NEDJELJA
Zagreb, 1944., br. 7, str. 6
MISAO
JEDAN DAN KOD TRAPISTA
Putujemo u trapistički samostan u Reichenburgu da pohodimo utjelovljenu Riječ Božju.
Već smo se radovali kako ćemo prisluškivati koralno pjevanje trapista po kojemu Zaručnik na posebno ljubazan i čaroban način govori ljudskim dušama; kliktali smo od radosti što ćemo mi, razumna bića, u raznim časovima dana dati u ime nerazborite prirode – u ime zvijezda i sunca, u ime leda i snijega, u ime ekvatorskih vatri i ražarenih peći tvornica, u ime devetoga sata kada je sišao Duh Sveti na zemlju, u ime dvanaestoga kada je Isus bio za nas na križ raspet, u ime svih nerazboritih stvorova i u naše vlastito, odati Bogu Tvorcu čast, hvalu i slavu.
Željeznica stade. Iskočimo brzo i počnemo se penjati bijelim zavojima prema tvrdoj kuli Marijinih vitezova. Već izdaleka opazimo dva monaha u bjelini.
Bili su to prečasni opat i prior. Nakon srdačnoga pozdrava odvedoše nas u predvorje. Nad glavnim vratima stoji kip Bl. Djevice Marije. Da, eto, Marijina djeca, kongreganisti, ta Marijina pješadija došla je pohoditi teško Marijino topništvo. Marija je naša kraljica; ona je onaj nepobjedivi toranj Davidov s kojega visi tisuću štitova (Caut 4, 4); to su bile misli koje su me na početku zaokupljale. Prođemo kroz ova vrata i pročitamo natpise: »Bernarde ad quid venisti« (Bernardo, čemu si došao?) i »Quod incipis, perfecte incipe« (Šta započneš, temeljito započni!)
Doskora uđoše polaganim dostojanstvenim korakom bijeli monasi i nekoliko njihovih gimnazijalčića te stadoše moliti tercu iz maloga časoslova Blažene Djevice Marije. Pošto su ovu svršili, izmolili Oče naš i Zdravo Marijo, jedan između njih zapjeva tugaljivim glasom: »Deus in adjutorimu memu intende« (Bože, priteci mi u pomoć), a zbor odgovori: »Domine, ad adjuvaudum me festina« (Gospode, hitro mi priteci u pomoć). Svi skupa zapjevaše složno, duboko pognuvši gornji dio tijela: »Gloria Patri et Filio et Spritui Sancto« (uspravivši se zatim) »sient evat in principio et nunc et in saecula saeculorum Amen« označivši time da je svrha cijeloga njihovog života i njihovih neprestanih molitava odavanje časti presvetomu Trojstvu. Pošto je to bila terca (u 9 sati prije podne) koja nas podsjeća na silazak Duha Svetoga, svi složno zapjevaše himan sv. Ambrozija »Nunc Sancte uobis Spiritus…«
Nakon nekih drugih molitava započe svečana, konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako da čovjek osjeti kucanje vječnosti. Čemu se žuriti kada čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je i stvoren?!
Razgledali smo cijeli samostan. Natpisi »Claustrum ubi regnat Choritas est paradismu in terra«, te izvadci iz Sv. pisma jasno pokazuju koji duh nadzemaljskoga duševnog mira vlada u tim pustim studenim zidinama. Iz spavaonice, gdje su tvrdi ležajevi s raspelom i sličicom u svakoj ćeliji, pruža se pogled na Savu i Štajersko gorje između kojega se ona vijuga. Mjesto je zaista predivno; ova visina kao da simbolički označuje da trapist mora biti izvan svijeta, visoko gore, bliže nebu.
Kod časova koje smo do sada proživjeli bili su prisutni samo svećenici i njihovi mali redovnici (gimnazijalci). K vesperama dođoše i ostala braća u svojim tamno-smeđim odijelima. Kad su izmolili odgovarajući dio maloga časoslova, započne pjevanje ovoga najsvečanijeg popodnevnog obreda. Na polju je mrak i sve je skriveno. Mi se radi toga sjećamo onih časova kada je Spasitelj bio skriven u mraku Djevičine utrobe. Taj nas mrak također sjeća na Spasiteljevu muku radi koje je njegova slava u očima svijeta bila na kratko vrijeme potamnjela. U ovo je noćno doba Spasitelj utemeljio presvetu Euharistiju, bio skinut s Križa i pokazao se učenicima u Emausu.
Na večernju smo se molitvu, na kompletorij najviše veselili. Posve razumljivo! Htjeli smo čuti kako trapisti pjevaju »Salve regina«, taj biser crkvene glazbe.
Monasi, koji mole kompletorij, povode se za Spasiteljem koji je na Maslinskoj gori molio i tu prolio svoju krv za naše grijehe. San što će doskora doći samo je slika smrti. Moramo posvetiti Bogu ovu noć i moramo ga moliti da potjera vraga koji najradije – a osobito monasima – u noći šalje svoje napasti. »Braćo, budite umjereni i bdijte jer vrag, vaš neprijatelj, kao ričući lav obilazi okolo i traži koga da proždrije, njemu se puni vjere oprite. No ti se, Gospode, smiluj nama« Iako monasi znaju da je kula njihova samostana okružena neprijateljima duše, vragovima, ipak se oni potpuno uzdaju u Gospodina. Tu misao obrađuje devedeseti psalam: »Tko stanuje pod okriljem Svevišnjega, ostat će pod zaštitom nebeskoga Boga…ti se ne ćeš bojati moćnih strašila, strijele koja po danu leti, zala, koja se po mraku kreću…Jer je on glede tebe zapovjedio svojim anđelima da te čuvaju na svim tvojim putovima.«
Doskora se začuše zvuci antifone »Salve regina«. Sva se ljepota ovih stihova, koji potječu iz jedanaestoga stoljeća, može razumjeti tek kada ih pjevaju pobožne duše. Čovjeku se čini da tužni anđeli nose k nebu suze žalosnice ljudskoga roda. Zadnji krik sv. Bernarda: »O clemens, o pia, o dulcis Virgo Maria« sa svim svojim modulacijama izražava svu žalost zapuštenoga čovječanstva koje njeguje neizmjernu ljubav prema Djevici Mariji.
Dr. Ivan Merz