Sabrana djela - Razno

Članak u word dokumentu

LUČ
Zagreb, 31. 10. 1922., br. 1-2, str. 24-27

UZORI

Đak - apostol
(Pierre Poyet)

Kada sam boravio na Socijalnom tjednu u Toulousu (u srpnju 1921.) upoznao sam se s gospođicom A. M. Poyet [1] koja mi je pripovijedala mnoge potankosti iz života njezinoga brata Petra. Još nedavno sam se razgovarao s njome u Parizu i govorila mi je kako utjecaj, koji njezin brat još i poslije smrti vrši na mnoge ljude, dokazuje da je on jedna posve neobična ličnost u katoličkome omladinskom pokretu dvadesetoga stoljeća. Uvijek je isticala da je on bio silovite naravi, stvoren da postane vođom. U javnosti je postao poznat 1909. godine za vrijeme Socijalnoga tjedna u Limogesu, centru francuske socijalističke akcije. Tada je on čitao pred publikom od više stotina ljudi izvještaj o "Osvajanju pojedinaca." I usred svoga referata pred ovom publikom sastavljenom iz heterogenih elemenata, bacio se na koljena, kao trgnut nekom nadzemaljskom silom i počeo je predmoliti Djelo Vjere, Ufanja i Ljubavi...

Kratku analizu njegova unutarnjeg života, koju donosimo u prijevodu, valjalo bi upotpuniti nekim realističkim podatcima: Zamislite jednu školu poput naših gimnazija s profesorima koji su indiferentni ili koji napadaju izričito vjeru. Đaci u dobi naših sveučilištaraca imaju sličan mentalitet našemu, jedni se rugaju vjeri, drugi su športaši, a treći opet nisu dosta odvažni izreći svoje mišljenje. I u takav milje dolazi jedan student matematike koji postaje stručnjak u svojoj struci, ali pri tome pomišlja da su struka, ispiti i sav taj rad posve relativne stvari: nakon izvjesnoga broja godina valja umrijeti, nestat će našega traga s ove zemlje kao da nas nije ni bilo, ali, Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju zaručnicu, rimsku katoličku Crkvu. I pred ovom idejom sve ostalo je sporedno: valja pridobiti duše nebeskome Zaručniku, valja zatajiti i zaboraviti sebe samo da duša druga ili prijatelja postane svjesni sudionik u Božjem djelovanju na zemlji.

Pierre Poyet može postati uzor svakomu našem đaku. Osobito neka svi uznastoje poput njega djelovati među svojim suučenicima. Neka im budu uslužni, neka im pomognu gdje mogu, neka budu ponizni i strpljivi i neka se ne nameću. Neka se za njih mole i pričešćuju i neka u tome svom radu ne sustanu. Plodovi kršćanskoga prijateljstva ne će izostati.

G. Georges Goyan, koji je posvetio M. Poyetu ove stranice u svojoj knjizi "Katoličko nastojanje u sadašnjoj Francuskoj," [2] član je Francuske akademije. On je jedan od prvih svjetskih katoličkih povjesničara. Osim opsežnoga znanja, moramo se diviti njegovu mističkom vrhunaravnom poimanju povijesti. Jedino velika duša kao što je njegova, mogla je napisati vjersku povijest Francuske, djelo koje pokazuje kako je francuski narod kroz cijelu povijest vršio svoju natprirodnu misiju i koju je ona ulogu igrala u širenju Crkve Kristove. Jedan mali, ali ne neznatni detalj iz ove vanredne vrhunaravne geste francuskoga naroda kroz povijest je život i djelovanje sveučilištarca Pierre Poyeta.

G. Goyau u uvodu govori o vjerskoj renesansi među francuskim đacima. U prvoj polovici devetnaestoga stoljeća su se još đaci izrugivali svećeničkome staležu i držali su kako su inteligentni ako napadaju vjeru. Goyau dokazuje da je suvremena francuska omladinska generacija daleko nadmašila u vjerskome pogledu generacije minulih stoljeća. On to pokazuje, kao egzaktan povjesničar, statističkim podatcima. Tek nakon ovoga općenitog uvoda, on analizira na izvanredno lijep način unutarnji život jednoga tipičnog predstavnika suvremene francuske omladine. "Među tehničarima od kojih se 600 od 1000 pričešćuje o Uskrsu, može se nabrojiti 160 do 180 tjednih sv. Pričesti i 200-300 polumjesečnih sv. Pričesti. Između 835 đaka rudarske akademije podijeli se oko 170 tjednih sv. Pričesti. Na visokoj školi za poljoprivredu, gdje su 3/4 svih đaka (230!) praktični katolici, 30-40 se pričešćuje jednom polumjesečno. Kada vadim ove razne podatke u izvještaju koji je pročitao u ljetu 1921. jedan đak poljoprivredne škole prigodom Euharistijskoga kongresa u Paray-le-Monialu, moram zaključiti da je naša obrazovana omladina mnogo pristupačnija raznim podlogama kršćanskoga života, negoli je bila ona omladina koja je djelovala za vrijeme starosti Lava XIII.

Kada ću pokušati prikazati duh koji je vladao u onoj omladini, tek moram zaroniti u sebe i ako to činim, to nije radi toga da ispovijedam svoj vlastiti život, već želim dokazati radosnu činjenicu da naši sljedbenici više vrijede od nas samih. Mi smo se divili Crkvi Lava XIII., osobito nam je bila radost što smo osjećali da ona životvorno djeluje i ugled joj raste na veliko, ali kasno začuđenje onih proroka, koji su tvrdili za vrijeme zadnjih godina pontifikata Pija IX., da Crkva umire… Mi smo se divili Crkvi radi njene solidne građe; mi smo je voljeli radi gostoprimljivih i širokih lančanih mostova koje je ona spustila prema čovječanstvu one epohe. Lav XIII. koji zove odijeljenu braću, Lav XIII. koji otvara širom kraljevska vrata crkve Sv. Petra da zagrli poklonike iz radničkih slojeva, Lav XIII. koji poziva vladare i narode da svi postanu jedno; sve to bijahu činjenice koje su nas iz dana u dan činile pobožnijima. Vanjske manifestacije života Crkve postaše za nas apologetski argumenti; mi smo uživali što smo mogli naše živote sliti sa životom jedne uredbe koja je tako naglo zablistala i što smo mogli našim životom biti službenici ovoga života. Mi smo voljeli uspjehe velikoga pape, mi se ponosimo jednom Crkvom koja je uspijevala.

Kucnu čas kada je Crkva dobila izgled jedne zapuštenice od koje će se moderni svijet rastaviti. Osim toga, mnoge unutarnje opasnosti prisilile su papin autoritet da ozbiljnim tonom prozbori što se mnogim modernim ušima učini odviše okrutno, kao što su im se 40 godina prije toga učinile okrutne riječi Pia IX. Ali naraštaj nove omladine razlikovao se od nas. Kao što je za nas bila dika dati prvijence naših mladih života onoj Crkvi Lava XIII. koja je trijumfirala u očima svijeta, isto tako su ovi novi omladinci držali da je za njih čast - a nije li to još veća čast? - podati prvijence svoga života jednoj Crkvi koja zaista trpi i koja je bolno dovikivala da opasnost prijeti... I oni su znali naći i ljubiti, iza te nesretne Crkve poniženoga Krista i njihove radosti su se razlikovale od naših nekadašnjih radosti. Oni su uživali u duhovnim vježbama gdje duša sama sebe pod Božjim okom upoznaje i gdje ona po Božjoj snazi dobiva novu snagu. Sva kršćanska obnova na profesorskoj preparandiji [3], koja se je zbila zadnjih petnaest godina, je posljedica prave obnove unutarnjega života pojedinaca.

Pošto su iz te škole izišli mnogi izvanredni svećenici, kao kardinal Perraud, mons. Baudrillart. Normalka je početkom dvadesetoga stoljeća bila gostoprimljiva svim filozofskim sustavima - osim kršćanskome. Grupa katolika - njihov nadimak je bio "val" - zapravo više nije ni postojala; razne struje prohujaše i mlade generacije normalaca se skoro isključivo udaljiše od svake vjerske tradicije. Jedva prođe deset godina i dogodi se jedna nagla evolucija. Danas na toj školi ima oko 50 katolika i sve ta evolucija je skoro isključivo djelo jednoga mladića čije apostolske energije zablistaše na zemlji i doskora iščeznuše, Pierre Poyeta.

On stupi u normalku 1907. godine i upiše se na matematičko-fizičko odjeljenje (section des sciences). Njegova vjera je bila živa i gorljiva; i bez ikakvih okolišanja on uze jednoga "popa" za svoga dopisnika [4]. I njegova glavna briga je bila - njegova svagdanja briga - da se obrati..., da, da sam sebe obrati...

Pierre Poyet je htio, dakle, da se sam dnevno obrati. Jer "potrebno nam je", govorio je on, "neprestano obraćenje, to jest da se okrenemo prema Isusu Kristu". Govoraše također: "Sve valja činiti iz ljubavi i nasljedujući Isusa Krista; sve ostalo su samo sredstva, uzgrednosti". Ove dvije rečenice karakteriziraju mističara koji je na normalki bio radnik na području kršćanske obnove.

Što se njega samoga tiče, težio je za iščeznućem! Duše poput ove, koje su neprestano svjesne Božje prisutnosti, ne trebaju onu "razbibrigu" o kojoj govori Pascal [5], one su same sebi dosta jer se zadovoljavaju s Bogom. Ali k tomu one osjećaju da nemaju pravo zavidno čuvati postrani Božji dar kojim su obdarene: Poyet nije težio - to su njegove vlastite riječi "za jednim stanjem mističke kontemplacije koja je sama sebi dostatna", već je on htio "aktivnu ljubav". Dirljivim riječima je dodao: "Ja ću čuvati Milost na uvijek stalniji način ako se oni, koje ja ljubim, budu sa mnom obraćali". Evo, ovo je ona prelazna točka kada mistik postane apostolom: on nastoji donijeti Bogu osvojene duše i opkoliti se molitvama ovih duša, kao nekim obrambenim valovljem. Ne uzdajući se odviše u svoje vlastite sile, on će se njima poslužiti i on će, štoviše, sâm sebe isticati, ukoliko to bude potrebno, da time istakne Boga. Da, on je čedan, ali Bossuet je već odavna rekao: "Nikada se nije u Crkvi dozvolilo čednosti da poradi nje kršćanstvo bude lišeno onih koji su mu potrebni."

Dvije bitne osobine su značajne za njegov apostolat: to je u prvome redu bila vojna njegove strpljivosti i zatim je težio da se duše, koje bi on osvojio, ne podvrgnu Bogu samo na intelektualan način. "Jedno obraćenje", piše on jednome prijatelju, "ogromno je i mukotrpno djelo koje se ne izvojeva na silovit način. Ja čekam, ali se pri tome ne miješam u tvoj nutarnji život, želeći da time ne bih pomutio tvoje razmišljanje pred tvojom savješću i pod budnim okom Providnosti."

On nije podcjenjivao relativnu vrijednost dokaza, on je, štoviše, organizirao tjedne sastanke kamo je dolazilo nekoliko njegovih prijatelja da zajedno s njim čitaju teologiju M. Tanquareya. Ali Pierre Poyet, koji nije pokazivao nikakva traga kakve intelektualne naprčenosti, ustanovio je na ponizan i iskren način: "Katkad jedan dokaz, na kojemu sam zasnovao sav svoj uspjeh, prođe neopazice ili se učini smiješnim dok jedna neznatna riječ, na koju nisam ni pomislio, upali i osvijetli pravu stazu." Utjecaj njegove vlastite izobrazbe činio mu se posve neznatan: on je posve izričito pisao:

"Ja nemam nikakva udjela u milostima koje Bog čini mojim prijateljima. Ja to osjećam i iskustvo mi to pokazuje. Istina je, i ja govorim, radim i volim. Pod mojim riječima i pod mojom gestom koja je tek sposobna pokrenuti zrak, Bog meće kvasac koji stvara Božje djelo".

