: O, što će naša majka (poglavarica) biti zadovoljna! - Ona je ovamo došla iz poslušnosti i molila se za ozdravljenje, na zapovijed svoje poglavarice, i čini se da je zadovoljnija radi svoje poglavarice, negoli radi svojega zdravlja! Tko može izmjeriti umiljate ponore jedne duše koja se odrekla sama sebe i uronila u Boga? (str. 204-209.).
Duševna ozdravljenja
Tjelesna ozdravljenja u Lurdu imaju samo služiti ozdravljenjima duše. I o tome se već mnogo pisalo, a i nedavno je kod nas izišla u prijevodu knjižica koja govori o obraćenju jedne protestantkinje.1 Huysmans dosta često govori o djelovanju Lurda na preporod ljudskih duša. Navodim neke izvatke:
Čovjek bi mogao pomisliti da će ljude, koji se vraćaju u istome stanju u kojemu su došli, uništiti očaj. To se vrlo rijetko događa jer umjesto tjelesne olakšice, Djevica podaje skoro uvijek strpljivost i predanje u podnašanju boli. Put je plaćen na ovaj ili onaj način..." (str. 149-150.).
"Što se tiče bolesnika, kada znanost izreče svoj sud da im ne može pomoći, oni čine dobro ako onamo svrate jer, u slučaju da im Djevica ne bi primila molitve, ona će im napor i umor puta platiti dobročinstvom predanja Božjoj volji i milosti bodrenja; a zar to nije mnogo." (str. 312.)
Čovjek koji promatra toliko trpljenje u Lurdu postaje bolji i sâm lakše i radosnije počinje nositi svoj križ: "Gospode, kako si dobar što nisi na mene poslao takve bolesti! Zaista valja doći u Lurd ako se hoćemo uvjeriti šta može postati rastvorena krpetina našega siromašnog tijela. Nema klinike u kojoj bi se nalazio takav izbor raznolikih nemani. Čovjek se sjeća bajoslovnih zvijeri srednjega vijeka, ali što su one usporedimo li ih s mrtvačkom glavom čovjeka sa sušicom kože na licu i što krvari; i natekloga jezika što se objesio iz usta seljaka iz Coutancea". (p. 85.)
Napokon nam Huysmans govori o takozvanome permanentnom (trajnom) lurdskom čudu. Evo kako nas on o njemu uvjerava na drastičan način:
"Voda je u kupelji postala užasnom juhom, nekom vrstom sive vode za pranje posuđa s mjehurima, a crveni krugovi i bjelkaste lupine plivaju na ovom tekućem kositru u koji se neprestano umaču ljudi.
U ovom je trajno lurdsko čudo; bacaju se bolesnici u okužene kupke, a ne čeka se da probave svoj objed; žene se do vrata umaču u doba kada najprostiji zdravi razum brani ženi kupanje... i nikoga ne uhvati grč i nikomu ne škodi ledena kupelj niti pomanjkanje brisanja. - Antiseptički zavoji, koje kirurgija toliko hvali, ovdje su posve jednostavno zamijenjeni oblozima lurdske vode, a ranama to nimalo ne škodi. Nikada se takvi udarci nisu dali higijeni ni takve ćuške liječničkoj znanosti. Ovdje se nikada ne dogodi infekcija i nijedna bolest, koja se ne izliječi, ne pogorša se; ovaj se izuzetak proteže i na bolnicu gdje bolesnici, premda iznemogli od umora putovanja i prispjeli napola mrtvi, ne umiru. Smrtni slučajevi u tom Lurdu su zaista rijetki. Uzmimo, osrednji broj od 4 dana i tisuću bolesnika: u ostalim bi bolnicama u ova 4 dana umrla barem dvadesetorica; a ovdje vidimo da već kroz dvadeset godina bolesnici koji žive u istim prilikama, umiru u istom roku jedan ili dvojica.
Kako ćete, ako ne vjerujete u jedno božansko posredovanje, protumačiti
samo u Lurdu ovu potpunu nekažnjivost i to samo dotle dok se nalazite u
zaštićenome području Djevice?" (str. 64-65.)
