Predgovor izdavača

 

 

     U arhivu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zabilježeni su dana 9 svibnja 1923, pod rednim brojem 249, ispiti u vidu doktorata koje je Ivan Merz polagao pred dvojicom profesora Fakulteta: slavnim romanistom Petrom Skokom i Stjepanom Tropsch-om, profesorom  njemačkog jezika i literature. Treći je potpis tadašnjeg dekana Fakulteta: Ladislav Stjepanek. Ocjena koju je kandidat dobio i koja je upisana u registar jest: odličan. Disertacija nosi naslov: Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana. U arhivu se ne nalazi pisani izvještaj o samoj disertaciji. Kopija toga rada koju sam dobila u ruke pisana je mašinom i sadrži 362 stranice kontinuiranog teksta kao i četiri kronološke table djela koja su analizirana u ovoj studiji (1700-1923); slijedi potom, pisano rukom Ivana Merza, alfabetsko kazalo imena autora, kronološko kazalo autora i liturgijskih djela prije 19. stoljeća, liturgijsko kazalo službi, tekstova i obreda analiziranih od francuskih pisaca 19. i 20. stoljeća, bibliografija liturgijskih djela i na kraju  sadržaj, ukupno 384 stranice.

     U svome pristupu francuskoj literaturi Ivan Merz je promatra pod posebnim vidom, tj. tražeći liturgijske elemente u književnim djelima.  Liturgija imajući eminentnu ulogu u formaciji europske civilizacije, djelovala je na sve umjetnosti. Taj utjecaj liturgije na umjetnosti može se pratiti gotovo neprekinuto od Srednjega vijeka. Što se tiče posebno povijesti francuske literature, može se govoriti o pravom «carstvu» liturgije. Samo je 18. stoljeće neprijateljski raspoloženo prema njoj. Što se tiče 19. stoljeća koje započinje s «Genijem kršćanstva» od Chateaubrianda (1802.), ono je označeno obnovom shvaćanja liturgije, posebice zahvaljujući djelu Dom Gueranger-a. Pisci i intelektualne sredine toga doba, bili su pod utjecajem njezine iznenađujuće estetske kulture i Francuska tada pronalazi liturgijsko jedinstvo. Prema zaključcima Ivana Merza, liturgija je konstitutivni dio francuske nacionalne baštine, jer je francuski narod uvijek bio «zahvaćen sjajem bogoslužja».

     Merz svrstava francuske pisce 19. stoljeća u tri kategorije: liturgijski, antiliturgijski i indiferenti pisci. On se ne ograničava samo na jednu književnu vrstu, nego obuhvaća tako reći sve sektore književnog stvaralaštva, usredotočujući se posebice na romanopisce i pjesnike. Ivan Merz pokazuje da je teško pronaći poznatog pisca koji ne bi u svoje djelo unio koji element povezan s liturgijom. Ova tvrdnja važi čak i za antiliturgijske i indiferentne pisce, što potvrđuje važnost liturgije u životu Francuza toga vremena.

     Studij književnih  djela daje uvida u dva načina utjecaja obreda na one koji u njima sudjeluju. Ovaj utjecaj očituje se najprije u površnom dojmu estetskog karaktera koji proizlazi iz  promatranja arhitekture, pjevanja zborova, i ljepote svećeničke odjeće. Ali postoji i unutarnje djelovanje, duhovnog reda, koje djeluje na ljudsku dušu i pomaže joj da riješi probleme vezane uz njenu ravnotežu. Liturgija tako dopušta čovjeku da ponovno nađe svoju harmoniju.

     Ova nam disertacija otkriva Merza kao istraživača s naglašenim znanstvenim profilom. Njegove su analize profinjene, detaljne i znalačke. Merz ima veliko divljenje za Francusku i njezinu kulturu, ali ima isto tako duboku i intenzivnu vjeru. Ovo njegovo djelo, veoma moderno, nosi bogatu poruku za čovjeka našega doba.

 

                                           Milka Jauku-Pinhak

doktor filologije

prodekan Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu