Sabrana djela - Razno

Članak u word dokumentu

ĐAČKI ORAO, br. 4, 1926. str.9-12
NEDJELJA, br. 28, 1942. str.3., 1. dio
NEDJELJA, br. 29, 1942. str.3., 2. dio

PHILOSOPHIA PERENNIS

Tko se nije za lijepih mjesečnih noći šetao po brežuljcima, dizao oči nebu i promatrao titranje beskrajnog broja zvijezda? Tko nije protrnuo u svojoj duši gledajući te divote svoda nebeskog, sav taj prostor, u kojem kruže zvijezde neopisivom brzinom? Odakle sve to? Tko je dao taj neopisivi čar svemu tome? Čemu sve to? To su pitanja što ih je sebi stavljao ljudski duh u svim vjekovima. I na različite su načine ljudi sebi odgovarali. Tražili su istinu, tražili uzročnika svih tih neopisivih ljepota koje nas okružuju. Ljudski je um neumorno radio i uspjelo mu je da se sa svojom vlastitom snagom dovine do znatnih visina i da protumači mnoge divote vidljivoga svijeta. Bila je upravo providencijalna misija koju je imao izvršiti grčki narod da pokaže do kojih se sve istina može dići ljudski duh, sam bez tuđe pomoći. Kada slijedimo nastojanja grčkih umova, tamo od Talesa (VII. stoljeće pr. Krista) pa do Aristotela, vidimo kojom su se energijom ti umnici trudili da protumače naravni svijet koji su promatrali. I svaka škola i svaki izrazitiji filozof, zvali se oni Jonjani, bio to Heraklij ili Anaksagora iznose u zbirci svog sustava uvijek nešto novo, koju ideju koja ih sve većma približuje istini. Nama koji živimo u svijetu objavljene istine Božje lako je prosuđivati što je u tim raznim sistemima istinito, a što nije. Objava Božja nam je potvrdila tolike istine koje je kasnije otkrila znanost naravnog reda, da je na taj način utvrdila razum u njegovim vlastitim iznašašćima.

Mi imamo danas u objavi negativnu kritiku filozofije. Ako se naš spekulativni duh tako zaleti i ustvrdi da postoji Bog, koji je neizmjerno dobar, ali nije svemoguć, jer da je Svemoguć, on bi svemir tako savršeno uredio da ne bi u njemu vladalo trpljenje, tada vam teologija odmah dovikuje: Ne, objava tvrdi, da je Bog i neizmjerno dobar i svemoguć, i da su drugi razlozi zašto je on stvorio svijet sa nekim prividnim nedostacima.

Time što ovdje teologija kaže "Ne", ona se nije uplela u filozofiju i nije ni malo ugrozila njezinu autonomiju, već ju je samo upozorila da je negdje načinila pogrešku i da nije moguće da filozofija nešto ustanovi što bi bilo u protuslovlju s objavom: ta razum i objava dolaze od istoga Boga i ne mogu si protusloviti. Tako je nama koji živimo u vijeku Objave daleko lakše spoznati i kontrolirati istine naravnoga reda, nego li je to bilo moguće poganskim narodima koji su se morali pouzdavati u svoje vlastite sile i nisu imali onu korisnu negativnu kontrolu teologije. I kada to uzmemo u obzir, te se zaustavimo na djelima Aristotela, vidimo da je on na temelju zdravoga rasuđivanja i pouzdajući se samo u svoje vlastite naravne sile došao do tako divnih naravnih spoznaja da im jedva što danas možemo dodati. Tu se uistinu moramo diviti veličini ljudskog uma. Ta je filozofija tako čvrsta i u sebi izgrađena, tako je u skladu sa zdravim razumom svih naroda i svih plemena svih vremena, da je razumljivo da su se crkveni oci u prvim vjekovima njome služili jer su u njoj vidjeli najbolje naravno oružje za obranu njive Gospodnje. Istaknuti valja da Crkva nije nikada ovo naravno oružje zanemarivala jer ona ljubi neizmjernom ljubavlju sva djela Božja pripadala ona u naravan ili vrhunaravan red. Tako vidimo da su kršćanski filozofi sve većma izgrađivali tu filozofiju zdravog razuma, dok nije došla u srednjem vijeku skolastička filozofija. Ona je počela sustavno raspoređivati svu tu građu koja se tijekom vremena nagomilala.
Sv. Toma Akvinac, jamačno najveći um svih vjekova, podigao je upravo divovsku zgradu na osnovici Aristotelova sustava i tu je zgradu jasno razvrstao i sam ju još nadogradio. Filozofiju Aristotela i sv. Tome nazivamo imenom philosophia perennis (vječna filozofija). To je filozofija zdrava razuma, koja nepromijenjena sebi krči put kroz vjekove. Nju ne može uništiti ni uzdrmati ni jedna struja, ni jedno novo duševno raspoloženje. Ta je filozofija nepromjenjiva, kao što je i sam ljudski um nepromijenjen. Tu filozofiju zdravog razuma preuzela je Crkva Božja. Nije ona time postala nikakvim privilegijem ni privjeskom religije, i u Crkvi ona je sačuvala svoju potopnu slobodu razvoja.