Ljubav prema bližnjemu
I samu veliku ljubav prema bližnjemu koju susrećemo u Lurdu, mogli bismo ubrojiti među čuda koja ovome gradu daju posebni značaj u povijesti našega vremena. Govoreći o bolnici Majke Božje od sedam Žalosti, Huysmans tvrdi ovo: "Treba priznati da je ova bolnica istodobno tjelesni pakao i duševni raj. Nigdje nisam vidio, uz onoliku užasnu bijedu, toliko ljubavi, toliko umiljatosti. Lurd je, prosudimo li ga sa stajališta ljudskoga milosrđa, nešto divotno: tu se bolje negoli igdje može ustanoviti oživotvorenje evanđelja..." (str.76.)
"U ovome taboru bolesnika, koje je trpljenje pročistilo, nalaze se nepoznati bezdani ljubavi; i koliko li ih ima koji ne žele zdravlje za sebe već za druge; majke da uzmognu odgojiti svoju djecu, djevojke da mogu ući u samostan i služiti Bogu, redovnice da se povrate na svoje mjesto, k bolesnicima!" (str.148-149.)
"... nigdje na zemlji nije ljubav tako uzveličana kao u Lurdu..."Među ovim ljudima nalaze se mladići i bogataši koji bi mogli radosnije putovati i koji bi se mogli zabavljati; drugi su opet trgovci koji napuštaju svoj posao čitavih mjesec dana da vrše službu fijakerskoga konja i trhonoše i to je često jedini dopust koji si mogu priuštiti. Koliko li je gospođa koje dolaze da noće na ležajima i bdiju kroz noć pokraj bolesnika; i sav ovaj svijet tako je zaokupljen svojom službom i tako izmoren da nema ni te utjehe otići poput ostalih hodočasnika, i sâm, kako bi to želio, k vrelu; upregnut je u službi i to na vlastiti trošak.
Među samim hodočasnicima koji nisu upregnuti službom nosača i u piscinama, koliko li ih je što se ganu nad ljudskim ostatcima koje voze ulicama. Oni zaboravljaju sami na sebe i mole se Djevici za njih. Ovdje se nalazi dobročinstvo zaboravljanja na samoga sebe i rijetka ljubav prema bližnjemu..."
"Sve u svemu, u Lurdu čovjek prisustvuje obnovi evanđeoskih vremena; čovjek je u bolnici duša gdje se pročišćuje antiseptičnim sredstvima ljubavi..."
"Napokon, tu je Djevica, puna sažaljenja i miline, i čini nam se u stanovitim trenutcima kako je življa, bliža nama, negoli na kojem mu drago drugome mjestu." (str. 300. i 301.)
(Svršit će se)
ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925., br. 6, 7, 8, str. 140-146
LURD U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
(Svršetak)
Osim hodočasnika, u Lurdu se nalazi cijela vojska svetih redovnica koje se dan i noć mole; na taj način navlače Božji blagoslov na ovaj sveti grad. Huysmansu su osobito simpatične kćeri sv. Klare čiju smo poglavaricu već upoznali; to je ona koja je našemu književniku ispripovjedila svoje ozdravljenje. Za pariške klarise Huysmans kaže da "nemaju ni vrta ni zraka. One ovdje umiru kao muhe, ali radosno, dajući zadovoljštinu za zločine koje ne poznaju; one su sada jedini munjobrani grada (jer navlače na sebe Božju srdžbu, a ne daju da se ova strovali na druge ljude)." "Ovdje u Lurdu one podnose nove vražje nasrtaje..." Također ih katkada uništavaju nevjerojatna zla koja ni voda Spilje ne iscjeljuje..." O, kako li je žalostan ovaj mali samostan u Lurdu, bačen na obalu brdskoga potoka čiju pravilnu buku čuje dan i noć! Opkoljen je malim strmim vrtićem, a iznad njegovih zidova vide se drveni križevi groblja. Redovnice imaju vrlo malo mjesta za šetnju; njihov je život gorak i božanstven; neprestani postovi, nikada mesa, san raspolovljen u dva odlomka, okajavanje i službe, zimi kao i ljeti bosonoge; od čega žive? Od nešto milostinje uložene u jednu vrstu lonca s poklopcem koji je postavljen u kapelici: kada je ova škrinjica prazna, one svoju hranu traže od biskupije; ali dobiju samo toliku svotu koja im osigurava obroke za jedan dan jer one ne mogu posjedovati ni u novcu, a ni u hrani ni najmanji predujam; one moraju biti siromašne i one to zaista jesu u pravome smislu riječi." (str. 202.-204.)