To se zbivalo, podsjećam Vas, na normalki. Ja govorim, radim, volim... Kako li je on govorio? Jedan njegov vršnjak će nam evo, odgovoriti na naše pitanje:

"Svetost Poyeta, povjerava nam on, dopustila je Poyetu da govori o vjeri na naravan način, kao što ja govorim o matematici. On je to učinio na takav način da se u miljeu, u kojemu je htio osvojiti duše, počelo raspravljati i razmišljati o vjerskome problemu. Nakon što je stvorio takav ugođaj, bilo je naravno u tome krugu nekoliko mladića - uz milost Božju koja je uostalom izravno sudjelovala - koji su bili u duši dovoljno dirnuti te su došli Poyetu koji ih je učinio sudionicima one milosti koju je u sebi samome nagomilao.

Ne može se točnije reći kako se Poyet uvukao u život normalke. Vjerska povijest dvadesetoga stoljeća će reći da se našao jedan mladić koji je postavio vjersko pitanje u takvu okolinu, koja je tek prije toga vjerovala da su negacije uopće posve ukinule to pitanje, on ga je ovamo postavio i to, ne služeći se u prvi mah svim mogućim blistavim i vratolomnim dokazivanjima, već prednjačeći svojim vlastitim životom. Ne, egzistira, naučavao je on, vjersko djelovanje koje se postiže na čisto intelektualan način. Preobraziti duše davši im Krista, evo, to je cilj. Ali, tko želi Krista dati, taj ga mora nositi u sebi samome. Prva stvar koju valja činiti je: posvetiti sama sebe. Nastojanje Poyeta da sâm postane svetac, imalo je tako moć jednoga osvajalačkog sredstva.

Iz ovoga se vidi koji značaj je morao poprimiti ovaj vjerski pokret koji je podignuo: to je bilo istodobno poletno ispovijedanje vjere i obnova duboke pobožnosti. Po prvi puta otkako normalka postoji grupe njezinih đaka, sve sljedbenici Poyeta, išli su se zatvoriti kroz tri dana u kuće za duhovne vježbe da se tamo usavrše u poznavanju Boga i sebe samih; katolička vjera, ponovno uvedena u normalku, nije bila primljena samo kao svjetiljka razuma, već kao preobražavateljica života.

I Poyet je pomišljao kako bi bilo moguće, služeći se metodama kojima je on djelovao, ponijeti Boga možda i u učiteljske preparandije, u radničke slojeve. Zatim se doznalo, nakon nekoliko godina, da je započeo kod oo. isusovaca svoje bogoslovske nauke i naglo ga jedna bolest odnese. On je učinio svoje djelo koje je bilo trajno. U sferama normalke, katoličko vjerovanje je i nadalje vladalo u nekim dušama, u nekim ličnostima i ono je preživjelo djelo ovoga vjernika koje postajaše iz dana u dan sve plodnije".

I. M.


[1] Bibliografija: Osim osobnih saopćenja njegove sestre A. M. Poyet, vidi: Rouzie, Pierre Poyet (Lethielleux); Goyau, L’ Effort catholique dans la France contemporaine (Revue des Jeunes), Pecheurs d’ homes du mai 1921, (Marseille, 108, Bo, de la Cordeire), Almanach Catholique 1921, p. 260-264, (Bloud),

[2] p. 72-83,

[3] To je sveučilište s konviktom gdje se kandidati spremaju za profesorsko zvanje (Ecole normale superieure).

[4] Ti dopisnici moraju izvijestiti roditelje, koji su u provinciji, o uspjesima i životu njihova sina i zastupaju roditelje kod školske uprave.

[5] Veliki francuski matematičar koji je u sedamnaestome stoljeću napisao jedno od najvrjednijih apologetskih djela, pisano pjesničkim žarom, koji preporučujemo svakome našem đaku (Les Pensées de Pascal, Hachette).