NEDJELJA
Zagreb, 1. 6. 1924., br. 22, str. 1-2
PROSLAVA 75 – GODIŠNJICE SAMOSTANSKE PREPARANDIJE
Zagreb, 12. svibnja
U nedjelju 4. svibnja slavile su u Zagrebu milosrdnice sv. Vinka Paulskoga 75-godišnjicu osnutka ženske učiteljske škole. Svima je nama dobro poznat požrtvovni rad ovih redovnica; njihov je život jedan divni i velebni komentar Spasiteljevih riječi: "I koji primi jedno dijete, kao što je ovo, u ime moje, Mene prima". (Mat. 18, 5.) One su u svojim bolnicama utišale bol mnogih tisuća bijednika i spasile tolike nesretnike od vječne propasti. A kroz njihove je škole prošlo nekoliko generacija hrvatske djece koja su uz zdravu stručnu i nacionalnu izobrazbu dobila temeljit vjerski i ćudoredni odgoj, kao prvi i najglavniji zalog vremenite sreće naroda i vječnoga blaženstva pojedinaca.
Svi dobri poznavaoci školstva u hrvatskim zemljama priznaju da je zagrebačka preparandija milosrdnih sestara uvijek odgovarala svojoj zadaći i da se može dičiti ovim zavodom ne samo Crkva, već ga i sam narod mora ubrajati među ustanove koje su najljepši izričaj njegova genija na polju školstva.
Milosrdnice su prigodom 75-godišnjice priredile velebnu proslavu. Prisustvujući svim tim lijepim i velikim izvedbama, mogli smo se ponovno uvjeriti o važnosti vjerskoga školstva za katolike. Vjersko je školstvo prvi i glavni uvjet ako želimo "preporoditi sve u Kristu" i da presveto Srce opet zavlada u dušama pojedinaca, u obiteljima, u društvu i državi. Vrhunac cijele proslave bio je nastup u Narodnom kazalištu. Jedan je dio programa izradila časna sestra Bernardina Horvat čiji nam komadi ne daju samo očiti dokaz da se veliki talenti ne nalaze samo u svijetu, već se naprotiv velika umjetnička nadahnuća mogu jedino crpiti u atmosferi koja je prožeta vrhunaravnim shvaćanjem, ljubavlju i dragovoljnim trpljenjem. Prva nam je slika: "Kad mlada srca gore" dočarala stari Zagreb četrdesetih godina prošloga stoljeća, kada su gospođe nosile nezgrapne krinoline i, unatoč svoga "narodnjaštva", započinjale hrvatski govor njemačkim rečenicama. I upravo u to doba dolaze među taj svijet iz Tirola redovnice sv. Vinka, pune ozbiljnosti, noseći u svojoj duši sliku novoga poretka. Na istoj slici vidimo ta dva svijeta: mlađi naraštaj koji s nekim smiješkom na licu promatra svoje bake i njihov nenarodni duh.
Nakon predavanja gospođe Heme K ü r s c h n e r o radu milosrdnih sestara, prikazivala se velika živa slika: "Isus, prijatelj malenih", gdje se mogao razabrati sv. Vinko kako dovodi mnoštvo hrvatske djece u Spasiteljevo naručje.
Igrokaz "Među svojima" malo je remek-djelo koje nam u nešto uljepšanom obliku prikazuje život jedne slavonske učiteljice, bivše učenice sestrinske preparandije, apostolsku ulogu koju provodi u selu, mireći zavađene, savjetujući neupućene, zauzimajući se za zapuštenu djecu.
Najljepše i najdirljivije pak bilo je prikazivanje narodne priče iz Sv. Ivana Zeline: "Mali vrt acograjen". Silno mnoštvo anđela čuva s Majkom Božjom maloga Isusa u kolijevci. Majka Božja zaspe, a neke hude žene - tri strasti - dođu i ugrabe maloga, zlatnoga Isusa. Nastaje jecanje, plač i dozivanje: "Isuse, Isuse, gdje si?" Kod ovih je dirljivih riječi zasigurno mnogo očiju proplakalo, a možda su i mnogi prisutnici, koji su davno izgubili vjeru, priznali u svojoj duši da bi i oni morali vapiti: Isuse, Isuse, gdje si! No, nakon grmljavine, bure i huke zrak se raščisti, paklene su sile svladane i mali se Isus opet slavodobitno povrati.
Komad je ovaj tako lijep da bi se mogli njime podičiti i najveći narodi. On je najviše doprinio da je proslava ove 75-godišnjice postala nakon prikazivanja "Žrtve Abrahamove" (za Euharistijskog kongresa) najvećom manifestacijom katoličke ideje u javnome mnijenju grada Zagreba. Sama nam je ova slika novi dokaz da nastaju velika umjetnička djela, ako kršćanska načela prožmu narodne oblike.
Posljednja je slika Magnificat - bila čisto vjerskoga značaja. Posjetila nas je "Žena odjevena u sunce, mjesec pod nogama njezinim, a na njenoj glavi kruna od dvanaest zvijezda". (Otkr. 12, 1.)
Uprava zagrebačkoga kazališta uložila je sav trud da i umjetnička izvedba cijeloga programa što bolje odgovara dostojanstvu cijele svečanosti. Sve je najbolje uspjelo. Kazalište je bilo dupkom puno, sva su mjesta bila raspačana. A ta publika nije ni slutila da su mnoge redovnice ostale kod kuće, prinoseći tu žrtvu Bogu, samo da uspjeh bude što veći i slava Božja što očitija. U svemu se mogao vidjeti božanski zalog velikoj budućnosti što još čeka redovnice sv. Vinka u našim zemljama na radost svete Crkve, na spas neumrlih duša i na sreću naroda.