Pjesnik nam je tako razotkrio jednu tajnu lurdskoga blagoslova: mnogi
proštenici i ne slute da svoja ozdravljenja te obilje milosti imaju zahvaliti
žrtvama i molitvama ovih redovnica.
Liturgija
Huysmans je liturgijski književnik. Po Liturgiji se on obratio na katolicizam. Čudili bismo se kada nam i u ovome djelu ne bi iznio svojih nazora, obzirom na službenu molitvu sv. Crkve. Huysmans je želio da Lurd postane središtem gregorijanske obnove crkvene glazbe. Na vrlo lijep način nam pokazuje vezu koja postoji između događaja na nebu i onih što se zbivaju na zemlji. On nam to tumači prigodom liturgijskih ukazanja Bl. Djevice Marije: "Kada pogledate Ordo (priručnik za službe Božje 1858. godine (godine lurdskih ukazanja) tarbske biskupije, nailazite na drugi sklad koji se zavređuju spomenuti.
Na primjer: kada je Djevica po prvi puta zahtijevala da se moli za grješnike, bijaše čista nedjelja (četrdesetnica), a misa ove prve korizmene nedjelje neprestano moli od Boga oproštenje naših grijeha i poziva nas, po Evanđelistu, tjelesnim trapljenjem okajati sve mnogobrojne grijehe i odoljeti, kao što je to činio Krist, đavolskim napadajima i uvijek novim napastima naših sjetila.
Buduće srijede, kada je ona tri puta poviknula: Pokora! I u petak istoga tjedna, kad je zapovjedila Bernadeti da ljubi zemlju, bijaše kvatrena srijeda i petak, posvećeni na osobit način djelima pokore. To su, zaista, dani nemrsa, posta, samoponiženja i Crkva se brine to istaći u popričesnim molitvama (postecommunio) svojih misa, kada svećenik upravlja vjernicima opomenu: Pognite, ponizite vaše glave!
Svi su ovi savjeti Majke Božje u potpunome skladu s liturgijskim danima crkvene godine (Proprium de tempore), ona samo ponavlja, podcrtavajući im smisao, opomene službe Božje dotičnoga dana.
Štoviše, na kraju misa što su se čitale slijedećega dana, u srijedu, 25. veljače, kada je ona označila mjesto izvora u Spilji, čitalo se Evanđelje po svetomu Ivanu, u kojemu se govori o uzetomu koji je čekao na čovjeka koji će ga spustiti da ozdravi u žrtvenoj kupelji što ju je anđeo ustalasavao...
"Možemo još primijetiti da Djevica, unatoč svih zahtjeva Bernadette, nije htjela otkriti da je Bezgrješno Začeće, prije negoli se u katoličkome svijetu slavila svetkovina Blagovijesti. Nije potrebno dokazivati blizinu bezgrješnoga podrijetla Majke i začeća Sina" (po Duhu Svetomu).
Napokon se zadnje ukazanje Bernardetti zbilo u petak 16. srpnja, na blagdan Majke Božje od Karmela. (str. 258.-260.).
Dakle, sveta liturgija nam otvara pogled u nebo i pokazuje vezu koja postoji između naravnoga i nadnaravnoga svijeta.
Navodim još jedan stavak o liturgiji gdje Huysmans govori o simboličnome značenju upaljenih svijeća koje lurdskim slavama daju posebnu čar: "Svijeća se sastoji od tri dijela: od voska koji predočava prebijelo Isusovo tijelo, od stjenke u ovomu vosku koja predočava Njegovu prečistu dušu skrivenu u tijelu i od vatre koja je znak Njegova božanstva.
Svijeća, dakle, predočava Krista: odsada se ona donosi Djevici posrednici da ona sama prikaže Ocu svojega Sina da nas on zagovara.." (str. 46.).
Preneseno, simbolično značenje, onoga mnoštva svijeća koje dan i noć neprestano gore u spilji ima prema Huysmansu svoju posebnu važnost: "Ali u Lurdu nam se nameće jedan drugi i mnogo uvjerljiviji simbol: simbol zajednice ljudskih duša koja je tako sjajno izražena miješanjem plamenova.
Zaista, kad se na to pomisli, prizor ovih tisuća užarenih svijeća u Spilji upravo je čaroban! Koliko li nesređenih razočaranja i koliko drhtavih nada one skrivaju! Od kolikih su one slabosti, bolesti, obiteljskih žalosti, obraćenja, od kolikih su zaprepaštenja i ludila, pravi simbol! -Ova Spilja, ona je stjecište svjetskih duša u ushićenju, stjecište kamo svi potištenici života dolaze da se sklone i tu se na kraju krajeva iskrcaju; ona je utočište osuđenih bića; neutaživih mukâ; sva bol čovječanstva stisla se, skrutila, u ovome uskom prostoru.
Ajme! Svijeće (u Spilji) plaču očajnim majčinskim suzama, a možda su one i prave slike onih bolova koje su ih upalile; jedne plaču naglo, vrućim suzama, druge se svladavaju i suze im polaganije kaplju; i ove su vjerne povjerenoj im zadaći, savijaju se jače dok ne bace pred Djevicu zadnji krik svojih plamenova! (str. 47.)..." I upravo sada priprosta služba svjećara (onaj koji ih pali i rastopljeni vosak odnosi) Spilje postaje važna, postaje uzvišena.
Ovaj čovjek, kojemu je samo do toga da svijećnjaci i stolci budu čisti, posve nesvjesno vrši uzvišeno djelo općinstva ljudskih duša; on sakuplja molitve i pruža ih Gospi u vatrenim snopovima; on poremećuje obične ljudske uvjete pobrkavajući slojeve: on ih opet natrag dovodi evanđeoskim zapovijedima; on podupire molbe bogataša jer stapa korijene debelih svijeća s korjenčićima malenih koje se ubrzo stope i tako ih pred Gospodom ujedinjuje u prošnjama siromaha. Time se Djevica u neku ruku prisili: premalena težina bogataša postaje veća, a prenježni se opet spašavaju oslanjajući se o snažnije.
Svijeća, koju bezvjerci smatraju za najdjetinjastije praznovjerje, jedno je od najizvanrednijih sredstava duša jer utjelovljuje njihove osjećaje i prenosi želje... Slobodno je pomisliti da je u Lurdu ovo počelo vatre samo sluga onoga drugog počela: vode. Mnoga se ozdravljenja događaju pred zdencem ili u piscini (kupelji); počinju kod Spilje, a završavaju kod izvora. Vjerojatno je da bi se Lurd dao označiti ovim riječima: Što se ovdje traži po Vatri, dobiva se po Vodi." (str.47.- 49.)
Osobne impresije književnika
Sve ovo što smo dosada naveli, pokazuje da je Lurd jedno osobito žarište vjerskoga života i da se njegovu dojmu ne može oteti običan čovjek, a kamoli književnik koji poput Huysmansa daleko bolje opaža i mnogo jače osjeća, negoli velika većina običnih smrtnika. Ove osobne impresije našega obraćenika osobito su lijepe: svi oni koji su bili u Lurdu, čitajući ih, imat će jamačno osjećaj da ponovno doživljavaju radost lurdskih dana: "Živi se u okolini bez proporcija; najveći bolovi i najveće radosti, u tome je Lurd..." (p. 131). Čovjek se prestaje zanimati "za ono što se događa u ostalome svijetu. Narodi se mogu uništavati i Fallieres (predsjednik francuske republike) poginuti, svejedno je. Lurd sam postoji: novine više nemaju pravo na opstanak, nitko ih više ne kupuje; jedan list što se prodaje na proplanku, sve nadomještava: Novina Spilje (Le Journal de la Grotte); valja znati koliko je čuda bilo jučer i osim ovoga pitanja sve je ostalo bez vrijednosti. (p. 132.)