Obnova te filozofije započinje Leonom XIII., koji je svojom enciklikom Aeterni Patris od 4. kolovoza 1879. odredio da se ima po cijeloj Crkvi novim žarom započeti proučavanje filozofije prema sv. Tomi. Ova Papina odredba je urodila divnim plodovima po cijelom svijetu i mi sami uživamo te plodove, jer je vjerojatno da ni mi ne bismo danas bili u katoličkim redovima da skolastička filozofija nije odgojila biskupa Mahnića koji je upravo na temelju svoje skolastičke izobrazbe pokazao nelogičnost i neistinitost suvremenih filozofskih sustava i stavio ovima ustuk u organizacijama katolika, koji imaju na svim područjima života postati apostolima zdravoga razuma i objave Božje.

Biskup Mahnić često je u svojim poslanicama upozoravao na važnost filozofske naobrazbe kod đaštva.

Tom prigodom moramo naglasiti da ne smije proći naš đak kroz srednjoškolsku orlovsku organizaciju, a da mu nije organizacija pružila mogućnost da barem jednom prođe u glavnim potezima cijeli sustav filozofije. Tim će orlovstvo dobiti na sadržaju. Tjelesni odgoj koji je tako važno sredstvo odgoja volje, jača borbenost protiv strastima i protiv ljudskom obziru. No taj intenzivni tjelesni odgoj bit će postavljen na ispravno mjesto te nipošto ne priječi da glavni i bitni rad u đačkoj orlovskoj organizaciji bude filozofsko-teološko obrazovni.

I nakon svega će tkogod zapitati: čemu filozofska naobrazba? Zar nije dovoljno poznavanje vjere kako ga dobivamo u srednjoj školi? Moramo ustanoviti da nam naš suvremeni školski sustav daje mnogo raznovrsnog znanja, ali nam ništa stalno ne govori o prvim uzrocima svih tvari po naravnom redu i o naravnoj spoznaji. Obično se definira da je filozofija znanstvena spoznaja stvari u njihovim prvim uzrocima, u koliko te ovise o naravnom redu. Razlika između filozofije i teologije je u tom što je teologija znanost o Bogu, kako se Bog ljudima očitovao po objavi. Pomoću filozofije dakle upoznajemo stvari ukoliko se razumom mogu spoznati i to najdublje uzroke tih stvari. Predmet filozofije je silno velik. Sve što nas okružuje, cijela priroda je predmetom filozofije.

Ako dakle želimo razumjeti svoju okolicu, da znademo sebi sve naravne pojave protumačiti, potrebno je da poznajemo filozofiju. Može se reći da je slijep onaj čovjek koji ne zna filozofiju.

Zato i vidimo da današnje čovječanstvo toliko luta. Jer ljudi i na istaknutim mjestima u javnom životu nemaju ni najprimitivnijih pojmova o najobičnijim stvarima, koje su na dnevnom redu. Pitajte samo naše državnike (ovo je pisano g. 1926.!) da Vam kažu koji je cilj države ili u čemu se sastoji naravno pravo roditelja na odgoj djece i koji je odnos toga naravnog prava s državom, koja je također tvorevina toga naravnog poretka. Nijemi će stajati pred Vama i ne će Vam znati odgovoriti na ta pitanja, koja su Vam tako reći u srednjem vijeku znali riješiti mladići od 12-13 godina. Koliko li neznanja u elementarnim pojmovima filozofije i u katoličkim redovima!

Kako li je divna philosophia perennis!
Tek kada nju proučimo, ukazat će nam se u pravom svijetlu blistavilo teoloških disciplina koje iznose pred našu dušu cijeli vrhunaravni univerzum, kako nam je otkrilo Božje milosrđe u objavi. O tim divotama koje još i nadvisuju naravne ljepote, kao što milost nadvisuje narav, o tim ćemo ljepotama moći pravo govoriti kad se trudom i znojem najprije uspnemo na gordu i ponositu planinu kršćanske filozofije.
Onim pojedincima koji žele taj studij provesti u većem opsegu preporučujemo djela: Rheinstadler Elementa philosophiae scholasticae. To je djelo pisano vrlo razumljivim latinskim jezikom. Na hrvatskom jeziku imamo Stadlerovu filozofiju, neke sveske od nadbiskupa dr. Bauera, od dr. Zimmermana i dr. Najviše preporučamo Rheinstadlera.


Dr. Ivan Merz