"Ah! Čudnovate li vizije i nerazumljivih li činjenica: mnoštvo je dotrčalo iz svih zemalja svijeta, u ovaj neznatni djelić zemlje, da se moli Djevici! A nekoliko koraka odavde nalaze se mirne poljane, tamne poljane; i svi ovi narodi koji bdiju i govore u raznim jezicima iste stvari i isto misle: svi su uvjereni da bolesnici, koje su liječnici napustili, mogu ozdraviti u tren oka ako se to Djevici prohtije; svi znaju da se nemoguća obraćenja, zamršene stvari, mogu ispuniti i razriješiti u tren oka; i u ovome se neizbrojivom mnoštvu kojega nijedna policija ne poziva na red, nikada ne događa nered, ne dolazi do pravdanja; štoviše, grozničavost, što nastaje radi čuda, slegne se sama od sebe. U ovome gradu Majke Božje vraćamo se u prve vjekove kršćanstva. Tu je procvjetala nježnost koja će trajati tako dugo dok ostajemo pod zaštitom Djevice ... Lurd je uglavnom jedna državica koja ostvaruje više negoli bi i najsmionije sanje filantropa mogle zaželjeti; to je prolazno slijevanje društvenih slojeva; otmjena gospođa ovdje zavija i briše radnicu, seljanku: plemići i bogati građani postaju zanatlijama i životinjama za tegljenje, preuzimaju u kupeljima službu običnih slugu da uzmognu služiti bolesnima.
Siromaha ovdje ukonačivaju, prehranjuju, kupaju, maze za milost Božju; on na zdencu može crpiti toliko vode koliko želi; on može sjesti u sve crkve i pred spilju, gdje mu se to svidi, pri tome ne mora potrošiti niti filira. (p. 109.-196.)
Polemičar
Stranice u kojima Huysmans brani Lurd spadaju među najbolje što se o tome pisalo. Navodimo najupadljivije stavke poglavito one gdje osuđuje Zolu i njegovo iskrivljavanje činjenica: "Zola nije htio priznati onu naglost (ozdravljenja) o kojoj se je uvjerio; on je radije pripovijedao da se izraz lica (Marije Lemarschand - Elise Ronguch) poboljšavao malo po malo, da se ozdravljenje zbivalo nehotično; on je izmislio stupnjeve i gradacije ne htijući priznati da se ova nagla obnova jednoga iznakaženog lica morala dogoditi izvan zakona ljudske prirode; kako bi bio priznao čudo... Narav ne može zatvoriti ranu u tren oka i tijelo se ne može obnoviti u jednome času, a to je u ovome slučaju bitna oznaka čuda; to je njegova brzina, a ne samo ozdravljenje.
Povijest Marije Lemarchand (Elise Ronguch), kako ju je ispripovjedio Zola, posve je netočna; ne želeći pružiti neprijateljima vrhunaravnoga samo dokaze, on u svojoj knjizi nagađa da je ovaj lupus možda bio samo prividni lupus, nije se samo iscjeljivao postupno, već je živčanoga podrijetla.
I napokon dopustimo i to u čemu je pitanje promijenjeno. Najbitnija stvar
ipak prestaje: nagla uspostava stanica i tkiva. Nagli živčani poremećaj
ne može, bar tako držim, smjesta izgraditi ljudsko meso. Zatim? - Ali istina
je posve drukčija - uzrok lupusa Marije Lemarchand posve je poznat; on je
bio ustanovljen od liječnika i samo stanje bolesnice to je zajamčilo jer
je bila sušičava kada je stigla u Lurd. Njezin lupus bio je, kao većina
lupusa, sušičavoga podrijetla. Nadodajmo da je istodobno iscijeljena sušica
njezinih pluća kao i čirovi lica; Djevica je jednim mahom uklonila dva zla.
Dvanaest godina je prošlo i nijedna se od ovih bolesti nije vratila; može
se dakle, ustvrditi da je gđica Marija Lemarchand ozdravila na zaista čudesan
način. (p. 92-93.).
Huysmans zatim brani Bernadettu protiv napada Zole:
"Ne mislim to jer je on (Zola) prikazuje istodobno kao jednu mističnu dušu i kao jedan osobit slučaj histerije...
Koliki su je liječnici baš ona zbog toga pregledali! I niti jedan nije mogao od rođenja pa sve do smrti na njoj otkriti ovu vrstu bolesti. Trebalo je zato ustvrditi, ako su se htjela protumačiti ukazanja, da je ili luda - a to je bilo isključeno jer se svatko mogao uvjeriti da nije - ili barem duševno bolesna, u halucinacijama.
Ova mala djevojčica, čudna li halucinarka! Ona je to samo kada otkriva i širi djelo Djevice i prestaje to biti, kako ni prije ni poslije nije bila! - S druge strane, ako pristanem na jednu teoriju s kojom se slažu mnogi liječnici za umobolne, halucinacija je samo sjećanje više ili manje iznakaženoga jednog osjeta; ona (halucinacija) radi toga ne izmišlja, već se samo sjeća.
Kako bi se Bernadetta mogla sjećati riječi koje nije nikada čula; kako bi mogla otkriti izvor koji nije poznavala i o kojemu nije nitko, pa ni ona sama, slutila da se nalazi u spilji; štoviše, kako je ona mogla izmisliti ovaj tip Djevice koji nije vidjela ni na jednom bakrorezu, ni na jednoj slici jer je bio nepoznat prije nje i postao je samo po njoj jedan poseban tip, jedan novi oblik u pobožnosti; kako bi ona napokon stavila u Marijina usta riječi Bezgrješno Začeće koje nije nikada čula i čiji smisao nije razumjela?... (p. 239.-240.)
Tako Huysmans opisuje u Uredu za liječničke preglede jednoga Portugalca, čije su noge i ruke bile uzete, koji je u Lurdu nenadano ozdravio. Dr. Boissarie nije htio ubrojiti ovo ozdravljenje među čudesa jer je bolest ovoga čovjeka bila vjerojatno živčanoga podrijetla i koje se ne registriraju kao čudesa iako im se ne mora poreći čudesno obilježje. Taj se postupak čini poradi opreznosti; poznata je stvar da protivnici lurdskih čuda obično postupaju na vrlo nelijep način. Evo što o tome pripovijeda dr. Boissarie: "Jednoga dana mi pregledavamo jednu bolesnicu koja je imala liječničku svjedodžbu s oznakom da je sušičava –zaista je to bila; - nakon jedne kupelji ozdravi, a ove su ozlijede nestale. Budući da smo se ipak bojali jedne zabune, mi brzojavimo liječniku - a nismo mu javili za ozdravljenje – upitavši ga je li ova bolesnica, koju on tako dugo njeguje, zaista sušičava. On nam jasno odgovori i u brzojavu potvrdi narav njezine bolesti.
Kada se povratila kući, ova žena ode posjetiti ovoga liječnika koji se začudi, presluša, ispituje i zatraži da dođe još tri puta. Zatim na njezine molbe pristane ispostavi joj svjedodžbu o ozdravljenju; a zatim, jer se tu radi o jednome čudesnom ozdravljenju u Lurdu, on u ovome dokumentu iskaže da je njegova bolesnica imala samo jednostavnu prehladu!" (p. 270.-271.)
To je najjasniji dokaz kako su protivnici Lurda često prave kukavice koji se boje pogledati istini u lice. Huysmans se nadalje pita zašto mnogi ljudi ne će vjerovati u lurdska čuda. Zbog toga on analizira duševni život jednoga običnog recimo "poštenog" čovjeka i traži motive koji ga od čuda odvraćaju: "Ova ukazanja Djevice, zajamčena od nečuvenih činjenica, zaista vrlo uznemiruju mnoge ljude.
Zamislite si, naime, na primjer jednoga čovjeka - ne jednoga barabu čija je duša istrulila - već jednoga "valjanog" čovjeka koji nema vjere ili ju je izgubio, poput mnogih drugih, nakon što je završio gimnaziju i čuo sve jače i jače buncanje svojih osjetila; sjeti li se naučavanja katekizma te mu se to čini djetinjasto i čudi se svojoj bezazlenosti koja je dozvolila da je nekada u nj vjerovao... njegovo stajalište je ovo; vjera je za slabiće duhom, za žene i djecu; svaki obrazovani i inteligentni čovjek može biti bez nje; on dakle posve mirno živi daleko od nje; on u miru spava na obim ušima svoje duše i zabavlja se bez svladavanja. Nesposoban je za "loše" djelo; on je štoviše, ako baš hoćete, milostiv, ali on ima, kako se kaže, jednu malu pogrješku, on voli nečist život.
I gle on neminovno sazna od ljudi, u čiji se prirođeni zdrav razum može pouzdati, kako Djevica u Lurdu tvori čuda. Ona dakle postoji! Ako ona postoji, Krist je Bog i iz toga samo po sebi slijedi da valja priznati kako učenja onoga katekizma, koje je smatrao tako djetinjastim, to upravo nisu; na kraju krajeva Crkva se sa svim svojim dogmama nameće...
I nemir započinje. Posluša li svoju savjest, valja se odreći sve sile užitaka koje ga zavode, dalje, skrušeno se ispovjediti do nogu jednoga svećenika i ako je neoženjen, živjeti u potpunoj čistoći.
Čudo je, kraju krajeva, mrtvačka trublja ljudskim strastima, razumljivo je zašto ih ljudi ne žele!
Također "valjani" čovjek si stavlja na oči jedan zavoj, ne će ništa čuti ni znati... i svi ljudi, štoviše i ne žele da im duhovnost poremeti (mir njihove duše) jer se oni boje zbiljnosti nadnaravnoga svijeta...
Ova nam duševna kratkovidnost tumači zašto kliniku dr. Boissariea, koja je širom otvorena cijelomu svijetu, tako slabo pohađaju bezvjernici, protiv nje govore ono što bismo mogli nazvati mržnjom straha pred vjerom." (p.309-312.)
Značenje Lurda i Završetak
Lurdski događaji zaista su vrijedni pozornosti. Što se danas događa u Lurdu jamačno je važnije od svih novosti koje nam donosi dnevni tisak, od svih događaja koji se događaju na svjetskoj pozornici - važniji su jer o stajalištu koje zauzimamo prema njima ovisi vječna sreća ili nesreća ljudskoga roda. To je Huysmans dobro uočio i zato je o značenju Lurda napisao ovaj oduševljeni ditiramb:
"Treba neprestano ponavljati gdje se može ustanoviti velebniji porast milosti i procvat ljubavi, negoli je to ovdje?
I to je tako neobično, baš u razdoblju kada svaki ide samo za jednim ciljem da se obogati na štetu bližnjega. S toga stajališta Lurd zaista zauzima posebno mjesto među događajima ovoga stoljeća!
U ovome trenutku, gdje se društvo, trulo već sa svih strana, raspada, gdje cijeli svijet, otrovan klicama pobuna, s nemirom iščekuje budućnost; u taj čas, kada se iz mrkoga obzorja jasno čuje iz jeku i razvučeno odzvanjanje mrtvačke trublje, čini se kao da je Djevica postavila ovu užarenu špilju, poput upaljene vatre na brdu, da tako bude zaklonište i vođa grješnicima koji lutaju u tminama što se spuštaju na svijet.
I dok se ja vraćam i upravljam svoje korake gradu, čujem iz daljine mjesto mrtvačke trublje koja dozivlje budućnost, nešto kao slatki protest protiv neizrecive zbrke vremena koja se primiču, čujem crkveni sat čiji milozvuci zvona na bazilici, iznad špilje, u četiri note uzete iz pjevanja umiljate stare proze Inviolate neprestano ponavljaju: "O Benigna, o Regina, o Maria!" - o Dobrostiva, o Kraljice, o Marijo." (p.172-173.).
Lurd ima u vjerskome životu suvremenog čovječanstva, a poglavito francuskoga
naroda, vrlo veliko značenje. O tome nam najbolje svjedoči francuska književnost
- to pravo ogledalo duševnoga života jednoga naroda. Usporedimo li međusobno
najveća književna remek-djela, u svima zajedno je izražena ona ista temeljna
ideja koju nalazimo i u Pristupu mise 11. veljače; sva ova remek-djela samo
su komentar, tumač, nadahnute liturgijske rečenice čije melodije pjeva sveta
Katolička Crkva rimskoga obreda diljem cijele zemaljske kugle:: "Vidi
civitatem sanctam, Jerusalem novam descendentem de caelo a Deo, paratum
sicut a viro suo." –Vidio sam sveti grad, novi Jeruzalem kako silazi
s neba od Boga odjeven kao zaručnica, koja se uredila svomu zaručniku."
(Apoc. 21, 2.)
[1] Ed. Plon/Nourrirt
[2] V. Bedier, Legendes épiques I Hanotaux, Histore de la nation française, Tome XII.
1 Ed. Plon/Nourrirt
1 Emile Male l’Art du moyen âge et les pelerinages, Revue de Paris, 1919, p. 735.
2 Evo francuskoga lurdskog književnog ciklusa. I. POVJESNIČARI LURDA:Henri Lasserre: Notre-Dame de Lourdes ( 1869); Mois de Marie de N. – D. de L. (1872); Bernadette (1879); Les Episodes miraculeux de L.; Le cure de Lourdes: Mgr Peyramale; J. B. Estrade: Les apparitions de Lourdes (1899); Abbé Bertrin: Histoire eritique des évenments de L. i druga djela (Prevedena i na hrvatski). Bonner: Fait de Lourdes (Termonde, Maison Greze: Histoire de Lourdes (1899); Abbe S. Carrere: Histoire de N.-D. de Lourdes; A. Barlet: Bernadette Soubirons; J. Barbet: Guide de Lourdes et de la Grotte. L. Guérin: Više djela izašlo kod Bonne Presse. – II. TEOLOŠKA DJELA. Osim gore navedenih najznatnija su ova: Mgr. Laurence: Biskupska poslanica od 18. I. 1862; Mgr. Pie: Djela; P. L. Cros. S. I.: Notre-Dame de Lourdes, Récits et Mystéres; Mgr. Chollet: Le Faii de Lourdes (Apologetsko djelo); E. Roupain S. I.: Leçons et Lectures d’Apologétique; - III. MEDICINSK DJELA. Osim navedenih djela u prvoj grupi, najvažnija su ova. Docetur Boissarie: Historie médicale de Lourdes; L’Oeuvre de Lourdes; Lourdes, les guérisons; Lourdes, depuis 1858. jusqu’a nos jours. Dr. F. d. Grandmaison de Bruno: Vingt guérisons de Lourdes discutées mádicalement. Dr. Le Bec: Preuves médicales du Miracle; Les Moyens de Contrôle des guérisons miraculeuses. Dr. A. Marchand: Les Faits de Lourdes et le Bureau des Constatations des médicales (Tégui 1293) i Trente guérisons enregistrées au Bureau medical 1919-1922. (Tégui 1924). . IV. BELETRISTIKA a) Romanopisci: J.-K. Huysmans: Les Foules de Lourdes; F. Jammes:Feuilles dans le Vent; A. Retté: Un séjour a Lourdes; B. d’Agen: Lourdes;
b) Novelisti: J. d’Isne: A Lourdes (3 novele); c) D r a m a: među nebrojenim dramama od veće je literarne vrijednosti ova: E. Pouvillon: Bernadette de Lourdes; d) l i r i k a: nebrojene pjesme. – V. POLEMIČARI. Osim djela prve grupe. L. Veuillot: Univers (VIII. i IX. 1858). – VI. NOVINARI. Osim Veuillota i mnogih drugih: Henry du Roure: Bernadette et Jeanne d’Arc (Democratie od 10. VII. 1913). –VII. FILOZOFI. E. Hello: Hirtorie de N.-D. de Lourdes, Episodes miraculeux d’H. Lasserre. - VIII. GOVORNICI. P. Janvier, O. P. : Govor od 4. I. 1908. – IX. PEDAGOZI. H, Colas: V. u Antologiji str. 274. – X. ARHEOLOZI. J. de Beaucorps: Lourdes. Les Pélerinages; - XI. OKULTISTI. Grillot de Glury: Les Villes initiatiques, Lourdes. Izbor iz navedenih djela i potpunija bibliografija može se naći u djelu Luis de Bonnieres: Anthologie des Meilleurs Écrivirvaius de Lourdes (Tourcoing Duvivier, 1922).
1 A. Rebsomen: O Lurdu (“Mladost”, Zagreb; Kaptol 29 – Cijena 2 D).